Krenuli smo u Novu 2013-u. Ako se osvrnemo na događanja u zemlji, regiji i svijetu sada već prošle 2012-te, u samom uvodu možemo konstatirati kako se ona neće pamtiti po previše dobrog. Štoviše, teško je izvući pozitivne događaje kada nas jedna tragedija poput sirijske i dalje gleda u lice. Nažalost, i na drugim frontovima izgubljene su mnoge bitke.

Somalizacija Libije: od rata do kontinuiranog kaosa
Godina je počela s gorkim okusom slomljene Libije gdje je saveznička agresija, barem u onoj punoj snazi, netom završila. Uskoro su i prestale stizati vijesti iz te zemlje. Za najveće medijske kuće Libija će nakon "uvođenja demokracije" prestati biti tema sve do ubojstva američkog ambasadora Chrisa Stevensa u Bengaziju. Čak i u vrijeme brutalnog napada na Bani Walid, medijska tišina biti će konzistentna. Tek povremene amaterske snimke apsolutne brutalnosti, poput odrubljivanja glava crnačkom stanovništvu, podsjetiti će nas da ono što je u Libiju "uvedeno" nikako nije demokracija, već kaos u kojem svi gube - izuzev međunarodnih naftnih giganata, dakako.

2012-a je netom završila, a Libija je i dalje u kaosu. Saif al-Islam Gaddafi uhićen je 19. studenog 2011. negdje na jugu zemlje i od tada se nalazi u zatvoru u Zintanu. Kroz cijelu 2012-u smo slušali od Međunarodnog suda u Haagu i od novih vlasti u Tripoliju kako bi mu suđenje trebalo početi "uskoro", no, to se još nije dogodilo što dodatno pojačava pitanje - što se zapravo zbiva u Libiji i tko Saifa drži u zatočeništvu?
Glasnogovornik vlade iz doba Muammara Gaddafija, Moussa Ibrahim, živ je i slobodan, tu informaciju tijekom ove godine smo ipak saznali putem njegove audio poruke za vrijeme opsade Bani Walida.

Najvažniji tekstovi u 2012:
- Libija, Benghazi - napadnut centar NTC-a (21.1.2012)
- Libija: UN, Amnesty International i Liječnici bez granica upozoravaju na stravična mučenja zatočenika (28.1.2012)
- Libijski pobunjenici drže crne afričke radnike u zoološkim kavezima i nad njima vrše ekstremnu torturu (2.3.2012)
- Libija u postratnom kaosu, ali izvoz nafte uskoro prelazi čak i predratne razine (22.3.2012)
- Libijski rat nikada nije završio: dokumentarni film o gradu Sirte i komentar novinarke Lizzie Phelan (21.5.2012)
- Libija: eksplozija bombe ispred američke diplomatske misije u Bengaziju (6.6.2012)
- Suđenje Saif al-Islam Gaddafiju počinje u rujnu: "ne bojim se smrti, ali suđenje u Libiji biti će obično ubojstvo" (23.8.2012)
- Nova rušenja u Libiji - Salafisti buldožerima na džamiju u centru Tripolija, bez ikakvog otpora policije (26.8.2012)
- Libija: u Benghaziju ubijen američki ambasador Christopher Stevens i 3 djelatnika američkog konzulata (12.11.2012)
- Bani Walid: priča o brutalnoj osveti i skrivanje masakra od svjetske javnosti (28.10.2012)

Sirijska kriza: uništavanje zemlje i infiltracija
Libijski militanti ne miruju, već su angažirani na novoj, daleko krvavijoj, fronti - Siriji, i upravo je Sirija centralna tema po kojoj ćemo zasigurno zauvijek pamtiti ovu tmurnu 2012-u godinu.

Naročito neugodno vrijeme za Siriju bio je početak godine jer u to vrijeme je propaganda bila toliko snažna da je bila prava hereza bilo što spomenuti protiv "sirijske revolucije", a oni koji su prvi ukazivali na činjenicu da ovdje nije riječ o narodnoj pobuni - kao što je bila u slučaju Egipta, Bahraina i drugdje - žestoko su kritizirani zbog navodne "podrške zlom diktatoru".
Ipak, kako je godina odmicala sve je postalo jasnije da "revoluciju" u Siriji ne provodi nikakav "pro-demokratski" narod, već najbrutalnije skupine predvođene međunarodnim terorističkim organizacijama kao što su Al-Nusra (povezana s Al-Qaidom) i druge.

