Krizno žarište najvećeg rizičnog potencijala, na kojemu se prelamaju interesi Rusije, Turske i Zapada

Prošli je mjesec izbio vojni sukob na Južnom Kavkazu, u zoni Nagorno Karabaha – sporne i pretežito brdske regije, veličine oko 11 000 km2, oko koje se već desetljećima sukobljavaju Armenija i Azerbajdžan. Nagorno Krabah prostor je većinski naseljen etničkim Armencima, ali je u vrijeme SSSR-a bio u sastavu Azerbajdžanske Sovjetske Republike, da bi se na razvalinama Sovjetskoga carstva odcijepio od Azerbajdžana. Nakon krvavog rata za Nagorno Karabah, koji se između Armenije i Azerbajdžana vodio od 1992.-1994. godine i u kojemu je Armenija pobijedila, Nagorno Karabah proglasio je svoju nezavisnost tj. republiku, koju nitko u međunarodnoj zajednici nije priznao, uključno i samu Armeniju, koja si je, međutim, zadržala pravo jamca njegove sigurnosti. Azerbajdžan se nikada nije pomirio s gubitkom toga teritorija, ali i s gubitkom još sedam svojih regija koje Nagorno Karabah okružuju i koje su od 1994. g. de facto pod okupacijom armenskih snaga. Zbog toga su se u više navrata od tada pa do danas događali incidenti i sukobi između azerbajdžanskih i armenskih snaga na liniji razgraničenja, većinom manjeg intenziteta i kratkog trajanja, a posljednji jači izbio je ovo ljeto u zoni Tovuz, kada je bilo i mrtvih i ranjenih s obiju strana. Zapravo, taj je kratkotrajni ali žestoki topnički i pješački okršaj bio uvod u ovaj najnoviji ratni sukob – za kojega je u ovome trenutku još teško reći koliko će trajati i čime će rezultirati, o čemu nešto više kasnije u tekstu.



Slika 1: Republika Azerbajdžan

Nagorno Karabah spada u red svjetskih „neuralgičnih točki“ ili kriznih žarišta visokorizičnog potencijala, gdje se prelamaju silnice velikih globalnih igrača, i zbog čega se eventualni nekontrolirani vojni sukob vrlo brzo može preliti na prostor čitavoga Kavkaza i susjednog Bliskog istoka. Nagorno Karabah je u razini takvih kriznih žarišta, kakvi su npr. Tajvan ili Ukrajina, pa čak, donekle, i Bosna i Hercegovina čiji je eksplozivni potencijal namjerno zadržan od strane ključnih sila, prije svega SAD-a, kroz nametanje mira pod svaku cijenu i nepravednog rješenja oko ustroja te višenacionalne zemlje, da bi se, prema potrebi, za tren oka zapalio fitilj te „bačve baruta“ koja u zrak može dignuti ne samo BiH i regiju, već i čitavi svijet (uostalom, na tom se prostoru odigrao i formalni povod za Prvi svjetski rat kroz sarajevski atentat na austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda, iako su uzroci, naravno, bili posve drugi i puno dublji).





Slika 2: Aremnija i Azerbajdžan s Nagorno Karabahom i još 7 okupiranih azerbajdžanskih regija

Ovdje je bitno naglasiti kako je Armenija, koja je većinski kršćanska zemlja, članica ruskog pandana NATO-savez – Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, kao i to, da na teritoriju Armenije Rusija već desetljećima ima svoju veliku zračnu bazu – ključnu za djelovanje na njenom južnom strateškom smjeru – prema Bliskom istoku, što je sada vrlo važno u kontekstu ruskih vojnih aktivnosti u Siriji. S druge strane Azerbajdžan je nakon svoje samostalnosti, kao većinski islamska zemlja uspostavio vrlo čvrste, i kako sami kažu – bratske odnose s Turskom, gotovo do razine da obje strane međusobno govore kako se radi „o jednom narodu i dvije zemlje“. U Turskoj, prema različitim procjenama, danas živi između 70 tisuća do čak 700 tisuća Azerbajdžanaca – što za stalno, što na privremenom radu, što studenata. Međusobni gospodarski odnosi su vrlo razvijeni i Turska je, nakon Rusije, najvažniji trgovinski partner te zemlje. Osim toga Azerbajdžan energenata žednoj Turskoj osigurava i dio njezinih potreba za prirodnim plinom, poglavito od kada je nedavno stavljen u funkciju plinovod TANAP (Transanadolijski plinovod) – koji se proteže od kaspijskog nalazišta prirodnoga plina „Shah Deniz“ do Turske, a na njega se od tursko-grčke granice veže plinovod TAP (Transjadranski plinovod) koji će azerbajdžanski plin dovoditi u Europsku uniju. Nedavno je od albanske obale izgrađena njegova posljednja dionica tj. TAP je stigao do svoje zadnje odredišne točke – Italije ali još nije stavljen u funkciju.

