Ovako bi izgledao isječak iz listića sportske prognoze koja se nekada, dok nije bilo kladionica, reklamirala sa sloganom „hobi milijuna“. U spomenutim institucijama sve je više hobista, a sve manje milijuna iako se čelnici znaju pohvaliti s rekordima, učincima, bilancama i projektima kojima bi pozavidjeli naftni mangaši iz Arabije, ruski mafijaši, hrvatski tajkuni pa čak i Mlikotini glumci iz Mrduše Donje.
Nekada se u Brodu u ovo doba spravljala zimnica. Iz dvorišta su se širili dominantni mirisi pasiranih rajčica za paradajz-čorbu, pečenih paprika za ajvar, kiselih krastavaca, lučica i ostalih delicija koje služe samo kao uvertira za svinjokolje (nema 'tice do prasice) i dolazak sićušnog Dreleta (šta će nama kokaina kada ima za pit' vina) koji je, opet, najbolje znao povezati sve oblike biljnog i životinjskog svijeta u operativnoj radnji koja se zvala žderačina.
Za vrijeme dok se u Brodu jelo i pilo, kao i danas, kad se nema što jesti utakmice između Županije i Poglavarstva se kontinuirano odigravaju više puta godišnje, a kulminiraju sa derbijem na igralištu u Ruščici ispred nove školske zgrade OŠ. Pisao je već SBPeriskop o toj temi kao paravanu za odvraćanje pozornosti od drugih stvari. Tako da trošiti prostor i vrijeme nema nekog velikog smisla.
Sve te mreže škola, curriculumi, odluke, nadležnosti, programi i prijedlozi dobri su samo za još jednu humorističku emisiju SBTV-a tipa „Klopka“ kao nedavno kad su se Pero Bašić i Ante Prkačin zajebavali s nekim tipovima što su se predstavljali kao novinari i nekim šarlatanima što misle da mogu biti predsjednici države pa makar se ona zvala Hrvatska. Najjača provala u emisiji je stari „avijondžija“ koji kada govori o famoznoj sušionici u Vrpolju kaže voditelju: „ ona vaša sušionica“ ( nije rekao HDZ-ova, ali je to mislio) trpajući SBTV, županiju, sušaru, političke škole, najdražu stranku, voditelja, a vjerojatno i glavnog urednika u istu priču.
Ove sezone priča o spomenutoj školi dobro će doći i samom gospodinu Štefaneku jer je mnogo svrsishodnije po tisućiti puta ponavljati jedno te isto, od čega nitko nema koristi, nego „prozračiti“ porazne podatke o broju učitelja razredne nastave, profesora i nastavnika koji se nalaze na HZZ-e te stvarnih potreba za njihovim zaposlenjem, kao i preuzeti dio odgovornosti za taj nesrazmjer. Uskoro ćemo u Brodu na jednog đaka imati jednog nastavnika. Već sada u centralnim gradskim školama postoje odjeljenja s 12, 13 pa čak i 14 učenika. Fuzionirati razrede ne bi imalo nekog većeg smisla, jer bi još ljudi ostalo bez posla u i ovako teškim i bezizlaznim vremenima, ali planirati budućnost bi se moglo i trebalo samo što to nema tko učiniti pa tako za jedno novootvoreno radno mjesto u školstvu danas participira po 80-ak kandidata.
Svi oni, koji se nadaju zaposlenju, moraju prvo utvrditi tko je nadležan za koju školu, a utakmica je već počela (zato sam i stavio troznak). Ravnatelji su većinom na bolovanju, ili nemaju ovlasti, postavljeni su nekakvi „vedeovi“ koji nemaju pojma da je natječaj u njihovoj školi raspisan. Ovakvih majmunarija ima mnogo, a konstruktivnih prijedloga malo. Možda ne bi bilo loše slijedećih 5 godina u srednjoškolske programe uopće ne upisivati učenike u smjerove iz kojih se produciraju nastavnici ( prvenstveno mislim na razrednu nastavu). Ozbiljne su to stvari koje se reflektiraju u budućnosti kroz odlaske mladih i perspektivnih ljudi u inozemstvo. Da stvar bude gora to u Županiji i raznim županijskim zajednicama ne može riješiti nitko, a pogotovo ne kadrovi koji već imaju uvjete za odlazak u mirovinu.
