Talijanski povjesničar Paolo Borgognone autor nekoliko eseja, uključujući i trilogiju o strateškom dezinformiranju – “Razumijevanje Rusije”, “Trenutna politička i društvena dinamika u post-sovjetskoj Rusiji i Ukrajini” i “Ljevičarski imidž globalizacije”. Osim ovih poznatih djela je napisao “Kritiku liberalnog radikalizma”, “Erasmus generacija” i nedavno knjigu “Prezreni? – Trump, Amerika i suverenistički pokreti u Europi”.
Federico Roberti je razgovarao s Paolom Borgognoneom na temu elite kapitalističkog društva i “klasnog rata” u dvadeset i prvom stoljeću.
Najnovija knjiga, “Prezreni? – Trump, Amerika i suverenistički pokreti u Europi”, počinje s tvrdnjom da je 9. studenog 2016. pao nevidljivi zid koji je, barem u ekonomskom smislu, karakterizirao neoliberalizam. U kulturološkom smislu, antifašistička retorika radničke klase se zbog nepostojanja fašizma okrenula političkoj korektnosti. Tako da ovaj datum svojevrsno možemo uzeti u obzir kao i 9. studeni 1989. godine, dan pada Berlinskog zida?
Paolo Borgognone: Da, jer je 9. studenog 1989. Berlinski zid srušen kontrarevolucijom od strane kozmopolitske srednje klase koja je željela putovati na Zapad, zaraditi više, kupovati proizvode i robu kojom bi si u simboličnim uvjetima osigurali udobnost i dobili pristup obrascu potrošnje i stilova života ostalih Europljana i Amerikanaca. Htjeli su zakonski dobiti čvrstu valutu i upravljati svojim životima i društvima u skladu s ritmovima koje diktira tržište. Mainstream retorika koja je slavila novostečene slobode istočnih Nijemaca je malo manje od propagandnog pokrova koji se koristio za pravdanje onoga što se 1989. događalo u istočnoj Europi, dok je to zapravo bio trijumf pseudo-kulture i individualnih ambicija nad uspjehom poslovanja velikog dijela zemalja i tvornica koja su do tog vremena funkcionirali po unutarnjoj logici Varšavskog pakta, njegove ekonomske strukture SEV i realnog socijalizma. Ali je 9. studeni 1989. ujedno obilježio i kraj starog socijaldemokratskog ciklusa.
Međutim, 9. studeni 2016. godine, nakon Brexita i izbora američkog predsjednika Trumpa, predstavlja kraj neoliberalnog povijesnog ciklusa i ti su se fenomeni dogodili na raskrižju političke i kulturne desnice i ekonomske ljevice. Baza podrške im je bila nacionalni post-proletarijat, iskorijenjen procesima globalizacije i neprijateljski raspoložen prema vrhu i prema eliti. Dvadeset i sedam godina prije su u geopolitičkom i ideološkom sukobu između SAD-a i SSSR-pobijedili društveni akteri koji konceptualno artikulirali liberalni kapitalizam. Taj kontrarevolucionarni povijesni ciklus se temeljio na hegemoniji ljevičarske i slobodarske kulture, dobro prožete retorikom ljudskih prava, što je bila samo maska za dominaciju neoliberalizma u ekonomiji.
Danas se događa upravo suprotno i zato je financijska elita, koja “nikad ne spava” i koja još uvijek slavi globalno otvaranje ’89. u istočnoj Europi, aktivirala svu multimedijsku vatrenu silu koju ima na raspolaganju da demonizira i da se suprotstavi ovoj povijesnoj promjeni, dok antifašisti uspon populističkih heterogenih pokreta u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama nazivaju povratkom u fašizam dvadesetog stoljeća.
