Uvijek i iznova se otvara pitanje kako srušiti truli društveni poredak? Proteklih mjeseci je u fokusu francuski pokret Žutih prsluka koji traži pravedniju raspodjelu dobiti, manje poreze, pravo održavanja referenduma na inicijativu građana i još mnogo toga što bi poboljšalo živote radnika i stanovništva općenito. Vlada ne popušta, a pokret se ograničio na održavanje prosvjednih akcija samo vikendom.
U siječnju je objavljeno da će umjereno krilo Žutih prsluka osnovati stranku i da će se kroz institucije boriti za svoja prava. Inicijativu predvodi Jacline Mouraud, koja je rekla kako je važno da se povede borba protiv klimatskih promjena i da se ljudi okrenu protiv “kulta potrošačkog društva”.
Jacline Mouraud je iz Bretanje i pripada umjerenom krilu Žutih prsluka. Više puta je pozivala na suzdržavanje od nasilja i na pregovore s vladom. Krajem prošle godine je dobila prijetnje smrću od “anarhista kojima se manipulira” zato što je protiv nasilja i za pregovore. Vodeći aktivisti pokreta, Priscilla Ludosky i Eric Drouet, sredinom siječnja su rekli da pokret treba zaštititi od njezinih osobnih i političkih ambicija.
Kako ne bi duljili o sudbini ovog prosvjednog pokreta, pređimo na temu? Je li moguće radikalne promjene postići bez posezanja za nasiljem. Konačno, francuska vlada svake subote na ulice pošalje nekoliko desetaka tisuća policajaca i žandara u punoj borbenoj opremi. Ovo pitanje nije novo i često su osobe poput Jacline Mouraud zbunjivale radništvo i nezadovoljne građane.
Zapravo cijela povijest zapadne institucionalizirane ljevice je bila povijest zbunjivanja i obmane. Točno je da radnik danas nije radnik s početka XX stoljeća bez ikakvih prava, ali nije daleko od toga. S druge strane, mnogi vjeruju kako situacija ipak nije tako kritična da bi se poredak rušio i sve gradilo iz temelja. Tu su i konformisti, koji simpatiziraju prosvjedne pokrete, ali sami ne žele sudjelovati u bilo čemu takve vrste.
Nenasilje kao oblik klasne i političke bobe je rođeno s idejom “dugog marša kroz institucije” i odbacivanjem nasilnog prevrata i boljševičkih metoda od strane njemačkog socijaldemokrata Karla Kautskog i takvo razmišljanje traje do danas.
U tom kontekstu je jedan od važnijih datuma u povijesti socijaldemokracije bio kongres SDP-a u Bad Godesbergu, 1959. na kojemu je Willy Brandt otišao tako daleko da je izjavio kako je platforma njemačke socijaldemokracije: “Ne marksizam – da socijalizam i ne nacionalizacija – da welfare state”. Posljedice tog popuštanja i kompromisa su se počele osjećati nakon pada Berlinskog zida i kada su elite vidjele da su mase omamljene i fragmentirane, nakon čega se odbacuju kejnzijanski model i socijalna država, za koju su neki naivno mislili da će preživjeti pad Sovjetskog Saveza.
Uz svu nužnu kritiku Sovjetskog saveza i Kine, nikada ne smijemo zaboraviti da samo zbog te dvije antikapitalističke sile veliki dijelovi Europe i Azije nisu ostali vazali njemačkog i japanskog fašizma, bez njih ne bi bilo procesa dekolonijalizacije Trećeg svijeta. SAD ne bi vladale kao poraženi svjetski žandar koji je u dubokoj unutarnjoj krizi, nego kao neupitni pobjednik. Vladajuće elite bi, bez straha od komunizma, na zahtjeve radničke klase odgovarale mnogo brutalnije i nikakav “welfare state”, kojeg je slavio Willy Brandt, ne bi bio moguć.
Ovdje vrijedi podsjetiti da je 2010. Domenico Losurdo, talijanski filozof, povjesničar, “marksist” i intelektualac objavio knjigu “Nenasilje, borba za mir i obojene revolucije”, gdje govori upravo ono o čemu slušamo danas. Naime, on u mijenjanju društvenog poretka naglašava nužnost izbjegavanja nasilja.
