Paradoksalno – ali strateško nuklearno oružje sada je jedini stabilizirajući čimbenik, nužan za osiguranje suzdržanosti da se tri velesile međusobno ne pohvataju do nečije konačne pobjede – u što bi onda uključili i čitav svijet, a kako je to bilo i u Drugom svjetskom ratu
U utorak, 7. svibnja, u Moskvi se održala svečana inauguracija Vladimira Putina na novu petogodišnju predsjedničku dužnost. Istoga tjedna na europsku turneju krenuo je kineski vođa Xi Jinping sa svojim „trgovinskim poklonima“ (kome najviše, tek ostaje za vidjeti) nakon što su posljednjih mjeseci kroz Peking i Šangaj prodefilirali brojni čelnici europskih država i krupnog biznisa (od Francuske i Njemačke, preko Italije i Španjolske do Mađarske i, naravno, čelnika Europske unije). Kroz Kinu su nedavno marširali i visoki američki dužnosnici i biznismeni – od ministrice financija Jenet Yellen, državnog tajnika Antonyja Blinkena, do Elona Muska). Međutim, znakovitim se čini da Jinping posjećuje samo Pariz, Budimpeštu i Beograd (u širokom luku zaobilazi London, Berlin i Rim). Nakon Xijevog povratka u domovinu, u goste će mu, u svoj prvi međunarodni posjet u svojstvu novoizabranog predsjednika stići i spomenuti Putin. Istodobno, prošloga su tjedna Sjedinjene Države uvele nove sankcije protiv Rusije, koje su po prvi put proširene i na pravne osobe trećih zemalja koje s Rusijom surađuju, prije svega u vojno-tehničkoj sferi (iz Kine, Hong Konga, Turske, UAE, pa čak i pojedinih europskih zemalja).
Navedeni događaji najbolje prikazuju trenutačnu sliku globalne geopolitičke situacije, preciznije – ključnih procesa koji se u svijetu sada odvijaju.
SAD otvorio dva dugoročna, opasna fronta istodobno
Kao prvo, ukazuju na sukob triju ključnih globalnih igrača: SAD, Kine i Rusije, gdje ovaj prvi sada definitivno pokreće dugoročnu i iscrpljujuću borbu na dva fronta protiv ostala dva konkurenta (svi drugi, izvan tog trija, samo su vazali Washingtona ili pak puki statisti i promatrači). Novi element koji se ovdje pojavljuje je da proturuske sankcije Washington sada po prvi put koristi kao paravan i za svoj obračun s velikim kineskim tvrtkama – konkurentima, koje pošto-poto želi izbaciti „iz igre“.
Kao drugo, gore navedeni splet događaja ukazuje na želju Europe i Kine za nastavkom gospodarske suradnje, koja je impresivna. U zadnjih 20 godina međusobna trgovina porasla je za čak 9 puta i lani je iznosila oko 800 milijardi dolara. Za ilustraciju, vrijedi spomenuti kako je od tada, do kraja veljače ove godine broj teretnih vlakova Kina-Europa bio veći od 85 000, a ticali su više od 200 gradova u 25 europskih zemalja i regija. Međutim, jasno je kako idila ne može trajati vječno. Washington već dugo vrši pritisak na EU da smanji svoju ovisnost o Kini, njenim proizvodima i investicijama, a prije svega da ograniči suradnju s Pekingom u sferi visoke tehnologije. Europske zemlje su i u tom smislu nerado pokleknule, a neke od njih čak su najavile i revizije pojedinih unosnih ugovora o uvozu kineske medicinske opreme, ili pak pokrenule potragu za kineskim špijunima (u oba slučaja Njemačka, pri čemu vjerojatno neće ostati usamljena), uz uvjetovanje daljnje suradnje s Kinom s prekidom njene vojne i visokotehnološke pomoći Rusiji. Kako je to objasnio Washington, „Kina neće moći sjediti na dvije stolice: pružati pomoć Rusiji koja predstavlja sigurnosnu prijetnju Europi, a pritom željeti ekonomski surađivati s Europom“.
