Pod dojmom biografskog, dokumentarno-igranog filma “Praslovan“ (2024.) o Zoranu Predinu, jednom od najznačajnijih kantautora s ovih prostora, drži nas odlično raspoloženje. Film je nedavno započeo svoj festivalski i kino-život, a na tom putu osvaja i publiku i nagrade. Osim što smo se zabavili, shvatili smo koliko je režiser filma Slobodan Maksimović bio strpljiv i pedantan (jer je godinama skupljao materijal i izjave protagonista Predinovog života i to odlično montirao), a također smo ustanovili da nas je zaobišao ikakav dojam patetike za “dobrim starim vremenima“.
Ali podsjetimo, iako je Lačni Franz prva značka rada tog slovenskog autora, riječ je tek o četvrtini njegova opusa. 45 je albuma u četrdesetak godina rada Zorana Predina. Osim toga, u Zagrebu je nedavno promovirao svoj novi roman “Cirkus Astralis“ u izdanju naklade OceanMore, što je bio još jedan povod za razgovor.
Posudit ćemo ono što je netko u filmu “Praslovan” rekao: ne bi bilo pošteno niti realno da vas gledamo samo kroz Lačnoga Franza. Ipak, pjesma “Praslovan” kao himna svih (ne)sretnika južnih Slavena, Balkana, regije, ovih prostora, kako god, vječno je “iznad svog vremena”. Pa kad Đorđe Balašević u filmu o pjesmi “Praslovan”, recimo, kaže: “to je moj stih koji mi je on ukro’ prije vremena”, nije u tome sam. Svatko od nas ima “osjećaj” da ste vi “tek medij” koji je rekao ono što je trebalo. Tko zna koliko ste stotina puta izveli “Praslovana”, a taj nije ni nametljiv: kao basso continuo vašeg opusa, publika ga očekuje kao znak sigurnosti i vječne, ahistorijske solidarnosti? Tako se čini nama, a kako vama? Ili ovako: ne samo da fatalizam “Praslovana” ne zastarijeva, nego savršeno odgovara aktualnom cajtgajstu? Za sve nas odgajane u 20. stoljeću na ideji slobodarske poetike A. B. Šimića i njegovih himničkih uskličnika (“čovječe pazi…!”) “Praslovan” je u tranziciji stoljeća preživio kao obrnuta strana iste valute, a identična opomena?
Praslovani iz moje pjesme su nekadašnji jugoslovenski komunisti koji su se preko noći pretvorili u najdemokratskije demokrate, da bi danas predvodili nacionalističku desnicu u svojim novonastalim državama. I baš zbog njih je ta moja pjesma tako dugo ostala živa. Kao basso continuo, slažem se, dobro funkcionira kao upozorenje da su plivačke sposobnosti praslovanskog virusa puno veće nego što smo mislili. Naslov filma “Praslovan” je odlična provokacija i mobilizacija bjelosvjetskih srodnih duša koje razmišljaju svojim glavama.
Arsen je bio i ostao svjetski umjetnički unikum, dodir ljudskog i božjeg prsta na Michelangelovoj fresci. U svom oklopu cinizma i vrhunskog humora čuvao je svoju nježnu poetsku dušu od mediokriteta. Kako se to radi, ja još danas učim
Arsen Dedić je snažna radijacijska figura filma “Praslovan”. Od svake srodne duše čovjek nešto nauči u životu: što ste vi dobili od Arsena? U filmu se primjećuje koliko ste (umjetnički) komplementarni: što mislite, što je vaše Arsenu bilo intrigantno? I koju je vašu pjesmu Arsen najviše volio?
Arsen je bio i ostao svjetski umjetnički unikum, dodir ljudskog i božjeg prsta na Michelangelovoj fresci. U svom oklopu cinizma i vrhunskog humora čuvao je svoju nježnu poetsku dušu od mediokriteta. Kako se to radi, ja još danas učim. Mislim da je kod mene cijenio uporno traženje originalnosti, provokativnosti i njemu bliskog humora koji sam upletao u svoje tekstove i aranžmane. Njemu najdraža moja pjesma bila je “Čakaj me”, koju je preveo na hrvatski i snimio na našem zajedničkom albumu “Svjedoci/Priče”.
