Ankete su bile kriminalne – možda i doslovce – pa je percepciji široke publike promaklo ono što su novinari vidjeli prateći kampanju na terenu. Ali, kao i u špijunaži, više se ne vjeruje očevicu, nego samo papirima koje isprinta kompjuter – ne oslanjaš se na humint, rad agenture, ne vjeruješ vlastitim očima i tuđim riječima, nego samo nekoj proceduralnoj analitici, kojom te najlakše obmanu. Ali, to je u skladu s kurentnom idejom da je percepcija važnija od sadržaja. Ništa, dakle, ne znači što ljudi raportiraju da su predsjednikovi skupovi formalni, neposjećeni, dok kod HDZ-a vrije! I zato je šokantno odjeknula vijest da su poslije prvog kruga Josipović (57) i Kolinda (48) izjednačeni, jer je magistrica Kitarović nee Grabar, tobože sustigla doktora Ivu koji je pobijedio sa 38,46%, dok je ona ostvarila sjajan poraz sa 37,22% glasova! U stvari, niti je on prethodno vodio, niti ga je ona sustigla, to je sve bila dirigirana percepcija medija i agencija za ispitivanje javnog mišljenja što žive od angažmana kod državnih tvrtki koje investiraju u regulaciju predodžbe. U realnosti, Josipović je slab jer je slaba vlada, a predsjedničke ovlasti ne omogućavaju upravljanje bitnim funkcijama države. Esdepeovski predsjednik loše prolazi u paketu s vladom, kolikogod pokušavao objasniti da je on, zapravo, nešto drugo, jer zapravo nije – idejno i politički, dio je iste fronte. A pasatni su vjetrovi promijenili smjer i doći će, možda, do klimatske promjene…
Neočekivane no zapravo potpuno razumljive rezultate prvog kruga mogao si sad pripisivati militarnoj organizaciji hadezeovske terenske operative koju vodi bivši ravnatelj policije i ratni specijalac Milijan ”Vaso” Brkić. Mogao si također tumačiti kako u SDP-u nitko nije bio zaista spreman maknuti prstom za njihova vlastitog predsjedničkog kandidata, zato što šef stranke od njega zazire i vidi ga kao političku konkurenciju, a drugi oklijevaju zato što se šefa boje. No, to je sve utješna priča koja ne pogađa bit. Naprosto, jedan se imperij ruši, što pak ne znači da su barbari pred vratima do kraja artikulirali svoju političku viziju. Tek, svima je već na prvi pogled jasna demografija i aritmetika s kojom se 6,3% glasova što su u prvom krugu završili kod opakog desničara Kujundžića gotovo bez ostatka prelijevaju u Kolindin birački portfelj, dok je rikošet preostalih 16,42% što ih je dobio dugokosi mlohovi antiestablišmentski bojovnik Ivan ”Vilibor” Sinčić, prilično nepredvidivo. On je prikupio protestne glasove i to je jedini izvor iz kojega Josipović može crpsti da poveća svoju agregaciju. No, ti su birači možda nedostupni predsjedniku koji po definiciji utjelovljuje sve ono što mladi ljudi okupljeni u Viliborovoj udruzi ”Živi zid” mrze. Kao šef države i vrh političke birokracije, on stoluje u vili na 104 hektara parka Pantovčak gdje pasu mufloni. Ljeti se odmara u Titovoj rezidenciji na Brijunima, na vlastitom otoku Vanga, okružen omanjim korpusom pretorijanaca 1. gardijskog zdruga. S te pozornice teško se uvjerljivo obratiti publici obespravljenih očajnika…
”Živi zid” nema politički program nego upražnjava određenu političku praksu, što ga čini nalik sekti, zavjetnom ”prosjačkom redu” ili Vojsci spasa – ljudi koji se tu okupljaju pomažu gubitnicima hrvatske tranzicije. Onima čiji su računi blokirani jer im banke oduzimaju sav prihod, te onima koje nasilno deložiraju iz jedine nekretnine budući da su, pod hipotekarnim zajmom, postali nesolventni. Samo u jednoj tako slabo uređenoj i vođenoj državi kao što je Hrvatska mogući su ekstremni oblici nasilja nad poreski i administrativno posve reprimiranim pučanstvom. Ne postoje precizna granica ovrha, ni modalitet pravne i socijalne zaštite osiromašenih koje se ne isplati gurati preko ruba egzistencije u beznađe, budući da je bolje imati klijenta pod razumnim opterećenjem, nego dužnika koji je posve propao i postao – tuđi – socijalni problem. U Hrvatskoj neke austrijske banke ovršuju sto posto prihoda i plijene nekretnine na temelju ugovora s promjenjivom kamatom, zbog kakvih bi u domicilnoj zemlji završili u zatvoru. To nije najčešći ili tipični slučaj, ali pokazuje do koje su mjere nadzor i pravnost upitni, pa se lihva ne progoni po pozitivnim normama. Svu strogost administrativni aparat nezasitne države koja hrani državnu birokraciju i političku kastu primjenjuje isključivo na naivne i neodgovorne dužnike koji su se u konjunkturi što je trajala do 2007. doveli u neodrživ financijski položaj, iako su i financijske institucije, koje su podjednako neodgovorno te kredite davale, u sličnom stanju, samo što su one svoje dubioze parkirale u računovdstvene knjige davši same sebi grace-period, pa toksične kredite refinanciraju visokim kamatama na nove kredite istoj toj ludoj državi koja sve to dopušta i omogućuje… Ukratko, kad zapadnu u krajnju nevolju, ljudi se u Hrvatskoj nemaju se kome obratiti osim ”Živom zidu”. Hrvatski socijaldemokrati, esdepeovci (zapravo postkomunistički socijalisti koji s ideologijom i tradicijom socijaldemokracije nemaju baš nikakve veze) mogu pomoći jedino svojim članovima i političkoj klijenteli. Primaju ih na posao u državnu administraciju, ili im stavljaju na raspolaganje znatna budžetska sredstva rezervirana za udruge koje prakticiraju uglavnom nepronične i nepotrebne aktivnosti navodno od javnog interesa. HDZ pak može sirotinju jedino fanatizirati, a Crkva im dijeliti prnje iz Caritasa. Stoga je gotovo petina birača u Hrvatskoj glasala za Živi zid i mladog vilenjaka Vilibora, dajući svoj protestni glas antiestablišmentskom i antipartitokratskom kandidatu koji je, samom svojom pojavom, satira i gorka osuda hrvatskog demokratskog procesa.