Dakle, jasno je tko za EU sada vuče glavne konce, i da je za Washington Bruxelles važan prije svega kao njegov poslušni partner za šire geopolitičke svrhe. Naravno, pritom mu treba i dostatno ekonomski snažna Europska unija kako ne bi morao još i nju hraniti (uz to što se brine za njenu sigurnost), ali nikako u smislu da bude prejaka i time postane njegov globalni konkurent. U takvim, skučenim uvjetima, EU će željeti nastavak suradnje s Kinom u svim, manje osjetljivim sektorima, dok će željeti ograničiti onu u visokoj tehnologiji. Prije svega željet će sa svoga tržišta ukloniti kineske električne automobile, koji su globalno pomeli i europsku i američku konkurenciju – kvalitetom ravnopravni, a cjenovno puno prihvatljiviji. Koliko će sve to Kini biti u interesu drugo je pitanje.
Kao treće, navedeni događaji s početka teksta ukazuju kako nedavni pritisci i otvorene prijetnje Janet Yellen i Antonyja Blinkena prema Kini da zaustavi pomoć Rusiji, smanji svoj industrijski rast i izjednači uvjete za ravnopravni nastup američkih i kineskih kompanija, kao i da prestane s procesom dedolarizacije nisu urodili plodom. Inače se spomenute sankcije prošloga tjedna ne bi uvodile i protiv kineskih tvrtki.
Dedolarizacija postaje zastrašujući američki problem
Što se tiče sprječavanja ubrzane dedolarizacije, pojedini analitičari smatraju kako je upravo to i bio glavni cilj Blinkenovog posjeta Kini, dok je Yellen bila fokusirana na ukidanje kineskih državnih subvencija svojim tvrtkama i zaustavljanje suradnje kineskih banaka s Rusijom u financijskim transakcijama pri isporukama proizvoda dvojne namjene (vojne i civilne).
Da je tome tako, svjedoči i do sada neviđena vijest, prema kojoj Donald Trump i njegov tim, ukoliko on pobjedi na izborima, navodno namjeravaju uvesti sankcije protiv svih država (čak i onih savezničkih) koje se uključe u aktivni proces dedolarizacije tj. smanjenja korištenja američke valute u svojim trgovinskim razmjenama sa svijetom. Očito je riječ o problemu koji snažno počinje brinuti Washington, o čemu se nerado javno govori. Pogotovo će destruktivne posljedice po američke financijske i ekonomske interese biti ukoliko naftom bogate arapske zemlje zamjene dolar kao platno sredstvo za njihove isporuke nafte, prije svega u Kinu. Peking i Moskva su još početkom godine objavili kako su već gotovo u potpunosti isključili dolar u međusobnoj ukupnoj trgovinskoj razmjeni (što se tiče nafte Kina je najviše uvozi iz Rusije, dok je na drugom mjestu Saudijska Arabija, a naravno, tu je blizu i Iran).
Vrlo zanimljiva vijest u istom kontekstu je da je Kina nedavno Ujedinjenim Arapskim Emiratima – UAE, isporuku njihove nafte po prvi put platila digitalnom valutom umjesto dolarima. Preciznije, platformom mBridge.
mBridge – najozbiljniji eksperiment za zbacivanje dolara s trona, imun na sankcije
U projektu mBridge eksperimentira se sa zajedničkom platformom digitalne valute više središnjih banaka (multi-CBDC) za veleprodajna granična plaćanja. Smanjuje visoke troškove, povećava brzinu i transparentnost, a što je najvažnije u geopolitičkom smislu – cilj projekta je očuvati suverenitet valute i monetarnu i financijsku stabilnost, a praktički je imun na američke sankcije jer ne ostavlja dolarski trag. Zato nije čudo što BRICS iskazuje veliki interes za mBridge kao sredstvo plaćanja između njegovih članica, čime se izbjegava i nametanje juana kao zamjene za dolar, čemu se pak suprotstavlja Indija.
