9.05.2013. Ljudska prava Komentiraj Print
Petar Jeleč: Ova presuda može biti i prigoda da se hrvatski narod konačno pogleda u ogledalo i suoči s tamnim stranicama vlastite prošlosti, te da konačno iziđe iz autoviktimizacijskog diskursa. Ivan Lovrenović: Hrvatska se javnost polomila od silnog patriotsko-sentimentalnog zanosa, dok se cijelo vrijeme s hrvatske strane u BiH moglo čuti kako je riječ o zavjeri.... Najskandaloznije u svemu tome je da nitko u obzir ne uzima gledište žrtve.
"Za mene osobno ova presuda o postojanju udruženog zločinačkog pothvata, te presuda haškoj šestorki nije uopće iznenađujuća, jer je postojalo mnoštvo dokaza koji su pokazivali da je tzv. Herceg-Bosna bila paradržavna tvorevina koju je u potpunosti kontroliralo političko vodstvo iz Zagreba na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom", prva je reakcija Petra Jeleča, teologa i povjesničara koji predaje na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, na presudu bosanskohercegovačkoj šestorci, koji su proglašeni krivima za ratne zločine počinjene na teritoriju BiH. Jadranko Prlić osuđen je na 25, Bruno Stojić na 20, Slobodan Praljak na 20, Milivoj Petković na 20, Valentin Ćorić na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Svih šestero optuženika prema presudi je sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu, kojeg je, prema prvostupanjskoj presudi, iz Zagreba koordinirao Franjo Tuđman, s ciljem etničkog čišćenja "hrvatskog teritorija" u BiH od muslimanskog stanovništva, zaključio je sud. Konačni cilj udruženog zločinačkog pothvata, bio je, prema mišljenju suda, stvaranje "Velike Hrvatske".
Premda Jelečevom mišljenju, ukoliko ovakva presuda bude i konačno usvojena, to će dosta jasno predočiti inicijalne razloge nastanka Herceg-Bosne. "Ona je nastala s ciljem razbijanja BiH, stvaranja etnički čistih teritorija i iseljavanja bosanskih Hrvata iz njihovih stoljetnih obitavališta", kaže Jeleč, dodajući kako smatra da "ova presuda može biti i prigoda da se hrvatski narod konačno pogleda u ogledalo i suoči s tamnim stranicama vlastite prošlosti, te da konačno iziđe iz autoviktimizacijskog diskursa."
Ozren Žunec, profesor sociologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, među ostalim i stručnjak za sociologiju vojske i rata, mišljenja je kako bi svaku dublju analizu o uzrocima i posljedicama ove presude potrebno odložiti za konačni sudski epilog. "To je dosta bitno u kontekstu činjenice da se u dosadašnjoj praksi suda u sličnim postupcima pokazalo da se drugostupanjske presude vrlo često razlikuju od prvostupanjskih - i to stubokom! - zbog čega smatram da neki komentar na današnju presudu baš i nije najuputnije davati. Vidjet ćemo što će na kraju biti, a ja bih odmah, premda je dosta nezahvalno prognozirati bilo što, mogao konstatirati da bi ovako definirana presuda o udruženom zločinačkom pothvatu na koncu mogla pasti", mišljenja je Žunec, koji, sagledavajući pravni kontekst presude, kaže kako Hrvatska neće imati pravne posljedice, jer se na ovom sudu sudi pojedincima, a ne državama.
"Kao sociolog rata, od početka sam institut udruženog zločinačkog pothvata dovodio u pitanje. Naime, za razliku od presuda za konkretne zločine konkretnim pojedincima, što je i bila osnovna ideja Haaškog suda - uspostavljanje individualne krivnje - u slučaju UZP-a krajnji su cilj cjelokupni narodi. Naime, u takvim se postupcima cilja na političku elitu neke zemlje, ali bi se istom logikom moglo kazati kako se takove presude i optužnice odnose na sudjelovanje naroda koji ih je većinski odabrao. Imam veliki respekt prema Haaškom sudu zbog svega što je ova institucija do sada učinila, ali mi se čini da je, kad se išlo u institut udruženog zločinačkog pothvata, potisnuta inicijalna ideja međunarodnog suda - kažnjavanje pojedinaca - i da se ovakvim postupanjem neobično počinje ulaziti u domene teorije zavjere", kaže Žunec.