Da je jugoslavenska muzička scena bila autentična u svjetskim razmjerima, danas nema sumnje. Ali po čemu, u čemu je bila ta autentičnost? Kako biste to kratko objasnili mlađim generacijama?
To se ne može kratko objasniti. Mogu pokušati primjerom. “Retko te viđam sa devojkama”, pjesma Idola objavljena 1980. godine, pjeva o skrivanju homoseksualnosti u globalnom patrijarhalnom društvu. To je bila, i još uvijek jest, vrlo hrabra i lijepa, dobra pjesma. I originalna, jer u ono vrijeme na svjetskoj rock sceni sigurno nije bilo puno sličnih pjesama. To je tek jedan mali dokaz autentičnosti. Radoznali dio mlađih generacija može naći na internetu ogromnu količinu informacija na tu temu. Nekoliko knjiga je napisano o njoj. Za početak, neka pročitaju zadnju verziju “Jugoslovenske Rock Enciklopedije” Petra Janjatovića.
Vitamini analognosti
Kad smo kod međugeneracijskih (ne)sporazuma, možda se stvari događaju u dobrom smjeru? Globalni revival 1980-ih, pa i 1970-ih, ide nam na ruku? Vintage stil i hedonizam LP-ploča su u modi: 20. stoljeće umire tek kad mi tako odlučimo?
20. stoljeće živi u knjigama od papira, u analognim vinilima, u živim koncertima, u gnjilim paradajzima i bio-kokošjim jajima. Analognost je najefikasnije oruđe za borbu protiv umjetne inteligencije. Danas vlast preuzimaju novokomponirani biznismeni, pola ljudi, pola laptopi, koji umjesto o seksu maštaju o profitu. Njima su ljudska prava i bonton potpuno nepotrebne kategorije, koje ne služe postizanju profita. Proždrljivost je turbo botoks, usnama najpoželjniji afrodizijak. Nas koji smo ipak napravljeni od 100 posto organskog materijala, vitamini analognosti štite od pohlepe.
U tome je poanta i projekta Analogna rasa, koji ste nedavno radili s Nikolom Čuturilom? U čemu je ideja tog koncepta, gdje će biti objavljeni vinili Analogne rase?
Album “Analogna rasa” istoimenog banda objavljen je u decembru 2024. godine u koprodukcijskom izdanju beogradskog izdavača Lampshade Media i hrvatskog Croatia Recordsa. CD i vinilni LP formati su svima na volju u klasičnim trgovinama ploča i na svim streaming portalima. Projekt Analogna rasa sastoji se od benda, ploče i koncerata, a uskoro ćemo analogne srodne duše svih zemalja mobilizirati u portal za druženje kao obranu od osrednjih medija zanemarenog regionalnog civilnog društva.
Jugoslovenski novi val, odnosno novi talas, bio je imun na nacionalizme. Osim nekih izuzetaka koji potvrđuju to pravilo. Mi smo zapravo bili neka tragično svečana glasna tišina pred krvave oluje 1990-ih
Što je za vas politika? Ne pitamo radi elaboracije vašega odnosa s političkim establišmentom ili globalnom situacijom, nego više poetički. Recimo, u filmu “Praslovan” ispričali ste anegdotu o pjesmi “Počiva jezero v tihoti” (Odmara jezero u tišini), koja je o partizanima. To je jedina “protestna” pjesma u suvremenoj povijesti postjugoslavenskih prostora koju ste snimili? Ovako kažete u filmu: “Od ‘Praslovana’ nadalje su me htjeli uvući u svoje krugove, ali ja se nisam dao. I tad me počela prisvajati neka emigrantska novonastajuća desnica. Kako bih svima pokazao istinu, kad je desnica stvarno došla na vlast, snimio sam jednu partizansku pjesmu: izgubio sam pola publike. Danas me preobraćeni komunisti optužuju da sam komunajzer (komunjara).” Bilo je to 2013. godine. Jeste li zažalili? Desnica danas nije na vlasti u Sloveniji, ali bedž “komunjara” je sveprisutna evergrinska uvreda? To je dokaz da se epohe, u suštini, ne mijenjaju, desnica je uvijek ista?