Nenasilje je karakteristika “Obojenih revolucija”, kao programski sadržaj sad već ugašenih pokreta “Indignados”, “Occupy”. Losurdo spominje začetnike antimilitarizma Karla Liebknechta, potom Gandija, Dalaj Lamu, Martina Luthera Kinga, američki pacifizam i druge primjere. Ali on kao da ne vidi da su učinci takvog pristupa bili devastirajući.
Ako se “a priori” odbacivao bilo kakav oblik nasilne pobune, osim nekih početnih izvojevanih “pobjeda” se u suštini ništa nije promijenilo. Stoga dobro treba promisliti kojem obliku nasilja pribjeći, jer ono ne mora nužno biti oružana pobuna i juriš na “Zimski dvorac”. Osim toga, takva borba bi bila neravnopravna i samim tim besmislena. Imperativ je ne nasjesti na sirenski zov oblika “borbe” kakvu danas nudi Jacline Mouraud, a sutra netko drugi, kako se radništvo i prosvjedni pokreti ne bi doveli u bezizlaznu situaciju i slijepu ulicu u koju bi ih rado uveli “marksisti” trećeg milenija.
“Znamo koliko je suza i krvi proliveno u pokušajima da se svijet promjeni revolucijom. Walter Benjamin je 1921. kritizirao nasilje čak i kada ima plemenite ciljeve”, piše Losurdo u svojoj knjizi u kojoj nas vodi ka nenasilju koje će se smjeti upotrijebiti samo onda kada je to potrebno. Radi se, dakle, o začaranom krugu.
Međutim, danas nismo u 1917. i “tradicionalne” metode društvenih promjena se moraju preispitati, prije svega iz razloga zato što pacifizam služi isključivo kako bi, teoretski i materijalno, “razoružale” skupine, nacije i narode koji su puki objekt politike koja želi dominirati. Ta politika se neće povući pred subotnjim prosvjednim marševima ni pred internetskim peticijama. U najboljem slučaju će pristati na neke ustupke, ali radikalne promjene ne treba očekivati.
Društvene promjene su uvijek bile posljedica sukoba. Kada neki društveni poredak ne funkcionira, latentni konflikt prelazi u akutno stanje zbog nastojanja da se iznađe novi poredak koji bi bio vitalniji od prethodnog.
Naravno, bilo bi najbolje kada bi se jedan truli društveni poredak mogao uništiti bez građanskog rata i strahotama koje on nosi sa sobom. Ali unaprijed i iz pukog principa isključiti mogućnost nasilne promjene znači isključiti mogućnost društvene promjene same po sebi. Iz tog razloga možemo reći da se oni koji se deklariraju kao “marksisti”, kao Losurdo u ovom slučaju, zapravo svrstavaju na suprotnu stranu, iz prostog razloga zato što marksizam u svojoj biti revolucionarna politička doktrina.
Marksistički koncept u sebi sadrži i neminovnost nasilne promjene društva, ali nas povijest isto tako uči kako se dualizam klasne borbe pokazao kao prejednostavan i neprimjeren. Mora se iznaći kompleksniji način koji će posvetiti veću pozornost međunarodnom aspektu tog sukoba, kao i sukobu unutar skupina koje u njemu sudjeluju. Iako se Lenjinu mogu pripisati ovi “grijesi”, ipak je zapadnoeuropski “marksizam” bio taj koji je komunizam u praksi pretvorio u “antiimperijalistički pacifizam”. To je vidljivo u programima svih suvremenih “lijevih radikalnih” stranaka u Europi.
Pacifizam nije ništa drugo nego oblik suradnje s vladajućom elitom. Pacifizam i revolucionarni pristup nisu kompatibilni, jer nijedan pokušaj promjene društva ne može predvidjeti razinu nasilja koja bi bila nužna da do te promjene dođe. Losurdo u tom smislu revoluciju želi stopiti s pacifizmom i pokušava izmiriti vraga sa svetom vodom.
Demokracija, pacifizam, reformizam i parlamentarizam s duopolom dvije naizgled suprotstavljena tabora su reakcionarni zato što im je jedina uloga da spriječe sukob i uspostave red u odnosima između društvenih skupina, usprkos neprirodnom stanju stvari koje održavaju u životu.
Marksizam je revolucionarna teorija koja zamišlja prelazak iz jednog društvenog poretka u drugi, iako utopijski. Dakle, povezivati ga s demokracijom, pacifizmom, reformizmom i parlamentarizmom, ili institucionalnom borbom, znači odstupiti od njegove prave prirode.