Zbog tih, općepoznatih činjenica, mnogi danas i u Hrvatskoj i u svijetu olako smatraju kako će se Rusija, kao i ranije, i u ovom sadašnjem sukobu automatski svrstati na stranu Armenije a protiv Azerbajdžana, pri čemu najčešće kao argument koriste jačanje turskog utjecaja u Azerbajdžanu, i gdje bi, u slučaju azerbajdžanske vojne pobjede turski utjecaj na čitavom Kavkazu ojačao a ruski oslabio. Međutim, to su prilično proizvoljne konstrukcije iako, nedvojbeno, imaju svoju logiku. Ali ono što je već sada vidljivo, jest to, da Rusija oko Nagorno Karabaha neće podržati niti jednu sukobljenu stranu u tom besmislenom ratu, koji ne može dovesti do konačne pobjede bilo koje od njih. Takvom pozicijom Moskva nikako neće izgubiti dominantan utjecaj u toj regiji. Za razliku od Turske, koja ima utjecaj samo na Azerbajdžan, Rusija posljednjih godina razvija i želi uspostaviti što čvršće veze i s Azerbajdžanom s kojim je veže duga zajednička povijest još od vremena Carske Rusije. Činjenica kako je Rusija vojna saveznica s Armenijom Moskvu uopće ne sprječava da Azerbajdžanu izvozi i svoje naoružanje i da s njim razvija svestrane odnose – od političkih i gospodarskih do kulturnih i vojnih. Jedan malo poznati primjer o ovome može i najbolje posvjedočiti: u Azerbajdžanu danas ima oko 200 rusko-jezičnih škola, u kojima azerbajdžanska djeca uče ruski, upoznavaju se s ruskom kulturom td. Dok, vjerovali ili ne, na teritoriju Armenije danas nema niti jedne ruske škole. I sam Azerbajdžan dobro je svjestan teškoća u ostvarivanju svojih ključnih nacionalnih interesa i ciljeva – povratka okupiranih dijelova svoga teritorija – isključivo kroz oslanjanje na Tursku. Zato je, u vrijeme kada su se 2017. godine pojavile glasine kako Turska na njegovu teritoriju namjerava otvoriti svoju vojnu bazu, državni vrh te zemlje takve informacije odmah kategorički odbacio, izjavljujući, kako se na teritoriju Azerbajdžana nikada neće otvoriti bilo čija strana vojna baza. Naravno, to nikako ne znači da Baku s Ankarom ne surađuje vojno – upravo suprotno. Ta je suradnja snažna i nije nikakva tajna kako Turska opskrbljuje tu zemlju modernim naoružanjem – uključno i svojim bespilotnim letjelicama (dronovima). Zanimljivo je i kako je Izrael Azerbajdžanu još prije nekoliko godina isporučio svoje dronove, pri čemu mu niti malo nije smetala činjenica da je Azerbajdžan, uz susjedni mu Iran – jedina država na svijetu s većinskim šijtskim stanovništvom (oko 80%), ako apstrahiramo maleni i ipak beznačajni Bahrein u Perzijskom zaljevu gdje su šijiti također većina ali kraljevski dvor i upravljanje zemljom drže suniti, potpuno ovisni o Saudijskoj Arabiji. Naravno, niti činjenica da je Turska sunitska država ne igra nikakvu ulogu u njenoj suradnji s Azerbajdžanom koja je besprijekorna, što samo po sebi govori koliko su besmislena inzistiranja na podjelama između ta dva dominantna smjera islamskoga učenja, koja se uglavnom instrumentaliziraju  prema potrebama bilo lokalnih vlada, bilo vanjskih silnica koje s islamom nemaju nikakve veze.

Ali vratimo se temi. Osim što Rusija na Kavkazu ima najjači utjecaj, po Azerbajdžan je važno imati u vidu i kako je Rusija, zajedno sa SAD-om i Francuskom članica tzv. Minske grupe OESS-a, zadužene za rješavanje krize Nagorno Karabaha. Dakle, u  njoj nema niti Turske, niti Kine ili bilo koga drugoga.