Kakve su šanse da Josipović preuzimanjem njegovih glasova kompenzira glasove koje će protukandidatkinja usisati od najljućih desničara – toliko žestokih i bezumnih, da ih se jedino u Splitu i Imotskom moglo naći više od deset posto u lokalnom izbornom korpusu? Zanemarive! Od oka, barem će pola viliborovaca koji su izašli na birališta jer su napokon našli nekoga kome bi mogli dati svoj glas, apstinirati, što je empirijski uzrok manjoj izlasnosti u drugom krugu svakih izbora. To znači da će se, teoretski, izborno tijelo u drugoj rundi smanjiti za pet do deset posto, a udio sadašnjih birača ljevice i desnice proporcionalno povećati i, ako baš svi izađu, za toliko će se uvećati Josipovićevih 38,5% i Kolindinih ukupno 43% (37+6). Dobit ćemo – zaokružujem (a formula je tu 43:37.5=x:y i x+y=100) – oko 48% za njega i 52% za nju… Aritmetički, konsolidirana opozicija pobjeđuje ukoliko baš svi kulundžićevci izađu za HDZ, a viliborovac ni jedan za Ivu, što naravno nije sigurno, jer politika nije matematika. Jest da poniženi ne ljube simboličkog vlastodršca, a desničari mrze komunjare još i više nego obični hadezeovci, ali oni mrze i HDZ, što naročito vrijedi za članove HDSSB-a, pa je pitanje koja će antipatija prevagnuti…
Josipović bi se teoretski mogao provući s glasovima iz vilenjačke kvote, privlačenjem nekih od tih 300.000 Viliborovih glasača. Njihov broj precizno korespondira sa statistikama nezaposlenosti (340.000 na burzi) i brojem osoba s blokiranim računima (300.000). Anarhisti, ljudi bez prihoda i oni kojima se imovina plijeni, sačinjavaju populaciju od najmanje pola milijuna socijalnih slučajeva i članova njihovih obitelji, uključujući mlade s pravom glasa, koji teško da će pasti na riječi finog gospodina s Pantovčaka. Hoće li ih privući floksule malo grezije umjetne blodine s Grobinšine, koja se u međuvremenu uzvinula do najviših položaja u međunarodnoj administraciji? Vjerojatno neće. Svako će ostati kod svojih… Konvencionalno se zaključuje kako su Viliborovi birači zapravo ”ljevičari”, revolucionarno raspoloženi pretežno mladi ljudi, koji kulturalno pripadaju prije lijevo, nego dosno, što bi moglo biti točno da nije riječ o skupini koju definira to da nemaju povjerenja u hrvatski politički proces. A ni Josipović ljevičar koji bi im imponirao. Nije on Commandante Che Guevara (https://www.youtube.com/watch?v=JcPm5Rn36Kw) ili neki takav lik koji pobuđuje fantaziju, potiče zanos i sljedbenike vodi ravno u legendu. Stoga se ipak najizglednijim čini da novu podrška Josipović potraži i nađe među među glasačima koji su mu u načelu skloni, jer u najmanju ruku smatraju da bi Kolinda, kao paragon desnice, bila gora, ali su ipak ostali kod kuće, jer je padao snijeg, a zbog anketa što su njihovom kandidatu davale 10 do 12 posto prednosti, nisu smatrali vitalnim da i sami sudjeluju u demokratskom ritualu. Sad bi moglo doći do mobilizacije među tim i takvim ”lijevim”, ali ne ”lijevim antiestablišmentskim” snagama (koje uopće nisu lijevo u smislu klasične političke stratifikacije), nego među normalnim ”starim komunjarama” i klijentima birokratske države, koji će se osjetiti moralno i egzistencijalno ugroženi… Koliko ima takvih ”rezervnih” glasova među 50% ljudi koji nisu izašli na izbore u prvom krugu? Poprilično. S druge strane, sva iskustva pokazuju da se u drugom krugu biračka populacija demobilizira. Izlaznost je uvijek manja, pa bi bilo ravno čudo da se poveća, i to asimitrično, masovnim naprezanjem s ciljem da se održi status quo ante…
I sam Josipović došao je do istog zaključka još u izbornoj noći poslije prvog kruga, pa se to iskazalo u njegovom pobjedničkom govoru. Stvar je postavio oštro – ili ”mi” ili ”oni”… Nema tu više mile-lale, malo ovako, malo onako, balans-sredina, nego drž-nedaj i udri-navali, jer u suprotnom, što bi rekao omiljeni strip-junak Krcko iz moje mladosti – ”Pečeni smo, Malecki…”
Problem je što ta retorika Josipoviću ne leži. On je od ljudi koji bi te naveli da zaspeš dok pjeva ”U boj, u boj, mač iz toka braćo!” Dobro, idemo na Turke, samo da prestane arija! No, njegovi pobornioci ionako će glasovati iz interesa, a ne zato što ih je energizirao – Ivo je izdržljiv i uporan kao onaj zec koji ide duplo dalje na “Duracell” baterije, ali nije tip koji bi mogao spektakularizirati politički proces. Što, naravno, nije ni nužno za njegovu publiku. Svi koji padaju na dramsku izvedbu i na ”Majku Kuraž”, bit će u drugom auditoriju…
Kako se Ivo Josipović doveo u sadašnju situaciju?
Izabran je po prvi put u doba dok se rušila Sanaderova vlast – sam se Sanader namjeravao natjecati za mjesto predsjednika i već je dao svom najpouzdanijem čovjeku u Ministarstvu vanjskih poslova, Hidjatu Biščeviću, sad veleposlaniku Europske unije u Dušanbeu (Republika Tadžikistan, mala azijska vukojebina gdje ima veliku briselsku plaću), da mu napiše pristupni govor… I, ovaj ga je taman stao drljati u svom visokoparnom stilu prokušanog analitičara glasila Saveza socijalističkog radnog naroda (”Vjesnik”), kad je do dr Ive stigao glas kako će, ne odstupi li sa svih položaja, biti izvrgnut krivičnom progonu zbog svoje uloge u aferi ”Hypobanka” (iščeznuće kolosalnih svota novca u ”srednjoeuropskom trokutu” država i pokrajina kojima su na čelu bili likovi sablasne trilaterale, tri lika s prezimenom na –er, Stoiber-Haider-Sanader). Sanader je tada odlučio da se hitno povuče pa je nastao politički vakuum, koji je u stranci privremeno ispunila Jadranka Kosor. U trci za predsjednika, autsajder iz opozicionog SDP-a (Josipović) odmah je postao favorit zbog neizbježne podjele što se zakonomjerno događa u HDZ-u kad god iščezne lider toga striktno ustrojenog pokreta. Tri nesuđena nasljednika kojima je Sanader svojedobno obećavao mjesto stranačkog kandidata za predsjedničku funkciju, izvršili su fratricid i otvorili prostor za Milana Bandića. Kandidata krugova koji su se bojali da bi konsolidacija SDP-a mogla naškoditi svim lijepim aranžmanima s ranijim režimom…
Protiv Bandića, Josipoviću je bilo dovoljno da se pokaže kao ono što zaista jest, ili je bio – profesor prava i kompozicije, urbana pojava, čovjek bez političke prošlosti i afera, lik koji preludira na bijelom klaviru. I to vlastite stvari kao – Diabolezza, Drmeš za Pendereckoga, Enypnion – etuda na harfi, Igra staklenih perli, Peter Perotinus Millenium Celebrat, Samba da Camera… Sjajno zvuči, iako možda baš i nije za slušanje. Suzdržan, flegmatičan, a politički, činilo se, posve umjeren, nesvrstan, manifestacija lijevog centra, gotovo dosadan, ali sasvim prikladan za učitavanje svih građanskih i malograđanskih vrlina… Pored sangviničnog Bandića, koji je od komunjare i sitnog komitetlije odjednom postao veliki vjernik s podrškom Crkve i teški Hercegovac, Josipović je mogao pobijediti ne makavši malim prstom – a tako je i bilo… Bandić je trčao maraton za sinjsku Gospu noseći voštanicu velikog kalibra, prije zore jurio na Sljeme i oznojen obećavao da će za narod raditi “kao konj” (iako je cijela kampanja bila dizajnirana na bazi očekivane usporedbe da će raditi “kao pčela”, pa su pripremljeni med morali hitno zamjenjivati jabukama). Plazio je izuvši cipele po zamrznutom grobu palog borca u Bosni, ukratko, poduzeo je sve, a postigao ništa, dok Josipović nije ništa činio i sve ostvario. Malo ga je to zanijelo…
Činilo se da će mu cio mandat proći u istom tonu i da će mirno ići na reizbor suzdržavajući se od bila kakve unilateralne političke akcije. Distancirao se od vlastite stranke čija je vlada kolabirala već u prvoj polovici mandata – zna on biti dosta hladan, proračunat. Nadavao se balansiranih izjava, u bezbroj intervju naizjavljivao cijele plahte novinskog teksta bez štofa, gola remitenda… No, posjećivao je sve skupove i fešte, dežuran kao simpatični i ispravni državnik s bogatom međunarodnom aktivnošću, koji uživa golemu popularnost u anketnim istrživanjima javnog mišljenja.
