MPT je Hrvatsku prije godinu dana iz Imotskog počeo otvarati novom nacionalističkom valu, ponovnom veličanju ustaškog pozdrava, neskrivenom simpatiziranju i prizivanju zločinačke tvorevine NDH. Inspiriran i podržan Vladom u kojoj je i krajnja desnica, bez ili s vrlo blagim i neodređenim reakcijama javnosti, a pogotovo hrvatske oporbe, MPT je postao hrvatski mainstream. Sa Zoranom Pusićem, predsjednikom Antifašističke lige Hrvatske, razgovarali smo o opasnom buđenju hrvatskog nacionalizma oslobođenog svih pravnih, političkih i društvenih stega.
Ljeta ’25. Bogovićevom ulicom u Zagrebu slobodno su se orile ustaške pjesme, s hrvatskih stadiona otvoreno se pozivaju ustaše, pale se srpske zastave, vojni mimohod završava stihovima pjevača koji oplakuje “lošu ’45”, političari u svojim govorima proglašavaju vrijednosti tog istog pjevača državnim temeljima. Hrvatska kao da se nalazi u ratnom stanju. Ali tko je neprijatelj, meta i zašto?
Ne treba stvarni neprijatelj da društvo počne kliziti u militarizam. Militarizam je stanje duha, glorifikacija vojne moći, potreba za vanjskim i unutrašnjim neprijateljem, odgajanje djece i mladih pod utjecajem takvih stavova. Hrvatska je članica EU-a i NATO-a. Svijet je, istina, postao nesigurniji, ali jedino što Hrvatska tu može učiniti je poticati suradnju i mirotvorstvo u svojoj neposrednoj okolini.
Ono što Hrvatsku, 2025. godine, ozbiljno ugrožava jest val ustašizacije. A za tu rastuću nesigurnost Hrvatske kao demokratske države koja štiti slobodu i ravnopravnost svojih građana, odgovorna je, pa i kriva, Vlada RH. Kad ministar obrane Ivan Anušić kaže da Hrvatska i Europa moraju počivati na vrijednostima koje nam je jasno definirao Thompson, prirodno je zapitati se koje su to vrijednosti.
Ako se lak lakih nota skine, ostaje sirovi klerikalizam, jedinstvo propisano oktroiranim stavovima baziranim na falsificiranoj, mitomanskoj povijesti, otvorena identifikacija s notornim ustaškim simbolima i sve manje uvijeno pozivanje na nasilje prema onima koji te stavove ne dijele. Nametanje takvih stavova hrvatska je verzija “trumpizma”.
Od početka ove godine Trumpova vlada sustavno i revolucionarno ruši dugo i mukotrpno izgrađivane institucije koje su brinule, nezavisno o izvršnoj vlasti, o temeljnim slobodama i pravima građana, od zdravstva do obrazovanja. Od dočeka hrvatskih rukometaša početkom ove godine Plenkovićeva vlada ubrzano normalizira stavove zbog kojih je policija, koliko još jučer, podnosila prijave.
A kad je pučka pravobraniteljica osudila ustaške simbole i urlanje u Bogovićevoj i na Thompsonovom koncertu, Plenković je, u najboljoj Trumpovoj maniri, izjavio da je pučka pravobraniteljica na čelu te, trebalo bi biti od izvršne vlasti nezavisne, institucije samo zahvaljujući njegovoj volji. I u američkom i u hrvatskom slučaju radi se o nagloj promijeni odnosa prema već dostignutim civilizacijskim standardima, o odbacivanju i derogiranju važnih društvenih normi.
Hrabrost na mimohodu nije marširala strojevim korakom niti se vozila na tenkovima, nego je bila s četvero mladih ljudi koji su protestirali protiv militarizacije društva. Treba istinske hrabrosti, a ne hrabrosti po naređenju, da se stane, legne, nasred ceste, pred oklopna vozila kako bi se pokazalo domoljublje
Sjetimo se Plenkovićevog govora u Kninu 2020. na obilježavanju 25. godišnjice “Oluje”. Na tom obilježavanju sudjelovao je i tadašnji potpredsjednik Vlade Boris Milošević. Željena društvena normalizacija nije napredovala, čak naprotiv?