Projekt mBridge je zajednički napor četiriju središnjih banaka osnivača (Monetarna uprava Hong Konga, Središnja banka UAE, Institut za digitalne valute Narodne banke Kine i Banka Tajlanda). Ima još i 25 promatrača. Kada znamo da BRIKS čini gotovo polovicu stanovništva Zemlje i da je prema najnovijim podacima po prvi put u povijesti njegov BDP bio veći od BDP-ja zemalja G7, jasno je o kakvoj se opasnosti radi po američko gospodarstvo ali i vanjsku politiku s obzirom da su oboje presudno oslonjeni na globalnu dominaciju dolara u platnom prometu i na njegovu ulogu u ostvarenju političkih ciljeva, kao sredstvo sankcijskog pritiska.
Odustali od konfiskacije zamrznutih ruskih aktiva
Kad smo već kod G7 i sankcija, treba reći kako su članice ovog kluba, prema prošlotjednim navodima Bloomberga, i konačno odustale od konfiskacije 300 milijardi dolara ruskih državnih aktiva (američki Kongres je nedavno, u sklopu zakona o pomoći Ukrajini, donio odluku i o konfiskaciji ruskih aktiva, kojih je u SAD-u oko 6 milijardi dolara, za obnovu Ukrajine, ali ostavio i mogućnost da ga Biden primjeni ili ne primjeni, već prema svojoj volji). Jasno je da je prevladao strah od ruske odmazde prema aktivima zapadnih tvrtki u Rusiji koji su približno jednake vrijednosti, ali ne manje i zbog posljedica po ugled Zapada u očima ostalog svijeta koji svoje aktive drži u zapadnim financijskim institucijama. Sada se traže drugi modeli za obnovu Ukrajine iz zamrznutih ruskih sredstava – navodi američki medij.
Međutim, spomenuti ugled već je očito narušen. Tako je više zemlja Afrike i Bliskog istoka posljednjih mjeseci počelo povlačiti svoje zlatne rezerve iz SAD-a zbog rastuće zabrinutosti o stabilnosti američke ekonomije i nepovjerenja u dolar. Radi se o Nigeriji (o tome je 22. travnja izvijestio The Wall Street Journal), ali su je uskoro slijedili i JAR, Gana, Senegal, Kamerun, Alžir, Egipat i Saudijska Arabija.
Američka borba s Rusijom sada aktivno uključuje i EU
I konačno, kao četvrto, prošlotjedno američko uvođenje novih proturuskih sankcija, koje produbljuju i one prijašnje iz energetske sfere, poglavito nosače energenata iz projekta Artic LNG (uz nešto ranije usvojenu odluku o vojnoj pomoći Ukrajini u iznosu od 61 milijarde dolara), jasno ukazuje da su se Sjedinjene Države odlučile za dugotrajni sukob s Rusijom. Ovdje možemo dodati i da je američki Senat prošlog tjedna usvojio i zakon o zabrani uvoza ruskog urana u SAD koji vrijedi do 2040. g. i poslao ga Joe Bidenu na potpis što će on uskoro učiniti (postoji, međutim, isključenje, prema kojem ga ministarstvo energetike ne treba poštivati do 2027. g. s obzirom kako Amerika najviše urana uvozi upravo iz Rusije – 24%, a zamjenu za isti neće biti lagano pronaći (info Bloomberg, 1. svibnja).
Dugotrajni sukob s Rusijom sada je u potpunosti prihvatio i EU i, naravno – UK. Britanski premijer Rishi Sunak nedavno je najavio pokretanje ratne ekonomije i ubrizgavanje novih velikih količina novca u tu svrhu, a slično je već ranije najavila Njemačka, dok francuski predsjednik Emmanuel Macron učestalo govori o egzistencijalnoj prijetnji Europi od strane Rusije, zbog čega EU mora jačati vojnu proizvodnju i krenuti u ratnu ekonomiju. Pritom i dalje ne odustaje od slanja francuskih vojnika u Ukrajinu ukoliko to ova zemlja zatraži pod prijetnjom ruske pobjede „koju se ni pod koju cijenu ne smije dozvoliti“, jer bi slijedeća na redu pred Putinovim ratnim strojem bila EU – smatra Macron.