Što je onda pošlo krivo?
Prvo, strahovito ga je ranila afera ”Zamp”. Optužili su ga da je kreirao monstruoznu parafiskalnu ustnovu preko koje se odlijeva velik javni novac u džepove nekih njegovih prijatelja s kojima, doduše, nema formalne poslovne veze. Kako je tu antijosipovićevsku kampanju poveo srpski tjednik ”Novosti”, možda u sklopu nekog političkog pritiska u vezi s ozakonjenjem jedinstvenog kluba srpskih poslanika (tražili su da funkcionira po principu – svi glasovi većini), Ivina retelijacija dovela je do zategnutih odnosa s institucionalnom srpskom manjinskom politikom. Na ovim izborima Srbi, doista, masovno nisu izašli na birališta, što znači da realno optiraju za HDZ, s kojim su u doba Sanadera imali idealne odnose i aranžmane. No, percepcija te razine sukoba nikad nije doprla do šire publike, koja je upamtila samo omrznuti Zamp, firmu koja uspješno posluje štiteći muzička autorska prava, te napreduje i ostvaruje sve veći prihod i u ovim najtežim trenucima za hrvatsku ekonomiju. To su svi shvatili kao primjer bešćutnosti, stvar koju je nateže ignorirati ili zaobići u PR-menadžmentu na ovakvim personalnim izborima. Uostalom, ekipa koja za Josipovića vodi kampanju, skupina je krajnje nesposobnih ljudi, bez ikakvih pozitivnih referenci. Ali, da su i puno bolji, teško bi se nosili s nerješivim bazičnim problemom – a to je debakl esdepeovske vlade, te izostanak bilo kakvih Josipovićevih uspješnih inicijativa u prethodnom mandatu. Njegova je ustavna pozicija takva da ne omogućuje izravni utjecaj na ekonomsku i privrednu sferu, a ovlasti koje ima u vojnim, diplomatskim i obavješajnim djelatnostima, kontraproduktivne su budući da narušavaju izravnu kontrolu parlamentarnih tijela svojstvenu demokratskom uređenju.
Negdje na polovici Josipovićeva mandata, ničim posebno izazvan, poslao sam mu jednu promemoriju o tome čemu bi mogao (ili trebao) ubuduće posvetiti svoje predsjednikovanje.
Predložio sam mu da napusti Pantovčak i evakuira Brijune te da regalnu tuđmanovsku funkciju deprezidencijalizira. Zatim da inicira preuređenje hrvatskog državnog ustroja, uključujući predstavnička tijela, ali ne kakvom političkom nego jednom znanstvenom inicijativom. Okupljanjem stručnjaka pod okriljem Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, za što je pozvan kao predsjednik i profesor ustavnog prava. Trebalo bi razbiti hrvatski partitokratski ustroj koji pogoduje stvaranju političke kaste. Zbog više razina izravno biranih predstavničkih tijela, ista ”pigra masa” stranačkih funkcionerčića samo se vucara s jedne funkcije na drugu. Državi od četiri milijuna stanovnika ne trebaju direktno birani predsjednik, vlada, županijske skupštine i gradonačelnici s ovlastima koje se preklapaju i isključuju, a tu monstruoznu građevinu, pritom, nije čak sagradio etatist Tuđman, nego nemarni demokrat Račan. Kod Tuđmana, lokalna (županijska i gradska) vlast nije se birala izravno, nego su to bili niži državni, izvršni organi, većinom izlišni u sadašnjem ”raskošnom” izdanju glorificiranih vladinih lokalnih ureda i službi, koji su prerasli su u infrastrukturu lokalne vlasti s autentičnim prihodima (prirezima koje sami određuju). Tako je stvoreno puno malih, zasebnih državica u državici, što je toliko idiotski sustav da samo u Bosni postoji jedan još gluplje zasnovan. Da se sve to rasplete i stvar vrati na neku polaznu, zdravu ideju predstavničke demokracije, nije prikladan saborski odbor ili stranačka komisija, tu je potreban angažman stručnjaka, od kojih je možda najbolji Josipovićeva vjenčana kuma, profesorica političkih nauka, koja je doktorirala u Heidelbergu. No, on se na ovo nije odlučio, a kad je poslije i formirao neki svoj tim ustavotvoritelja, nju nije uključio jer zna da se gospođa načelno zalaže za ukidanje instiutucije nesporedno izabranog predsjednika…
Moj treći prijedlog bio je da istodobno pokrene inicijativu (također u HAZU) za preuređenje lošeg hrvatskog pravosudnog sustava. Kao profesor pravnog fakulteta, očekivao sam, mogao bi na to zagristi, ali upravo je oko toga bio najskeptičniji, objasnivši da su pravne stipulae obavezujuće zadane pristupnim pregovorima kod ulaska u EU. Što po meni ne znači da treba odustati, ako još, možda, nije čas da se promjene prevedu – bilo bi blagotvoreno da se osvijeste problemi i zacrtaju moguća rješenja. Na takvim polazištima grade se sve uspješne dugoročne nadpolitičke (bipartisan) parlamentarne inicijative.
Četvrto je bio prijedlog da predsjednik inicira stvaranje jednog balkanološkog instituta ili odbora u Akademiji nauka, formiranjem stručne skupine koja bi se bavila nadasve političkim pitanjima u regiji – ali znanstveno. Predložio sam da se u tome potraži pomoć njemačke i austrijske Akademije – ova bečka je i osnovala zagrebački Strosmmayerov JAZU upravo s tim ciljem, potičući proces stvaranja južnoslavenskih nacija, kojima je trebalo pomoći da utemelje vlastite institucije – jezik, kulturu, civilizaciju, da se iz orjentalne sfere orijentiraju prema srednjeuropskoj onovremenoj K. u. K. verziji Europske unije. Stvaranje kulturnih i znanstvenih veza čini mi se važnijim od čisto političkih relacija, koje, doduše, u jednom trenutko idu jako dobro, jer dođe do konjunkcije ljudi i politika, a u drugom času, opet, krenu loše, ali, srećom, samo na političkoj razini, jer su sve zemlje Bivše zapravo posve integrirane ako je riječ o biznisu, sportu, muzici ili kulturi. U svakom slučaju, bolje je ići posredno pa graditi civilizirane odnose, umjesto što se konjunkturno špekulira povlačenjem kvazidiplomatskih poteza i vodi politika toplo-hladno, od čega koristi imaju samo izdavači tabloida…
No, ništa od toga nije privuklo Josipovića. Svu energiju uložio je u političke projekte, koji se nisu realizirali. Došao je pritom u ozbiljan sukob s liderom svoje stranke, Zoranom Milanovićem – što je posve razumljivo, jer je Zoki sposoban izludjeti čak i takvog paragona strpljivosti i opreza, kakav je Ivo. Opreku njihova rukovodilačkog stila crveni doživljavaju kao razliku između ratnog poglavice Ludog Konja i mudrog sahema Bika Koji Sjedi. Zoki je Ivu stalno dovodio u nemoguće situcije, otvoreno ga podcjenjivao i posvuda ogovarao. Onda je Josipović stao naveliko šurovati sa svim nezadovoljnicima u SDP-u, gdje nisu uspjeli naći nekoga tko bi predvodio pobunjeničku frakciju, nego su utekli pod okrilje gospodara Pantovčaka – samo što im to ne može puno pomoći na zasijedanju Glavnog odbora stranke. Ondje se s mladim poglavicom moraju ogledati mano a mano, za što nitko od tih strašljivih sitnih birokrata nema želuca. Suprostavila se jedino Mirela Holy, ministrica ekologije, ali stoga što je sama još, hm, nekonvencionalnija od Milanovića – i odmah je izletjela iz stranke… Te sa sobom odvukla više od trećine birača koji inače glasaju za SDP – ili to tako izgleda po anketama i istraživanjima javnog mišljenja koja, vidjeli smo, uopće ne treba uzimati ozbiljno.
