Zoran Pusić u intervjuu za H-Alter govori o presudi Gotovini i Markaču, o odgovornosti Franje Tuđmana i o ukupnom rezultatu ICTY-ja: Nije Haaški sud ugrađivao zločine u temelje hrvatske (ili srpske) države nego oni koji su ih činili i oni koji su ih prikrivali. Koliko god glasno netko vikao kako se zločini nisu dogodili, treba znati da ti zločini neće izaći iz temelja Hrvatske. Izaći će jedino ako Hrvatska smogne snage da ih procesuira.
Zoran Pusić u intervjuu za H-Alter govori o oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču, minulom radu Haaškog suda, neprocesuiranim zločinima iz Oluje koji su prepušteni domaćem sudstvu i tužiteljstvu, odnosima sa Srbijom, patriotizmu i intelektualcima u ratnim okolnostima te o iscrpnoj verbalnoj ostavštini Franje Tuđmana. "Lako je moguće da bi Tuđman i ostali pojedinci iz državnog vrha završili na Haaškom sudu ili bar na vrlo ozbiljnim razgovorima s istražiteljima tog suda. Za to ima više argumenata nego što je to bilo u slučaju Gotovine, i to bi bilo pravednije. To je Tuđman znao!"
Kako komentirate epilog pravomoćne presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču?
Interesantno je da je ta presuda sve iznenadila. Na kraju se pokazalo da su najbolje predvidjeli rezultat biskupi koji su tvrdili da će molitvenim bdijenjem uspjeti osloboditi generale. Milan Ivkošić, jedan od onih koji su sotonizirali Haaški sud, objavio je u petak 16. ujutro tekst u kojem je napisao da će svaka presuda koju donese sud biti nepravedna. Presuda je, u najkraćem, duboko kontroverzna. Ne morate biti pravni stručnjak da biste to uvidjeli. Razlika između 24 godine i finalnih 0 dosuđenih godina - samo na osnovu mišljenja sudaca, bez ijednog novog dokaza - sugerira da tu nešto ne štima. U kom smjeru je to išlo i zašto se dogodilo, pa i sama presuda, bit će tema mnogih budućih pravnih, političkih i javnih diskusija.
Koji dio presude je prema vašem mišljenju najsporniji?
Više naših kolega koji od početka prate ovo suđenje smatrali su da će u drugostupanjskoj presudi doći do revizije. Moja prognoza je bila da će Gotovina i Markač biti oslobođeni po pitanju sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, a biti osuđeni po komandnoj odgovornosti - za što je kazna značajno manja. Činilo mi se da je slaba točka i optužbe i prvostupanjske presude prevelika koncentracija na prekomjernom granatiranju. Koji je kriterij, koliko je granata previše? Intenzivno granatiranje možete pravdati legitimnom brigom da smanjite vlastite gubitke jer vaši vojnici moraju ući u taj grad. S druge strane to je grad u kojem žive civili, a ne vojna utvrda. Žalbeno je vijeće odbacilo zaključak Raspravnog vijeća da je granatiranje bilo neselektivno i s namjerom protjerivanja civilnog stanovništva, s obrazloženjem da se za Benkovac, Gračac i Obrovac nije moglo ustanoviti da li je bilo riječ o prekomjernom granatiranju ili ne, ali za Knin odbacuje kriterij od 200 metara - ako granata padne dalje od 200 od vojnog objekta onda to znači da je granatiranje bilo neselektivno. Pritom iz odluke Žalbenog vijeća nije jasno da li je kriterij 200 metara prestrog, dakle premala udaljenost koja se tolerira ili je, po mišljenju Žalbenog vijeća nedovoljno granata palo izvan udaljenosti od 200 metara od vojnih objekata za zaključak Raspravnog vijeća o neselektivnom granatiranju. Pravna analiza ovih zaključaka iscrpno je dana u tekstu Marka Milanovića, profesora prava na sveučilištu Nottingham, koja je objavljena i na H-Alteru.
Najsporniji dio presude je vrlo slabo argumentiran i time nategnut zaključak Žalbenog vijeća da ako nije bilo prekomjernog granatiranja Knina to znači da nije bilo ni Udruženog zločinačkog pothvata. Na žalost postoje brojni drugi argumenti koji upućuju na zaključak o namjeri da se Oluja zloupotrebi za smanjenje broja Srba u Hrvatskoj.
Koji argumenti?
Raspravno vijeće je usvojilo zaključak da je postojala ideja o smanjivanju broja Srba u Hrvatskoj, i da se s tim ciljem zloupotrijebila Oluja - inače legitimna akcija s ciljem vraćanjem teritorija međunarodno priznate države. Govori Tuđmana i postupci poslije Oluje bili su uvjerljiviji dokazi za postojanje takve namjere nego granatiranje za vrijeme akcije. Vjerodostojnost teze o postojanju ideje da se smanji broj Srba u Hrvatskoj mora se provjeriti kroz sveukupne postupke, prije svega političkog vrha, a ne samo izoliranim zaključkom o nepostojanju dovoljno dokaza o prekomjernom granatiranju Knina, odnosno odbacivanjem kriterija od 200 metara.
No, ovdje se odlučivalo o individualnoj ulozi Gotovine i Markača u udruženom zločinačkom pothvatu.
Raspravno vijeće je u prvostupanjskoj presudi eksplicite navelo da ovdje nije riječ o suđenju Oluji, Domovinskom ratu i Hrvatskoj, već da se radi o specijalnom obliku individualne odgovornosti gdje - ukoliko je postojala neka zamisao koja se ocijeni kao zločinačka, ako ste vi u ostvarenju te zamisli sudjelovali, a niste morali biti njezin glavni akter - onda vam se sudi zbog te zamisli, tog dijela koje je sud, u ovom slučaju Raspravno vijeće, ocijenilo kao udruženi zločinački pothvat.
Usporedba koja se često upotrebljava u pravosuđu je ona o pljački banke. Vi ste vozač u toj pljački, a vaši vam partneri kažu da neće nositi oružje. No, ipak ga ponesu i ubiju čuvara u banci. Ako vas policija uhvati, neće vas kao šofera kazniti zbog krivog parkiranja, već temeljem onoga što se za vrijeme pljačke u banci dogodilo, makar vi niste sudjelovali u ubojstvu. To je praksa koja se svugdje u svijetu koristi, a MKSJ ju je primijenio i na suđenja za ratne zločine. Pojednostavljeno, Raspravno vijeće je zaključilo da je namjera zloupotrebe Olujeza smanjenje broja Srba u Hrvatskoj postojala, tu namjeru je ocijenilo kao udruženi zločinački pothvat, a Gotovinu i Markača "kao šofere" u tome.
Pojedini stručnjaci kazali su nakon presude da je ona zapravo posljedica bahatog postavljanja tužiteljstva prema udruženom zločinačkom pothvatu i potpuno zanemarivanje alternativnih oblika odgovornosti.
Svi smo pomalo "generali poslije bitke". Činjenica je da se tužiteljstvo nije žalilo i da čak ni na direktni upit Žalbenog vijeća nije išlo na zapovjednu odgovornost. No sa sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu na zapovjednu odgovornost moglo je ići i samo Žalbeno vijeće.