Da, Plenković je u govoru u Kninu prije pet godina izravno spomenuo srpske žrtve, od Paulina Dvora do Varivoda. Mnogi od nas nadali su se da je to znak smanjenja desne radikalizacije hrvatskog društva, nešto kao onaj Sanaderov “Hristos se rodi”. Ove godine čuo se samo trijumfalizam, ni trunka žaljenja za stotinama hrvatskih građana koji su ostali u svojim selima i postali žrtve ratnih zločina.
Inače, tadašnji Plenkovićev govor izazvao je krajnju desnicu i samo koji mjesec kasnije, jedva punoljetni Danijel Bezuk, koji je bio pod utjecajem radikalnih pripadnika HOS-a, došao je pred Banske dvore s kalašnjikovom, u namjeri da ubije Plenkovića. Danas smo u situaciji da tipovi s tim rigidnim stavovima, pa i oni koji su izravno krivi za trovanje mladih ljudi, poput Bezuka, desnim ekstremizmom, određuju javno mnijenje u Hrvatskoj. Uz Plenkovićev “blagoslov”.
Na dnu rasnih zakona
Često svjedočimo relativizaciji novonastalih proustaških pojava, tvrdnji da su nositelji ustaških poruka bili ipak manjina u masovnosti hipodromskog koncerta. Koliko je društveno odgovorno takvo relativiziranje i bježi li društvo od režirane realnosti?
Dobro znamo za povijesne primjere kako zapaljiva, isključiva i nacionalistička retorika, koliko god bila isprazna, može demokratskim putem dovesti do autoritarnog, pa i diktatorskog režima; kao što se dogodilo dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Ne treba podcijeniti djelovanje manjine, radikalnih desničara iz političkih stranaka, braniteljskih udruga, Crkve, u promjenama kod kojih ostrašćenost jedne strane i nezainteresiranost većine igraju značajnu ulogu.
Čak ni ulogu pojedinaca oko kojih se iznenada te opskurne ideje mogu kristalizirati, pa bili oni u početku i ridikulozni likovi s hitlerovskim brčićima ili nemušti seoski pjevači iz Dalmatinske zagore. I onda se jednog jutra građanin obični probudi u svijetu u kojem su donedavno neprihvatljivi svjetonazori postali legitimni i politički podobni stavovi.
Izostaju reakcije državnih institucija, osim pučke pravobraniteljice. Primjera radi, policija nije reagirala na ustaške pjesme u Bogovićevoj, odgovorila je da će naknadno djelovati. Pravosuđe postavlja “dvostruke konotacije” iz pravno neobavezujućeg dokumenta iznad samog Ustava.
Kad se u Saboru junače sa “Za dom spremni”, bez sankcija predsjednika Sabora, treba jasno reći da ZDS ima samo jednu “konotaciju”, to je simbol ustaštva kao što je “Heil Hitler” simbol nacizma. Nalazi se na dnu rasnih zakona u NDH, kao što se “Heil Hitler” nalazi na dnu rasnih zakona Trećeg Reicha. I to je sva “konotacija” koja te simbole određuje zauvijek. Konačno, HOS ga je uveo upravo zbog toga što jest simbol ustaštva. Policija je protiv Thompsona podnijela hrpu prijava koje sudovi odbacuju skrivajući se iza ove sramotne akademske papazjanije o “dvostrukoj konotaciji”.
Na primjer, Viši prekršajni sud u Zagrebu poništio je presudu Šibenskog prekršajnog suda kojom se Thompson proglašava krivim zbog uzvikivanja “Za dom spremni” na koncertu, uz obrazloženje koje bi Boris Dežulović sigurno uvrstio u drugo izdanje “Antologije suvremene hrvatske gluposti”: Da tim uzvikom nije uznemirena javnost jer publika na Thompsonovom koncertu nije bila uznemirena izrečenim ustaškim pozdravom.
Policija nije institucija koja će voditi politiku nego koja slijedi politiku. Ako izvršna vlast koketira s ustaštvom, zbilja je teško očekivati od policije da se tom trendu suprotstavi, ali od pravosuđa, jedne od triju nezavisnih grana vlasti, to bi se očekivalo. Iza odgovornosti politike apsolutna je odgovornost pravosuđa koje bi trebalo procesuirati i osuditi sve one, posebno političare, koji promoviraju ustašku ideologiju i krše Ustav.