Sirija nije postala samo sumrak međunarodnog zakona - gdje zemlje otvoreno i bez previše zadrške podupiru pobunjenike - već i sumrak razuma u novinarskom svijetu. Naime, znatan dio vijesti iz Sirije koje se objavljuju na stranicama najčitanijih medija potpisan je od strane misteriozne organizacije "Sirijski opservatorij za ljudska prava" (SOHR) koja djeluje iz Londona, a vode je dvoje ili troje ljudi. Njihove, često prigodno izmišljene, priče prenose svi - od Reutersa, BBC-a do regionalnih medija.
U vremenima konflikata propagande je uvijek bilo, ali ovaj trend kojem svjedočimo je zaista nezapamćen.

Možda ne bi trebali biti toliko iznenađeni, svijet se kontinuirano "smanjuje" - dominantna ideologija guta sve manje industrije i gomilaju se monopoli, ništa čudno da se isto događa i s medijima.

Unatoč nagomilanoj propagandi, Sirija i dalje stoji. Ranjena jest, ali i dalje postoji i sve dok je tako postoji i nada da će izbjeći ono najgore - katastrofalan slom i kaos koji danas vlada u Libiji, Afganistanu, Iraku, Somaliji, Jemenu...

Kada već govorimo o propagandi, treba se samo sjetiti koliko je puta trebao "pasti" Aleppo, Damask, Homs itd. Ništa se od toga nije ostvarilo i sirijski neprijatelji - koji se vole nazivati "Prijatelji Sirije" - to dobro znaju. Nažalost, nema naznake da bi "Prijatelji" mogli popustiti glede svog plana. Više država direktno krši međunarodne zakone uplitanjem u sirijski unutarnji konflikt, neke pobunjenike financiraju vojno, druge "samo" novcem - spomenimo ih još jednom: SAD, Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Turska, Katar i Saudijska Arabija - ovo je "udarna" osovina koja za cilj ima srušiti Siriju, naravno, uz iste u sjeni ih prate brojne manje i veće države koje su preslabe da bi se uopće moglo govoriti o njihovoj vanjskoj politici. Nažalost tu su i sve zemlje bivše SFRJ koje sramotno prate diktate velikih sila.

Po pitanju Sirije toliko toga se dogodilo 2012 da bi zauzelo previše prostora da kronološki obrađujemo sve događaje, no valja istaknuti nekoliko značajnih podataka koji se još uvijek sistematski ignoriraju od strane mass-medija:

- sirijski konflikt nije strikno sektaški, mada se kontinuirano nastoji takvim prikazati. Da, sektaštvo se intenzivno potiče, ali ova odvratna metoda ne prolazi u onoj mjeri kako bi to voljeli oni koju je potiču. Da su zaista svi Suniti protiv ove vlasti i ovakve države, sirijske vlada bi već davno bila srušena i to nitko ne može poreći. Da je zaista tako, dovoljno se samo prisjetiti ogromnog broja stranih militanata koji su stigli u Siriju jer bi u protivnom njihovi ideološki sumišljenici već davno bili poraženi.

- sirijski referendum je proveden i njime je ukinuto jednostranačje (apsolutna vlast stranke Baath). Ovaj izuzetno važan podatak možemo razmotriti iz dvije perspektive - kao prvo, očito je da je sirijki narod većinski podržao reforme koje je odlučio uvesti predsjednik Bashar al-Assad, - kao drugo, stranka Baath svakako nije nomenklatura koja bi se voljela lišiti svoje apsolutne vladavine i reagirali su zaista kada je "voda već došla do grla". No, to ne znači da bi se kriza izbjegla da se s reformama krenulo ranije, to uopće nije garancija, naročito ako uzmemo u obzir da je Sirija "odabrana" kao meta od strane onih sila koje, zbog svoje esencije, moraju stalno biti u ratu.