Prema Vašem mišljenju, postoje li strahovi od pojave “Baršunaste revolucije” protiv novoizabranog američkog predsjednika? Ili je vjerojatnije da može biti uklonjen pučem kojeg bismo mogli nazvati psihijatrijskim? Kako ne bi krenuli složenim putem kongresnog “opoziva”, neki bi mogli pasti u iskušenje da posegnu za stavkom 4. 25. amandmana Ustava SAD, koji predviđa uklanjanje predsjednika, ako on fizički ili mentalno više nije sposoban za obavljanje svojih dužnosti, koje bi, barem privremeno, trebao obavljati potpredsjednik. U tom slučaju, dijagnoza uglednih psihijatara i potpore brojnih članova vlade bi bili dovoljni da se ukloni Trump.
Paolo Borgognone: Korištenje psihijatrije bi trebao biti instrument za analizirati ideološke karakteristike, prije svega mislim na Bernia Sandersa i suradnike, tijekom predizbora Demokratske stranke. On je kontinuirano iznosio populističke optužbe i socijaldemokratskim prijedlozima u ekonomiji se suprotstavljao eliti financijskog kapitalizma i Wall Streetu koji se svrstao uz Hillary Clinton. A zatim, na izborima, dao je potporu Hillary, koja je predstavljala sve ono protiv čega se Sanders borio. Sad, ne kažem da je Sanders trebao podržati Trumpa, ali podršku koju je stari lider demokratskih socijalista bezuvjetno dao Hillary Clinton je dokaz još uvijek prisutne ideološke pripadnosti ljevice liberalnom taboru. Ljevica je podanički i uglas “glavnog neprijatelja” identificirala u populističkoj desnici, a ne u kapitalizmu slobodnog tržišta kao takvog. Ne sumnjam da su “millennials”, odnosno generacija koja posjeduje internet, golemu kupovnu moć i komunikacija s njima zahtijeva iznimno puno kreativnost, koja je da predizborima Demokratske stranke podržala Sandersa, danas bi mogla poslužiti kao masovni pokret kontrarevolucije za “Obojeni državni udar”, koji bi za cilj imao neutralizirati Donalda Trumpa. Ideološku jezgru ovog puča u tijeku bih tražio više u Silicijskoj dolini, rodno mjesto apologetima ideologije da se napredak zasniva se na čudesnom potencijalu novih tehnologija, nego na Wall Streetu. Istovremeno, korporativna industrija Hollywooda i spektakl mogu pružiti potporu i scenski legitimnost toj “Obojenoj revoluciji”. Opoziv bi mogao biti izveden i od Trumpovih oponenata, kao što se u parlamentu pokušao sabotirati Brexit. Međutim, ja ne mislim da povijesni ciklusi u kojima je primjetna promjena javnog pristupa mogu biti zaustavljeni udarom, dekretom ili unutarnjim i međunarodnim pitanjima.
Nakon izbora Trumpa i političkih događaja koji su obilježili 2016. godinu se, između ostalog, spominje se pobjeda “zaboravljenih” na referendumu o Brexitu i jasne većine koja je u Italiji odbila predložene ustavne reforme Renzijeve vlade. Jesu li ovi događaji otvorili put za daljnji uspon suverenističkih pokreta u Europi, koje se često s prezirom naziva “populističkima”?
Paolo Borgognone: Ovo je put koji izgleda kao labirint. Suverenisti su politički ideološki nesigurni akteri, ali heterogeni i često međusobno kompatibilni. Suverenisti su politička galaksija u kojoj susrećete nizozemsku Slobodarsku stranku, slobodarske liberale, atlantiste i proizraelske pokrete, islamofobe, do mađarskog Jobbika i stranka Euroazije i anticioniste. Međutim sve ih karakterizira nacionalni karakter i nevjerojatna ogorčenost protiv stranaka koje zastupaju interese oligarhije. Dakle, suverenisti su ujedinjeni u nekim prijedlozima i mjerama, poput obnove javnih državnih ovlasti, nacionalnih granica pojedinih zemalja, na klasni sukob u tijeku gledaju vertikalno, “oni gore protiv onih dolje”, a mahom su raspoloženi antiimigracijski. Čini se da se žale iz razumljivih razloga, jer imigracija je problem koji je pogodio mnoge zemlje EU i svakodnevicu stanovništva koje je već pogođeno posljedicama provedbe neoliberalne politike. Uz svu kontra-propagandu, primjetna je sve veća potpora suverenističkim strankama.