Paradoks je da se u zaštiti antifašizma poziva na Tuđmana kao nekoga tko je navodno bio prepreka današnjoj ustašizaciji društva. Odgovoran je za falsificiranje povijesti, relativizaciju zločinačkog karaktera NDH, micanje imena Trg žrtava fašizma. Promoviranje ustaške ideologije je započelo upravo s njim
U galopirajućoj revitalizaciji ustaškog pozdrava s “dvostrukim konotacijama” sve češće slušamo pozivanje na prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, odnosno kako je bio protiv ustaškog pozdrava na HOS-ovom znakovlju, kako je rasformirao HOS, protivio se NDH. No jako dobro znamo da se dolaskom Tuđmana vratila i ustaška emigracija, rušeni su partizanski spomenici, a u njegovoj posljednjoj fazi Hrvatska je bila u svojevrsnoj izolaciji. Zar je hrvatska politika izgubila sve druge argumente u obrani antifašističkih tekovina suvremene Hrvatske?
Paradoks je da se u zaštiti antifašizma poziva na Franju Tuđmana kao nekoga tko je navodno bio prepreka današnjoj ustašizaciji društva. Tuđman je odgovoran za falsificiranje povijesti, relativizaciju zločinačkog karaktera NDH, micanje imena Trga žrtava fašizma. Promoviranje ustaške ideologije je započelo upravo s njim.
Tuđman se nije obračunao s HSP-om, posebno s njegovim vojnim krilom HOS-om, zbog svojih antifašističkih uvjerenja nego iz pragmatičnih razloga. U HSP-u je vidio opasnost za vlastiti položaj i za HDZ. Te 1991. godine, u trenutku kad se rat rasplamsavao, ultraradikalna retorika HSP-a mogla je dobiti na snazi u društvu. Današnji simultani apologeti Tuđmana i HOS-a zaboravljaju da je 1991. “slučajno” ubijen načelnik HOS-a Ante Paradžik, a da je 1992., manje slučajno, poubijano, u zasjedi HVO-a, cijelo rukovodstvo HOS-a u BiH.
Ni aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović ne ulijeva optimizam. Nakon ustaškog derneka u Imotskom zašutio je, a i ono što je javno prozborio bilo je blago umivanje prokuljalog nacionalizma. Gdje je nestao Milanovićev glas kritike Plenkovićevom korištenju nacionalističkih resursa za opstanak na vlasti?
Milanović me nije iznenadio. Njegove reakcije često su primjer nedosljednosti. On će iz jednog džepa izvući dedu ustašu, a iz drugog baku koja je pomagala partizane. Jednom se suprotstavi nacionalizmu, drugi put odlikuje ratne zločince. Kao predsjednik Republike trebao bi biti glas protiv novog vala ustašizacije, ali njegove izjave i njegova šutnja ne ostavljaju previše nade da bi se on zaista tome suprotstavio.
Nije vas iznenadio predsjednik Milanović, je li vas iznenadio gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević u posljednjih šest mjeseci?
Smatram da je Tomašević pogriješio u političkoj kalkulaciji što je prije lokalnih izbora dopustio Thompsonu hipodromski koncert. Mnogi građani Zagreba, glasači Možemo! i SDP-a, nisu bili sretni s gradonačelnikovom odlukom da gradske vlasti dozvole taj koncert. Ironija je da bi Možemo! politički profitirao da je gradska vlast imala snage i hrabrosti ne dozvoliti Thompsonov koncert. Tomašević je mogao na primjeru Stipe Mesića, koji je kao predsjednik Republike protiv volje tadašnje Vlade i premijera Ivice Račana imao petlje umiroviti hrvatske generale, naučiti da političare koji imaju hrabrost i odlučnost poštuju i njegovi birači i njegovi protivnici.
Ni avenija, ni spomenik
Gradonačelnik Tomašević u prvom mandatu nije vratio ime Trga maršala Tita iako je njegovo biračko tijelo to očekivalo, a u drugom mandatu HDZ mu servira inicijativu o podizanju spomenika ratnom ministru obrane Gojku Šušku u Zagrebu. Koji je vaš stav?