Profesor Žunec također smatra kako konačna presuda neće utjecati na postojeći stav u Hrvatskoj prema Tuđmanu. "Mislim da je Tuđman od početka imao određenu poziciju u povijesnom kontekstu, tako da se to vjerojatno neće promijeniti, pogotovo ne jednom presudom, bez obzira na njezin epilog. Osim toga, Tuđmana se u pravnom smislu ne može osuditi naprosto iz razloga što nije živ", ističe, te kao razloge slabijeg interesa u Hrvatskoj za zbivanja u BiH navodi i činjenicu da se u Hrvatskoj o tome malo toga zna.
"Čini mi se da su reakcije na presudu mlake za razliku od hrvatskih generala, što je razumljivo, jer je riječ o drugoj državi, ali i o činjenici da događanja u ratu u BiH, uključujući i ulogu Hrvatske, nisu istražena i mislim da je pravo vrijeme da se znanstvenici počnu baviti i ovom temom."
Sveučilišni profesor u Splitu, profesor doktor Roko Markovina, koji je do 1992. godine bio zapovjednik Civilne zaštite u Mostaru i višegodišnji zastupnik SDP-a u Skupštini BiH, svjedočio je najgorim događajima koji su zahvatili ovaj grad početkom devedesetih godina. Markovina je od samog početka bio protivnik ideje projekta Herceg-Bosne, naprosto jer je "znao da se radi o nemogućem projektu"
"Pozdravljam, dakako, svako nastojanje da se pravda zadovolji, posebno kad je riječ o ratnim zločinima. No, s druge strane, moram kazati kako bi neki od danas osuđenih mogli ispaštati više za tuđe grijehe nego za svoje", navodi Markovina, dodajući kako su mu kao zapovjedniku civilne zaštite oko spašavanja i razmjene izbjeglica i zatočenih puno puta pomagali osuđeni Valentin Ćorić i Berislav Pušić. "No, presuda ih je stigla jer su bili na visokim zapovjednim pozicijama", ističe Markovina, koji je bio jedan od rijetkih zastupnika koji su u Skupštini glasali protiv Daytonskog sporazuma."Današnja realnost je nažalost odraz toga sporazuma, pa sada imamo situaciju da Republika Srpska teži i dalje da se priključi Srbiji, a Hrvati u Zapadnoj Hercegovini teže i dalje priključenju Hrvatskoj, dok oni u centralnoj Bosni nemaju kud", kaže Markovina, izražavajući bojazan da bi se tenzije nakon ovakve presude mogle povećati u Mostaru. "Bojim se da će bošnjački građani u Mostaru likovati jer su dobili kakvu-takvu pravdu i satisfakciju, a Hrvati u Zapadnom Mostaru će se osjećati poniženo i poraženo, pa bi to moglo uzrokovati konfrontacije koje su dosad bile u zraku ali se nisu ispoljavale."
Sarajevski intelektualac Enver Kazaz smatra pak kako će, u slučaju da se potvrdi ovakva presuda, to nužno povući pitanje međunarodnih političkih, zakonskih i svakih drugih kriterija, prema kojima je Srbija oslobođena odgovornosti za agresiju na BiH i odgovornosti za genocid u Srebrenici, "kao najveći zločinački događaj proteklog rata". "Rekao bih da je obujam zločina počinjen u ime Republike Srpske i obujam zločina počinjen u ime Herceg Bosne takav da je doslovno do neba vrišteća krivnja Srbije i velikosrpske ideologije, institucija sistema koje su provodile tu ideologiju i ostvarivale praksu zločina s obzirom na ono što je učinjeno u ime Herceg Bosne. S te strane gledajući, presuda se bazira na nekoj vrsti dvostrukih, čak licemjernih kriterija, i njome Haaški tribunal u velikoj mjeri gubi moralni legitimitet, a kad još tome dodamo oslobađajuće presude Gotovini i Perišiću, onda se vidi razina urušavanja Haaškog tribunala", smatra Kazaz, dodajući kako, iako treba pozdraviti kažnjavanje odgovornih za teške zločine, sama konačna presuda neće donijeti ničega dobrog kad je o normalnijem suživotu etničkih zajednica riječ.