Gotovina je na jednom mjestu u obrani kazao da mu je žao za sve koji su stradali, ali da ne može odgovarati za nešto što nije napravio. Mislim da je on tu u krivu, zapovjednik na tako visokom vojnom položaju može odgovarati za zločine koji su bili i suprotni njegovim naređenjima ako nije sankcionirao prave, podređene mu počinitelje. To je glavni problem u cjelokupnoj priči: Gotovina nije sankcionirao zločine, a mogao je s obzirom na funkciju koju je obnašao.
Da je sam Gotovina rekao jednu jednostavnu rečenicu: tko ubija stare babe, smatrat će se da je počinio najteži prekršaj vojne discipline te će ići u zatvor i na vojni sud; da je to javno rekao i da se toga u nekoliko slučajeva držao, a mogao je, zločina sigurno ili ne bi bilo ili bi ih bilo puno manje i on nikada ne bi završio na sudu, kraj svih izjava Tuđmana i na Brijunima i poslije.
Činjenica je, s druge strane, da se tijekom devedesetih, u doba kad su se akademici, pisci, političari i vojnici natjecali tko će više kroz svoje izjave proskribirati Srbe, nikakva takva šovinistička izjava, kao ni izljevi mržnje od Gotovine nisu čuli. Ni prije Oluje, ni poslije te operacije.
Da li je, po vašem mišljenju, Franju Tuđmana i najviši vojno-politički vrh smrt doista "spasila" od Haaškog suda?
Lako moguće da bi Tuđman i ostali pojedinci iz državnog vrha završili na Haaškom sudu ili bar na vrlo ozbiljnim razgovorima s istražiteljima tog suda. Za to ima više argumenata nego što je to bilo u slučaju Gotovine, i to bi bilo pravednije. To je Tuđman znao! Spomenut ću njegovu izjavu iz 1998.: "Nemojmo tražiti da srpski politički vrh bude procesuiran na Haaškom sudu jer bi nam se takvi zahtjevi mogli obiti o glavu".
Dakle, on je bio svjestan takve mogućnosti. Da je državni vrh planirao smanjiti broj Srba u Hrvatskoj nisu hipoteze. To Tuđman i neki njegovi ministri eksplicite i javno kažu. Poslije operacije Olujagranice su bile zatvorene i izbjeglice se nisu mogle vratiti. Tek pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice došlo je do postepenog popuštanja i promjene takve politike. Hrvatska je tada bila na pragu međunarodnih sankcija kao što ih je zbog svog ponašanja dobila Srbija.
Također, u isti čas je donesen zakon o oduzimanju imovine onima koji se neposredno poslije Oluje nisu vratili svojim kućama. Hrvati iz dijaspore, i čak sa Kosova koji nisu bili nikakvi prognanici, pozivani su od tadašnjeg ministra Jure Radića da se nasele na ta područja. Da se govorilo o privremenom naseljavanju izbjeglica koje su dolazile iz BiH u te kuće, onda bi to bila druga stvar. Ali nije bilo tako, odnosno nije bilo samo tako. Lako se vidi da za dokaz o postojanju ideje o trajnom smanjenju broja Srba u Hrvatskoj ina više postupaka poslije Oluje nego prije Oluje. Kad se spremate na neku vojnu akciju svašta se može izjaviti, ali kada dođe do okončanja akcije onda se tek može vidjeti što su akteri htjeli postići. Ovdje je previše činjenica i javnih izjava odgovornih pojedinaca - izjava o Srbima kojih treba biti "manje od 10 posto" i sprečavanje povratka izbjeglica zatvaranjem granica - nad kojima se treba zamisliti.
Što najviše predbacujete Tuđmanu u ovom kontekstu?
Za razliku od Miloševića koji je radio različite svinjarije i stajao iza njih, ali nikada nije davao kompromitirajuće izjave u javnosti, javne Tuđmanove izjave postoje. Primjerice u razgovoru s Jurom Radićem, gdje ovaj govori da nikada više u tim krajevima ne smije biti više od 10 posto Srba, Tuđman odgovara: "Ma ni 10 posto". Krajem kolovoza 1995, tjednima poslije Oluje, Tuđman je u govoru u Karlovcu kazivao stvari koje danas zvuče zastrašujuće, čak možda i onima koji su mu tada pljeskali. Tamo je, komentirajući da se Hrvatima predbacuje palež srpskih kuća, citirao izjavu iz Starog Zavjeta "oko za oko zub za zub". To je točno ali se duh vremena, srećom, promijenio i glavni akteri Starog Zavjeta bi po današnjim kriterijima dobili 20 do 40 godina zatvora zbog genocida i etničkog čišćenja, čega u Starom Zavjetu ne manjka. Takvih izjava ima još. Na primjer: "Srbi su nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. Ali ima ih još. Samo kod vas u Karlovcu od 22 suca njih sedam su Srbi".
Te izjave, tu zlobu ne samo prema poraženim protivnicima nego prema običnim ljudima koji su u panici bježali, uvijek sam Tuđmanu zamjerao. Niste trebali biti posebno dalekovidni da primijenite maksimu da u pobjedi treba biti velikodušan, što se kao izjava pripisuje Churchillu. Oluja je bila prilika da se to primijeni. Mogli smo svijetu reći: "Bili smo napadnuti, izdržali smo bez oružja i kroz te četiri godine preokrenuli situaciju, ali te stare babe, djeca i ti ljudi što bježe na traktorima, oni nisu krivi. Neki su bili zavedeni, većina su bili seljaci koji su se htjeli baviti svojom stokom i poljima, a ne politikom. Ljudi, vratite se, vi ste građani Hrvatske. Granice su otvorene, to su vaše kuće". Zapravo, tada je Tuđman trebao reći ovo što je Gotovina rekao u intervju Kuriru!
Tuđman je, na žalost, bio poznat po takvim izjavama, mnogi pamte njegovu izjavu "Sretan sam da mi žena nije Srpkinja ili Židovka". Kad takve izjave - poput one o smanjenju broja Srba - govori predsjednik države koji je imao puno veće ovlasti nego današnji predsjednik, onda je logično da su se mnogi njegovi podređeni ponašali kao veći katolici od Pape. Morali su se dokazivati. Tako je tadašnji potpredsjednik Vlade Bosiljko Mišetić poručivao kako moramo djecu od malena učiti da mrze Srbe. U kolovozu 1995. isti je izjavio kako "Hrvatska ne želi da u njoj žive ljudi koji pripadaju drugom narodu". Nerijetko su citati političara najoštrije kritike njihovog djelovanja.
Pojedine pravne stručnjake zapravo je frapiralo toliko radikalno razilaženje haaških sudaca u stavovima o presudi. Sudac Fausto Pocar je u izdvojenom mišljenju kazao kako je većina sudaca imala "vanpravne motive", dodajući još da je presuda bila "suprotna svakom shvaćanju pravde".
Prvi puta u povijesti Međunarodnog kaznenog jedan je sudac kazao kako su na presudu utjecali argumenti koji nisu pravni. To je vrlo ozbiljna optužba. No, ja ne znam konkretne Pocarove razloge za ovakvu tvrdnju i zbog toga ne bih u to ulazio.