Međutim, ova revolucionarna teorija ima svoj najveći nedostatak, jer nije razradila teoriju koja će dati smjernice za ponašanje u nerevolucionarnim vremenima. Ni Marx, ni Engels nisu bili pacifisti. Marx je oštrom retorikom zazivao pobunu, revoluciju i protiv europske buržoazije i protiv carske Rusije. Engels je blagonaklono gledao na ideju o obaveznoj mobilizaciji masa u “naoružano radništvo”, kako bi se stvorio instrument potreban za provođenje revolucije, kada za to dođe vrijeme. No, opet govorimo o XIX stoljeću i ta se vremena ne mogu poistovjetiti s Europom XXI stoljeća.
Kada govorimo o Lenjinu, tada situacija postaje kompleksnija. Kako bi ga razumjeli, pročitajmo kratki ulomak iz njegovog djela “Socijalizam i rat”.
“Socijalisti su oduvijek osuđivali ratove među narodima kao barbarsko i životinjsko ponašanje. No, naš stav prema ratu je potpuno drugačiji od buržujskih pacifista i anarhista, propovjednika mira. Od prvih se razlikujemo po tome što razumijemo vezu između rata i klasne borbe unutar pojedinih nacionalnih država. Nemoguće je iskorijeniti ratove sve dok se ne iskorijene klase i izgradi socijalizam. Stoga u potpunosti podržavamo i dajemo legitimitet građanskim ratovima koji su progresivni, odnosno onim ratovima koje potlačeni pokrenu protiv tlačitelja. Robovi protiv robovlasnika, sluge protiv aristokracije, radnici protiv buržoazije. Od pacifista i anarhista, mi marksisti se razlikujemo po tome što s točke gledišta Marxovog dijalektičkog materijalizma razumijemo povijesnu nužnost svakog od tih ratova. U povijesti su se događali ratovi, koji su, bez obzira na sve strahote, bili progresivni. Podigli su ljudsko društvo na jednu višu razinu, time što su uništili reakcionarne i štetne institucije. Neki su srušili su najokrutnije tiranine s vlasti. Stoga svaki rat ima svoje povijesne karakteristike na koje trebamo obratiti pažnju”, pisao je vođa Oktobarske revolucije.
Lenjin podsjeća da Marx i Engels ni prema jednom ratu nisu zauzeli neutralan ili pacifistički stav. Uvijek su bili na strani onih čija bi pobjeda doprinijela emancipaciji radništva i širokih slojeva stanovništva. On osobno drži kako se u Prvom svjetskom ratu bilo nemoguće svrstati na “pravu stranu”.
Nije jasan stav njemačkih komunista s početka XX stoljeća, koji su sa svojim antimilitarizmom jednom od najokrutnijih režima u povijesti čovječanstva omogućili da preuzme vlast. U Njemačkoj, koja je bila na koljenima nakon Versajskog sporazuma, ekonomski devastiranoj, zaduženoj i poniženoj, njemački komunisti su si dozvolili luksuz antimilitarizma i predali su zemlju u ruke nacistima.
To je jedno od ključnih neriješenih pitanja koje je posljedica nedostatka evolucije izvornog marksizma, koji je najvećim dijelom kritika tadašnjeg kapitalizma i poruka da ga se može srušiti samo revolucijom.
U Losurda je zanimljivo “kritičko preispitivanje nenasilja”. Postavlja tezu o nenasilju, koje u slučaju nužde ipak dozvoljava uporabu nasilja. Takav način promišljanja je sastavni dio zapadne propagande i misao vodilja Genea Sharpa, kojeg zovu Machiavellijem nenasilja i Clausewitzem nenasilnog ratovanja koje se u praksi provodi u “Obojenim revolucijama”.
SAD su najbolje iskoristili Gandijev “nenasilni otpor”. Takvo su “nasilje” propagirali u “Obojenim revolucijama”, dijeleći brošure i upute koje slobodno kolaju internetom. Međutim, uvijek se dođe do točke kada i nenasilni pribjegavaju nasilju. Ali oni tada, kako bi ostali dosljedni, moraju “dehumanizirati” protivnika, kako bi se riješili moralnih dilema i kako bi nasilje koje provode bilo “opravdano”.