"Kad je riječ o Hrvatima u BiH, mislim da će ona izazvati najgoru moguću reakciju i daljnju radikalizaciju, kao i daljnji međuetnički sukob između Bošnjaka i Hrvata. Pritom, naravno, mislim na sukob u političkom, interpretativnom i memorijskom polju. Tuđmanizam će paradoksalno u BiH postati privlačniji, barem onim radikalniijm predstavnicima akademskih, religijskih i političkih elita, prvenstveno zbog činjenice da je ova presuda praktički legitimirala velikosrpsku ideologiju, a Tuđmanovo naslijeđe i njegovu politiku osudila na najstrožu moguću kaznu, kazao je H-Alteru Kazaz, koji smatra da bi se, za razliku od Hrvata u BiH, Tuđmanovo naslijeđe moglo još više preispitivati u samoj Hrvatskoj."U procesu detuđmanizacije Hrvatske već je dosad otvoreno sudjelovao veliki broj hrvatskih intelektualaca, ali i pojedinih političkih aktera. Međutim, treba kazati kako tuđmanizam, kao i svaka ideologija, živi u određenom postotku stanovništva kao neka vrsta simboličkog kapitala. Da li će ova presuda utjecati na dodatno suočavanje s Tuđmanom i tuđmanizmom, pretpostavljam da hoće, barem u jednom dijelu stanovništva."
Kada je o možebitnoj katarzi ili pomjeranju percepcije prema politikama na ovim prostorima tijekom devedesetih riječ, Kazaz je u potpunosti pesimističan.
"Cijela priča o pomirenju na južnoslavenskom prostoru je temeljno pogrešna. Naime, ona nije polazila od onoga što je Jaspers postavio kao temeljno načelo, načelo denacifikacije, pri čemu je klasificirao krivnju na metafizičku, političku, zakonodavnu i tako dalje. Sama priča koja je nametnuta u Haagu o individualnoj krivnji ne podrazumijeva suočavanja s onim što prethodi samoj praksi suočavanja; to su kulturološki i ideološki narativi, te političke institucije. Takav model suočavanja s prošlošću rezultirao je na kraju održavanjem ideologija koje prihvaćaju različiti politički subjekti, a individualnu krivnja ne može dovesti do katarze jer katarza podrazumijeva korjenitu promjenu društvenog sistema vrijednosti. Ova presuda će dodatno, u ionako podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu zacementirati tri interpretativna geta - bošnjačko, hrvatsko i srpsko - pri čemu bi jedina mogućnost za katarzu bilo radikalno lomljenje modusa interpretacije rata i kolektivne memorije", kaže Kazaz, koji smatra kako ni ova presuda, kao ni druge, ne mogu povesti društvo u polje denacifikacije, zato jer nije poražen osnovni ideološki subjekt koji je počeo rat i počinio najstravičnije zločine - velikosrpska ideologija. "U isto vrijeme, u Srbiji, BiH i Hrvatskoj nije se ušlo u istinski proces pomirenja. Postojeće "pomirenje" je deklarativno, aktivističko, a u političkom polju je samo alat političkim elitama da predstave vlastito europejstvo", izjavio je Kazaz.