Slika 3: Kavkaz, regija s najvećim utjecajem Rusije

Što se tiče Turske, njezin je položaj potpuno drukčiji. Ona je u ovom sukobu snažno i otvoreno angažirana na strani Azerbajdžana, kojemu je spremna pružiti „bilo koju pomoć“ koju on zatraži. Turski predsjednik Erdogan učestalo poziva Azerbajdžan da vojnom silom konačno riješi pitanje povratka svojih okupiranih teritorija. Pri tom ukazuje na činjenicu da Minska grupa OESS-a već 30 godina nije u stanju taj problem riješiti, što je, zapravo, istina: ona je taj problem samo „zamrznula“ (međutim, „zamrznut“ je, primjerice, već skoro 50 godina i ciparski problem, s odmetnutom proturskom nepriznatom republikom „Turska Republika Sjeverni Cipar“ pa nikomu ništa, a Ankari to, za razliku od Nagorno Karabaha uopće ne smeta). Štoviše, Erdogan je toliko hrabar da se prije ndva tjedna javno usprotivio zajedničkoj izjavi, ni manje ni više nego Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Emmanuela Macrona (čelnika zemalja Minske grupe) o nužnom žurnom prekidu svih vojnih aktivnosti oko Nagorno Karabaha i hitnom pokretanju dijaloga kao jedinog mogućeg rješenja. Erdogan je kazao kako će se azerbajdžanska vojna operacija nastaviti, a da dijalog o tpm pitanju može početi tek nakon potpunog povlačenja armenske vojske.



Slika 4: Cipar, s označenom međunarodno nepriznatom Turskom republikom Sjeverni Cipar na sjeveru otoka

Ovakvi Erdoganovi maksimalistički stavovi moguće imaju za cilj konačno „buđenje“ uspavane Minske grupe iz dugogodišnjeg sna i donošenje konačnog rješenja ovoga problema, jer status quo više, očito, nije moguć.

To bi se rješenje, barem u nekoj prvoj fazi, moglo sastojati od povlačenja armenske vojske iz spomenutih 7 azerbajdžanskih zona koje okružuju Nagorno Karabah i koje su okupirane u ratu 1992/94. uz davanje jamstva sigurnosti samoga Nagorno Karabaha (u kojemu bi Armenci i dalje imali svoju vojsku) jer bi u tom slučaju ta regija de facto postala fizički odsječena od teritorija Republike Armenije.

Moskva bi, moguće, na neki način sada željela i kazniti armenskog premijera Nikola Pashinyana (po nekima – Soroševog miljenika), koji je prije dvije godine revolucijom oteo vlast otvoreno proruskim političkim snagama u Erevanu i počeo provoditi svoju politiku intenziviranja kontakata sa SAD-om, u čemu ga je ograničavala jedino spoznaja o azerbajdžanskoj vojnoj prijetnji i Rusiji kao jedinoj stvarnoj zaštitnici Armenije ukoliko do takvog scenarija i dođe. Naravno, ovo su samo moja razmišljanja a stanje se može razvijati i u drugim smjerovima, koji bi, zapravo, značili jedino daljnju radikalizaciju, koja, međutim, nikome od sukobljenih strana nije u interesu, uključno i Turskoj. Ali važno je spomenuti kako je Pashinyan, nedugo nakon osvajanja vlasti u Erevanu, kazao azerbajdžanskom predsjedniku Ilhamu Aliyevu kako će se postići mirno rješenje i da mu ostavi malo vremena da se upozna s ukupnom situacijom s obzirom da je njegova stranka nova i još nema uvida u ukupnu problematiku kako to imaju poražene političke snage koje su dugo vremena vladale Armenijom. Aliyev je tu šansu Pashinyanu dao, međutim, kada je ovaj potonji nakon određenog vremena javno izjavio kako se u pregovarački sastav oko problema Nagorno Karabaha (kojeg vodi Minska grupa OESS-a) moraju uključiti i predstavnici Nagorno Karabaha (što do tada uopće nije bio slučaj), bio je to jasan signal za Baku kako od mirnog rješenja neće biti ništa i da Nikol Pashinjyan također ustrajava na „zamrzavanju“ konflikta.

Zašto uvlačenje u rat na Južnom Kavkazu Turskoj nije u interesu?