A Putinov stroj, čini se, sve više opasno melje po ukrajinskim bojišnicama, do te mjere da to počinje ozbiljno zabrinjavati Zapad.
Ukrajinci svaki dan gube poneko naseljeno mjesto
Zastupnički dom američkog Kongresa nedavno je, nakon pola godine mučnih rasprava na relaciji s Bijelom kućom, i konačno odobrio vojnu pomoć Ukrajini u iznosu od 61 milijarde dolara. Međutim, dok pomoć ne stigne do samih bojišnica, stanje na njima postaje sve alarmantnije po ukrajinsku vojsku. Ona gotovo na dnevnoj bazi posljednja dva tjedna gubi jedno naseljeno mjesto, što nije bio slučaj od početne faze rata. Pogotovo je stanje složeno sjeverozapadno od u veljači osvojenog grada Avdiivlke i zapadno od Bahmuta, u smjeru Časiv Jara. Ako potonji grad padne nastat će veliki problemi za ukrajinsku vojski i brojne operativne mogućnosti za ruske snage i njihov daljnji operativni nastup prema posljednjoj velikoj aglomeraciji u regiji Donbas, onoj Kramatorsk-Slavjansk. O velikim problemima na frontu prošli je tjedan po prvi put otvoreno govorio i zapovjednik ukrajinskih snaga general Oleksandar Sirski, a o istoj temi sve učestalije pišu i brojni zapadni mediji. Štoviše, sve se više govori i o skorom pokretanju nove velike ruske ofenzive krajem svibnja ili u lipnju, iako službena Moskva o tome uporno šuti – ne potvrđuje ju, ali i ne opovrgava.
Washington od Kijeva sada isključivo traži sprječavanje značajnih ruskih prodora u dubinu Ukrajine do kraja ove godine pod svaku cijenu.
Međutim, ono što Ukrajini za tako nešto od oružja sada najviše treba, još joj uvijek ne stiže. Radi se u prvom redu o proturaketnim sustavima Patriot i taktičkim raketama velikog dometa. Prvi joj trebaju zbog sve snažnijih ruskih zračnih napada diljem zemlje, prije svega na energetsku i vojnu infrastrukturu, a drugi, da bi mogla uzvraćati raketnim napadima na ruske teritorije i logistiku.
Amerikanci su navodno već ranije, i prije navedene odluke Kongresa Kijevu poslali novi paket raketa ATACMS (navodno još uvijek ne one dometa do 300 kilometara). Međutim, koliko god dobre bile, te su rakete ipak proizvod iz doba Hladnog rata, iako su u međuvremenu modernizirane. Također, ruski proturaketni sustavi u međuvremenu su se naučili prilično uspješno nositi s njima.
Dakle, ono što Kijevu stvarno treba, osim spomenutih Patriota i ostalih sustava PZO, su suvremene krstareće rakete velikog dometa tipa britansko-francuskih Storm Shadow ili francuskih raketa SCALP, koje su znatno suvremenije i sofisticiranije od ATACMS-a (ali i skuplje), i koje su te dvije države Ukrajini isporučile još početkom prošle godine u sklopu priprema za njenu veliku ljetnu protuofenzivu.
Međutim, ako je vjerovati medijima, nešto se u tom smislu ipak pokreće, Kijevu u korist. Tako je britanski ministar obrane Grant Shapps za tamošnji medij The Times izjavio kako je Italija poslala spomenute rakete Storm Shadow u Ukrajinu, podižući poklopac s višemjesečne tajnosti koja okružuje talijansku opskrbu Kijeva oružjem. To je objavio tijekom obilaska tvornice u Velikoj Britaniji u kojoj proizvođač projektila MBDA proizvodi Storm Shadow rakete.