- unutarnja opozicija postoji i postajala je od samog početka sirijske krize, ali ista nije imala namjere pokrenuti oružani sukob i rušiti vlastitu zemlju i baš zato ignorirana je od strane Zapada. Sirijska interna opozicija zaista ima legitimitet, za razliku od "opozicije" koju je u Dohi skrojila Hillary Clinton, ali o toj unutarnjoj opoziciji se u mass-medijima ne piše ni riječi. Zašto? Zato jer su predstavnici iste spremni sjesti za stol s aktualnim vlastima i dogovoriti se o političkoj tranziciji koja bi okončala krvavi konflikt.

Najveća greška koju je napravio Assad i njegovo vodstvo, baš kao i libijski vođa Pukovnik Muammar Gaddafi prije njega, bilo je "spuštanje garda" pred zapadnim silama i - što je još i gore - implementacija "njihovih reforma", tj. puštanje raznih neo-liberalnih predstavnika da sudjeluju u savjetovanju kako organizirati "modernu" ekonomiju. Sirija je imala dobar socijalistički sistem na kojem se trebalo dalje raditi, trebala se povećati kontrola radnika u sferama ekonomije i zemlja bi postala neslomljiva. Nažalost, Assad - kao i mnogi prije njega - je bio zaveden slatkorječivim državnicima i luksuznim dočecima u Parizu i drugdje.

Kako će sirijska kriza završiti?
Oni koji su davali prognoze u ovo vrijeme prošle godine danas bi trebali ponuditi ostavku na mjesto analitičara, prognozera ili što već, jer prognoze većine ipak se nisu ostvarile, naročito ne onih koji su očekivali brzi pad predsjednika Assada. Podsjetimo se na vijest od 1. ožujka ove godine - "Svakim danom dok je Bashar al-Assad na vlasti u Siriji, INA gubi 13,4 mil. kn prihoda". Sjeća li se netko nadobudnih prognoza domaćih "analitičara" i "poznavatelja geopolitičkih prilika" - koliko su ono tjedana davali Assadu?
Koliko je dana od tada prošlo, neka INA-ini dužnosnici množe broj s 13,4 milijuna kuna pa neka se zapitaju čije savjete slušaju.

Na cjelokupan stav hrvatskih vlasti prema stanju u Siriji, kao i prema drugim važnim svjetskim pitanjima, uopće ne treba trošiti riječi, dovoljno je zaključiti kako su po gotovo svim točkama na potpuno krivoj strani povijesti. To samo po sebi možda ne bi bila velika stvar, ali stanovnici Hrvatske moraju biti svjesni da zbog takvih odluka svi mi živimo lošije.

Što se tiče sirijskog konflikta, jedina "prognoza" koju možemo dati je ta da je ishod i dalje nepredvidljiv. Jedna stvar je sigurna, Sirija više nikada neće biti ista i njena budućnost uvelike ovisi o ishodu sukoba.

Najvažniji tekstovi u 2012:
Tijekom 2012 objavili smo stotine izvještaja i analiza vezanih uz sirijski konflikt, kompletnu arhivu možete pogledati ovdje: Sirija

- Promatrači Arapske lige se povlače iz Sirije - kontradiktorne informacije i opasnost od intervencije (2.1.2012)
- Analiza skupa "Prijatelji Sirije" u Tunisu: anti-Assad koalicija prevođena SAD-om zaobilazi UN i vodi u sukob širokih razmjera (25.2.2012)
- Ekskluzivno istraživanje o kredibilitetu izvora informacija o Siriji i izvještaj ruskog ministarstva vanjskih poslova (25.2.2012)
- Prošao sirijski referendum o novom Ustavu - sirijski narod odlučio: želimo reforme koje provodi Bashar al-Assad (27.2.2012)
- Sirijska vojska preuzela potpunu kontrolu nad četvrti Baba Amr u Homsu (1.3.2012)
- Rusija i Kina podržavaju plan od "5 točaka", Sergej Lavrov: "Sirija je suočena s ekstremistima i članovima al-Qaede" (13.3.2012)
- Milijuni ljudi diljem Sirije obilježavaju godišnjicu izbijanja krize i daju svoju potporu predsjedniku Assadu u borbi protiv terorizma (15.3.2012)
- Kofi Annan: "samo narod Sirije može odlučiti treba li Assad odstupiti" (26.3.3012)
- Vesna Pusić danas u Istanbulu na summitu "Prijatelji Sirije" - o osporavanju tuđeg i vlastitog suvereniteta (1.4.2012)
- Profesionalna pobuna: arapske zemlje i SAD najavili isplate plaća sirijskim pobunjenicima (2.4.2012)
- Islamistička skupina Al-Nusra Front preuzela odgovornost za dva teroristička napada u Damasku u kojima je ubijeno preko 50 osoba (13.5.2012)
- Masakr u sirijskom naselju Houla i raspad Kofi Annanovog mirovnog plana (27.5.2012)
- Sirijske obrambene snage srušile turski vojni zrakoplov F-4 Phantom - turske vlasti traže izvanrednu sjednicu (22.6.2012)
- Eskalacija na granici: Turska pokrenula napade na ciljeve u Siriji nakon raketnog napada na turski pogranični grad (3.10.2012)
- Analiza: Obamin prijeteći govor i korak do vojnog napada na Siriju, kemijsko oružje kao povod za kopnenu invaziju (4.12.2012)