Turska je trenutačno u vrlo teškoj gospodarskoj situaciji (dodatno pogoršanoj epidemijom Covida-19, s čijim se negativnim posljedicama suočava i čitavi svijet). Turska je lira prošli tjedan dosegnula najveći povijesni pad, a bio je direktna posljedica straha investitora od turskog uvlačenja u sukob oko Nagorno Karabaha. Turska je, osim toga, vojno već angažirana i u Siriji, i na sjeveru Iraka i u Libiji, što sve jako puno košta. Ali najvažniji razlog svakako je izbjegavanje bilo kakve vojne eskalacije sukoba s Rusijom, koja bi u tom slučaju bila vrlo vjerojatna.

Turski državni vrh polazi od prilično pojednostavljene teze po pitanju Nagorno Karabaha. Tako je ministar vanjskih poslova Mevlut Cavushoglu nedavno od Rusije indirektno zatražio suradnju s Turskom po tom problemu, kroz kritiku, da dvije zemlje (Rusija i Turska) mogu dobro surađivati po pitanju Sirije ili Libije, pa zašto onda ne bi mogle i po ovome. Međutim Moskva takve stavove ne dijeli kada je u pitanju Kavkaz – iza kojega počinje njezin „meki trbuh“ i s velikim interesom motri na bilo kakve pojavnosti koje bi eventualno vodile radikalizaciji stanja kroz manipulacije islamom – odnosno do terorizma. Rusija se s njim odlučila boriti daleko od svojih granica upravo vojnom intervencijom u Siriji. Ona s Turskom sada nema namjeru dijeliti svoj dominantni utjecaj ne zato jer se inati ili bahato koristi svoju vojnu nadmoć, već zbog nečega sasvim drugog. Moskva bi Ankari širom otvorila vrata ne samo prema Azerbajdžanu, već i čitavom muslimanskom prostoru Srednje Azije odnosno država nastalih raspadom SSSR-a, kada bi Turska postala članica Euroazijske ekonomske zajednice kojega su i te muslimanske zemlje članice i s kojima Turska ima velike planove. Ali dok je god Turska članica NATO saveza Rusija si taj komoditet ne može priuštiti. Čak niti u slučaju da Erdogan Putinu da najčvršća moguća jamstva, o tome, kako Turska na Kavkazu nikada neće djelovati protiv ruskih nacionalnih interesa. Jer nitko sa sigurnošću ne može znati što nosi budućnost, što će s Turskom biti nakon što Erdogan jednog dana ne bude predsjednik, koje će političke snage doći na vlast i kakvu će vanjsku politiku ta zemlja tada voditi.

Teško da Erdogan u ovakvim globalnim geopolitičkim uvjetima i u ovakvoj gospodarskoj krizi želi riskirati s uvlačenjem svoje zemlje u sukob s Rusijom zbog Nagorno Karabaha. Još jedan udar, kakav je bio tursko obaranje ruskog bombardera na nebu iznad Sirije u studenom 2015. godine, rusko-turski odnosi više ne bi preživjeli i definitivno bi bili potpuno poremećeni u dugoročnom smislu. I zato je sigurno da Erdogan sada ne udara po Rusiji. Onaj po kome Turska udara novom karabaškom krizom u prvom je redu Emmanuel Macron, odnosno Francuska. Ta je zemlja na neki način obvezna štititi armenske interese kao članica Minske grupe, između ostaloga i zbog vrlo utjecajnog armenskog lobija u francuskom društvu. Međutim, Francuska fizički ništa nije u stanju učiniti na Južnom Kavkazu i to Erdogan jako dobro zna. Zato Turska sada Francuskoj (koja se Turskoj umiješala u njezine interesne sfere u Istočnom Sredozemlju i Libiji, a da, kako Ankara smatra, za to nema niti geografsko niti kulturološko-civilizacijsko pravo jer tamo niti ne pripada) „podmeće klipove“ od Afrike i Sirije do Kavkaza.

Ovdje bih, kao mogućnost, želio navesti još nešto: moguće je kako Turska forsiranjem vojnih operacija Azerbajdžana do samoga kraja tj. do konačne pobjede (pri čemu bi zasluga Ankare bila daleko najveća i Baku bi joj vječno morao biti zahvalan) šalje upozoravajući signal Europskoj uniji koja upravo sada razmišlja o uvođenju sankcija protiv Turske zbog njenog ponašanja u Istočnom Sredozemlju, kako Azerbajdžan vrlo lako može odustati od planiranih isporuka plina kroz spomenuti plinovod TAP ili od suradnje s EU kroz platformu o istočnom partnerstvu i time se definitivno „odrezati“ od Zapada. Sam Azerbajdžan sigurno ne bi želio ostati oslonjen isključivo na Tursku i zapravo postati njezin vazal, neovisno o frazama o „dvije države i jednom narodu“. Jer kada jednom osjetiš slobodu i izboriš svoju nezavisnost (a to se gotovo uvijek ostvaruje uz potoke prolivene krvi) ne odričeš je se lako i svoju sudbinu ponovo ne prepuštaš nekome drugom. Brat je brat, ali ni braća ne vole ovisiti jedni o drugima, već si samo pomagati kada to zatreba.