Nakon toga, Losurdo pojašnjava suštinsku razliku između šovinizma i patriotizma, ali je to neprimjenjivo kada su SAD u pitanju. Amerika ne poznaje šovinizam u europskom obliku. Američka politika jeste internacionalistička, ali je imperijalistička u ime “demokracije i ljudskih prava” i koristi metode ovisno gdje treba intervenirati. Toj se politici europske vlade nikada nisu uspjele suprotstaviti.
Američkom se intervencionizmu ne možemo suprotstaviti ni šarenim balončićima i zastavama s duginim bojama, kojima u prosvjedima mašu i čelnici europske “ljevice”, a koji potom u parlamentima dižu ruke za vojne intervencije i “doprinos miru u svijetu”.
Uostalom, postoji više vrsta mira. Mir koji se temelji na ravnoteži snaga koja narodima jamči neovisnost i razvoj. Postoji i mir koji podrazumijeva prihvaćanje podređene uloge, a u takvoj situaciji je razvoj i prosperitet naroda koji na to pristaju nemoguć.
Upravo stoga pacifizam i nenasilje ne pripadaju revolucionarnoj misli. Ovdje se može postaviti pitanje je li čovjek koji odbije antimilitarizam istovremeno postaje militarist? Ne, jer je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Ako to trenutak zahtijeva, kako ne bi trpjeli nasilje treba biti spreman i ponašati se nasilno.
Pacifizam je samo drugo lice imperijalizma. Nekada su misionari iz redova crkve pratili kolonijalne ekspedicije, dok danas to rade nevladine udruge, ali se u suštini ništa nije promijenilo.
Ovaj kratki rezime itekako ima veze sa Žutim prslucima i svim drugim prosvjednim pokretima koji će nastajati i gasiti se, uz vrlo male šanse da išta promjene. Gdje su danas pokreti “Indignados” i “Occupy”? “Obojene revolucije” i “Arapska proljeća” su nešto drugo i ove su revolucije davale željeni rezultat zato što je iza njih stajala obavještajna, financijska, medijska i na kraju vojna potpora.
Stoga se u svjetlu navedenog zapitajmo kolika je mogućnost da u slučaju Francuske bude radikalnih promjena uz pozive na suzdržavanje od nasilja, na pregovore s vladom i apeliranje na važnosti borbe protiv klimatskih promjena i da se ljudi okrenu protiv “kulta potrošačkog društva”. Sve su to pacifističke fantazije koje će ugušiti prosvjedni pokret koji je imao potencijal da bude revolucionaran.
U siječnju je objavljeno da će umjereno krilo Žutih prsluka osnovati stranku i da će se kroz institucije boriti za svoja prava. Inicijativu predvodi Jacline Mouraud, koja je rekla kako je važno da se povede borba protiv klimatskih promjena i da se ljudi okrenu protiv “kulta potrošačkog društva”.
Jacline Mouraud je iz Bretanje i pripada umjerenom krilu Žutih prsluka. Više puta je pozivala na suzdržavanje od nasilja i na pregovore s vladom. Krajem prošle godine je dobila prijetnje smrću od “anarhista kojima se manipulira” zato što je protiv nasilja i za pregovore. Vodeći aktivisti pokreta, Priscilla Ludosky i Eric Drouet, sredinom siječnja su rekli da pokret treba zaštititi od njezinih osobnih i političkih ambicija.
Kako ne bi duljili o sudbini ovog prosvjednog pokreta, pređimo na temu? Je li moguće radikalne promjene postići bez posezanja za nasiljem. Konačno, francuska vlada svake subote na ulice pošalje nekoliko desetaka tisuća policajaca i žandara u punoj borbenoj opremi. Ovo pitanje nije novo i često su osobe poput Jacline Mouraud zbunjivale radništvo i nezadovoljne građane.
Zapravo cijela povijest zapadne institucionalizirane ljevice je bila povijest zbunjivanja i obmane. Točno je da radnik danas nije radnik s početka XX stoljeća bez ikakvih prava, ali nije daleko od toga. S druge strane, mnogi vjeruju kako situacija ipak nije tako kritična da bi se poredak rušio i sve gradilo iz temelja. Tu su i konformisti, koji simpatiziraju prosvjedne pokrete, ali sami ne žele sudjelovati u bilo čemu takve vrste.
Nenasilje kao oblik klasne i političke bobe je rođeno s idejom “dugog marša kroz institucije” i odbacivanjem nasilnog prevrata i boljševičkih metoda od strane njemačkog socijaldemokrata Karla Kautskog i takvo razmišljanje traje do danas.