Ugledni sarajevski pisac, publicist i politički analitičar Ivan Lovrenović kaže pak kako ovakav rasplet dolazi strahovito prekasno dok se po njemu najskandalozniji aspekt cjelokupne priče odvijao uoči same presude. "Svi su imali potrebu komentirati političke implikacije za Hrvatsku u slučaju ovakve presude, uz nagađanja posljedica po RH koja upravo ulazi u Uniju, odnosno hoće li presuda utjecati na odnos s BiH, itd. S druge strane, hrvatska se javnost polomila živa od nekog silnog patriotsko-sentimentalnog zanosa pomiješanog s vjerskim molitvama za haaške zatvorenike, dok se cijelo vrijeme s hrvatske strane u BiH moglo čuti kako su Hrvati nevini, kako je riječ o zavjeri s ciljem da ih se u ovoj zemlji učini još manje politički validnim.... Najskandaloznije u svemu tome je da nitko u obzir ne uzima gledište žrtve. Radi se o ljudima koji su osuđeni zbog konkretnih stvari i konkretnih patnji koje su zbog njihovog djelovanja podnosili neki ljudi. Nitko o tome ne govori, ni novinari, ni intelektualci a još manje hrvatski svećenici. To je najgore od svega", istaknuo je Lovrenović, koji je također mišljenja kako nešto kao katarza ili promjena percepcije o ovim konkretnim događajima iz devedesetih nemoguća.
"Mislim da je odgovor, nažalost, negativan i ne vjerujem da imamo ikakvog uporišta u događajima i stvarnosti za takav zaključak. Ne vjerujem u to naprosto zato jer ukupnim ponašanjem ne rukovodi moralni nalog, već političko-interesni, premješten u fiktivno polje nacionalnih interesa, zbog čega ne postoji prostor za razgovor o bilo kakvoj katarzi", kaže Lovrenović, izražavajući bojazan da bi sama presuda mogla "ukopati" poziciju etničkih zajednica u BiH u načinu na koji su i dosad percipirali svoje pozicije. "To je autoviktimizacija kod Hrvata u kombinaciji s političkom jadikovkom, dok s druge strane Bošnjaci preko ovakvih događaja do kraja nastoje artikulirati poziciju potpune nevinosti. I onda, uslijed toga, dobijete jedan začarani krug", kaže za H-Alter Lovrenović.Prema Deklaraciji o Domovinskom ratu, usvojenoj za vrijeme Račanove Vlade, Hrvatska je vodila "pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica", uz napomenu kako je temeljna vrijednost Domovinskog rata bila "uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske".
Ukoliko današnja presuda bude usvojena kao konačna, u pitanje bi, barem u javnosti, mogao biti doveden i cjelokupni navedeni dokument, koji je ionako još po saborskom usvajanju nailazio na kritike nekolicine pojedinaca, ponajprije zbog onog dijela koji se odnosi na Tuđmanovu politiku prema BiH.
Viktor Ivančić, suosnivač i dugogodišnji urednik splitskog Feral Tribunea, lista u kojem je tijekom devedesetih godina možda ponajviše dokumentirana cjelokupna priča, kratko je prokomentirao današnju presudu i spornu Deklaraciju, ponudivši nekoliko prijedloga za njihovu efikasnu primjenu.
"Sada bi bilo dobro, po mome mišljenju, tiskati tu presudu na panou lijepim gotičkim slovima, pa je objesiti oko vrata onome spomeniku što je postavljen na istočnome dijelu splitske rive, tako da vrijedni komad baštine bude i tekstualno obilježen na odgovarajući način. Turisti se ionako pitaju tko je taj brončani čovjek koji stoji zamišljen uz neku mramornu kocku. Vrijedilo bi tiskati i saborsku 'Deklaraciju o Domovinskom ratu', ali nju ne treba objesiti spomeniku oko vrata, nego mački o rep", kazao nam je Ivančić.