No, dok je Mirela uživala najveću javnu popularnost, stala se nazirati jedna kombinacija…
Crvena gotičarka izjavila je da podržava Ivu, a sama se nije kandidirala za predsjedništvo, iako bi, vidi se po Viliboru, sjajno prošla i vjerojatno zasjenila Josipovića. Naravno, time bi podijelila glasove pa bi Kolinda lako pobijedila. A u duši, Mirela je zapravo esdepeovka – zelena samo dok prilike ne sazriju, a onda pocrveni… Gradnja vlastite stranke očito je njena privremena preokupacija – zapravo se nastoji repozicionirati na ljevici.
Dobivši Mirelinu podršku, Ivo je pobunjenim esdepeovcima mogao ponuditi da likvidiraju Milanovića prije prlamentarnih izbora i pod njegovim patronatom, zajedno s holistima suprostave HDZ-u. Možda to nije bilo izgovoreno, ali visilo je u zraku, vidljivo kao zvijezda na Kremlju. Aritmetički i prema (nepouzdanim) anketama, tako grupirani, imali bi dovoljno za pobjedu koncem 2015. Ali, odbivši sad da izađe na predsjedničke izbore, Mirela je, doduše, strateški ojačala Josipovića, a fatalno ranila svoj OraH (Održivi razvoj Hrvatske, što je akronim za njenu nesuvislu zamisao organsko-feminističke ekonomije presipanja iz šupljeg u prazno). Jer, time je izgubila monopol nad glasačkim tijelom smućene populacije antiestablišmentskih ”izravnih” demokrata i konkurentskoj alternativnoj sljedbi omogućili da uspostavi vlastitu infratrukturu. Nema sumnje da će Živi zid ne terenu bio posvuda jači od Mirelinih orašara, a ”lijevo” biračko tijelo cijelog spektra socijalista (zapravo konzervativaca, koji ne žele mijenjati postojeće stanje) podijelit će se na tri dijela, koje nitko ne može okupiti, pa ni Josipović. Zato će ih podaviti d’Hont, belgijska prikaza koja noću guši malu djecu koja ulazi u politiku nesvjesna da postoje ugrađeni osigurači protiv fragmentacije biračkih opcija (izbornio prag, te način raspodjele glasova stranaka koje prag nisu prešle u korist najvećih stranaka). Bez toga, bilo bi, naime, nemoguće osigurati koncentraciju potrebnu za uspostavu vladavine i upravljanje demokratskim društvom.
Znači, ako Josipović i pobijedi (što se, zapravo, ne čini do kraja izglednim), ljevica će se osuti, a SDP implodirati kao fenomenalno neuspješna stranka, koja je u jednom jedinom mandatu uspjela izvršiti političko samoubojstvo. Hvala, Zoki! Političkog mrtvaca, kvazisocijaldemokratskog monstruma, ne isplati se održavati na životu i dobro je što se našao liberal koji je bez puno sentimentalnosti, bezobziran i samouvjeren, razbio tu utvrdu birokrata i lijenčina – možda nismo bili posve u krivu kad smo ga na početku podržavali!
Vrativši se Josipoviću valja uočiti kako ga je ta njegova ”izvanjska” kontrola nad SDP-om, s kojom je računao, ali je nikad nije doista konzumirao, navela na niz dubioznih poteza u kojima je gubio silno vijeme i energiju (a što je najsmješnije, biračima se činilo da ništa ne radi, iako je on neumorno, ali nevidljivo, štrikao dvadeset sati na dan).
Prvo, pokrenuo je inicijativu liječnika dr Gabrića koji je okupio nekoliko čudnih ljudi spremnih da izađu na tzv. Treći put (ni lijevo, ni desno, ni vrit ni mimo), te od njih formira stranku koja je implodirala čim je izašla na prve europarlamentarne izbore. U zadnji čas Josipović im je prišljamčio Jadranku Kosor, odmetnutu bivšu hadezeovsku premijerku, sad simpatičnu besposlenu gospođu, koja je svojom težinom potopila Gabrićevu krhku lađu. A Gabrićeva stranka Trećeg puta trebala je u Josipovićevoj viziji biti stožerni punkt okupljanja na centru, gdje su trebali privući još i Milana Bandića, koji je propao na prošlim predsjedničkim i prošlim parlamentarnim izborima, ali je kao popularni zagrebački gradonačelnik zadržao ambicije i bazu za buduće političko djelovanje. Zatim se trebao priključiti Ratko Čačić koji je osnovao svoju ”reformističku” frakciju HNS-a, vlastite stranke koju mu je preotela bivša tijesna prijateljica Vesna Pusić. Poslije i Ivica Vrkić, lokalno uspješan u Osijeku, te naposlijetku preostali liberali zagrebačkog HSLS-a kao i naposlijetku istarski IDS koji, prema ovim kalkulacijama, ne bi imao pametnija posla nego da sade tikve s ovom populacijom prekobrojnih političara. I tako, računali su na Pantovčaku, konsolidirao bi se novi centar i onda odabiralo partnera za vlast – naravno SDP, što bi osigurao Ivo svojim autoritetom u Partiji. To je, uostalom bila konstrukcija tzv. Porečke skupine s kojom je još Račan fortmirao vlasu 2000. godine. No, sad ista kombinacija nije izdržala politički stres-test, ”reality check”, jer je Gabrić kao glavni pilon za premoštenje odmah pukao, a zatim je Zoki (manje-više) dao uhapsiti Bandića (dočuo je da ovaj poziva razne gradonačlnike i lokalne hunte na zajedničku listu za parlamentarne izbore). Vrkić i sam lijepo radi u Osijeku u dosluhu s HDZ-om. Sve strake u tom gradu, od krajnje desnih (Đapićevih ultrapravaša) do najljevijih ujedinile su se protiv ljudožderskih glavaševaca i formirale jedan novi, skladni ”Socijalistički savez”, kako više ne bi morali trpjeti ljude iz kriminalno-političku skupine ubojice osuđenog na dugodgodišnju robiju zbog napajanja Srba akumulatorskom sumpornom kiselinom. A IDS dotle gleda svoja posla – sad je sa SDP-om, sutra će biti s HDZ-om, a može i bez njega, jer će formirati svoj parlament, kao Katalonci – Istarski sabor, Istarsku zajednicu Herceg-Bosnu. Ni HDZ im neće moći prigovoriti, ta Milijan Brkić evangelizira po Bosni nadom u autonomiju, doduše tako čvrstom rukom, da nitko nije ni pisnuo kad se Kolinda izjasnila protiv ”trećeg entiteta”. Svi su Hrvati ipak disciplinirano izašli na birališta i za nju pokorno glasovali…
Zaista, za razliku od SDP-a koji je Zoki tako efikasno razorio, HDZ se integrirao u ozbiljnu političku strukturu. U SDP-u sve lokalne organizacije rade što god žele – u Splitu sudjeluju u otkrivanju spomenika ustaškom ”freedom fighteru”, u Rijeci drže najjaču utvrdu staljinizma između Havane i Pjongjanga (što im ne smeta da se u svom jednoumlju podijele na tri nepomirljive frakcije). U Sisku se bave kriminalom, u Vukovaru otvoreno prepuštaju ludilu, dok u Zagrebu šuruju s bandićevskim kulturtregerima koji su sjeli na gradsku kasu. Isto se dopušta i koalicionim partnerima – to je otvoreni politički brak, koji nikome ne priječi da orgija, pljačka javna poduzeća, namješta svoje nesposobne lupeže na razne funkcije, tako da se u gubicima našla čak i – državna lutrija!