U tom kontekstu je jedan od važnijih datuma u povijesti socijaldemokracije bio kongres SDP-a u Bad Godesbergu, 1959. na kojemu je Willy Brandt otišao tako daleko da je izjavio kako je platforma njemačke socijaldemokracije: “Ne marksizam – da socijalizam i ne nacionalizacija – da welfare state”. Posljedice tog popuštanja i kompromisa su se počele osjećati nakon pada Berlinskog zida i kada su elite vidjele da su mase omamljene i fragmentirane, nakon čega se odbacuju kejnzijanski model i socijalna država, za koju su neki naivno mislili da će preživjeti pad Sovjetskog Saveza.
Uz svu nužnu kritiku Sovjetskog saveza i Kine, nikada ne smijemo zaboraviti da samo zbog te dvije antikapitalističke sile veliki dijelovi Europe i Azije nisu ostali vazali njemačkog i japanskog fašizma, bez njih ne bi bilo procesa dekolonijalizacije Trećeg svijeta. SAD ne bi vladale kao poraženi svjetski žandar koji je u dubokoj unutarnjoj krizi, nego kao neupitni pobjednik. Vladajuće elite bi, bez straha od komunizma, na zahtjeve radničke klase odgovarale mnogo brutalnije i nikakav “welfare state”, kojeg je slavio Willy Brandt, ne bi bio moguć.
Ovdje vrijedi podsjetiti da je 2010. Domenico Losurdo, talijanski filozof, povjesničar, “marksist” i intelektualac objavio knjigu “Nenasilje, borba za mir i obojene revolucije”, gdje govori upravo ono o čemu slušamo danas. Naime, on u mijenjanju društvenog poretka naglašava nužnost izbjegavanja nasilja.
Nenasilje je karakteristika “Obojenih revolucija”, kao programski sadržaj sad već ugašenih pokreta “Indignados”, “Occupy”. Losurdo spominje začetnike antimilitarizma Karla Liebknechta, potom Gandija, Dalaj Lamu, Martina Luthera Kinga, američki pacifizam i druge primjere. Ali on kao da ne vidi da su učinci takvog pristupa bili devastirajući.
Ako se “a priori” odbacivao bilo kakav oblik nasilne pobune, osim nekih početnih izvojevanih “pobjeda” se u suštini ništa nije promijenilo. Stoga dobro treba promisliti kojem obliku nasilja pribjeći, jer ono ne mora nužno biti oružana pobuna i juriš na “Zimski dvorac”. Osim toga, takva borba bi bila neravnopravna i samim tim besmislena. Imperativ je ne nasjesti na sirenski zov oblika “borbe” kakvu danas nudi Jacline Mouraud, a sutra netko drugi, kako se radništvo i prosvjedni pokreti ne bi doveli u bezizlaznu situaciju i slijepu ulicu u koju bi ih rado uveli “marksisti” trećeg milenija.
“Znamo koliko je suza i krvi proliveno u pokušajima da se svijet promjeni revolucijom. Walter Benjamin je 1921. kritizirao nasilje čak i kada ima plemenite ciljeve”, piše Losurdo u svojoj knjizi u kojoj nas vodi ka nenasilju koje će se smjeti upotrijebiti samo onda kada je to potrebno. Radi se, dakle, o začaranom krugu.
Međutim, danas nismo u 1917. i “tradicionalne” metode društvenih promjena se moraju preispitati, prije svega iz razloga zato što pacifizam služi isključivo kako bi, teoretski i materijalno, “razoružale” skupine, nacije i narode koji su puki objekt politike koja želi dominirati. Ta politika se neće povući pred subotnjim prosvjednim marševima ni pred internetskim peticijama. U najboljem slučaju će pristati na neke ustupke, ali radikalne promjene ne treba očekivati.
Društvene promjene su uvijek bile posljedica sukoba. Kada neki društveni poredak ne funkcionira, latentni konflikt prelazi u akutno stanje zbog nastojanja da se iznađe novi poredak koji bi bio vitalniji od prethodnog.
Naravno, bilo bi najbolje kada bi se jedan truli društveni poredak mogao uništiti bez građanskog rata i strahotama koje on nosi sa sobom. Ali unaprijed i iz pukog principa isključiti mogućnost nasilne promjene znači isključiti mogućnost društvene promjene same po sebi. Iz tog razloga možemo reći da se oni koji se deklariraju kao “marksisti”, kao Losurdo u ovom slučaju, zapravo svrstavaju na suprotnu stranu, iz prostog razloga zato što marksizam u svojoj biti revolucionarna politička doktrina.