Izvor: H-alter
Petar Jeleč: Ova presuda može biti i prigoda da se hrvatski narod konačno pogleda u ogledalo i suoči s tamnim stranicama vlastite prošlosti, te da konačno iziđe iz autoviktimizacijskog diskursa. Ivan Lovrenović: Hrvatska se javnost polomila od silnog patriotsko-sentimentalnog zanosa, dok se cijelo vrijeme s hrvatske strane u BiH moglo čuti kako je riječ o zavjeri.... Najskandaloznije u svemu tome je da nitko u obzir ne uzima gledište žrtve.
"Za mene osobno ova presuda o postojanju udruženog zločinačkog pothvata, te presuda haškoj šestorki nije uopće iznenađujuća, jer je postojalo mnoštvo dokaza koji su pokazivali da je tzv. Herceg-Bosna bila paradržavna tvorevina koju je u potpunosti kontroliralo političko vodstvo iz Zagreba na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom", prva je reakcija Petra Jeleča, teologa i povjesničara koji predaje na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, na presudu bosanskohercegovačkoj šestorci, koji su proglašeni krivima za ratne zločine počinjene na teritoriju BiH. Jadranko Prlić osuđen je na 25, Bruno Stojić na 20, Slobodan Praljak na 20, Milivoj Petković na 20, Valentin Ćorić na 16, a Berislav Pušić na 10 godina zatvora. Svih šestero optuženika prema presudi je sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu, kojeg je, prema prvostupanjskoj presudi, iz Zagreba koordinirao Franjo Tuđman, s ciljem etničkog čišćenja "hrvatskog teritorija" u BiH od muslimanskog stanovništva, zaključio je sud. Konačni cilj udruženog zločinačkog pothvata, bio je, prema mišljenju suda, stvaranje "Velike Hrvatske".
Petar Jelač (foto: B. Nižić)
Premda Jelečevom mišljenju, ukoliko ovakva presuda bude i konačno usvojena, to će dosta jasno predočiti inicijalne razloge nastanka Herceg-Bosne. "Ona je nastala s ciljem razbijanja BiH, stvaranja etnički čistih teritorija i iseljavanja bosanskih Hrvata iz njihovih stoljetnih obitavališta", kaže Jeleč, dodajući kako smatra da "ova presuda može biti i prigoda da se hrvatski narod konačno pogleda u ogledalo i suoči s tamnim stranicama vlastite prošlosti, te da konačno iziđe iz autoviktimizacijskog diskursa."
Ozren Žunec, profesor sociologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, među ostalim i stručnjak za sociologiju vojske i rata, mišljenja je kako bi svaku dublju analizu o uzrocima i posljedicama ove presude potrebno odložiti za konačni sudski epilog. "To je dosta bitno u kontekstu činjenice da se u dosadašnjoj praksi suda u sličnim postupcima pokazalo da se drugostupanjske presude vrlo često razlikuju od prvostupanjskih - i to stubokom! - zbog čega smatram da neki komentar na današnju presudu baš i nije najuputnije davati. Vidjet ćemo što će na kraju biti, a ja bih odmah, premda je dosta nezahvalno prognozirati bilo što, mogao konstatirati da bi ovako definirana presuda o udruženom zločinačkom pothvatu na koncu mogla pasti", mišljenja je Žunec, koji, sagledavajući pravni kontekst presude, kaže kako Hrvatska neće imati pravne posljedice, jer se na ovom sudu sudi pojedincima, a ne državama.
"Kao sociolog rata, od početka sam institut udruženog zločinačkog pothvata dovodio u pitanje. Naime, za razliku od presuda za konkretne zločine konkretnim pojedincima, što je i bila osnovna ideja Haaškog suda - uspostavljanje individualne krivnje - u slučaju UZP-a krajnji su cilj cjelokupni narodi. Naime, u takvim se postupcima cilja na političku elitu neke zemlje, ali bi se istom logikom moglo kazati kako se takove presude i optužnice odnose na sudjelovanje naroda koji ih je većinski odabrao. Imam veliki respekt prema Haaškom sudu zbog svega što je ova institucija do sada učinila, ali mi se čini da je, kad se išlo u institut udruženog zločinačkog pothvata, potisnuta inicijalna ideja međunarodnog suda - kažnjavanje pojedinaca - i da se ovakvim postupanjem neobično počinje ulaziti u domene teorije zavjere", kaže Žunec.