Cijelo vrijeme procesa Haaški se sud optuživalo da je politička institucija, a optužbe su dolazile iz različitih strana ovisno o epilozima presuda.
Prema mišljenju našeg stručnjaka za bjelosvjetske zavjere Davora Domazeta Loše, prva presuda je donesena po diktatu Velike Britanije, a druga, oslobađajuća presuda, po zahtjevu američke strane.
Za razliku od takvih apodiktičkih ali neargumentiranih ocjena neke nevladine organizacije u Hrvatskoj (Documenta, Centar za mir Osijek, GOLJP) organizirale su seminare o radu MKSJ, posjete sudu za novinare; radile su na nepristranom upoznavanju rada tog suda.
Primarna zadaća Haaškog suda je da ustanovi individualnu krivicu i da individualne krivce kazni, ali tu je i politička funkcija Haaškog suda. Ovoj kvalifikacija treba oprezno pristupiti jer se tvrdnje o političkoj ulozi Haaškog suda često zloupotrebljavaju. Politička funkcija postoji, a zamišljena je kao pomoć zemljama koje su pretrpjele ratna razaranja, sukobe, izljeve mržnje i netolerancije koje prate svaki rat; da pomogne u postavljanju pravosuđa ovih zemalja na noge, da pravosuđa prestanu biti instrument osvete, a postanu sve više ono što bi trebala biti - institucije koje teže zadovoljavanju pravde i obeštećenju (koliko je to moguće) žrtava. Satisfakcija kroz sudove se obično postiže na način da krivci odgovaraju za zločine. Premda se radi o ljudskoj tvorevini, koja, kao i svaka druga ima svoje greške i Odgovornost Hrvatske za procesuiranje odgovornih sada je veća, a ne manja. Zločini su se dogodili, Haaški sud je samo utvrdio da Gotovina i Markač nisu krivi propuste, Haaški sud je vrlo uspješno završio svoj dvadesetogodišnji rad, posebice hvatanjem Hadžića i Mladića. Osim toga, mislim da je taj sud ogroman civilizacijski iskorak na putu ka tome da rat kao takav bude osuđen kao zločin.
Ostatak suđenja prepušta se nacionalnim sudovima. Hoće li u slučaju Hrvatske presuda generalima utjecati na procesuiranje izravnih počinitelja zločina iz Oluje, od kojih niti jedan nije dobio pravosudni epilog? Ima li Hrvatska snage i kapaciteta da sankcionira odgovorne?
Odgovornost Hrvatske za procesuiranje odgovornih sada je veća, a ne manja. Zločini su se dogodili, Haaški sud je samo utvrdio da Gotovina i Markač nisu krivi. Postoje prije svega direktni izvršioci koje treba sankcionirati. Međutim, sad će se pojaviti javni pritisak u obrnutom smjeru. Nedavno je, primjerice, jedan saborski zastupnik, odmah nakon presude, tražio da se Branimir Glavaš na osnovu ove presude pusti na slobodu i da se prekine suđenje Tomislavu Merčepu. Takvi pritisci će postojati. Sada je na hrvatskom pravosuđu i državi da se tome odupru - i to neće biti lako. Primjerice, za vrijeme suđenja za zločine počinjene u Gruborima, na dan donošenja presude generalima u Haagu, sudac je, oduševljen vijestima iz Nizozemske, prekinuo ročište na pola sata da to proslavi. Hoće li presuda Gotovini i Markaču pomoći ili odmoći hrvatskom pravosuđu u rješavanju budućih slučajeva ovisi o tome kako će se postaviti hrvatski političari i hrvatsko pravosuđe. Aboliranje zločina ili praktično odustajanje od njihovog procesuiranja, što je moguć scenarij, bilo bi krajnje loše za Hrvatsku i za povratak hrvatskog pravosuđa u vode pristranih presuda iz prošlosti.
Ključna institucija za rješavanje ovih problema je Državno odvjetništvo pod ravnanjem Mladena Bajića.
DORH je državna institucija, a ne nevladina organizacija, dakle mnogo podložniji utjecaju politike i čak kad postoje dobre namjere drži se one - da je (njegova) politika umijeće mogućeg. Mislim da je DORH, pod ravnanjem Bajića, nastojao, za razliku od mnogih drugih, ozbiljno i nepristrano prići suđenjima za ratne zločine: pojedini procesi su se rješavali, suradnja sa specijalnim sudom za ratne zločine u Srbiji je uspostavljena. Kako će ići dalje, ostaje da se vidi. Pretpostavljam da se i oni, kao i svi ljudi koji su poštovali hrvatske zakone o suradnji s MKSJ i godinama se unatoč pritiscima zalagali za procesuiranje ratnih zločina ovom kontraverznom presudom - ne oslobađanjem Gotovine i Markača nego implikacijom da zločini nisu postojali - osjećaju malo blesavo.
Taj scenarij nije nemoguć. Sjetimo se samo koliko je godina trebalo da se Tomislav Merčep dovede na sud, a zna se da je on posjetio ubojice obitelji Zec, koji su prvotno priznali zločin, da bi poslije njegove posjete zašutjeli. To je bilo 1991, prije 21 godinu. U normalnim okolnostima Merčep bi već 1992. bio na sudu; umjesto toga bio je saborski zastupnik, predsjednik Dragovoljaca domovinskog rata, osnivao stranku, davao izjave medijima, dobivao desetke tužbi protiv Ferala koji je tada o zločinima pisao. Procesuiranje ide jako sporo, a moj, mlađima nerazumljiv optimizam, osniva se na sjećanju na neka prošla vremena i zadovoljstvu da taj proces uopće ide.
Nakon presude uslijedile su oštre reakcije iz Srbije. Kakav bi stav hrvatska strana trebala zauzeti?
Možemo lako zamisliti kakve bi bile reakcije u Hrvatskoj da je tanka sudačka većina prevagnula na drugu stranu. Upravo zbog činjenice da je pobijedila u ratu i sada na sudu, Hrvatska bi trebala preuzeti inicijativu u smirivanju situacije i javno pokazati razumijevanje za duboku frustraciju i osjećaj nepravde koji je ova presuda izazvala kod izbjeglica u Srbiji. To treba napraviti jer ti ljudi koji su već 18 godina u izbjeglištvu jesu doživjeli nepravdu, ali i iz pragmatičnih razloga, nešto što bi napravila samo malo dalekovidnija politika. Takvi osjećaji su se više puta u povijesti transformirali u trajnu mržnju; poslije Prvog svjetskog rata u Njemačkoj osjećaji frustracije stvorili su plodno tlo za nastanak nacizma, osjećaj frustracije palestinskih izbjeglica bio je plodno tlo za nastanak terorizma.
Ono što je sada potrebno je izjavama i postupcima najviše pozicioniranih osoba u hrvatskoj politici pokazati suosjećanje i spriječiti da se nastale frustracije u Srbiji pretvore u potencijalan izvor nekih budućih sukoba.