Naravno, ne bi bilo zgorega da suverenisti fenomenu migracije shvate u kontekstu režima protoka ljudi kojeg je nametnuo globalni financijski i digitalni kapitalizam, umjesto da obmanjuju javnost obećanjima o kažnjavanju i da bi, jednom kada dođu na vlast u njihovim zemljama, imigrante trebalo poslati natrag kući “nogom u gu*icu”. U trenutku kada suverenisti desnog krila shvate da se “nogom u gu*icu imigranata” ništa ne rješava i da time zapravo pogoduju onima protiv kojih se bore, te da moraju stvoriti novi koncept kojim će odrediti način života, tek onda će moći biti alternativa sustavu globalističkih stranaka, koje i dalje vladaju u ključnim zemljama EU.
S druge strane, ljevičarske populističke stranke, ako su kao političke snage organizirane u ovakvoj Europi, poput Narodnog jedinstva u Grčkoj i manjih dijelova stranke Die Linke u Njemačkoj, bit će uvjerljive kada odustanu od bilo kakvih ambicija da će “izaći” iz krize suvereniteta u koju ih je gurnula financijska elita, a da im globalistička neoliberalna politika ostane “unutra” i na više razina upravljačkih struktura uspostavljenih od strane financijske klase, protiv koje se ljevica deklarativno bori.
U Francuskoj mediji i pravosuđe provode pritisak protiv kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima koje smatraju proruskima, Françoisa Fillona i Marine Len Pen. Paradoksalna posljedica da gubitak konsenzusa prvog kandidata jača drugog…
Paolo Borgognone: Poznato je da je izborna pobjeda Marine Le Pen u Francuskoj moguća, te da će predstojeći predsjednički izbori definitivno poremetiti neoliberalne strukture EU. Zato je ova pobjeda, za one koji se u političkoj perspektivi protive globalizaciji, poželjna. Čak i ako uzmemo u obzir kritike koje se mogu pripisati kandidatkinji Nacionalnog fronta, koja ima prilično proizraelsku vanjsku politiku, da vodi stranku kao obitelj ili da priprema poluliberalni gospodarski program. Međutim, uvijek imate revolucionare koji misle da su revolucionarniji od svih drugih i spremni su igrati na kandidata poput Macrona, a u tu “anti-lepenističku harangu” spada izbirljivo biračko tijelo, ali i radikalna ljevica.
Na kraju, ako Marine Le Pen, koja govori izričito o bijegu Francuske iz EU, eura i vojnih struktura NATO pakta, te želi stvoriti Europu domovina, naroda i nacija od Lisabona do Vladivostoka, što znači anti-atlantistički savez s Rusijom, protiv nje je 100 posto međunarodnih mainstream medija. Ali to na kraju znači da je ona kao kandidat ipak manje zlo, ali i najveće dobro za svoju zemlju. Kaste globalističkih korporativnih medija će učiniti sve da se diskreditira Marine Le Pen. U tu svrhu će se koristiti antifašističkom retorikom, dok će na drugoj strani slaviti postojeće stanje stvari i izmišljati skandale protiv čelnice Nacionalnog fronta.
Ova strategija je zapravo metoda “Fillon”, koja je korisna da se s puta Macronu makne kandidat koji potencijalno utječe na podjelu glasova urbane proeuropske srednje klase, koji je u odnosu na mladog bankara Rothschilda percipiran kao “proruski” kandidat u vanjskoj politici. U prošlosti je Fillon, ne zna se da li iz osobnog uvjerenja ili političkih razloga, bio desni liberal, dakle, čovjek sustava, što ga razlikuje od Nacionalnog fronta. No, sada je osudio ”američki imperijalizam” u bivšem sovjetskom geopolitičkom prostoru i sankcije nametnute od strane Obamine administracije protiv Rusije.