Marksistički koncept u sebi sadrži i neminovnost nasilne promjene društva, ali nas povijest isto tako uči kako se dualizam klasne borbe pokazao kao prejednostavan i neprimjeren. Mora se iznaći kompleksniji način koji će posvetiti veću pozornost međunarodnom aspektu tog sukoba, kao i sukobu unutar skupina koje u njemu sudjeluju. Iako se Lenjinu mogu pripisati ovi “grijesi”, ipak je zapadnoeuropski “marksizam” bio taj koji je komunizam u praksi pretvorio u “antiimperijalistički pacifizam”. To je vidljivo u programima svih suvremenih “lijevih radikalnih” stranaka u Europi.
Pacifizam nije ništa drugo nego oblik suradnje s vladajućom elitom. Pacifizam i revolucionarni pristup nisu kompatibilni, jer nijedan pokušaj promjene društva ne može predvidjeti razinu nasilja koja bi bila nužna da do te promjene dođe. Losurdo u tom smislu revoluciju želi stopiti s pacifizmom i pokušava izmiriti vraga sa svetom vodom.
Demokracija, pacifizam, reformizam i parlamentarizam s duopolom dvije naizgled suprotstavljena tabora su reakcionarni zato što im je jedina uloga da spriječe sukob i uspostave red u odnosima između društvenih skupina, usprkos neprirodnom stanju stvari koje održavaju u životu.
Marksizam je revolucionarna teorija koja zamišlja prelazak iz jednog društvenog poretka u drugi, iako utopijski. Dakle, povezivati ga s demokracijom, pacifizmom, reformizmom i parlamentarizmom, ili institucionalnom borbom, znači odstupiti od njegove prave prirode.
Međutim, ova revolucionarna teorija ima svoj najveći nedostatak, jer nije razradila teoriju koja će dati smjernice za ponašanje u nerevolucionarnim vremenima. Ni Marx, ni Engels nisu bili pacifisti. Marx je oštrom retorikom zazivao pobunu, revoluciju i protiv europske buržoazije i protiv carske Rusije. Engels je blagonaklono gledao na ideju o obaveznoj mobilizaciji masa u “naoružano radništvo”, kako bi se stvorio instrument potreban za provođenje revolucije, kada za to dođe vrijeme. No, opet govorimo o XIX stoljeću i ta se vremena ne mogu poistovjetiti s Europom XXI stoljeća.
Kada govorimo o Lenjinu, tada situacija postaje kompleksnija. Kako bi ga razumjeli, pročitajmo kratki ulomak iz njegovog djela “Socijalizam i rat”.
“Socijalisti su oduvijek osuđivali ratove među narodima kao barbarsko i životinjsko ponašanje. No, naš stav prema ratu je potpuno drugačiji od buržujskih pacifista i anarhista, propovjednika mira. Od prvih se razlikujemo po tome što razumijemo vezu između rata i klasne borbe unutar pojedinih nacionalnih država. Nemoguće je iskorijeniti ratove sve dok se ne iskorijene klase i izgradi socijalizam. Stoga u potpunosti podržavamo i dajemo legitimitet građanskim ratovima koji su progresivni, odnosno onim ratovima koje potlačeni pokrenu protiv tlačitelja. Robovi protiv robovlasnika, sluge protiv aristokracije, radnici protiv buržoazije. Od pacifista i anarhista, mi marksisti se razlikujemo po tome što s točke gledišta Marxovog dijalektičkog materijalizma razumijemo povijesnu nužnost svakog od tih ratova. U povijesti su se događali ratovi, koji su, bez obzira na sve strahote, bili progresivni. Podigli su ljudsko društvo na jednu višu razinu, time što su uništili reakcionarne i štetne institucije. Neki su srušili su najokrutnije tiranine s vlasti. Stoga svaki rat ima svoje povijesne karakteristike na koje trebamo obratiti pažnju”, pisao je vođa Oktobarske revolucije.
Lenjin podsjeća da Marx i Engels ni prema jednom ratu nisu zauzeli neutralan ili pacifistički stav. Uvijek su bili na strani onih čija bi pobjeda doprinijela emancipaciji radništva i širokih slojeva stanovništva. On osobno drži kako se u Prvom svjetskom ratu bilo nemoguće svrstati na “pravu stranu”.