Koliko god načelna politička volja postojala u Hrvatskoj da se zločini procesuiraju, praksa na terenu govori o ciničnoj naravi odnosa države prema tim pitanjima. Uzmimo kao primjer činjenicu da MUP, odnosno porezni obveznici, temeljem Zakona o policiji plaćaju obranu Tomislava Merčepa, dok civilne žrtve rata redovno moraju plaćati parnične troškove državi temeljem izgubljenih tužbi protiv Hrvatske, što znači da obranu Merčepu financiraju i žrtve zločina za koje je ovaj optužen.
Točno. To je nevjerojatno i trebalo bi biti nedopustivo. Dodijeljene su mu financije temeljem članka Zakona o policiji koji se odnosi na policajce, bivše ili sadašnje, koji tijekom obavljanja dužnosti prekorače ovlasti. Odgovornost za ubijanje ljudi u Vukovaru, Pakračkoj poljani, u Gospiću, čime se sam Merčep hvalio, ne spada u prekoračenje ovlasti pri obavljanju dužnosti. Jer ako spada, onda je nešto trulo i u MUP-u i u državi.
To da država plaća obranu optuženim za ratne zločine novcem njihovih žrtava zvuči kao najgora noćna mora. Podsjeća na činjenicu da je jedan od najgorih i najperfidnijih oblika kršenja ljudskih prava kada se institucije pravosuđa upotrebljava za nanošenje nepravde. Onda se radi o teškoj društvenoj bolesti, kao da država ima rak. To je velika opasnost za državu, jer te bolesti iz unutrašnjosti sustava mogu biti razornije nego fizički napadi izvana.
Srpski tužitelj najavio je aktivaciju slučajeva ratnih zločina iz Oluje.
To je očito politički inicirani akt motiviran haaškim sudskim epilogom, ali po mom mišljenju srpsko tužiteljstvo za ratne zločine je imalo priliku da bilo kakve postupke procesuira i surađuje s hrvatskim DORH-om, čega je dosad i bilo. Treba vidjeti s čim su ti slučajevi u vezi, odnosno da li direktno terete Markača i Gotovinu - koji, koliko znam, nigdje nisu terećeni kao direktni počinioci - ili neke druge počinitelje zločina. To, dakako treba istražiti nezavisno o suđenju Gotovini i Markaču.
Mnoge je iznenadio Gotovinin govor na Trgu bana Jelačića nakon presude.
Prošlost Ante Gotovina je, po mom sudu, vrlo zazorna. Za mene nije preporuka da netko ode u Legiju stranaca, kao ni to da je Gotovina osuđen na pet godina zatvora zbog oružane pljačke, koliko god to naši sada pokušavali prikriti i prikazati kao zavjere tajnih službi. Međutim, čovjek je održao iznenađujuće pomirljivi govor na Trgu bana Jelačića smirivši na taj način uzavrelu atmosferu u kojoj su njegove riječi očekivane kao poruka proroka i u kojoj su mnogi priželjkivali govor s više žestine i manje tolerancije. Ona njegova izjava u Kuriru - u kojoj je pozvao izbjegle hrvatske Srbe da se vrate u Hrvatsku - zvučala je kao da se radi o čovjeku iz nevladine organizacije koja se bavi ljudskim pravima. To što je on rekao gotovo se nitko od političara nije usudio reći. Josipović i Milanović su rekli po jednu polurečenicu, što je dobro. Ali najbolja izjava je došla iz izvora od kojeg to nitko nije očekivao. Život može Upravo zbog činjenice da je pobijedila u ratu i sada na sudu, Hrvatska bi trebala preuzeti inicijativu u smirivanju situacije i javno pokazati razumijevanje za duboku frustraciju i osjećaj nepravde koji je ova presuda izazvala kod izbjeglica u Srbiji izgledati složeniji nego što se to čini na prvi pogled.
Zadnjih dvadeset i nešto godina bavite se ljudskim pravima u Hrvatskoj. Kako je bilo raditi taj posao tijekom devedesetih godina, kad su rijetki pojedinci - a ponajmanje hrvatski intelektualci i najveći mediji - konzistentno ukazivali na neke nepravde prema dijelu građanstva u Hrvatskoj, bez obzira na njihovu etničku pripadnost?
Meni se čini da tvrdnje koje sam kroz tih dvadeset i kusur godina izricao nisu kvantna fizika, nešto čega se teško dosjetiti, prije nešto tako očigledno kao tvrdnja da je zemlja okrugla. Zato mi je i animozitet prema tim očiglednim tvrdnjama izgledao čudno - kao da se vraćate u doba kad tvrditi da je zemlja okrugla nije bilo bezopasno.
Što se tiče intelektualaca, uvijek sam smatrao kako obrazovanje jača kritički duh. U bilo kojoj znanosti potreban je kritičan stav i stalno preispitivanje dobivenih informacija. U tom smislu sam držao da intelektualci imaju bolje osnove da se prema nekim apsolutnim političkim istinama i nacionalnim mitovima postavljaju kritičnije. Interesantno je da sam uglavnom bio u krivu. Upravo su turbulentna vremena pokazala kako su mnogi istaknuti vrhunski intelektualci, pisci, umjetnici, glumci totalno zabrazdili u nacionalizme, potpuno izgubili kritički duh i, najgore od svega, izgubili sposobnost da suosjećaju s patnjama drugih. S druge strane, kad smo nakon Oluje išli po selima u Baniji i Kordunu, obilazeći stare i nemoćne ljude koji su ostali, sreo sam koji put i izbjegle Hrvate koje su Srbi protjerali iz sela oko Prijedora ili Banja Luke kako pomažu tim starim Srbima. Ta sveukupna iskustava pokazuju da je empatija možda prirodni dar i da se samo djelomično može naučiti. Za razliku od nekih akademika koji su pročitali tomove knjiga o etici, a u konkretnim situacijama su bijedno zakazali, neki od tih ljudi koji nisu imali više od osnovne škole vraćali bi čovjeku vjeru u ljude.
Zoran Pusić: "Tuđman je trebao reći ovo što je Gotovina rekao u intervju Kuriru!"(foto: Net.hr)
Nerijetko su vas domoljubno nastrojeni autori častili "izdajničkim" epitetima zbog angažmana oko ljudskih prava, čega nije manjkalo ni nakon ove presude.
Radi se o primitivnom i kratkovidnom tumačenju stvarnosti. Prilično je čudno kako ti ljudi ne vide i ne osjećaju da njihovi stavovi predstavljaju najveću moguću uvredu za bilo kakvu normalnu demokratsku zemlju i da oni tu zemlju, cijelo vrijeme ističući svoje beskompromisno domoljublje, poistovjećuju s jednom gangsterskom organizacijom, gdje je neprijatelj organizacije onaj koji govori istinu. Ne smatram da je svjedočenje istine nešto što bi moglo škoditi državi, već nešto što treba ugraditi u temelje države, umjesto zločina. Nije, sukladno tomu, Haaški sud ugrađivao zločine u temelje hrvatske (ili srpske) države nego oni koji su zločine činili i oni koji su to prikrivali. Koliko god glasno netko vikao kako se zločini nisu dogodili, treba znati da ti zločini neće izaći iz temelja Hrvatske. Izaći će jedino ako Hrvatska smogne snage da te zločine procesuira. Nema zemlje kojoj se u povijesti nisu dogodila slična zastranjenja. Pitanje je, međutim, možete li s time izaći na kraj i ostaviti budućim generacijama u naslijeđe jednu bolju zemlju.