Međutim, vjerujem da će Europska komisija i Merkel uložiti puno povjerenja u Macrona i mobilizirati sve snage koje imaju na raspolaganju kako bi u Francuskoj u predsjedničkom drugom krugu završili Macron i Marine Le Pen. Oni će sve učiniti da otklone opasnost američkog scenarija, jer je Fillon ipak bliži Trumpu i s nm kao predsjednikom bi puno teže bilo kontrolirati kulturološki i klasne sukob između globalista i suverenista. Nakon Trumpa, globalisti su odlučili zbiti redove, a sve s naglaskom na konačni obračun između njihovog kandidata, Emmanuela Macrona, međunarodnog bankara vjernog liberalnoj liniji centra, atlantista i procionista, i Marine Le Pen. Predstojeći francuski izbori, drugi krug posebno, vidjet će materijalizacija političkog i medijskog sukoba na više razina između pobjednika globalizacije i iskorijenjenih koji su u potrazi za sigurnosti, identitetom i nekim tko će ih predstavljati.
Serija izbora u Europi prijeti preoblikovanjem političkog zemljopisa kontinenta i da će se u glasačkim kutijama sahraniti eurozona i institucije u Bruxellesu. Što će, po Vašem mišljenju, biti nova arena međunarodne politike? Hoće li biti moguće pronaći diplomatsko rješenje za sukobe u Siriji i Ukrajini, te početi smirivati libijski kaos? Hoće li doći do smanjenja napetosti s Rusijom ili će NATO nastaviti svoju strategiju okruženja i približavanja granicama euroazijskog diva?
Paolo Borgognone: Pozdravljam ugovore o međusobnoj suradnji potpisane u Moskvi između Ujedinjene Rusije, stranke Vladimira Putina, te nekih političkih stranaka koje se u zemljama EU smatraju “populističkima”. Možda, oprostite mi ako griješim u optimizmu, zajednički proruski osjećaj u tim strankama može omekšati njihov unutarnji šovinistički element, pomažući im da surađuju u smjeru jačanja anti-globalizacijskog sentimenta i odustajanju od nacionalizma i shematskoj viziji kojom su dovedeni u zabludu da je islam svojevrstan antizapadni teroristički blok. Mislim da su populizmi današnje Europe vrlo heterogeni i imaju vrlo malo sklonosti za izgradnju Europe s državama s identitetom, koja bi se razlikovala od neoliberalne i transatlantske Europske unije.
Potonji, bez obzira na njihovu jasnu ideološku heterogenost, izazivaju proturječnosti unutar globalnog kapitalizma koje bi mogle dovesti do kratkog spoja između ovog režima paranoje i institucionaliziranog nihilizma.
Što se tiče NATO-a, mislim da će on protiv Rusije i dalje računati na šovinističke vlade baltičkih zemalja i Ukrajine. Uz sve to će politička i intelektualna pseudo-progresivna europska klasa ustrajati u osudi onoga koga definira kao “diktatora” Putina i istovremeno mahati crvenim ili zastavama u duginim bojama slaveći pobjedu nad fašizmom. S druge strane, upotrijebit će se tone tinte da se utječe na maštu čitatelja stereotipnih liberalnih novina u kojima politički korektni intelektualci obavljaju ulogu plaćenih kolumnista i promoviraju ideju da NATO, zajedno s “borcima za slobodu” Ukrajine i Baltika, bude “demokratski bedem u zaštititi europskih kozmopolitskih vrijednosti od ruske agresije”. Glavni mediji su jednoglasni u osudi doista nepostojećih “međunarodno koordiniranih suverenista”. U skladu s tim će s vremena na vrijeme napadati Trumpa ili Putina da žele demontirati transatlantsku, liberalnu i kozmopolitsku EU.