S druge strane – HDZ. U predsjedničkoj predizbornoj kampanji dojavljeno je stranačkim gaulajterima da će svi koji ne prikupe isto onoliko potpisa za Kolindinu kandidaturu koliko su sami dobili glasova na lokalnih izborima, momentalno dobiti pedalu. Jasan signal: funkcija nije satrapija, nego stranačko namjesništvo. Transmisija. Stranačko se tijelo integrira, ako je već društvo u rasulu. Treba nam predsjedništvo, poručuju, a zatim široka, uvjerljiva predizborna koalicija s kojom ćemo preuzeti vlast bez postizbornih ustupaka. A zatim – tko zna? Zadržimo pažnju na bliskom horizontu glasovanja za drugi krug 11. januara 2015. godine. Kakvi su izgledi? Ova kladionica daje 5,1:4,9 na Kolindu, a ne znam kako stvari stoje kod ”Prve sportske” i kod “Germanije”…
zurnalisti
Neočekivane no zapravo potpuno razumljive rezultate prvog kruga mogao si sad pripisivati militarnoj organizaciji hadezeovske terenske operative koju vodi bivši ravnatelj policije i ratni specijalac Milijan ”Vaso” Brkić. Mogao si također tumačiti kako u SDP-u nitko nije bio zaista spreman maknuti prstom za njihova vlastitog predsjedničkog kandidata, zato što šef stranke od njega zazire i vidi ga kao političku konkurenciju, a drugi oklijevaju zato što se šefa boje. No, to je sve utješna priča koja ne pogađa bit. Naprosto, jedan se imperij ruši, što pak ne znači da su barbari pred vratima do kraja artikulirali svoju političku viziju. Tek, svima je već na prvi pogled jasna demografija i aritmetika s kojom se 6,3% glasova što su u prvom krugu završili kod opakog desničara Kujundžića gotovo bez ostatka prelijevaju u Kolindin birački portfelj, dok je rikošet preostalih 16,42% što ih je dobio dugokosi mlohovi antiestablišmentski bojovnik Ivan ”Vilibor” Sinčić, prilično nepredvidivo. On je prikupio protestne glasove i to je jedini izvor iz kojega Josipović može crpsti da poveća svoju agregaciju. No, ti su birači možda nedostupni predsjedniku koji po definiciji utjelovljuje sve ono što mladi ljudi okupljeni u Viliborovoj udruzi ”Živi zid” mrze. Kao šef države i vrh političke birokracije, on stoluje u vili na 104 hektara parka Pantovčak gdje pasu mufloni. Ljeti se odmara u Titovoj rezidenciji na Brijunima, na vlastitom otoku Vanga, okružen omanjim korpusom pretorijanaca 1. gardijskog zdruga. S te pozornice teško se uvjerljivo obratiti publici obespravljenih očajnika…
”Živi zid” nema politički program nego upražnjava određenu političku praksu, što ga čini nalik sekti, zavjetnom ”prosjačkom redu” ili Vojsci spasa – ljudi koji se tu okupljaju pomažu gubitnicima hrvatske tranzicije. Onima čiji su računi blokirani jer im banke oduzimaju sav prihod, te onima koje nasilno deložiraju iz jedine nekretnine budući da su, pod hipotekarnim zajmom, postali nesolventni. Samo u jednoj tako slabo uređenoj i vođenoj državi kao što je Hrvatska mogući su ekstremni oblici nasilja nad poreski i administrativno posve reprimiranim pučanstvom. Ne postoje precizna granica ovrha, ni modalitet pravne i socijalne zaštite osiromašenih koje se ne isplati gurati preko ruba egzistencije u beznađe, budući da je bolje imati klijenta pod razumnim opterećenjem, nego dužnika koji je posve propao i postao – tuđi – socijalni problem. U Hrvatskoj neke austrijske banke ovršuju sto posto prihoda i plijene nekretnine na temelju ugovora s promjenjivom kamatom, zbog kakvih bi u domicilnoj zemlji završili u zatvoru. To nije najčešći ili tipični slučaj, ali pokazuje do koje su mjere nadzor i pravnost upitni, pa se lihva ne progoni po pozitivnim normama. Svu strogost administrativni aparat nezasitne države koja hrani državnu birokraciju i političku kastu primjenjuje isključivo na naivne i neodgovorne dužnike koji su se u konjunkturi što je trajala do 2007. doveli u neodrživ financijski položaj, iako su i financijske institucije, koje su podjednako neodgovorno te kredite davale, u sličnom stanju, samo što su one svoje dubioze parkirale u računovdstvene knjige davši same sebi grace-period, pa toksične kredite refinanciraju visokim kamatama na nove kredite istoj toj ludoj državi koja sve to dopušta i omogućuje… Ukratko, kad zapadnu u krajnju nevolju, ljudi se u Hrvatskoj nemaju se kome obratiti osim ”Živom zidu”. Hrvatski socijaldemokrati, esdepeovci (zapravo postkomunistički socijalisti koji s ideologijom i tradicijom socijaldemokracije nemaju baš nikakve veze) mogu pomoći jedino svojim članovima i političkoj klijenteli. Primaju ih na posao u državnu administraciju, ili im stavljaju na raspolaganje znatna budžetska sredstva rezervirana za udruge koje prakticiraju uglavnom nepronične i nepotrebne aktivnosti navodno od javnog interesa. HDZ pak može sirotinju jedino fanatizirati, a Crkva im dijeliti prnje iz Caritasa. Stoga je gotovo petina birača u Hrvatskoj glasala za Živi zid i mladog vilenjaka Vilibora, dajući svoj protestni glas antiestablišmentskom i antipartitokratskom kandidatu koji je, samom svojom pojavom, satira i gorka osuda hrvatskog demokratskog procesa.