Izvor: H-alter
Zoran Pusić u intervjuu za H-Alter govori o oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču, minulom radu Haaškog suda, neprocesuiranim zločinima iz Oluje koji su prepušteni domaćem sudstvu i tužiteljstvu, odnosima sa Srbijom, patriotizmu i intelektualcima u ratnim okolnostima te o iscrpnoj verbalnoj ostavštini Franje Tuđmana. "Lako je moguće da bi Tuđman i ostali pojedinci iz državnog vrha završili na Haaškom sudu ili bar na vrlo ozbiljnim razgovorima s istražiteljima tog suda. Za to ima više argumenata nego što je to bilo u slučaju Gotovine, i to bi bilo pravednije. To je Tuđman znao!"
Kako komentirate epilog pravomoćne presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču?
Interesantno je da je ta presuda sve iznenadila. Na kraju se pokazalo da su najbolje predvidjeli rezultat biskupi koji su tvrdili da će molitvenim bdijenjem uspjeti osloboditi generale. Milan Ivkošić, jedan od onih koji su sotonizirali Haaški sud, objavio je u petak 16. ujutro tekst u kojem je napisao da će svaka presuda koju donese sud biti nepravedna. Presuda je, u najkraćem, duboko kontroverzna. Ne morate biti pravni stručnjak da biste to uvidjeli. Razlika između 24 godine i finalnih 0 dosuđenih godina - samo na osnovu mišljenja sudaca, bez ijednog novog dokaza - sugerira da tu nešto ne štima. U kom smjeru je to išlo i zašto se dogodilo, pa i sama presuda, bit će tema mnogih budućih pravnih, političkih i javnih diskusija.
Koji dio presude je prema vašem mišljenju najsporniji?
Više naših kolega koji od početka prate ovo suđenje smatrali su da će u drugostupanjskoj presudi doći do revizije. Moja prognoza je bila da će Gotovina i Markač biti oslobođeni po pitanju sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, a biti osuđeni po komandnoj odgovornosti - za što je kazna značajno manja. Činilo mi se da je slaba točka i optužbe i prvostupanjske presude prevelika koncentracija na prekomjernom granatiranju. Koji je kriterij, koliko je granata previše? Intenzivno granatiranje možete pravdati legitimnom brigom da smanjite vlastite gubitke jer vaši vojnici moraju ući u taj grad. S druge strane to je grad u kojem žive civili, a ne vojna utvrda. Žalbeno je vijeće odbacilo zaključak Raspravnog vijeća da je granatiranje bilo neselektivno i s namjerom protjerivanja civilnog stanovništva, s obrazloženjem da se za Benkovac, Gračac i Obrovac nije moglo ustanoviti da li je bilo riječ o prekomjernom granatiranju ili ne, ali za Knin odbacuje kriterij od 200 metara - ako granata padne dalje od 200 od vojnog objekta onda to znači da je granatiranje bilo neselektivno. Pritom iz odluke Žalbenog vijeća nije jasno da li je kriterij 200 metara prestrog, dakle premala udaljenost koja se tolerira ili je, po mišljenju Žalbenog vijeća nedovoljno granata palo izvan udaljenosti od 200 metara od vojnih objekata za zaključak Raspravnog vijeća o neselektivnom granatiranju. Pravna analiza ovih zaključaka iscrpno je dana u tekstu Marka Milanovića, profesora prava na sveučilištu Nottingham, koja je objavljena i na H-Alteru.
Najsporniji dio presude je vrlo slabo argumentiran i time nategnut zaključak Žalbenog vijeća da ako nije bilo prekomjernog granatiranja Knina to znači da nije bilo ni Udruženog zločinačkog pothvata. Na žalost postoje brojni drugi argumenti koji upućuju na zaključak o namjeri da se Oluja zloupotrebi za smanjenje broja Srba u Hrvatskoj.
Koji argumenti?
Raspravno vijeće je usvojilo zaključak da je postojala ideja o smanjivanju broja Srba u Hrvatskoj, i da se s tim ciljem zloupotrijebila Oluja - inače legitimna akcija s ciljem vraćanjem teritorija međunarodno priznate države. Govori Tuđmana i postupci poslije Oluje bili su uvjerljiviji dokazi za postojanje takve namjere nego granatiranje za vrijeme akcije. Vjerodostojnost teze o postojanju ideje da se smanji broj Srba u Hrvatskoj mora se provjeriti kroz sveukupne postupke, prije svega političkog vrha, a ne samo izoliranim zaključkom o nepostojanju dovoljno dokaza o prekomjernom granatiranju Knina, odnosno odbacivanjem kriterija od 200 metara.
No, ovdje se odlučivalo o individualnoj ulozi Gotovine i Markača u udruženom zločinačkom pothvatu.
Raspravno vijeće je u prvostupanjskoj presudi eksplicite navelo da ovdje nije riječ o suđenju Oluji, Domovinskom ratu i Hrvatskoj, već da se radi o specijalnom obliku individualne odgovornosti gdje - ukoliko je postojala neka zamisao koja se ocijeni kao zločinačka, ako ste vi u ostvarenju te zamisli sudjelovali, a niste morali biti njezin glavni akter - onda vam se sudi zbog te zamisli, tog dijela koje je sud, u ovom slučaju Raspravno vijeće, ocijenilo kao udruženi zločinački pothvat.
Usporedba koja se često upotrebljava u pravosuđu je ona o pljački banke. Vi ste vozač u toj pljački, a vaši vam partneri kažu da neće nositi oružje. No, ipak ga ponesu i ubiju čuvara u banci. Ako vas policija uhvati, neće vas kao šofera kazniti zbog krivog parkiranja, već temeljem onoga što se za vrijeme pljačke u banci dogodilo, makar vi niste sudjelovali u ubojstvu. To je praksa koja se svugdje u svijetu koristi, a MKSJ ju je primijenio i na suđenja za ratne zločine. Pojednostavljeno, Raspravno vijeće je zaključilo da je namjera zloupotrebe Olujeza smanjenje broja Srba u Hrvatskoj postojala, tu namjeru je ocijenilo kao udruženi zločinački pothvat, a Gotovinu i Markača "kao šofere" u tome.
Pojedini stručnjaci kazali su nakon presude da je ona zapravo posljedica bahatog postavljanja tužiteljstva prema udruženom zločinačkom pothvatu i potpuno zanemarivanje alternativnih oblika odgovornosti.
Svi smo pomalo "generali poslije bitke". Činjenica je da se tužiteljstvo nije žalilo i da čak ni na direktni upit Žalbenog vijeća nije išlo na zapovjednu odgovornost. No sa sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu na zapovjednu odgovornost moglo je ići i samo Žalbeno vijeće.