U isto vrijeme će uložiti maksimum truda da konkretno i opipljivo promoviraju “Liberalnu Internacionalu”, kojoj je hitna zadaća uništiti sve tragove zajedničke etike i kolektivnih karakteristika i identiteta Europe, koju treba ispravno razumjeti kao tradicionalni geopolitički prostor.
logično
Federico Roberti je razgovarao s Paolom Borgognoneom na temu elite kapitalističkog društva i “klasnog rata” u dvadeset i prvom stoljeću.
Najnovija knjiga, “Prezreni? – Trump, Amerika i suverenistički pokreti u Europi”, počinje s tvrdnjom da je 9. studenog 2016. pao nevidljivi zid koji je, barem u ekonomskom smislu, karakterizirao neoliberalizam. U kulturološkom smislu, antifašistička retorika radničke klase se zbog nepostojanja fašizma okrenula političkoj korektnosti. Tako da ovaj datum svojevrsno možemo uzeti u obzir kao i 9. studeni 1989. godine, dan pada Berlinskog zida?
Paolo Borgognone: Da, jer je 9. studenog 1989. Berlinski zid srušen kontrarevolucijom od strane kozmopolitske srednje klase koja je željela putovati na Zapad, zaraditi više, kupovati proizvode i robu kojom bi si u simboličnim uvjetima osigurali udobnost i dobili pristup obrascu potrošnje i stilova života ostalih Europljana i Amerikanaca. Htjeli su zakonski dobiti čvrstu valutu i upravljati svojim životima i društvima u skladu s ritmovima koje diktira tržište. Mainstream retorika koja je slavila novostečene slobode istočnih Nijemaca je malo manje od propagandnog pokrova koji se koristio za pravdanje onoga što se 1989. događalo u istočnoj Europi, dok je to zapravo bio trijumf pseudo-kulture i individualnih ambicija nad uspjehom poslovanja velikog dijela zemalja i tvornica koja su do tog vremena funkcionirali po unutarnjoj logici Varšavskog pakta, njegove ekonomske strukture SEV i realnog socijalizma. Ali je 9. studeni 1989. ujedno obilježio i kraj starog socijaldemokratskog ciklusa.
Međutim, 9. studeni 2016. godine, nakon Brexita i izbora američkog predsjednika Trumpa, predstavlja kraj neoliberalnog povijesnog ciklusa i ti su se fenomeni dogodili na raskrižju političke i kulturne desnice i ekonomske ljevice. Baza podrške im je bila nacionalni post-proletarijat, iskorijenjen procesima globalizacije i neprijateljski raspoložen prema vrhu i prema eliti. Dvadeset i sedam godina prije su u geopolitičkom i ideološkom sukobu između SAD-a i SSSR-pobijedili društveni akteri koji konceptualno artikulirali liberalni kapitalizam. Taj kontrarevolucionarni povijesni ciklus se temeljio na hegemoniji ljevičarske i slobodarske kulture, dobro prožete retorikom ljudskih prava, što je bila samo maska za dominaciju neoliberalizma u ekonomiji.
Danas se događa upravo suprotno i zato je financijska elita, koja “nikad ne spava” i koja još uvijek slavi globalno otvaranje ’89. u istočnoj Europi, aktivirala svu multimedijsku vatrenu silu koju ima na raspolaganju da demonizira i da se suprotstavi ovoj povijesnoj promjeni, dok antifašisti uspon populističkih heterogenih pokreta u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama nazivaju povratkom u fašizam dvadesetog stoljeća.
Prema Vašem mišljenju, postoje li strahovi od pojave “Baršunaste revolucije” protiv novoizabranog američkog predsjednika? Ili je vjerojatnije da može biti uklonjen pučem kojeg bismo mogli nazvati psihijatrijskim? Kako ne bi krenuli složenim putem kongresnog “opoziva”, neki bi mogli pasti u iskušenje da posegnu za stavkom 4. 25. amandmana Ustava SAD, koji predviđa uklanjanje predsjednika, ako on fizički ili mentalno više nije sposoban za obavljanje svojih dužnosti, koje bi, barem privremeno, trebao obavljati potpredsjednik. U tom slučaju, dijagnoza uglednih psihijatara i potpore brojnih članova vlade bi bili dovoljni da se ukloni Trump.