Kakve su šanse da Josipović preuzimanjem njegovih glasova kompenzira glasove koje će protukandidatkinja usisati od najljućih desničara – toliko žestokih i bezumnih, da ih se jedino u Splitu i Imotskom moglo naći više od deset posto u lokalnom izbornom korpusu? Zanemarive! Od oka, barem će pola viliborovaca koji su izašli na birališta jer su napokon našli nekoga kome bi mogli dati svoj glas, apstinirati, što je empirijski uzrok manjoj izlasnosti u drugom krugu svakih izbora. To znači da će se, teoretski, izborno tijelo u drugoj rundi smanjiti za pet do deset posto, a udio sadašnjih birača ljevice i desnice proporcionalno povećati i, ako baš svi izađu, za toliko će se uvećati Josipovićevih 38,5% i Kolindinih ukupno 43% (37+6). Dobit ćemo – zaokružujem (a formula je tu 43:37.5=x:y i x+y=100) – oko 48% za njega i 52% za nju… Aritmetički, konsolidirana opozicija pobjeđuje ukoliko baš svi kulundžićevci izađu za HDZ, a viliborovac ni jedan za Ivu, što naravno nije sigurno, jer politika nije matematika. Jest da poniženi ne ljube simboličkog vlastodršca, a desničari mrze komunjare još i više nego obični hadezeovci, ali oni mrze i HDZ, što naročito vrijedi za članove HDSSB-a, pa je pitanje koja će antipatija prevagnuti…
Josipović bi se teoretski mogao provući s glasovima iz vilenjačke kvote, privlačenjem nekih od tih 300.000 Viliborovih glasača. Njihov broj precizno korespondira sa statistikama nezaposlenosti (340.000 na burzi) i brojem osoba s blokiranim računima (300.000). Anarhisti, ljudi bez prihoda i oni kojima se imovina plijeni, sačinjavaju populaciju od najmanje pola milijuna socijalnih slučajeva i članova njihovih obitelji, uključujući mlade s pravom glasa, koji teško da će pasti na riječi finog gospodina s Pantovčaka. Hoće li ih privući floksule malo grezije umjetne blodine s Grobinšine, koja se u međuvremenu uzvinula do najviših položaja u međunarodnoj administraciji? Vjerojatno neće. Svako će ostati kod svojih… Konvencionalno se zaključuje kako su Viliborovi birači zapravo ”ljevičari”, revolucionarno raspoloženi pretežno mladi ljudi, koji kulturalno pripadaju prije lijevo, nego dosno, što bi moglo biti točno da nije riječ o skupini koju definira to da nemaju povjerenja u hrvatski politički proces. A ni Josipović ljevičar koji bi im imponirao. Nije on Commandante Che Guevara (https://www.youtube.com/watch?v=JcPm5Rn36Kw) ili neki takav lik koji pobuđuje fantaziju, potiče zanos i sljedbenike vodi ravno u legendu. Stoga se ipak najizglednijim čini da novu podrška Josipović potraži i nađe među među glasačima koji su mu u načelu skloni, jer u najmanju ruku smatraju da bi Kolinda, kao paragon desnice, bila gora, ali su ipak ostali kod kuće, jer je padao snijeg, a zbog anketa što su njihovom kandidatu davale 10 do 12 posto prednosti, nisu smatrali vitalnim da i sami sudjeluju u demokratskom ritualu. Sad bi moglo doći do mobilizacije među tim i takvim ”lijevim”, ali ne ”lijevim antiestablišmentskim” snagama (koje uopće nisu lijevo u smislu klasične političke stratifikacije), nego među normalnim ”starim komunjarama” i klijentima birokratske države, koji će se osjetiti moralno i egzistencijalno ugroženi… Koliko ima takvih ”rezervnih” glasova među 50% ljudi koji nisu izašli na izbore u prvom krugu? Poprilično. S druge strane, sva iskustva pokazuju da se u drugom krugu biračka populacija demobilizira. Izlaznost je uvijek manja, pa bi bilo ravno čudo da se poveća, i to asimitrično, masovnim naprezanjem s ciljem da se održi status quo ante…
I sam Josipović došao je do istog zaključka još u izbornoj noći poslije prvog kruga, pa se to iskazalo u njegovom pobjedničkom govoru. Stvar je postavio oštro – ili ”mi” ili ”oni”… Nema tu više mile-lale, malo ovako, malo onako, balans-sredina, nego drž-nedaj i udri-navali, jer u suprotnom, što bi rekao omiljeni strip-junak Krcko iz moje mladosti – ”Pečeni smo, Malecki…”
Problem je što ta retorika Josipoviću ne leži. On je od ljudi koji bi te naveli da zaspeš dok pjeva ”U boj, u boj, mač iz toka braćo!” Dobro, idemo na Turke, samo da prestane arija! No, njegovi pobornioci ionako će glasovati iz interesa, a ne zato što ih je energizirao – Ivo je izdržljiv i uporan kao onaj zec koji ide duplo dalje na “Duracell” baterije, ali nije tip koji bi mogao spektakularizirati politički proces. Što, naravno, nije ni nužno za njegovu publiku. Svi koji padaju na dramsku izvedbu i na ”Majku Kuraž”, bit će u drugom auditoriju…
Kako se Ivo Josipović doveo u sadašnju situaciju?
Izabran je po prvi put u doba dok se rušila Sanaderova vlast – sam se Sanader namjeravao natjecati za mjesto predsjednika i već je dao svom najpouzdanijem čovjeku u Ministarstvu vanjskih poslova, Hidjatu Biščeviću, sad veleposlaniku Europske unije u Dušanbeu (Republika Tadžikistan, mala azijska vukojebina gdje ima veliku briselsku plaću), da mu napiše pristupni govor… I, ovaj ga je taman stao drljati u svom visokoparnom stilu prokušanog analitičara glasila Saveza socijalističkog radnog naroda (”Vjesnik”), kad je do dr Ive stigao glas kako će, ne odstupi li sa svih položaja, biti izvrgnut krivičnom progonu zbog svoje uloge u aferi ”Hypobanka” (iščeznuće kolosalnih svota novca u ”srednjoeuropskom trokutu” država i pokrajina kojima su na čelu bili likovi sablasne trilaterale, tri lika s prezimenom na –er, Stoiber-Haider-Sanader). Sanader je tada odlučio da se hitno povuče pa je nastao politički vakuum, koji je u stranci privremeno ispunila Jadranka Kosor. U trci za predsjednika, autsajder iz opozicionog SDP-a (Josipović) odmah je postao favorit zbog neizbježne podjele što se zakonomjerno događa u HDZ-u kad god iščezne lider toga striktno ustrojenog pokreta. Tri nesuđena nasljednika kojima je Sanader svojedobno obećavao mjesto stranačkog kandidata za predsjedničku funkciju, izvršili su fratricid i otvorili prostor za Milana Bandića. Kandidata krugova koji su se bojali da bi konsolidacija SDP-a mogla naškoditi svim lijepim aranžmanima s ranijim režimom…
Protiv Bandića, Josipoviću je bilo dovoljno da se pokaže kao ono što zaista jest, ili je bio – profesor prava i kompozicije, urbana pojava, čovjek bez političke prošlosti i afera, lik koji preludira na bijelom klaviru. I to vlastite stvari kao – Diabolezza, Drmeš za Pendereckoga, Enypnion – etuda na harfi, Igra staklenih perli, Peter Perotinus Millenium Celebrat, Samba da Camera… Sjajno zvuči, iako možda baš i nije za slušanje. Suzdržan, flegmatičan, a politički, činilo se, posve umjeren, nesvrstan, manifestacija lijevog centra, gotovo dosadan, ali sasvim prikladan za učitavanje svih građanskih i malograđanskih vrlina… Pored sangviničnog Bandića, koji je od komunjare i sitnog komitetlije odjednom postao veliki vjernik s podrškom Crkve i teški Hercegovac, Josipović je mogao pobijediti ne makavši malim prstom – a tako je i bilo… Bandić je trčao maraton za sinjsku Gospu noseći voštanicu velikog kalibra, prije zore jurio na Sljeme i oznojen obećavao da će za narod raditi “kao konj” (iako je cijela kampanja bila dizajnirana na bazi očekivane usporedbe da će raditi “kao pčela”, pa su pripremljeni med morali hitno zamjenjivati jabukama). Plazio je izuvši cipele po zamrznutom grobu palog borca u Bosni, ukratko, poduzeo je sve, a postigao ništa, dok Josipović nije ništa činio i sve ostvario. Malo ga je to zanijelo…
Činilo se da će mu cio mandat proći u istom tonu i da će mirno ići na reizbor suzdržavajući se od bila kakve unilateralne političke akcije. Distancirao se od vlastite stranke čija je vlada kolabirala već u prvoj polovici mandata – zna on biti dosta hladan, proračunat. Nadavao se balansiranih izjava, u bezbroj intervju naizjavljivao cijele plahte novinskog teksta bez štofa, gola remitenda… No, posjećivao je sve skupove i fešte, dežuran kao simpatični i ispravni državnik s bogatom međunarodnom aktivnošću, koji uživa golemu popularnost u anketnim istrživanjima javnog mišljenja.
Što je onda pošlo krivo?