Gotovina je na jednom mjestu u obrani kazao da mu je žao za sve koji su stradali, ali da ne može odgovarati za nešto što nije napravio. Mislim da je on tu u krivu, zapovjednik na tako visokom vojnom položaju može odgovarati za zločine koji su bili i suprotni njegovim naređenjima ako nije sankcionirao prave, podređene mu počinitelje. To je glavni problem u cjelokupnoj priči: Gotovina nije sankcionirao zločine, a mogao je s obzirom na funkciju koju je obnašao.
Da je sam Gotovina rekao jednu jednostavnu rečenicu: tko ubija stare babe, smatrat će se da je počinio najteži prekršaj vojne discipline te će ići u zatvor i na vojni sud; da je to javno rekao i da se toga u nekoliko slučajeva držao, a mogao je, zločina sigurno ili ne bi bilo ili bi ih bilo puno manje i on nikada ne bi završio na sudu, kraj svih izjava Tuđmana i na Brijunima i poslije.
Činjenica je, s druge strane, da se tijekom devedesetih, u doba kad su se akademici, pisci, političari i vojnici natjecali tko će više kroz svoje izjave proskribirati Srbe, nikakva takva šovinistička izjava, kao ni izljevi mržnje od Gotovine nisu čuli. Ni prije Oluje, ni poslije te operacije.
Da li je, po vašem mišljenju, Franju Tuđmana i najviši vojno-politički vrh smrt doista "spasila" od Haaškog suda?
Lako moguće da bi Tuđman i ostali pojedinci iz državnog vrha završili na Haaškom sudu ili bar na vrlo ozbiljnim razgovorima s istražiteljima tog suda. Za to ima više argumenata nego što je to bilo u slučaju Gotovine, i to bi bilo pravednije. To je Tuđman znao! Spomenut ću njegovu izjavu iz 1998.: "Nemojmo tražiti da srpski politički vrh bude procesuiran na Haaškom sudu jer bi nam se takvi zahtjevi mogli obiti o glavu".
Dakle, on je bio svjestan takve mogućnosti. Da je državni vrh planirao smanjiti broj Srba u Hrvatskoj nisu hipoteze. To Tuđman i neki njegovi ministri eksplicite i javno kažu. Poslije operacije Olujagranice su bile zatvorene i izbjeglice se nisu mogle vratiti. Tek pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice došlo je do postepenog popuštanja i promjene takve politike. Hrvatska je tada bila na pragu međunarodnih sankcija kao što ih je zbog svog ponašanja dobila Srbija.
Također, u isti čas je donesen zakon o oduzimanju imovine onima koji se neposredno poslije Oluje nisu vratili svojim kućama. Hrvati iz dijaspore, i čak sa Kosova koji nisu bili nikakvi prognanici, pozivani su od tadašnjeg ministra Jure Radića da se nasele na ta područja. Da se govorilo o privremenom naseljavanju izbjeglica koje su dolazile iz BiH u te kuće, onda bi to bila druga stvar. Ali nije bilo tako, odnosno nije bilo samo tako. Lako se vidi da za dokaz o postojanju ideje o trajnom smanjenju broja Srba u Hrvatskoj ina više postupaka poslije Oluje nego prije Oluje. Kad se spremate na neku vojnu akciju svašta se može izjaviti, ali kada dođe do okončanja akcije onda se tek može vidjeti što su akteri htjeli postići. Ovdje je previše činjenica i javnih izjava odgovornih pojedinaca - izjava o Srbima kojih treba biti "manje od 10 posto" i sprečavanje povratka izbjeglica zatvaranjem granica - nad kojima se treba zamisliti.
Što najviše predbacujete Tuđmanu u ovom kontekstu?
Za razliku od Miloševića koji je radio različite svinjarije i stajao iza njih, ali nikada nije davao kompromitirajuće izjave u javnosti, javne Tuđmanove izjave postoje. Primjerice u razgovoru s Jurom Radićem, gdje ovaj govori da nikada više u tim krajevima ne smije biti više od 10 posto Srba, Tuđman odgovara: "Ma ni 10 posto". Krajem kolovoza 1995, tjednima poslije Oluje, Tuđman je u govoru u Karlovcu kazivao stvari koje danas zvuče zastrašujuće, čak možda i onima koji su mu tada pljeskali. Tamo je, komentirajući da se Hrvatima predbacuje palež srpskih kuća, citirao izjavu iz Starog Zavjeta "oko za oko zub za zub". To je točno ali se duh vremena, srećom, promijenio i glavni akteri Starog Zavjeta bi po današnjim kriterijima dobili 20 do 40 godina zatvora zbog genocida i etničkog čišćenja, čega u Starom Zavjetu ne manjka. Takvih izjava ima još. Na primjer: "Srbi su nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. Ali ima ih još. Samo kod vas u Karlovcu od 22 suca njih sedam su Srbi".
Te izjave, tu zlobu ne samo prema poraženim protivnicima nego prema običnim ljudima koji su u panici bježali, uvijek sam Tuđmanu zamjerao. Niste trebali biti posebno dalekovidni da primijenite maksimu da u pobjedi treba biti velikodušan, što se kao izjava pripisuje Churchillu. Oluja je bila prilika da se to primijeni. Mogli smo svijetu reći: "Bili smo napadnuti, izdržali smo bez oružja i kroz te četiri godine preokrenuli situaciju, ali te stare babe, djeca i ti ljudi što bježe na traktorima, oni nisu krivi. Neki su bili zavedeni, većina su bili seljaci koji su se htjeli baviti svojom stokom i poljima, a ne politikom. Ljudi, vratite se, vi ste građani Hrvatske. Granice su otvorene, to su vaše kuće". Zapravo, tada je Tuđman trebao reći ovo što je Gotovina rekao u intervju Kuriru!
Tuđman je, na žalost, bio poznat po takvim izjavama, mnogi pamte njegovu izjavu "Sretan sam da mi žena nije Srpkinja ili Židovka". Kad takve izjave - poput one o smanjenju broja Srba - govori predsjednik države koji je imao puno veće ovlasti nego današnji predsjednik, onda je logično da su se mnogi njegovi podređeni ponašali kao veći katolici od Pape. Morali su se dokazivati. Tako je tadašnji potpredsjednik Vlade Bosiljko Mišetić poručivao kako moramo djecu od malena učiti da mrze Srbe. U kolovozu 1995. isti je izjavio kako "Hrvatska ne želi da u njoj žive ljudi koji pripadaju drugom narodu". Nerijetko su citati političara najoštrije kritike njihovog djelovanja.
Pojedine pravne stručnjake zapravo je frapiralo toliko radikalno razilaženje haaških sudaca u stavovima o presudi. Sudac Fausto Pocar je u izdvojenom mišljenju kazao kako je većina sudaca imala "vanpravne motive", dodajući još da je presuda bila "suprotna svakom shvaćanju pravde".
Prvi puta u povijesti Međunarodnog kaznenog jedan je sudac kazao kako su na presudu utjecali argumenti koji nisu pravni. To je vrlo ozbiljna optužba. No, ja ne znam konkretne Pocarove razloge za ovakvu tvrdnju i zbog toga ne bih u to ulazio.
Cijelo vrijeme procesa Haaški se sud optuživalo da je politička institucija, a optužbe su dolazile iz različitih strana ovisno o epilozima presuda.