Paolo Borgognone: Korištenje psihijatrije bi trebao biti instrument za analizirati ideološke karakteristike, prije svega mislim na Bernia Sandersa i suradnike, tijekom predizbora Demokratske stranke. On je kontinuirano iznosio populističke optužbe i socijaldemokratskim prijedlozima u ekonomiji se suprotstavljao eliti financijskog kapitalizma i Wall Streetu koji se svrstao uz Hillary Clinton. A zatim, na izborima, dao je potporu Hillary, koja je predstavljala sve ono protiv čega se Sanders borio. Sad, ne kažem da je Sanders trebao podržati Trumpa, ali podršku koju je stari lider demokratskih socijalista bezuvjetno dao Hillary Clinton je dokaz još uvijek prisutne ideološke pripadnosti ljevice liberalnom taboru. Ljevica je podanički i uglas “glavnog neprijatelja” identificirala u populističkoj desnici, a ne u kapitalizmu slobodnog tržišta kao takvog. Ne sumnjam da su “millennials”, odnosno generacija koja posjeduje internet, golemu kupovnu moć i komunikacija s njima zahtijeva iznimno puno kreativnost, koja je da predizborima Demokratske stranke podržala Sandersa, danas bi mogla poslužiti kao masovni pokret kontrarevolucije za “Obojeni državni udar”, koji bi za cilj imao neutralizirati Donalda Trumpa. Ideološku jezgru ovog puča u tijeku bih tražio više u Silicijskoj dolini, rodno mjesto apologetima ideologije da se napredak zasniva se na čudesnom potencijalu novih tehnologija, nego na Wall Streetu. Istovremeno, korporativna industrija Hollywooda i spektakl mogu pružiti potporu i scenski legitimnost toj “Obojenoj revoluciji”. Opoziv bi mogao biti izveden i od Trumpovih oponenata, kao što se u parlamentu pokušao sabotirati Brexit. Međutim, ja ne mislim da povijesni ciklusi u kojima je primjetna promjena javnog pristupa mogu biti zaustavljeni udarom, dekretom ili unutarnjim i međunarodnim pitanjima.
Nakon izbora Trumpa i političkih događaja koji su obilježili 2016. godinu se, između ostalog, spominje se pobjeda “zaboravljenih” na referendumu o Brexitu i jasne većine koja je u Italiji odbila predložene ustavne reforme Renzijeve vlade. Jesu li ovi događaji otvorili put za daljnji uspon suverenističkih pokreta u Europi, koje se često s prezirom naziva “populističkima”?
Paolo Borgognone: Ovo je put koji izgleda kao labirint. Suverenisti su politički ideološki nesigurni akteri, ali heterogeni i često međusobno kompatibilni. Suverenisti su politička galaksija u kojoj susrećete nizozemsku Slobodarsku stranku, slobodarske liberale, atlantiste i proizraelske pokrete, islamofobe, do mađarskog Jobbika i stranka Euroazije i anticioniste. Međutim sve ih karakterizira nacionalni karakter i nevjerojatna ogorčenost protiv stranaka koje zastupaju interese oligarhije. Dakle, suverenisti su ujedinjeni u nekim prijedlozima i mjerama, poput obnove javnih državnih ovlasti, nacionalnih granica pojedinih zemalja, na klasni sukob u tijeku gledaju vertikalno, “oni gore protiv onih dolje”, a mahom su raspoloženi antiimigracijski. Čini se da se žale iz razumljivih razloga, jer imigracija je problem koji je pogodio mnoge zemlje EU i svakodnevicu stanovništva koje je već pogođeno posljedicama provedbe neoliberalne politike. Uz svu kontra-propagandu, primjetna je sve veća potpora suverenističkim strankama.