Desnica je sve opasnija. Stari stereotipi za desnicu više ne vrijede. Stranke ortodoksne desnice danas su organizirane kao vjerske sekte. Za razliku od ljevice, desničari vrlo vješto plasiranim lažnim informacijama svakodnevno stvaraju nove “istine” pomoću kojih nagovaraju “demokratskim” marketingom odgojene birače. Populizam je savršena taktika za sve narcističke autokrate.
Amerikanac Steve Bannon je glavni guru aktualnih diktatora. Po uzoru na njega slovenski desničari su izmislili da je za Slovence partizanski pokret u NOB-u bio isto što je danas Hamas za Palestince. Pojednostavljeno, da su partizani zapravo bili teroristi. Takvim i sličnim spinovima desničari svakodnevno hrane svoje vjernike. Drugačije rečeno, ako si danas za ljudska prava, za sindikalna prava radnika, za bonton i protiv nacionalizma, protiv patrijarhalnog seksizma i rasizma – ti si komunjara. Što zapravo znači da si OK.
YouTube je pak pun emigrantske postjugoslavenske publike i tu, kao i svakom razgovoru o jugoslavenskoj muzičkoj sceni, nema greške: “Praslovan” je uvijek u prvih pet stvari takve top-liste. Kao insajdera, zanima nas i vaša lista prvih pet stvari jugoslavenske muzičke scene, prvih pet koje vam padnu na pamet?
Svako ima svoju listu pet omiljenih pjesama. Tako da je i izbor mojih pet potpuno neobjektivan naspram stručno objektivnih parametara. Čak i po redoslijedu. “Ona se budi” (Šarlo Akrobata), “Novo vrijeme” (Buldožer), “Priča o Vasi Ladačkom” (Đorđe Balašević), “V nasmehu nekega dneva” (Tomaž Pengov) i “Kuća pored mora” (Arsen Dedić). A mogu vam izabrati i drugih pet: “Ništa mi neće ovi dan pokvarit” (TBF), “Pitaju me, pitaju” (Oliver Mandić), “Ja ne morem bez nje” (Alen Vitasović), “Plavi moj safiru” (Bajaga), “Lijepa hanuma” (Šaban Bajramović).
Kantautor kao književnik
Roman “Cirkus Astralis” je vaša četvrta knjiga, nakon zbirke priča “Glavom kroz zid”, romana “Mongolske pjege” i “Bezgrešna”, zbirke anegdota “Druga žena u haremu” i tri zbirke poezije. Rekli ste negdje da su vas pisci dugo smatrali autsajderom u literaturi, ali kako je sad kad je opus narastao? Već po naslovima, čitatelji tu mogu prepoznati aromu “užasa postmoderne”. Sve oko nas može biti vaša tema, a u slučaju novog romana sve je šašavo, pomaknuto, vedro i vrlo filmično. Kako biste kratko predstavili “Cirkus Astralis”? I kad biste mogli birati režisera za film na temelju vaše proze, i u svjetskim razmjerima, koga biste odabrali?
U spomenutim romanima uspio sam čitatelje iznenaditi sadržajem i načinom naracije. Ne volim se ponavljati, pa su teme vrlo različite. Zadržao sam način naracije, crni humor i šokantnu provokaciju za držanje pozornosti čitatelja na visokom nivou. Svaki novi roman ima više čitatelja nego prošli. Zbog posljednjeg, nazvanog “Cirkus Astralis”, koji špekulira s količinom vode koju treba popiti iz Rijeke zaborava da se zaboravi prošli život, kako bi se potom zabavljao s posljedicama fikcijskih reinkarnacija i transmigracija poznatih povijesnih ličnosti, čitaoci po knjižnicama traže “Bezgrešnu” i “Mongolske pjege”.