Europska Unija: klimavi projekt u koji nadobudno ulazi i Hrvatska
Ulazak Hrvatske u EU, tj. referendum o ulasku, bio je zanimljiv period koji je mnoge od nas stavio pred izuzetno nezgodnu dilemu. Iz jedne perspektive ulazak u EU nije nešto što bi trebalo priželjkivati, Europska Unija je kapitalistički projekt i služi isključivo interese krupnog kapitala.
Ulaskom Hrvatske u EU profitirati će visoka buržoazija, politička elita i vlasnici kapitala. Hrvatski radnik, koji već danas živi loše, živjeti će još i lošije.

No, kada je trebalo dići glas protiv ulaska u ovakvu EU, naročito glasni su bili isključivo desničari, od konzervativaca do najodvratnijih fašističkih pojava.
Tužno da je jedina "opipljiva" opozicija bila i najnazadnija, stoga ni ne čudi kako je velik broj građana, očito vodeći se konceptom biranja "manjeg zla", ipak odabrao EU, naspram skupina za koje se nadamo da nikada neće doći u poziciju nikakvog oblika vlasti.

Ta činjenica jasno nam pokazuje da nam hitno trebaju dodatne opcije u ovoj zemlji - postoji ogroman segment populacije u Hrvatskoj koji bi bio spreman na pozitivne promjene, no trenutačno ne postoji dovoljno snažan i konkretan politički program koji bi se nametnuo u ova izuzetno teška vremena.
Naravno, ovo je također vrijeme u kojem se javljaju mnogi oportunisti dobro znajući kako postoji veliko nezadovoljno "tržište" birača koji su jako ogorčeni s ovime što sada imamo na sceni.

Savjet za detekciju prave i lažne oporbe: razmotrite njihovu vanjsku politiku, to je još uvijek idealan detektor za otkrivanje pravih tendencija. Tako primjerice danas sve vodeće stranke u Hrvatskoj imaju gotovo identičnu vanjsku politiku - potpuna zavisnost i odanost silama Europe i SAD-u.
To znači da nama u Hrvatskoj ne treba "još jedna nova stranka", nama treba druga po redu stranka - jer trenutačno imamo očito samo jednu, ali različitih imena i u različitim bojama.

Ovih dana u Hrvatskoj imamo jednu temu koja se intenzivno provlači medijima i time u potpunosti ne ostavlja prostora za daleko važnije teme kao što su aktualna nezaposlenost, riječ je o spolnom odgoju djece u školama. S jedne strane imamo copy/paste liberalnog programa koji nam stiže iz EU i traži se njegova implementacija "bez diskusije", s druge strane pak stoji Katolička crkva koja se istome protivi. O ovoj temi nismo uopće pisali jer smo pri stavu da crkvi ne treba davati niti milimetar medijskoj prostora - neka se crkva obraća vjernicima putem svojih glasila ili koje god načine ima.
Da se uopće u obzir uzimaju stavovi jedne institucije kao što je crkva je potpuno poražavajuće.

Sam program koji se nametnuo kao tema uvezen je i ne ostavlja prostora za diskusiju i adaptaciju na temelju naše kulture i tradicije. Ipak, ako smo još jednom prisiljeni na sirovi izbor: europski program ili crkveni program, zdrav razum nam govori kako crkvu jednostavno valja, bez previše buke, izolirati - ostaviti je da se bavi isključivo vlastitim vjernicima (koji je pohađaju) i naprosto ne davati joj medijski prostor.
Naravno, cijela ova priča je i dimna zavjesa za daleko veće probleme u kojima se Hrvatska danas nalazi.