“Mislim da je Storm Shadow bilo izvanredno oružje. Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Italija postavljaju to oružje za upotrebu, posebno za Krim. Ovo oružje čini vrlo značajnu razliku”, rekao je britanski ministar obrane, očito podižući uloge prema eskalaciji, kao što je to ovih dana učinio i britanski šef diplomacije David Cameron u Kijevu, kazavši kako Ukrajinci imaju pravo koristiti britanske rakete za napade duboko u ruskom teritoriju.
Britanija je ranije najavila svoje slanje novih Storm Shadowsa, dok je Francuska najavila slanje svoje verzije projektila, poznatih kao SCALP-EG. Ali Italija je uglavnom odbijala dati bilo kakve pojedinosti o oružju koje šalje Ukrajini i nikada nije izvijestila o slanju MBDA projektila – piše medij Defense News (DN). Glasnogovornik talijanskog ministarstva obrane odbio je komentirati navedene Shappsove izjave.
Međutim, kako pak 1. svibnja navode ruski mediji i pojedini ukrajinski telegram kanali, Rusi su dronovima uništili veliko skladište nove pošte u Odesi, u koje su upravo dopremljene rakete Storm Shadow.
Talijani su tradicionalno „hrabri“
Italija je kupila Storm Shadow od tvrtke MBDA 1999. i ima ih oko 200, koristeći ih tijekom NATO-ove operacije u Libiji 2011. U siječnju je talijanski parlament izglasao produženje opskrbe Ukrajine oružjem do 2024., usprkos uznemirenosti među biračima i protivljenju pojedinih stranaka unutar parlamenta.
Dosad je desničarska vlada zemlje držala u tajnosti svoj popis paketa oružja za Ukrajinu.
Prošle je godine vlada najavila da će poslati jedan sustav protuzračne obrane SAMP-T u suradnji s Francuskom. Izgleda da se to upravo sada i realizira. Radi se o taktičkom proturaketnom sustavu koji je u službu talijanske vojske ušao 2013., a baziran je na kamionima i dizajniran za borbu protiv krstarećih projektila, zrakoplova s ljudskom i bespilotnom posadom i taktičkih balističkih projektila. Italija ima pet takvih sustava.
Upitan ovog mjeseca hoće li Italija odgovoriti na ukrajinske zahtjeve za još jedan sustav s obzirom na porast ruskih raketnih napada, talijanski ministar vanjskih poslova Antonio Tajani bio je nedorečen, rekavši: “Činimo sve što možemo da pomognemo Ukrajini i dajemo odgovore putom instrumenata koje imamo.”
Italija će pružiti još jedan paket vojne pomoći Ukrajini za summit Grupe sedam (G7), koji će se održati u Pugliji od 13. do 15. lipnja, izvijestila je prošli tjedan La Repubblica. Uključivat će jedan sustav protuzračne obrane SAMP-T, proizveden u suradnji s Francuskom.
S druge strane, govoreći za britanski The Times, ministar Shapps nije zaboravio kritizirati Njemačku zbog suzdržanosti u isporukama Ukrajini svoje krstareće rakete Taurus. “Francuska, Britanija i Italija pokazale su da su Taurus, Storm Shadow ili Scalp vrlo učinkoviti. Iako su u ograničenoj ponudi, Njemačka ima mnogo dostupnih. Stoga, da, apsolutno ih treba osigurati. To bi očito imalo značajan utjecaj”, rekao je britanski ministar.
Moskva je osjetljiva na Krim
Moskva je posebno osjetljiva kada je riječ o Krimu kojemu britanski ministri najviše i prijete. Naime, dužna je tamošnjim stanovnicima osigurati sigurnost s obzirom da im je to zajamčila još 2015. godine, prilikom, kako ruski političari i mediji vole naglašavati, „vraćanja Krima u rusku luku“.