Prema mišljenju našeg stručnjaka za bjelosvjetske zavjere Davora Domazeta Loše, prva presuda je donesena po diktatu Velike Britanije, a druga, oslobađajuća presuda, po zahtjevu američke strane.
Za razliku od takvih apodiktičkih ali neargumentiranih ocjena neke nevladine organizacije u Hrvatskoj (Documenta, Centar za mir Osijek, GOLJP) organizirale su seminare o radu MKSJ, posjete sudu za novinare; radile su na nepristranom upoznavanju rada tog suda.
Primarna zadaća Haaškog suda je da ustanovi individualnu krivicu i da individualne krivce kazni, ali tu je i politička funkcija Haaškog suda. Ovoj kvalifikacija treba oprezno pristupiti jer se tvrdnje o političkoj ulozi Haaškog suda često zloupotrebljavaju. Politička funkcija postoji, a zamišljena je kao pomoć zemljama koje su pretrpjele ratna razaranja, sukobe, izljeve mržnje i netolerancije koje prate svaki rat; da pomogne u postavljanju pravosuđa ovih zemalja na noge, da pravosuđa prestanu biti instrument osvete, a postanu sve više ono što bi trebala biti - institucije koje teže zadovoljavanju pravde i obeštećenju (koliko je to moguće) žrtava. Satisfakcija kroz sudove se obično postiže na način da krivci odgovaraju za zločine. Premda se radi o ljudskoj tvorevini, koja, kao i svaka druga ima svoje greške i Odgovornost Hrvatske za procesuiranje odgovornih sada je veća, a ne manja. Zločini su se dogodili, Haaški sud je samo utvrdio da Gotovina i Markač nisu krivi propuste, Haaški sud je vrlo uspješno završio svoj dvadesetogodišnji rad, posebice hvatanjem Hadžića i Mladića. Osim toga, mislim da je taj sud ogroman civilizacijski iskorak na putu ka tome da rat kao takav bude osuđen kao zločin.
Ostatak suđenja prepušta se nacionalnim sudovima. Hoće li u slučaju Hrvatske presuda generalima utjecati na procesuiranje izravnih počinitelja zločina iz Oluje, od kojih niti jedan nije dobio pravosudni epilog? Ima li Hrvatska snage i kapaciteta da sankcionira odgovorne?
Odgovornost Hrvatske za procesuiranje odgovornih sada je veća, a ne manja. Zločini su se dogodili, Haaški sud je samo utvrdio da Gotovina i Markač nisu krivi. Postoje prije svega direktni izvršioci koje treba sankcionirati. Međutim, sad će se pojaviti javni pritisak u obrnutom smjeru. Nedavno je, primjerice, jedan saborski zastupnik, odmah nakon presude, tražio da se Branimir Glavaš na osnovu ove presude pusti na slobodu i da se prekine suđenje Tomislavu Merčepu. Takvi pritisci će postojati. Sada je na hrvatskom pravosuđu i državi da se tome odupru - i to neće biti lako. Primjerice, za vrijeme suđenja za zločine počinjene u Gruborima, na dan donošenja presude generalima u Haagu, sudac je, oduševljen vijestima iz Nizozemske, prekinuo ročište na pola sata da to proslavi. Hoće li presuda Gotovini i Markaču pomoći ili odmoći hrvatskom pravosuđu u rješavanju budućih slučajeva ovisi o tome kako će se postaviti hrvatski političari i hrvatsko pravosuđe. Aboliranje zločina ili praktično odustajanje od njihovog procesuiranja, što je moguć scenarij, bilo bi krajnje loše za Hrvatsku i za povratak hrvatskog pravosuđa u vode pristranih presuda iz prošlosti.
Ključna institucija za rješavanje ovih problema je Državno odvjetništvo pod ravnanjem Mladena Bajića.
DORH je državna institucija, a ne nevladina organizacija, dakle mnogo podložniji utjecaju politike i čak kad postoje dobre namjere drži se one - da je (njegova) politika umijeće mogućeg. Mislim da je DORH, pod ravnanjem Bajića, nastojao, za razliku od mnogih drugih, ozbiljno i nepristrano prići suđenjima za ratne zločine: pojedini procesi su se rješavali, suradnja sa specijalnim sudom za ratne zločine u Srbiji je uspostavljena. Kako će ići dalje, ostaje da se vidi. Pretpostavljam da se i oni, kao i svi ljudi koji su poštovali hrvatske zakone o suradnji s MKSJ i godinama se unatoč pritiscima zalagali za procesuiranje ratnih zločina ovom kontraverznom presudom - ne oslobađanjem Gotovine i Markača nego implikacijom da zločini nisu postojali - osjećaju malo blesavo.
Taj scenarij nije nemoguć. Sjetimo se samo koliko je godina trebalo da se Tomislav Merčep dovede na sud, a zna se da je on posjetio ubojice obitelji Zec, koji su prvotno priznali zločin, da bi poslije njegove posjete zašutjeli. To je bilo 1991, prije 21 godinu. U normalnim okolnostima Merčep bi već 1992. bio na sudu; umjesto toga bio je saborski zastupnik, predsjednik Dragovoljaca domovinskog rata, osnivao stranku, davao izjave medijima, dobivao desetke tužbi protiv Ferala koji je tada o zločinima pisao. Procesuiranje ide jako sporo, a moj, mlađima nerazumljiv optimizam, osniva se na sjećanju na neka prošla vremena i zadovoljstvu da taj proces uopće ide.
Nakon presude uslijedile su oštre reakcije iz Srbije. Kakav bi stav hrvatska strana trebala zauzeti?
Možemo lako zamisliti kakve bi bile reakcije u Hrvatskoj da je tanka sudačka većina prevagnula na drugu stranu. Upravo zbog činjenice da je pobijedila u ratu i sada na sudu, Hrvatska bi trebala preuzeti inicijativu u smirivanju situacije i javno pokazati razumijevanje za duboku frustraciju i osjećaj nepravde koji je ova presuda izazvala kod izbjeglica u Srbiji. To treba napraviti jer ti ljudi koji su već 18 godina u izbjeglištvu jesu doživjeli nepravdu, ali i iz pragmatičnih razloga, nešto što bi napravila samo malo dalekovidnija politika. Takvi osjećaji su se više puta u povijesti transformirali u trajnu mržnju; poslije Prvog svjetskog rata u Njemačkoj osjećaji frustracije stvorili su plodno tlo za nastanak nacizma, osjećaj frustracije palestinskih izbjeglica bio je plodno tlo za nastanak terorizma.
Ono što je sada potrebno je izjavama i postupcima najviše pozicioniranih osoba u hrvatskoj politici pokazati suosjećanje i spriječiti da se nastale frustracije u Srbiji pretvore u potencijalan izvor nekih budućih sukoba.
Koliko god načelna politička volja postojala u Hrvatskoj da se zločini procesuiraju, praksa na terenu govori o ciničnoj naravi odnosa države prema tim pitanjima. Uzmimo kao primjer činjenicu da MUP, odnosno porezni obveznici, temeljem Zakona o policiji plaćaju obranu Tomislava Merčepa, dok civilne žrtve rata redovno moraju plaćati parnične troškove državi temeljem izgubljenih tužbi protiv Hrvatske, što znači da obranu Merčepu financiraju i žrtve zločina za koje je ovaj optužen.