Nakaradno postavljene stvari u osnovnom školstvu impliciraju daljnje probleme, jer sve je povezano sistemom zakona o spojenim posudama pa tako vrlo brzo, već nakon 8 godina školovanja, djeca dolaze u srednju školu gdje je situacija još gora pa danas već po Brodu susrećete drznike koji tvrde da je „Poljoprivredna škola kvalitetnija od Gimnazije“. To potkrepljuju s činjenicom da Gimnazijski profesori na kladionicama igraju riskantnije, dok ostali favoriziraju „zicere“. U moje vrijeme profesori koji su predavali u Gimnaziji nisu kockali, ali su ravnatelji uljudno odzdravljali na hodnicima, a često puta i prvi pozdravili. Tu prvenstveno mislim na gospodina Zavora za kojega držim da ima još vremena popraviti neke stvari iz opće kulture. Sva se kola lome na legendarnom profesoru Gačiću koji bi bolje prošao da je zatražio mito nego što traži znanje od gimnazijalaca.
Male plaće u prosvjeti i učeničko ne znanje neiscrpna su tema, a derbi između Županije i Poglavarstva ovaj puta ulazi u dramatičnu završnicu koja će kulminirati produžecima, a sve su izvjesniji i jedanaesterci. Ako bi se igralo do „zlatnog gola“ opet se ništa ne bi znalo, jer Poglavari su poentirali sa sufinanciranjem udžbenika za obitelji sa troje i više djece koji onda (udžbenici) ostaju u njihovom vlasništvu s ciljem daljnje distribucije u predizborne svrhe, a županijski rotarijanci u sklopu edukacije o toplinskoj obradi i voditeljima projekata koja se odvija u prostorijama Strojarskog fakulteta u koaliciji s dvije najrazvijenije tvrtke u gradu (CTR, Dade Jelića i HZZ-e, Marka Neretljaka ) obezbijedio je kandidatima čak dva besplatna obroka dnevno ( pogodite iz kojega restorana?) za vrijeme trajanja edukacije. Pa nek' netko kaže da se u Brodu ne igra pravi nogomet.
Nekada se u Brodu u ovo doba spravljala zimnica. Iz dvorišta su se širili dominantni mirisi pasiranih rajčica za paradajz-čorbu, pečenih paprika za ajvar, kiselih krastavaca, lučica i ostalih delicija koje služe samo kao uvertira za svinjokolje (nema 'tice do prasice) i dolazak sićušnog Dreleta (šta će nama kokaina kada ima za pit' vina) koji je, opet, najbolje znao povezati sve oblike biljnog i životinjskog svijeta u operativnoj radnji koja se zvala žderačina.
Za vrijeme dok se u Brodu jelo i pilo, kao i danas, kad se nema što jesti utakmice između Županije i Poglavarstva se kontinuirano odigravaju više puta godišnje, a kulminiraju sa derbijem na igralištu u Ruščici ispred nove školske zgrade OŠ. Pisao je već SBPeriskop o toj temi kao paravanu za odvraćanje pozornosti od drugih stvari. Tako da trošiti prostor i vrijeme nema nekog velikog smisla.
Sve te mreže škola, curriculumi, odluke, nadležnosti, programi i prijedlozi dobri su samo za još jednu humorističku emisiju SBTV-a tipa „Klopka“ kao nedavno kad su se Pero Bašić i Ante Prkačin zajebavali s nekim tipovima što su se predstavljali kao novinari i nekim šarlatanima što misle da mogu biti predsjednici države pa makar se ona zvala Hrvatska. Najjača provala u emisiji je stari „avijondžija“ koji kada govori o famoznoj sušionici u Vrpolju kaže voditelju: „ ona vaša sušionica“ ( nije rekao HDZ-ova, ali je to mislio) trpajući SBTV, županiju, sušaru, političke škole, najdražu stranku, voditelja, a vjerojatno i glavnog urednika u istu priču.