Profesor Žunec također smatra kako konačna presuda neće utjecati na postojeći stav u Hrvatskoj prema Tuđmanu. "Mislim da je Tuđman od početka imao određenu poziciju u povijesnom kontekstu, tako da se to vjerojatno neće promijeniti, pogotovo ne jednom presudom, bez obzira na njezin epilog. Osim toga, Tuđmana se u pravnom smislu ne može osuditi naprosto iz razloga što nije živ", ističe, te kao razloge slabijeg interesa u Hrvatskoj za zbivanja u BiH navodi i činjenicu da se u Hrvatskoj o tome malo toga zna.
Ozren Žunec (foto: Ž.Lukunić, Pixell)
"Čini mi se da su reakcije na presudu mlake za razliku od hrvatskih generala, što je razumljivo, jer je riječ o drugoj državi, ali i o činjenici da događanja u ratu u BiH, uključujući i ulogu Hrvatske, nisu istražena i mislim da je pravo vrijeme da se znanstvenici počnu baviti i ovom temom."
Sveučilišni profesor u Splitu, profesor doktor Roko Markovina, koji je do 1992. godine bio zapovjednik Civilne zaštite u Mostaru i višegodišnji zastupnik SDP-a u Skupštini BiH, svjedočio je najgorim događajima koji su zahvatili ovaj grad početkom devedesetih godina. Markovina je od samog početka bio protivnik ideje projekta Herceg-Bosne, naprosto jer je "znao da se radi o nemogućem projektu"
"Pozdravljam, dakako, svako nastojanje da se pravda zadovolji, posebno kad je riječ o ratnim zločinima. No, s druge strane, moram kazati kako bi neki od danas osuđenih mogli ispaštati više za tuđe grijehe nego za svoje", navodi Markovina, dodajući kako su mu kao zapovjedniku civilne zaštite oko spašavanja i razmjene izbjeglica i zatočenih puno puta pomagali osuđeni Valentin Ćorić i Berislav Pušić. "No, presuda ih je stigla jer su bili na visokim zapovjednim pozicijama", ističe Markovina, koji je bio jedan od rijetkih zastupnika koji su u Skupštini glasali protiv Daytonskog sporazuma."Današnja realnost je nažalost odraz toga sporazuma, pa sada imamo situaciju da Republika Srpska teži i dalje da se priključi Srbiji, a Hrvati u Zapadnoj Hercegovini teže i dalje priključenju Hrvatskoj, dok oni u centralnoj Bosni nemaju kud", kaže Markovina, izražavajući bojazan da bi se tenzije nakon ovakve presude mogle povećati u Mostaru. "Bojim se da će bošnjački građani u Mostaru likovati jer su dobili kakvu-takvu pravdu i satisfakciju, a Hrvati u Zapadnom Mostaru će se osjećati poniženo i poraženo, pa bi to moglo uzrokovati konfrontacije koje su dosad bile u zraku ali se nisu ispoljavale."
Enver Kazaz (foto: Idhat Poturović)
Sarajevski intelektualac Enver Kazaz smatra pak kako će, u slučaju da se potvrdi ovakva presuda, to nužno povući pitanje međunarodnih političkih, zakonskih i svakih drugih kriterija, prema kojima je Srbija oslobođena odgovornosti za agresiju na BiH i odgovornosti za genocid u Srebrenici, "kao najveći zločinački događaj proteklog rata". "Rekao bih da je obujam zločina počinjen u ime Republike Srpske i obujam zločina počinjen u ime Herceg Bosne takav da je doslovno do neba vrišteća krivnja Srbije i velikosrpske ideologije, institucija sistema koje su provodile tu ideologiju i ostvarivale praksu zločina s obzirom na ono što je učinjeno u ime Herceg Bosne. S te strane gledajući, presuda se bazira na nekoj vrsti dvostrukih, čak licemjernih kriterija, i njome Haaški tribunal u velikoj mjeri gubi moralni legitimitet, a kad još tome dodamo oslobađajuće presude Gotovini i Perišiću, onda se vidi razina urušavanja Haaškog tribunala", smatra Kazaz, dodajući kako, iako treba pozdraviti kažnjavanje odgovornih za teške zločine, sama konačna presuda neće donijeti ničega dobrog kad je o normalnijem suživotu etničkih zajednica riječ.