Ali isto je tako svjesna da tu promjenu granica nikada nisu priznali ni Ukrajina ni ogromni dio međunarodne zajednice, a kamo li UN, pa s te strane ipak nije posve isto kada Ukrajinci raketama ili dronovima gađaju „stari“ ili matični ruski teritorij, ili pak Krim kojeg Kijev smatra svojim. Isto kao što svojima smatraju i ostale četiri regije na jugoistoku zemlje koje su Rusi anektirali početkom listopada 2022. (Lugansk, Donjeck, Zaporižje i Herson) i koje još uvijek nemaju pod punim nadzorom. Upravo se isključivo za njih već dvije godine vode borbe, dok druge bojišnice u toj zemlji niti ne postoje.
Početkom prošlog tjedna ruski izvori su objavili o obaranjima nekoliko američkih raketa ATACMS upravo iznad Krima. Pojedini ruski analitičari o tome govore kao o američkom prelasku svih ruskih „crvenih crta“ nakon kojih mora uslijediti ruski „simetrični odgovor“.
Kakva će biti ruska reakcija?
Kakva će biti ruska reakcija ako se zapadnim raketama počne napadati Krim teško je reći. Rusi su ovih dana pustili u promet i potpuno novu željezničku prugu koja kopnom povezuje Rusiju s Krimom, a ne više isključivo Krimskim mostom. Očito, Moskva ne isključuje rušenje tog mosta od strane ukrajinskih snaga, kojim se do sada jedino odvijala kopnena opskrba ruske vojske na tom poluotoku.
Međutim, treba li Moskvi eskalacija u vrijeme dok njenim snagama na terenu ide bolje nego ikad prije? Prošlotjedni ukrajinski gubitak strateški važnog naselja Oćeretino, zapadno od Avdiivke, sada je službeno priznao i Kijev. U njemu se sada vode oštre polemike zbog tog poraza jer su se navodno ukrajinski vojnici povukli bez snažnijeg otpora, dok Rusi pak govore da se radilo o čistom bježanju. Osim teškog stanja u spomenutom Časiv Jaru, sve je teže stanje i u zoni grada Severska, čijim bi se padom Rusima također širom otvorio put prema Slavjansku – gradu od 100 000 stanovnika. Rusi već gomilaju nove pričuvne snage u pozadini bojišnica, navodno do 50 000 vojnika s mogućnošću ubacivanja u zone gdje se za to otvori potreba, a na državnoj granici s regijom Harkov formirali su i novu armiju sjever veličine oko 35 tisuća vojnika. Ti brojevi sigurno nisu dovoljni za brzo zauzimanje Slavjanska ili još više milijunskog Harkiva, ali su dovoljni za njihovo operativno ili potpuno okruženje ako krene nova ruska ofenziva, a Kijev ubrzo ne konsolidira svoju obranu koja se sve lakše probija na pojedinim točkama preko 1000 kilometara duge bojišnice.
Ukrajini, osim topničkog oruđa i sredstava PZO sada kronično nedostaje i žive sile, a novi zakon o mobilizaciji samo je povećao otužne scene nasilnog hvatanja ljudi po ulicama gradova i njihov fizički otpor ili bježanje, o čemu svjedoče brojne video snimke.
Prešutni dogovor?
U svojoj nedavnoj tjednoj analizi napisao sam kako ne isključujem postojanje prešutnog dogovora između Moskve i Washingtona (potonji ga onda delegira Kijevu) da Rusi u cijelosti zauzmu gore spomenute četiri regije koje su i službeno anektirali u ruski državni teritorij, nakon čega bi se išlo prema zatvaranju rata iako još uvijek ne prema njegovom konačnom završetku mirovnim sporazumom.
Takav scenarij odgovara SAD-u jer osigurava opstanak najvećeg dijela Ukrajine pod vlašću Kijeva, a to znači pod utjecajem Zapada. Kijev bi se morao formalno odreći onoga što ionako ne kontrolira ili kontrolira pod prijetnjom potpunog gubitka, što bi svojoj javnosti mogao prikazati kao posljedicu očajničke borbe protiv ipak puno nadmoćnijeg neprijatelja zbog čega se morao nevoljko povući.