Naravno, ne bi bilo zgorega da suverenisti fenomenu migracije shvate u kontekstu režima protoka ljudi kojeg je nametnuo globalni financijski i digitalni kapitalizam, umjesto da obmanjuju javnost obećanjima o kažnjavanju i da bi, jednom kada dođu na vlast u njihovim zemljama, imigrante trebalo poslati natrag kući “nogom u gu*icu”. U trenutku kada suverenisti desnog krila shvate da se “nogom u gu*icu imigranata” ništa ne rješava i da time zapravo pogoduju onima protiv kojih se bore, te da moraju stvoriti novi koncept kojim će odrediti način života, tek onda će moći biti alternativa sustavu globalističkih stranaka, koje i dalje vladaju u ključnim zemljama EU.
S druge strane, ljevičarske populističke stranke, ako su kao političke snage organizirane u ovakvoj Europi, poput Narodnog jedinstva u Grčkoj i manjih dijelova stranke Die Linke u Njemačkoj, bit će uvjerljive kada odustanu od bilo kakvih ambicija da će “izaći” iz krize suvereniteta u koju ih je gurnula financijska elita, a da im globalistička neoliberalna politika ostane “unutra” i na više razina upravljačkih struktura uspostavljenih od strane financijske klase, protiv koje se ljevica deklarativno bori.
U Francuskoj mediji i pravosuđe provode pritisak protiv kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima koje smatraju proruskima, Françoisa Fillona i Marine Len Pen. Paradoksalna posljedica da gubitak konsenzusa prvog kandidata jača drugog…
Paolo Borgognone: Poznato je da je izborna pobjeda Marine Le Pen u Francuskoj moguća, te da će predstojeći predsjednički izbori definitivno poremetiti neoliberalne strukture EU. Zato je ova pobjeda, za one koji se u političkoj perspektivi protive globalizaciji, poželjna. Čak i ako uzmemo u obzir kritike koje se mogu pripisati kandidatkinji Nacionalnog fronta, koja ima prilično proizraelsku vanjsku politiku, da vodi stranku kao obitelj ili da priprema poluliberalni gospodarski program. Međutim, uvijek imate revolucionare koji misle da su revolucionarniji od svih drugih i spremni su igrati na kandidata poput Macrona, a u tu “anti-lepenističku harangu” spada izbirljivo biračko tijelo, ali i radikalna ljevica.
Na kraju, ako Marine Le Pen, koja govori izričito o bijegu Francuske iz EU, eura i vojnih struktura NATO pakta, te želi stvoriti Europu domovina, naroda i nacija od Lisabona do Vladivostoka, što znači anti-atlantistički savez s Rusijom, protiv nje je 100 posto međunarodnih mainstream medija. Ali to na kraju znači da je ona kao kandidat ipak manje zlo, ali i najveće dobro za svoju zemlju. Kaste globalističkih korporativnih medija će učiniti sve da se diskreditira Marine Le Pen. U tu svrhu će se koristiti antifašističkom retorikom, dok će na drugoj strani slaviti postojeće stanje stvari i izmišljati skandale protiv čelnice Nacionalnog fronta.
Ova strategija je zapravo metoda “Fillon”, koja je korisna da se s puta Macronu makne kandidat koji potencijalno utječe na podjelu glasova urbane proeuropske srednje klase, koji je u odnosu na mladog bankara Rothschilda percipiran kao “proruski” kandidat u vanjskoj politici. U prošlosti je Fillon, ne zna se da li iz osobnog uvjerenja ili političkih razloga, bio desni liberal, dakle, čovjek sustava, što ga razlikuje od Nacionalnog fronta. No, sada je osudio ”američki imperijalizam” u bivšem sovjetskom geopolitičkom prostoru i sankcije nametnute od strane Obamine administracije protiv Rusije.