Što se tiče geopolitičkog dijela ove analize, zaključio bih s mišljenjem kako niti Aremnija niti Azerbajdžan nemaju ekonomskog potencijala za dug iscrpljujući rat koji bi doveo do pobjede jedne od strana. Zato smatram kako će se ovaj sadašnji sukob oko Nagorno Karabaha završiti relativno brzo i da će se pokrenuti ozbiljni pregovori, možda baš u smjeru o kojemu sam gore više govorio. Što se tiče konačnog rješenja sudbine samog Nagorno Karabaha ono će još pričekati – barem do rješenja sjeverno-ciparskog problema koji se također već jednom mora riješiti.

Povijesne okolnosti sukoba oko Nagorno Karabaha

Prije toga bih želio kazati kako problem Nagorno Karabaha snažno podsjeća na vrijeme raspada ex Jugoslavije, kada se, još prije samoga proglašenja hrvatske državne samostalnosti srpski narod u većinski srpskim stanovništvom naseljenim hrvatskim općinama pobunio protiv novoizabrane hrvatske demokratske vlasti i prije negoli je ova i stupila na scenu, te osnovao najprije svoje SAO, a nakon formalnog osamostaljenja Hrvatske i svoju tzv. Republiku Srpsku Krajinu iza koje je otvoreno politički i vojno stajala Srbija i JNA. Identična stvar dogodila se i s Nagornom Karabahom, kao, figurativno rečeno – „armenskom krajinom“ na azerbajdžanskom državnom teritoriju.  I tih su se godina oko Hrvatske, uz ratne operacije, vodili intenzivni i jalovi međunarodni pregovori o rješenju sukoba i određivanja statusa srpske zajednice u Hrvatskoj (Srbi na to nikako nisu željeli pristati), što je na kraju okončano tek uspješnim vojnim operacijama Hrvatske vojske. A sada o povijesti predmetne teme:

I armenska i azerbajdžanska i gruzijska nacionalna zajednica dugo su vremena bile dio tzv. Zakavkaske konfederacije Ruskoga carstva – bez zasebnih autonomnih teritorijalnih jedinica ali s jasno određenim etničkim prostorima. Turskim genocidom (Turska taj čin i termin negira) nad Armencima 1916. g. došlo je do preseljenja znatnog broja Armenaca iz Otomanskog carstva na prostore na kojima i danas žive. Međutim, nedvojbeno je, također, kako su Armenci od davnina živjeli i na Nagornom Karabahu. Ali je isto tako nedvojbeno kako je taj prostor bio na tzv. azerbajdžanskom dijelu spomenute Zakavkaske regije Ruskoga Carhrvatska, ex-jugoslavija, srpska krajina, BiHstva. Hrvatski novinari često griješe kada navode da je Staljin, nakon formiranja SSSR-a predao Nagorno Karabah Azerbajdžanu. On je donio odluku ne o predaji, već o „ostanku“ toga teritorija u sastavu tada formirane Azerbajdžanske Sovjetske Republike, a što je velika razlika! Dakle nije Staljin nikakav heroj za Azerbajdžance jer je kao njima nešto poklonio, već jedino zločinac, kao za, uostalom, i sve narode bivšeg SSSR-a. Također podsjećam kako je rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, ali i rezolucijama NATO saveza nedvojbeno utvrđeno da je Nagorno Karabah teritorij Republike Azerbajdžan.

Međutim i tu se, kao i često puta, sudara međunarodno pravo koje govori o dva jednako-važeća načela, napisana u povelji UN-a: o pravu naroda na samoodređenje (Armenci su većinski narod u Nagorno Karabahu) i o povijesnom pravu nekog naroda na svoju državnost (na koji se poziva Azerbajdžan), što je koristio Izrael za uspostavu svoje moderne države. Ovo drugo načelo danas se rijetko koristi ali to nikako ne znači kako je zbog toga izgubilo legitimitet. Zato će i ovaj problem oko Nagorno Karabaha još morati sačekati izvjesno vrijeme da sazore sve okolnosti potrebne za njegovo bezbolno rješenje.

geopolitika