"Kad je riječ o Hrvatima u BiH, mislim da će ona izazvati najgoru moguću reakciju i daljnju radikalizaciju, kao i daljnji međuetnički sukob između Bošnjaka i Hrvata. Pritom, naravno, mislim na sukob u političkom, interpretativnom i memorijskom polju. Tuđmanizam će paradoksalno u BiH postati privlačniji, barem onim radikalniijm predstavnicima akademskih, religijskih i političkih elita, prvenstveno zbog činjenice da je ova presuda praktički legitimirala velikosrpsku ideologiju, a Tuđmanovo naslijeđe i njegovu politiku osudila na najstrožu moguću kaznu, kazao je H-Alteru Kazaz, koji smatra da bi se, za razliku od Hrvata u BiH, Tuđmanovo naslijeđe moglo još više preispitivati u samoj Hrvatskoj."U procesu detuđmanizacije Hrvatske već je dosad otvoreno sudjelovao veliki broj hrvatskih intelektualaca, ali i pojedinih političkih aktera. Međutim, treba kazati kako tuđmanizam, kao i svaka ideologija, živi u određenom postotku stanovništva kao neka vrsta simboličkog kapitala. Da li će ova presuda utjecati na dodatno suočavanje s Tuđmanom i tuđmanizmom, pretpostavljam da hoće, barem u jednom dijelu stanovništva."
Kada je o možebitnoj katarzi ili pomjeranju percepcije prema politikama na ovim prostorima tijekom devedesetih riječ, Kazaz je u potpunosti pesimističan.
"Cijela priča o pomirenju na južnoslavenskom prostoru je temeljno pogrešna. Naime, ona nije polazila od onoga što je Jaspers postavio kao temeljno načelo, načelo denacifikacije, pri čemu je klasificirao krivnju na metafizičku, političku, zakonodavnu i tako dalje. Sama priča koja je nametnuta u Haagu o individualnoj krivnji ne podrazumijeva suočavanja s onim što prethodi samoj praksi suočavanja; to su kulturološki i ideološki narativi, te političke institucije. Takav model suočavanja s prošlošću rezultirao je na kraju održavanjem ideologija koje prihvaćaju različiti politički subjekti, a individualnu krivnja ne može dovesti do katarze jer katarza podrazumijeva korjenitu promjenu društvenog sistema vrijednosti. Ova presuda će dodatno, u ionako podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu zacementirati tri interpretativna geta - bošnjačko, hrvatsko i srpsko - pri čemu bi jedina mogućnost za katarzu bilo radikalno lomljenje modusa interpretacije rata i kolektivne memorije", kaže Kazaz, koji smatra kako ni ova presuda, kao ni druge, ne mogu povesti društvo u polje denacifikacije, zato jer nije poražen osnovni ideološki subjekt koji je počeo rat i počinio najstravičnije zločine - velikosrpska ideologija. "U isto vrijeme, u Srbiji, BiH i Hrvatskoj nije se ušlo u istinski proces pomirenja. Postojeće "pomirenje" je deklarativno, aktivističko, a u političkom polju je samo alat političkim elitama da predstave vlastito europejstvo", izjavio je Kazaz.