Međutim, vjerujem da će Europska komisija i Merkel uložiti puno povjerenja u Macrona i mobilizirati sve snage koje imaju na raspolaganju kako bi u Francuskoj u predsjedničkom drugom krugu završili Macron i Marine Le Pen. Oni će sve učiniti da otklone opasnost američkog scenarija, jer je Fillon ipak bliži Trumpu i s nm kao predsjednikom bi puno teže bilo kontrolirati kulturološki i klasne sukob između globalista i suverenista. Nakon Trumpa, globalisti su odlučili zbiti redove, a sve s naglaskom na konačni obračun između njihovog kandidata, Emmanuela Macrona, međunarodnog bankara vjernog liberalnoj liniji centra, atlantista i procionista, i Marine Le Pen. Predstojeći francuski izbori, drugi krug posebno, vidjet će materijalizacija političkog i medijskog sukoba na više razina između pobjednika globalizacije i iskorijenjenih koji su u potrazi za sigurnosti, identitetom i nekim tko će ih predstavljati.
Serija izbora u Europi prijeti preoblikovanjem političkog zemljopisa kontinenta i da će se u glasačkim kutijama sahraniti eurozona i institucije u Bruxellesu. Što će, po Vašem mišljenju, biti nova arena međunarodne politike? Hoće li biti moguće pronaći diplomatsko rješenje za sukobe u Siriji i Ukrajini, te početi smirivati libijski kaos? Hoće li doći do smanjenja napetosti s Rusijom ili će NATO nastaviti svoju strategiju okruženja i približavanja granicama euroazijskog diva?
Paolo Borgognone: Pozdravljam ugovore o međusobnoj suradnji potpisane u Moskvi između Ujedinjene Rusije, stranke Vladimira Putina, te nekih političkih stranaka koje se u zemljama EU smatraju “populističkima”. Možda, oprostite mi ako griješim u optimizmu, zajednički proruski osjećaj u tim strankama može omekšati njihov unutarnji šovinistički element, pomažući im da surađuju u smjeru jačanja anti-globalizacijskog sentimenta i odustajanju od nacionalizma i shematskoj viziji kojom su dovedeni u zabludu da je islam svojevrstan antizapadni teroristički blok. Mislim da su populizmi današnje Europe vrlo heterogeni i imaju vrlo malo sklonosti za izgradnju Europe s državama s identitetom, koja bi se razlikovala od neoliberalne i transatlantske Europske unije.
Međutim, populističke stranke su konačni ishod ideološkog obraćenja lijevih stranaka, koje su ranije predstavljale domaću radničku klasu, a danas kreativnu kozmopolitsku srednju klasu, takozvane sinove liberalne globalizacije.
Potonji, bez obzira na njihovu jasnu ideološku heterogenost, izazivaju proturječnosti unutar globalnog kapitalizma koje bi mogle dovesti do kratkog spoja između ovog režima paranoje i institucionaliziranog nihilizma.
Što se tiče NATO-a, mislim da će on protiv Rusije i dalje računati na šovinističke vlade baltičkih zemalja i Ukrajine. Uz sve to će politička i intelektualna pseudo-progresivna europska klasa ustrajati u osudi onoga koga definira kao “diktatora” Putina i istovremeno mahati crvenim ili zastavama u duginim bojama slaveći pobjedu nad fašizmom. S druge strane, upotrijebit će se tone tinte da se utječe na maštu čitatelja stereotipnih liberalnih novina u kojima politički korektni intelektualci obavljaju ulogu plaćenih kolumnista i promoviraju ideju da NATO, zajedno s “borcima za slobodu” Ukrajine i Baltika, bude “demokratski bedem u zaštititi europskih kozmopolitskih vrijednosti od ruske agresije”. Glavni mediji su jednoglasni u osudi doista nepostojećih “međunarodno koordiniranih suverenista”. U skladu s tim će s vremena na vrijeme napadati Trumpa ili Putina da žele demontirati transatlantsku, liberalnu i kozmopolitsku EU.
U isto vrijeme će uložiti maksimum truda da konkretno i opipljivo promoviraju “Liberalnu Internacionalu”, kojoj je hitna zadaća uništiti sve tragove zajedničke etike i kolektivnih karakteristika i identiteta Europe, koju treba ispravno razumjeti kao tradicionalni geopolitički prostor.
logično