Gojko Šušak ne bi trebao u Zagrebu imati ni aveniju nazvanu njegovim imenom, a kamoli spomenik. U tom smislu Građanski odbor za ljudska prava i Documenta pokrenuli su 2010. inicijativu da se toj aveniji promijeni ime. Duhovi su se uzbudili kad je, na određeni način, taj zahtjev podržalo vijeće općine Gornja Dubrava, tražeći da se toj aveniji vrati stari naziv “Avenija izviđača”.
Tadašnji predsjednik zagrebačke HVIDR-e, Mirko Ljubičić Šveps, zamolio me da na skupu koji će organizirati HVIDR-a, iznesem argumente za naš zahtjev. Okrugli stol, na kojem je bilo desetak, uglavnom umirovljenih, visokih časnika HV-a i jedno stotinjak ljudi u dvorani, održan je u prostorijama HVIDR-e u Slovenskoj ulici u Zagrebu.
Na početku diskusije iznio sam razloge našeg zahtjeva: od Šuškove zaštite i unapređenja Mirka Norca kad se saznalo za njegove masovne zločine nad Srbima u Gospiću, kad je Norac oružjem odbio delegaciju, na čelu s generalom Petrom Stipetićem, koju je poslao Tuđman da Norca smjene i privedu, poprativši to izjavom “Jedini general kojeg ja priznajem je Maks Luburić“, do otvorene Šuškove tolerancije, koja je značila podršku, miniranja i spaljivanja kuća.
Iako su svi u dvorani bili protiv promijene imena, diskusija je bila, uglavnom, bez uvreda ad hominem. Kad mi je Josip Đakić, današnji predsjednik HVIDR-e, dobacio “Znamo mi iz kakve ste vi familije”, prekinuo ga je jedan od članova HVIDR-e: “Nećemo tu spominjati ničiju familiju, svatko je osobno odgovoran za svoje riječi i svoje stavove!” Paradoks je da bi takva diskusija danas vjerojatno bila manje civilizirana nego što je to bila prije 15 godina.
Što se tiče Tita, osim što je on jedina svjetski poznata i priznata politička ličnost iz hrvatske povijesti, on je i simbol ratnog antifašizma, herojske borbe protiv nacizma, fašizma i ustaških i četničkih kvislinga. Poslije godišnjih odmora Antifašistička liga ponovit će Gradskoj skupštini Zagreba zahtjev za vraćanjem imena Trga maršala Tita.
Smatrate li da su antifašistički, ljevičarski krugovi pružili adekvatan odgovor na rastući hrvatski nacionalizam koji se već pojavljuje u masi i na ulici? Osim pojedinačnih hrabrih istupa, antifašisti djeluju kao da su skriveni po katakombama, po malobrojnim, ograničenim skupovima bez šireg odjeka.
Ne mislim da ljudi koji zastupaju vrijednosni antifašizam čine to skriveni, figurativno, u katakombama poput ranih kršćana. Etičke vrijednosti u javnosti uvijek zastupa manjina, ali postoji mnogo veći broj ljudi, koji za sebe ne bi rekli da su ljevičari, a zbunjuje ih i brine novi val primitivizma i netolerancije koji uvijek ide pod ruku s rastućim nacionalizmom i militarizacijom društva.
Velika većina građana željela bi živjeti u slobodnijem i tolerantnijem, sigurnijem i socijalno osjetljivijem društvu. No predodžbe kako do takvog društva doći često su dijametralno suprotne. Na nedavnom vojnom mimohodu u Zagrebu masa ljudi se divila demonstraciji hrvatske vojne moći. No hrabrost na tom mimohodu nije marširala strojevim korakom niti se vozila na tenkovima, nego je bila s četvero mladih ljudi koji su protestirali protiv militarizacije društva.
Treba istinske hrabrosti, a ne hrabrosti po naređenju, da se stane, legne, nasred ceste, pred oklopna vozila kako bi se pokazalo domoljublje prema Hrvatskoj koja će promovirati miroljubivost i toleranciju a ne militarizam i netrpeljivost.