Prvo, strahovito ga je ranila afera ”Zamp”. Optužili su ga da je kreirao monstruoznu parafiskalnu ustnovu preko koje se odlijeva velik javni novac u džepove nekih njegovih prijatelja s kojima, doduše, nema formalne poslovne veze. Kako je tu antijosipovićevsku kampanju poveo srpski tjednik ”Novosti”, možda u sklopu nekog političkog pritiska u vezi s ozakonjenjem jedinstvenog kluba srpskih poslanika (tražili su da funkcionira po principu – svi glasovi većini), Ivina retelijacija dovela je do zategnutih odnosa s institucionalnom srpskom manjinskom politikom. Na ovim izborima Srbi, doista, masovno nisu izašli na birališta, što znači da realno optiraju za HDZ, s kojim su u doba Sanadera imali idealne odnose i aranžmane. No, percepcija te razine sukoba nikad nije doprla do šire publike, koja je upamtila samo omrznuti Zamp, firmu koja uspješno posluje štiteći muzička autorska prava, te napreduje i ostvaruje sve veći prihod i u ovim najtežim trenucima za hrvatsku ekonomiju. To su svi shvatili kao primjer bešćutnosti, stvar koju je nateže ignorirati ili zaobići u PR-menadžmentu na ovakvim personalnim izborima. Uostalom, ekipa koja za Josipovića vodi kampanju, skupina je krajnje nesposobnih ljudi, bez ikakvih pozitivnih referenci. Ali, da su i puno bolji, teško bi se nosili s nerješivim bazičnim problemom – a to je debakl esdepeovske vlade, te izostanak bilo kakvih Josipovićevih uspješnih inicijativa u prethodnom mandatu. Njegova je ustavna pozicija takva da ne omogućuje izravni utjecaj na ekonomsku i privrednu sferu, a ovlasti koje ima u vojnim, diplomatskim i obavješajnim djelatnostima, kontraproduktivne su budući da narušavaju izravnu kontrolu parlamentarnih tijela svojstvenu demokratskom uređenju.
Negdje na polovici Josipovićeva mandata, ničim posebno izazvan, poslao sam mu jednu promemoriju o tome čemu bi mogao (ili trebao) ubuduće posvetiti svoje predsjednikovanje.
Predložio sam mu da napusti Pantovčak i evakuira Brijune te da regalnu tuđmanovsku funkciju deprezidencijalizira. Zatim da inicira preuređenje hrvatskog državnog ustroja, uključujući predstavnička tijela, ali ne kakvom političkom nego jednom znanstvenom inicijativom. Okupljanjem stručnjaka pod okriljem Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, za što je pozvan kao predsjednik i profesor ustavnog prava. Trebalo bi razbiti hrvatski partitokratski ustroj koji pogoduje stvaranju političke kaste. Zbog više razina izravno biranih predstavničkih tijela, ista ”pigra masa” stranačkih funkcionerčića samo se vucara s jedne funkcije na drugu. Državi od četiri milijuna stanovnika ne trebaju direktno birani predsjednik, vlada, županijske skupštine i gradonačelnici s ovlastima koje se preklapaju i isključuju, a tu monstruoznu građevinu, pritom, nije čak sagradio etatist Tuđman, nego nemarni demokrat Račan. Kod Tuđmana, lokalna (županijska i gradska) vlast nije se birala izravno, nego su to bili niži državni, izvršni organi, većinom izlišni u sadašnjem ”raskošnom” izdanju glorificiranih vladinih lokalnih ureda i službi, koji su prerasli su u infrastrukturu lokalne vlasti s autentičnim prihodima (prirezima koje sami određuju). Tako je stvoreno puno malih, zasebnih državica u državici, što je toliko idiotski sustav da samo u Bosni postoji jedan još gluplje zasnovan. Da se sve to rasplete i stvar vrati na neku polaznu, zdravu ideju predstavničke demokracije, nije prikladan saborski odbor ili stranačka komisija, tu je potreban angažman stručnjaka, od kojih je možda najbolji Josipovićeva vjenčana kuma, profesorica političkih nauka, koja je doktorirala u Heidelbergu. No, on se na ovo nije odlučio, a kad je poslije i formirao neki svoj tim ustavotvoritelja, nju nije uključio jer zna da se gospođa načelno zalaže za ukidanje instiutucije nesporedno izabranog predsjednika…
Moj treći prijedlog bio je da istodobno pokrene inicijativu (također u HAZU) za preuređenje lošeg hrvatskog pravosudnog sustava. Kao profesor pravnog fakulteta, očekivao sam, mogao bi na to zagristi, ali upravo je oko toga bio najskeptičniji, objasnivši da su pravne stipulae obavezujuće zadane pristupnim pregovorima kod ulaska u EU. Što po meni ne znači da treba odustati, ako još, možda, nije čas da se promjene prevedu – bilo bi blagotvoreno da se osvijeste problemi i zacrtaju moguća rješenja. Na takvim polazištima grade se sve uspješne dugoročne nadpolitičke (bipartisan) parlamentarne inicijative.
Četvrto je bio prijedlog da predsjednik inicira stvaranje jednog balkanološkog instituta ili odbora u Akademiji nauka, formiranjem stručne skupine koja bi se bavila nadasve političkim pitanjima u regiji – ali znanstveno. Predložio sam da se u tome potraži pomoć njemačke i austrijske Akademije – ova bečka je i osnovala zagrebački Strosmmayerov JAZU upravo s tim ciljem, potičući proces stvaranja južnoslavenskih nacija, kojima je trebalo pomoći da utemelje vlastite institucije – jezik, kulturu, civilizaciju, da se iz orjentalne sfere orijentiraju prema srednjeuropskoj onovremenoj K. u. K. verziji Europske unije. Stvaranje kulturnih i znanstvenih veza čini mi se važnijim od čisto političkih relacija, koje, doduše, u jednom trenutko idu jako dobro, jer dođe do konjunkcije ljudi i politika, a u drugom času, opet, krenu loše, ali, srećom, samo na političkoj razini, jer su sve zemlje Bivše zapravo posve integrirane ako je riječ o biznisu, sportu, muzici ili kulturi. U svakom slučaju, bolje je ići posredno pa graditi civilizirane odnose, umjesto što se konjunkturno špekulira povlačenjem kvazidiplomatskih poteza i vodi politika toplo-hladno, od čega koristi imaju samo izdavači tabloida…
No, ništa od toga nije privuklo Josipovića. Svu energiju uložio je u političke projekte, koji se nisu realizirali. Došao je pritom u ozbiljan sukob s liderom svoje stranke, Zoranom Milanovićem – što je posve razumljivo, jer je Zoki sposoban izludjeti čak i takvog paragona strpljivosti i opreza, kakav je Ivo. Opreku njihova rukovodilačkog stila crveni doživljavaju kao razliku između ratnog poglavice Ludog Konja i mudrog sahema Bika Koji Sjedi. Zoki je Ivu stalno dovodio u nemoguće situcije, otvoreno ga podcjenjivao i posvuda ogovarao. Onda je Josipović stao naveliko šurovati sa svim nezadovoljnicima u SDP-u, gdje nisu uspjeli naći nekoga tko bi predvodio pobunjeničku frakciju, nego su utekli pod okrilje gospodara Pantovčaka – samo što im to ne može puno pomoći na zasijedanju Glavnog odbora stranke. Ondje se s mladim poglavicom moraju ogledati mano a mano, za što nitko od tih strašljivih sitnih birokrata nema želuca. Suprostavila se jedino Mirela Holy, ministrica ekologije, ali stoga što je sama još, hm, nekonvencionalnija od Milanovića – i odmah je izletjela iz stranke… Te sa sobom odvukla više od trećine birača koji inače glasaju za SDP – ili to tako izgleda po anketama i istraživanjima javnog mišljenja koja, vidjeli smo, uopće ne treba uzimati ozbiljno.
No, dok je Mirela uživala najveću javnu popularnost, stala se nazirati jedna kombinacija…
Crvena gotičarka izjavila je da podržava Ivu, a sama se nije kandidirala za predsjedništvo, iako bi, vidi se po Viliboru, sjajno prošla i vjerojatno zasjenila Josipovića. Naravno, time bi podijelila glasove pa bi Kolinda lako pobijedila. A u duši, Mirela je zapravo esdepeovka – zelena samo dok prilike ne sazriju, a onda pocrveni… Gradnja vlastite stranke očito je njena privremena preokupacija – zapravo se nastoji repozicionirati na ljevici.