Najveća nepoznanica u ovoj shemi je Moskva, jer njoj takav scenarij teritorijalne podjele i završetka sukoba ne odgovara bez prethodnog dobivanja onoga što ona traži još od prije pokretanja rata – strateških sigurnosnih jamstava od strane NATO saveza (u što spada i ukrajinska vojna neutralnost). U suprotnom bi na svojim granicama dobila, kako ruski analitičari često upozoravaju „ukrajinskog dikobraza“ – načičkanog modernim NATO-ovim oružjem, kao vječnu prijetnju ruskoj sigurnosti, uključujući i terorizam.
Zato smatram kako će se borbe za rusko osvajanje čitavog Donbasa nastaviti sigurno do kraja ove godine odnosno američkih izbora, nakon čega bi se, tada već možda „teritorijalno zaokružena“ Rusija mogla dogovoriti s novom administracijom u Washingtonu (bez obzira tko joj bio na čelu) koja bi bila zainteresirana za zatvaranje rata pod nekim, za sve strane dovoljno prihvatljivim uvjetima – gdje ni Zapad ni Rusija ne bi smjele izgledati poraženo. Sada, u uvjetima oštre američke unutarnje predizborne borbe, ali i široke američko-ruske konfrontacije i neprijateljske retorike tako nešto nije moguće.
Ukrajincima bi pak mediji pod snažnom kontrolom središnje vlasti ionako spomenuti dogovor prikazali kao uspješno odupiranje moćnom agresoru i očuvanje onoga što se očuvati jedino i moglo. Pitanje je samo koliko bi u to ljudi dugo vjerovali, jer se gubitak novih teritorija mogao spriječiti još i ranije, u vrijeme Istanbulskih pregovora između Moskve i Kijeva uz tursko posredništvo, samo da je bilo malo više mudrosti i hrabrosti od strane Kijeva.
S druge strane, nakon ovakvog scenarija sigurno bi uslijedila i brza zapadna obnova zemlje pa bi se strasti prije ili kasnije ipak smirile.
Zaključak
U svakom slučaju, ove godine ne treba očekivati nikakvo zatišje na crtama bojišnica. Štoviše! Puno je izglednija nova ruska ofenziva nego bilo kakvo primirje.
Ali došlo do primirja ili ne kroz dogovor Moskve i Washingtona, to ništa neće značiti po pitanju dugotrajnog rata na koji su se Sjedinjene Države definitivno odlučile protiv Rusije svim drugim sredstvima (političkim, ekonomskim, propagandnim). Kako će na kraju izgledati Ukrajina tj. gdje će u konačnici ona graničiti s Rusijom u tome neće imati nikakvu ulogu. Američki konačni obračun s Rusijom višedesetljetni je američki projekt, započet još konačnom odlukom o širenju NATO saveza na istok koju je donijela administracija Billa Clintona.
Također, slijedi i američko otvaranje istog takvog fronta s Kinom. Sigurno ne bez razloga, nedavno je, prigodom posjeta Sergeja Lavrova Pekingu, moćni kineski šef diplomacije Wang Yi izjavio kako će na američko dvojno sprječavanje Kine i Rusije ove dvije zemlje odgovoriti zajedničkim, dvojnim suprotstavljanjem.
To će se vjerojatno najbolje vidjeti u skorom Putinovom posjetu Xi Jinpingu od kojeg se mnogo toga očekuje, barem kako najavljuju moskovski analitičari bliski Kremlju.
I to je sukus sadašnje geopolitičke slike svijeta koja će se projicirati i u budućnost. Na početku teksta spomenuti vazali i statisti imat će svoje sporedne uloge u ovom divovskom, opasnom i neizvjesnom sukobu, bez presedana u ljudskoj povijesti.
Paradoksalno – ali strateško nuklearno oružje sada je jedini stabilizirajući čimbenik, nužan za osiguranje suzdržanosti da se tri velesile međusobno ne pohvataju do nečije konačne vojne pobjede – u što bi onda uključili i čitav svijet, a kako je to bilo i u Drugom svjetskom ratu.