Nije jasan stav njemačkih komunista s početka XX stoljeća, koji su sa svojim antimilitarizmom jednom od najokrutnijih režima u povijesti čovječanstva omogućili da preuzme vlast. U Njemačkoj, koja je bila na koljenima nakon Versajskog sporazuma, ekonomski devastiranoj, zaduženoj i poniženoj, njemački komunisti su si dozvolili luksuz antimilitarizma i predali su zemlju u ruke nacistima.
To je jedno od ključnih neriješenih pitanja koje je posljedica nedostatka evolucije izvornog marksizma, koji je najvećim dijelom kritika tadašnjeg kapitalizma i poruka da ga se može srušiti samo revolucijom.
U Losurda je zanimljivo “kritičko preispitivanje nenasilja”. Postavlja tezu o nenasilju, koje u slučaju nužde ipak dozvoljava uporabu nasilja. Takav način promišljanja je sastavni dio zapadne propagande i misao vodilja Genea Sharpa, kojeg zovu Machiavellijem nenasilja i Clausewitzem nenasilnog ratovanja koje se u praksi provodi u “Obojenim revolucijama”.
SAD su najbolje iskoristili Gandijev “nenasilni otpor”. Takvo su “nasilje” propagirali u “Obojenim revolucijama”, dijeleći brošure i upute koje slobodno kolaju internetom. Međutim, uvijek se dođe do točke kada i nenasilni pribjegavaju nasilju. Ali oni tada, kako bi ostali dosljedni, moraju “dehumanizirati” protivnika, kako bi se riješili moralnih dilema i kako bi nasilje koje provode bilo “opravdano”.
Nakon toga, Losurdo pojašnjava suštinsku razliku između šovinizma i patriotizma, ali je to neprimjenjivo kada su SAD u pitanju. Amerika ne poznaje šovinizam u europskom obliku. Američka politika jeste internacionalistička, ali je imperijalistička u ime “demokracije i ljudskih prava” i koristi metode ovisno gdje treba intervenirati. Toj se politici europske vlade nikada nisu uspjele suprotstaviti.
Američkom se intervencionizmu ne možemo suprotstaviti ni šarenim balončićima i zastavama s duginim bojama, kojima u prosvjedima mašu i čelnici europske “ljevice”, a koji potom u parlamentima dižu ruke za vojne intervencije i “doprinos miru u svijetu”.
Uostalom, postoji više vrsta mira. Mir koji se temelji na ravnoteži snaga koja narodima jamči neovisnost i razvoj. Postoji i mir koji podrazumijeva prihvaćanje podređene uloge, a u takvoj situaciji je razvoj i prosperitet naroda koji na to pristaju nemoguć.
Upravo stoga pacifizam i nenasilje ne pripadaju revolucionarnoj misli. Ovdje se može postaviti pitanje je li čovjek koji odbije antimilitarizam istovremeno postaje militarist? Ne, jer je jedini pravi mir onaj u kojem postoji ravnoteža snaga. Ako to trenutak zahtijeva, kako ne bi trpjeli nasilje treba biti spreman i ponašati se nasilno.
Pacifizam je samo drugo lice imperijalizma. Nekada su misionari iz redova crkve pratili kolonijalne ekspedicije, dok danas to rade nevladine udruge, ali se u suštini ništa nije promijenilo.
Ovaj kratki rezime itekako ima veze sa Žutim prslucima i svim drugim prosvjednim pokretima koji će nastajati i gasiti se, uz vrlo male šanse da išta promjene. Gdje su danas pokreti “Indignados” i “Occupy”? “Obojene revolucije” i “Arapska proljeća” su nešto drugo i ove su revolucije davale željeni rezultat zato što je iza njih stajala obavještajna, financijska, medijska i na kraju vojna potpora.
Stoga se u svjetlu navedenog zapitajmo kolika je mogućnost da u slučaju Francuske bude radikalnih promjena uz pozive na suzdržavanje od nasilja, na pregovore s vladom i apeliranje na važnosti borbe protiv klimatskih promjena i da se ljudi okrenu protiv “kulta potrošačkog društva”. Sve su to pacifističke fantazije koje će ugušiti prosvjedni pokret koji je imao potencijal da bude revolucionaran.