Ivan Lovrenović (foto: Tip.ba)
Ugledni sarajevski pisac, publicist i politički analitičar Ivan Lovrenović kaže pak kako ovakav rasplet dolazi strahovito prekasno dok se po njemu najskandalozniji aspekt cjelokupne priče odvijao uoči same presude. "Svi su imali potrebu komentirati političke implikacije za Hrvatsku u slučaju ovakve presude, uz nagađanja posljedica po RH koja upravo ulazi u Uniju, odnosno hoće li presuda utjecati na odnos s BiH, itd. S druge strane, hrvatska se javnost polomila živa od nekog silnog patriotsko-sentimentalnog zanosa pomiješanog s vjerskim molitvama za haaške zatvorenike, dok se cijelo vrijeme s hrvatske strane u BiH moglo čuti kako su Hrvati nevini, kako je riječ o zavjeri s ciljem da ih se u ovoj zemlji učini još manje politički validnim.... Najskandaloznije u svemu tome je da nitko u obzir ne uzima gledište žrtve. Radi se o ljudima koji su osuđeni zbog konkretnih stvari i konkretnih patnji koje su zbog njihovog djelovanja podnosili neki ljudi. Nitko o tome ne govori, ni novinari, ni intelektualci a još manje hrvatski svećenici. To je najgore od svega", istaknuo je Lovrenović, koji je također mišljenja kako nešto kao katarza ili promjena percepcije o ovim konkretnim događajima iz devedesetih nemoguća.
"Mislim da je odgovor, nažalost, negativan i ne vjerujem da imamo ikakvog uporišta u događajima i stvarnosti za takav zaključak. Ne vjerujem u to naprosto zato jer ukupnim ponašanjem ne rukovodi moralni nalog, već političko-interesni, premješten u fiktivno polje nacionalnih interesa, zbog čega ne postoji prostor za razgovor o bilo kakvoj katarzi", kaže Lovrenović, izražavajući bojazan da bi sama presuda mogla "ukopati" poziciju etničkih zajednica u BiH u načinu na koji su i dosad percipirali svoje pozicije. "To je autoviktimizacija kod Hrvata u kombinaciji s političkom jadikovkom, dok s druge strane Bošnjaci preko ovakvih događaja do kraja nastoje artikulirati poziciju potpune nevinosti. I onda, uslijed toga, dobijete jedan začarani krug", kaže za H-Alter Lovrenović.Prema Deklaraciji o Domovinskom ratu, usvojenoj za vrijeme Račanove Vlade, Hrvatska je vodila "pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica", uz napomenu kako je temeljna vrijednost Domovinskog rata bila "uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske".
Ukoliko današnja presuda bude usvojena kao konačna, u pitanje bi, barem u javnosti, mogao biti doveden i cjelokupni navedeni dokument, koji je ionako još po saborskom usvajanju nailazio na kritike nekolicine pojedinaca, ponajprije zbog onog dijela koji se odnosi na Tuđmanovu politiku prema BiH.
Viktor Ivančić, suosnivač i dugogodišnji urednik splitskog Feral Tribunea, lista u kojem je tijekom devedesetih godina možda ponajviše dokumentirana cjelokupna priča, kratko je prokomentirao današnju presudu i spornu Deklaraciju, ponudivši nekoliko prijedloga za njihovu efikasnu primjenu.
Viktor Ivančić (foto: Leo Nikolić)
"Sada bi bilo dobro, po mome mišljenju, tiskati tu presudu na panou lijepim gotičkim slovima, pa je objesiti oko vrata onome spomeniku što je postavljen na istočnome dijelu splitske rive, tako da vrijedni komad baštine bude i tekstualno obilježen na odgovarajući način. Turisti se ionako pitaju tko je taj brončani čovjek koji stoji zamišljen uz neku mramornu kocku. Vrijedilo bi tiskati i saborsku 'Deklaraciju o Domovinskom ratu', ali nju ne treba objesiti spomeniku oko vrata, nego mački o rep", kazao nam je Ivančić.
Izvor: H-alter