Točno. To je nevjerojatno i trebalo bi biti nedopustivo. Dodijeljene su mu financije temeljem članka Zakona o policiji koji se odnosi na policajce, bivše ili sadašnje, koji tijekom obavljanja dužnosti prekorače ovlasti. Odgovornost za ubijanje ljudi u Vukovaru, Pakračkoj poljani, u Gospiću, čime se sam Merčep hvalio, ne spada u prekoračenje ovlasti pri obavljanju dužnosti. Jer ako spada, onda je nešto trulo i u MUP-u i u državi.
To da država plaća obranu optuženim za ratne zločine novcem njihovih žrtava zvuči kao najgora noćna mora. Podsjeća na činjenicu da je jedan od najgorih i najperfidnijih oblika kršenja ljudskih prava kada se institucije pravosuđa upotrebljava za nanošenje nepravde. Onda se radi o teškoj društvenoj bolesti, kao da država ima rak. To je velika opasnost za državu, jer te bolesti iz unutrašnjosti sustava mogu biti razornije nego fizički napadi izvana.
Srpski tužitelj najavio je aktivaciju slučajeva ratnih zločina iz Oluje.
To je očito politički inicirani akt motiviran haaškim sudskim epilogom, ali po mom mišljenju srpsko tužiteljstvo za ratne zločine je imalo priliku da bilo kakve postupke procesuira i surađuje s hrvatskim DORH-om, čega je dosad i bilo. Treba vidjeti s čim su ti slučajevi u vezi, odnosno da li direktno terete Markača i Gotovinu - koji, koliko znam, nigdje nisu terećeni kao direktni počinioci - ili neke druge počinitelje zločina. To, dakako treba istražiti nezavisno o suđenju Gotovini i Markaču.
Mnoge je iznenadio Gotovinin govor na Trgu bana Jelačića nakon presude.
Prošlost Ante Gotovina je, po mom sudu, vrlo zazorna. Za mene nije preporuka da netko ode u Legiju stranaca, kao ni to da je Gotovina osuđen na pet godina zatvora zbog oružane pljačke, koliko god to naši sada pokušavali prikriti i prikazati kao zavjere tajnih službi. Međutim, čovjek je održao iznenađujuće pomirljivi govor na Trgu bana Jelačića smirivši na taj način uzavrelu atmosferu u kojoj su njegove riječi očekivane kao poruka proroka i u kojoj su mnogi priželjkivali govor s više žestine i manje tolerancije. Ona njegova izjava u Kuriru - u kojoj je pozvao izbjegle hrvatske Srbe da se vrate u Hrvatsku - zvučala je kao da se radi o čovjeku iz nevladine organizacije koja se bavi ljudskim pravima. To što je on rekao gotovo se nitko od političara nije usudio reći. Josipović i Milanović su rekli po jednu polurečenicu, što je dobro. Ali najbolja izjava je došla iz izvora od kojeg to nitko nije očekivao. Život može Upravo zbog činjenice da je pobijedila u ratu i sada na sudu, Hrvatska bi trebala preuzeti inicijativu u smirivanju situacije i javno pokazati razumijevanje za duboku frustraciju i osjećaj nepravde koji je ova presuda izazvala kod izbjeglica u Srbiji izgledati složeniji nego što se to čini na prvi pogled.
Zadnjih dvadeset i nešto godina bavite se ljudskim pravima u Hrvatskoj. Kako je bilo raditi taj posao tijekom devedesetih godina, kad su rijetki pojedinci - a ponajmanje hrvatski intelektualci i najveći mediji - konzistentno ukazivali na neke nepravde prema dijelu građanstva u Hrvatskoj, bez obzira na njihovu etničku pripadnost?
Meni se čini da tvrdnje koje sam kroz tih dvadeset i kusur godina izricao nisu kvantna fizika, nešto čega se teško dosjetiti, prije nešto tako očigledno kao tvrdnja da je zemlja okrugla. Zato mi je i animozitet prema tim očiglednim tvrdnjama izgledao čudno - kao da se vraćate u doba kad tvrditi da je zemlja okrugla nije bilo bezopasno.
Što se tiče intelektualaca, uvijek sam smatrao kako obrazovanje jača kritički duh. U bilo kojoj znanosti potreban je kritičan stav i stalno preispitivanje dobivenih informacija. U tom smislu sam držao da intelektualci imaju bolje osnove da se prema nekim apsolutnim političkim istinama i nacionalnim mitovima postavljaju kritičnije. Interesantno je da sam uglavnom bio u krivu. Upravo su turbulentna vremena pokazala kako su mnogi istaknuti vrhunski intelektualci, pisci, umjetnici, glumci totalno zabrazdili u nacionalizme, potpuno izgubili kritički duh i, najgore od svega, izgubili sposobnost da suosjećaju s patnjama drugih. S druge strane, kad smo nakon Oluje išli po selima u Baniji i Kordunu, obilazeći stare i nemoćne ljude koji su ostali, sreo sam koji put i izbjegle Hrvate koje su Srbi protjerali iz sela oko Prijedora ili Banja Luke kako pomažu tim starim Srbima. Ta sveukupna iskustava pokazuju da je empatija možda prirodni dar i da se samo djelomično može naučiti. Za razliku od nekih akademika koji su pročitali tomove knjiga o etici, a u konkretnim situacijama su bijedno zakazali, neki od tih ljudi koji nisu imali više od osnovne škole vraćali bi čovjeku vjeru u ljude.
Zoran Pusić: "Tuđman je trebao reći ovo što je Gotovina rekao u intervju Kuriru!"(foto: Net.hr)
Nerijetko su vas domoljubno nastrojeni autori častili "izdajničkim" epitetima zbog angažmana oko ljudskih prava, čega nije manjkalo ni nakon ove presude.
Radi se o primitivnom i kratkovidnom tumačenju stvarnosti. Prilično je čudno kako ti ljudi ne vide i ne osjećaju da njihovi stavovi predstavljaju najveću moguću uvredu za bilo kakvu normalnu demokratsku zemlju i da oni tu zemlju, cijelo vrijeme ističući svoje beskompromisno domoljublje, poistovjećuju s jednom gangsterskom organizacijom, gdje je neprijatelj organizacije onaj koji govori istinu. Ne smatram da je svjedočenje istine nešto što bi moglo škoditi državi, već nešto što treba ugraditi u temelje države, umjesto zločina. Nije, sukladno tomu, Haaški sud ugrađivao zločine u temelje hrvatske (ili srpske) države nego oni koji su zločine činili i oni koji su to prikrivali. Koliko god glasno netko vikao kako se zločini nisu dogodili, treba znati da ti zločini neće izaći iz temelja Hrvatske. Izaći će jedino ako Hrvatska smogne snage da te zločine procesuira. Nema zemlje kojoj se u povijesti nisu dogodila slična zastranjenja. Pitanje je, međutim, možete li s time izaći na kraj i ostaviti budućim generacijama u naslijeđe jednu bolju zemlju.
Izvor: H-alter