Ove sezone priča o spomenutoj školi dobro će doći i samom gospodinu Štefaneku jer je mnogo svrsishodnije po tisućiti puta ponavljati jedno te isto, od čega nitko nema koristi, nego „prozračiti“ porazne podatke o broju učitelja razredne nastave, profesora i nastavnika koji se nalaze na HZZ-e te stvarnih potreba za njihovim zaposlenjem, kao i preuzeti dio odgovornosti za taj nesrazmjer. Uskoro ćemo u Brodu na jednog đaka imati jednog nastavnika. Već sada u centralnim gradskim školama postoje odjeljenja s 12, 13 pa čak i 14 učenika. Fuzionirati razrede ne bi imalo nekog većeg smisla, jer bi još ljudi ostalo bez posla u i ovako teškim i bezizlaznim vremenima, ali planirati budućnost bi se moglo i trebalo samo što to nema tko učiniti pa tako za jedno novootvoreno radno mjesto u školstvu danas participira po 80-ak kandidata.
Svi oni, koji se nadaju zaposlenju, moraju prvo utvrditi tko je nadležan za koju školu, a utakmica je već počela (zato sam i stavio troznak). Ravnatelji su većinom na bolovanju, ili nemaju ovlasti, postavljeni su nekakvi „vedeovi“ koji nemaju pojma da je natječaj u njihovoj školi raspisan. Ovakvih majmunarija ima mnogo, a konstruktivnih prijedloga malo. Možda ne bi bilo loše slijedećih 5 godina u srednjoškolske programe uopće ne upisivati učenike u smjerove iz kojih se produciraju nastavnici ( prvenstveno mislim na razrednu nastavu). Ozbiljne su to stvari koje se reflektiraju u budućnosti kroz odlaske mladih i perspektivnih ljudi u inozemstvo. Da stvar bude gora to u Županiji i raznim županijskim zajednicama ne može riješiti nitko, a pogotovo ne kadrovi koji već imaju uvjete za odlazak u mirovinu.
Nakaradno postavljene stvari u osnovnom školstvu impliciraju daljnje probleme, jer sve je povezano sistemom zakona o spojenim posudama pa tako vrlo brzo, već nakon 8 godina školovanja, djeca dolaze u srednju školu gdje je situacija još gora pa danas već po Brodu susrećete drznike koji tvrde da je „Poljoprivredna škola kvalitetnija od Gimnazije“. To potkrepljuju s činjenicom da Gimnazijski profesori na kladionicama igraju riskantnije, dok ostali favoriziraju „zicere“. U moje vrijeme profesori koji su predavali u Gimnaziji nisu kockali, ali su ravnatelji uljudno odzdravljali na hodnicima, a često puta i prvi pozdravili. Tu prvenstveno mislim na gospodina Zavora za kojega držim da ima još vremena popraviti neke stvari iz opće kulture. Sva se kola lome na legendarnom profesoru Gačiću koji bi bolje prošao da je zatražio mito nego što traži znanje od gimnazijalaca.
Male plaće u prosvjeti i učeničko ne znanje neiscrpna su tema, a derbi između Županije i Poglavarstva ovaj puta ulazi u dramatičnu završnicu koja će kulminirati produžecima, a sve su izvjesniji i jedanaesterci. Ako bi se igralo do „zlatnog gola“ opet se ništa ne bi znalo, jer Poglavari su poentirali sa sufinanciranjem udžbenika za obitelji sa troje i više djece koji onda (udžbenici) ostaju u njihovom vlasništvu s ciljem daljnje distribucije u predizborne svrhe, a županijski rotarijanci u sklopu edukacije o toplinskoj obradi i voditeljima projekata koja se odvija u prostorijama Strojarskog fakulteta u koaliciji s dvije najrazvijenije tvrtke u gradu (CTR, Dade Jelića i HZZ-e, Marka Neretljaka ) obezbijedio je kandidatima čak dva besplatna obroka dnevno ( pogodite iz kojega restorana?) za vrijeme trajanja edukacije. Pa nek' netko kaže da se u Brodu ne igra pravi nogomet.