Urednik Kruno Lokotar predložio mi je da “Cirkus Astralisu“ dopišem korice, što je dodatno osmislilo roman na najbolji mogući način. Rajko Grlić, Slobodan Maksimović i Srđan Dragojević bili bi najbolji režiseri priča iz mojih romana. Pogotovo bi “Mongolske pjege“ bile odličan Netflixov ili HBO-ov serijal.
Ne znamo jeste li pisali i biografski kroki na koricama knjige, ali ondje piše i da ste “u duši Balkanac”. Što to znači?
Ja s tom oznakom dijela svog karaktera debelo idealiziram čak i ono pozitivno objektivno balkanstvo. Sve ili ništa. Borba do kraja. Balkanac, čovjek od unutrašnje neograničene slobode, koji se ne plaši vlastitih ludosti. Dovoljno samopouzdan i hrabar, da se šali na svoj račun. Prvi hedonist svijeta. Takvo, “partizansko” balkanstvo mogu razumjeti samo oni koji ga imaju u sebi. Amerikanci jednostavno ne mogu shvatiti Jokića. Zašto mu više znače njegovi konji nego američka NBA delegacija, koja mu je donijela pokal najboljeg igrača sezone u Sombor? E, takvo “balkanstvo” nosim i ja u sebi.
Šetali smo YouTubeom i naišli na pjesmu “Domovina” iz 1989., gdje nastupate s Arsenom i Borom Čorbom. U nekom trenutku Arsen kaže: “Vi samo pjevajte, sve će biti titlovano.” Urnebesno, jer su titlovi došli u pravu modu malo kasnije… Ali na primjeru te pjesme, koja je nastala 1980. i još ju je pjevao Drago Mlinarec, vidi se da su bilo kakve nacionalističke konotacije u muzici potpuno promašene: a ako ih je i bilo, rapidno blijede u postjugoslavenskoj kulturi? Imate li i vi taj dojam?
Jugoslovenski novi val, odnosno novi talas, bio je imun na nacionalizme. Osim nekih izuzetaka koji potvrđuju to pravilo. Mi smo zapravo bili neka tragično svečana glasna tišina pred krvave oluje 1990-ih. A zanimljivo i paradoksalno je da su danas takvi i aktualni alternativni regionalni bendovi, koji na osobnoj razini međusobno razgovaraju na engleskom jeziku, čime su preskočili vlastite jezičke razlike.
Njima su univerzalni engleski titlovi. “Domovinu“ je iz gorkog razočarenja nad tadašnjom političkom situacijom u program oba koncerta “Sastanak na vrhu“ u Sava centru ubacio Arsen. Tada je nekome zvučala nostalgično, a većini sarkastično. Na kraju pjesme Arsen je rekao da smo se u a cappella dijelu na kraju pjesme raspali, što se kasnije i potvrdilo. Tužno mi je govoriti o tome jer su umrli i Arsen i Bora, pa sam s tom “Domovinom“, ni kriv ni dužan, sada ostao sam.
Što vam je aktualna tema, ili više njih, koja vas zaokuplja u umjetničkom i ljudskom smislu? I kako se nosite sa strahom, od čega god? U čemu je za vas poanta svakoga dana?
Pođimo redom. U umjetničkom smislu zaokupljaju me dodatne, nove Arsenove pjesme u ovogodišnjem koncertnom programu “Zoran pjeva Arsena” u Lisinskom 1. listopada te vježbanje gitare i pjevanja za koncertni program “Analogne rase” za ovogodišnje Junijske koncerte. U ljudskom smislu, glavom mi vrluda hiljaditi proljetni plan za mršavljenje. Strah od budućnosti smanjujem slušanjem dobre muzike, čitanjem knjiga, gledanjem filmova i navijanjem na košarkaškim utakmicama. Poanta svakog novog dana? Ona uvijek ovisi o prošloj noći.