Dobivši Mirelinu podršku, Ivo je pobunjenim esdepeovcima mogao ponuditi da likvidiraju Milanovića prije prlamentarnih izbora i pod njegovim patronatom, zajedno s holistima suprostave HDZ-u. Možda to nije bilo izgovoreno, ali visilo je u zraku, vidljivo kao zvijezda na Kremlju. Aritmetički i prema (nepouzdanim) anketama, tako grupirani, imali bi dovoljno za pobjedu koncem 2015. Ali, odbivši sad da izađe na predsjedničke izbore, Mirela je, doduše, strateški ojačala Josipovića, a fatalno ranila svoj OraH (Održivi razvoj Hrvatske, što je akronim za njenu nesuvislu zamisao organsko-feminističke ekonomije presipanja iz šupljeg u prazno). Jer, time je izgubila monopol nad glasačkim tijelom smućene populacije antiestablišmentskih ”izravnih” demokrata i konkurentskoj alternativnoj sljedbi omogućili da uspostavi vlastitu infratrukturu. Nema sumnje da će Živi zid ne terenu bio posvuda jači od Mirelinih orašara, a ”lijevo” biračko tijelo cijelog spektra socijalista (zapravo konzervativaca, koji ne žele mijenjati postojeće stanje) podijelit će se na tri dijela, koje nitko ne može okupiti, pa ni Josipović. Zato će ih podaviti d’Hont, belgijska prikaza koja noću guši malu djecu koja ulazi u politiku nesvjesna da postoje ugrađeni osigurači protiv fragmentacije biračkih opcija (izbornio prag, te način raspodjele glasova stranaka koje prag nisu prešle u korist najvećih stranaka). Bez toga, bilo bi, naime, nemoguće osigurati koncentraciju potrebnu za uspostavu vladavine i upravljanje demokratskim društvom.
Znači, ako Josipović i pobijedi (što se, zapravo, ne čini do kraja izglednim), ljevica će se osuti, a SDP implodirati kao fenomenalno neuspješna stranka, koja je u jednom jedinom mandatu uspjela izvršiti političko samoubojstvo. Hvala, Zoki! Političkog mrtvaca, kvazisocijaldemokratskog monstruma, ne isplati se održavati na životu i dobro je što se našao liberal koji je bez puno sentimentalnosti, bezobziran i samouvjeren, razbio tu utvrdu birokrata i lijenčina – možda nismo bili posve u krivu kad smo ga na početku podržavali!
Vrativši se Josipoviću valja uočiti kako ga je ta njegova ”izvanjska” kontrola nad SDP-om, s kojom je računao, ali je nikad nije doista konzumirao, navela na niz dubioznih poteza u kojima je gubio silno vijeme i energiju (a što je najsmješnije, biračima se činilo da ništa ne radi, iako je on neumorno, ali nevidljivo, štrikao dvadeset sati na dan).
Prvo, pokrenuo je inicijativu liječnika dr Gabrića koji je okupio nekoliko čudnih ljudi spremnih da izađu na tzv. Treći put (ni lijevo, ni desno, ni vrit ni mimo), te od njih formira stranku koja je implodirala čim je izašla na prve europarlamentarne izbore. U zadnji čas Josipović im je prišljamčio Jadranku Kosor, odmetnutu bivšu hadezeovsku premijerku, sad simpatičnu besposlenu gospođu, koja je svojom težinom potopila Gabrićevu krhku lađu. A Gabrićeva stranka Trećeg puta trebala je u Josipovićevoj viziji biti stožerni punkt okupljanja na centru, gdje su trebali privući još i Milana Bandića, koji je propao na prošlim predsjedničkim i prošlim parlamentarnim izborima, ali je kao popularni zagrebački gradonačelnik zadržao ambicije i bazu za buduće političko djelovanje. Zatim se trebao priključiti Ratko Čačić koji je osnovao svoju ”reformističku” frakciju HNS-a, vlastite stranke koju mu je preotela bivša tijesna prijateljica Vesna Pusić. Poslije i Ivica Vrkić, lokalno uspješan u Osijeku, te naposlijetku preostali liberali zagrebačkog HSLS-a kao i naposlijetku istarski IDS koji, prema ovim kalkulacijama, ne bi imao pametnija posla nego da sade tikve s ovom populacijom prekobrojnih političara. I tako, računali su na Pantovčaku, konsolidirao bi se novi centar i onda odabiralo partnera za vlast – naravno SDP, što bi osigurao Ivo svojim autoritetom u Partiji. To je, uostalom bila konstrukcija tzv. Porečke skupine s kojom je još Račan fortmirao vlasu 2000. godine. No, sad ista kombinacija nije izdržala politički stres-test, ”reality check”, jer je Gabrić kao glavni pilon za premoštenje odmah pukao, a zatim je Zoki (manje-više) dao uhapsiti Bandića (dočuo je da ovaj poziva razne gradonačlnike i lokalne hunte na zajedničku listu za parlamentarne izbore). Vrkić i sam lijepo radi u Osijeku u dosluhu s HDZ-om. Sve strake u tom gradu, od krajnje desnih (Đapićevih ultrapravaša) do najljevijih ujedinile su se protiv ljudožderskih glavaševaca i formirale jedan novi, skladni ”Socijalistički savez”, kako više ne bi morali trpjeti ljude iz kriminalno-političku skupine ubojice osuđenog na dugodgodišnju robiju zbog napajanja Srba akumulatorskom sumpornom kiselinom. A IDS dotle gleda svoja posla – sad je sa SDP-om, sutra će biti s HDZ-om, a može i bez njega, jer će formirati svoj parlament, kao Katalonci – Istarski sabor, Istarsku zajednicu Herceg-Bosnu. Ni HDZ im neće moći prigovoriti, ta Milijan Brkić evangelizira po Bosni nadom u autonomiju, doduše tako čvrstom rukom, da nitko nije ni pisnuo kad se Kolinda izjasnila protiv ”trećeg entiteta”. Svi su Hrvati ipak disciplinirano izašli na birališta i za nju pokorno glasovali…
Zaista, za razliku od SDP-a koji je Zoki tako efikasno razorio, HDZ se integrirao u ozbiljnu političku strukturu. U SDP-u sve lokalne organizacije rade što god žele – u Splitu sudjeluju u otkrivanju spomenika ustaškom ”freedom fighteru”, u Rijeci drže najjaču utvrdu staljinizma između Havane i Pjongjanga (što im ne smeta da se u svom jednoumlju podijele na tri nepomirljive frakcije). U Sisku se bave kriminalom, u Vukovaru otvoreno prepuštaju ludilu, dok u Zagrebu šuruju s bandićevskim kulturtregerima koji su sjeli na gradsku kasu. Isto se dopušta i koalicionim partnerima – to je otvoreni politički brak, koji nikome ne priječi da orgija, pljačka javna poduzeća, namješta svoje nesposobne lupeže na razne funkcije, tako da se u gubicima našla čak i – državna lutrija!
S druge strane – HDZ. U predsjedničkoj predizbornoj kampanji dojavljeno je stranačkim gaulajterima da će svi koji ne prikupe isto onoliko potpisa za Kolindinu kandidaturu koliko su sami dobili glasova na lokalnih izborima, momentalno dobiti pedalu. Jasan signal: funkcija nije satrapija, nego stranačko namjesništvo. Transmisija. Stranačko se tijelo integrira, ako je već društvo u rasulu. Treba nam predsjedništvo, poručuju, a zatim široka, uvjerljiva predizborna koalicija s kojom ćemo preuzeti vlast bez postizbornih ustupaka. A zatim – tko zna? Zadržimo pažnju na bliskom horizontu glasovanja za drugi krug 11. januara 2015. godine. Kakvi su izgledi? Ova kladionica daje 5,1:4,9 na Kolindu, a ne znam kako stvari stoje kod ”Prve sportske” i kod “Germanije”…
zurnalisti