Vezano uz temu:
- Hrvatska kao rubna kolonija EU kapitalističkog stroja

Prosvjedi u Europi, praksa u potrazi za teorijom
Što se tiče otpora prema mjerama štednje i brutalnoj anti-radničkoj politici koja se provodi, moglo bi se reći kako je 2012 otpočela optimistično. Stotine tisuća na ulicama Grčke, Španjolske, Portugala, Italije, Britanije, Francuske i drugdje, djelovali su uvjerljivo. Izgledalo je kao da se krećemo prema nekakvoj prekretnici koja bi mogla poslužiti kao inspiracija za svojevrsni domino efekt. Nažalost, to se ipak nije dogodilo.

Mnogima se neće dopasti, ali moglo bi se reći kako je nas 2012 naučila da "teorija i praksa" ipak moraju ići zajedno. Taj "new-age" koncept da ćemo teoriju jednostavno odbaciti - jer je stara, jer je komplicirana - te da ćemo nekakvom "kozmičkom" pravdom srušiti loš sistem je, da ne budemo prosti, hrpa gluposti. Ne samo da nam trebaju teorije, već stare teorije moramo ponovno staviti na stol, raspravljati o njihovim doradama i modernim implikacijima.

Pritom je bitno istaknuti da ne treba biti naivan. Određeni koncepti državnog kapitalizma, realsocijalizama i drugi, mogu služiti kao zabavna nostalgija, ali ne možemo računati na to da ćemo ih ozbiljno predlagati kao alternativu kapitalističkoj eksploataciji. Isto tako ne možemo gledati prema zemljama Latinske Amerike, koje su učinile mnogo, te se nadati kako se njihov pristup može "prekopirati" u ovaj dio Europe. No, sva prošla i aktualna iskustva daju nam pregršt detalja na temelju kojih bi trebalo skrojiti model koji će i odgovoriti na probleme prošlosti i eliminirati probleme sadašnjosti.

Jedan osnovni koncept - kojeg se ovih godina nastoji svim silama zatomiti - je klasna svijest. Jako je teško zamisliti pozitivnu promjenu koja ne proizlazi iz klasne svijesti. Sve dok radnici nisu svjesni klasne diferencijacije neće ni pokušavati založiti se za njenu eliminaciju. Pitanje svih pitanje jest - kako prezentirati stvarnost i postojanje klasne svijesti radnicima koji su se radikalno promijenili u usporedbi s nekoliko desetljeća unazad?

Izrael i Palestina
2012 će ostati zapamćena i po još jednoj izraelskoj agresiji na Pojas Gaze. No, ove godine - za razliku od 2008 - Palestinci više nisu bili samo žive pokretne mete. Hamas, o čijim političkim stavovima se nema previše pozitivnog za istaknuti, pružio je adekvatan otpor koji je iznenadio i izraelske vlasti. Raketiranje Tel Aviva nije bilo nešto na što je Netanyahuova administracija računala. No, broj ubijenih Palestinaca i dalje je bio znatno veći nego na izraelskoj strani.

Palestina je također ove godine ostvarila povijesno priznanje u UN-u postavši država-promatrač. Za palestinski put prema državnosti glasalo je dvije trećine UN Generalne Skupštine što zorno pokazuje kako slabi utjecaj SAD-a u svijetu, glavnog saveznika Izraela.

Ove godine nismo dobili reprizu masovnih prosvjeda u Izraelu protiv aktualnog režima. Organizirani otpor, nažalost, zamijenio je očajnički val samozapaljenja brojnih građana što je dodatno prikazalo pravo stanje aktualne situacije u Izraelu i do koje se mjere neo-liberalni sustav okrenuo i protiv vlastitih građana.

Izrael se od svake kritike i dalje brani starom provjerenom metodom - svaki kritičar biva proglašen "anti-semitom". Nažalost, kada je riječ o pravom anti-semitizmu on je nedvojbeno u porastu. Kritika "cionista" za mnoge je postala samo maska za njihov gorljivi anti-semitizam. Kao i u vrijeme drugih velikih kriza, još jednom se kritika kapitalizma prebacuje na kritiku Židova pa tako sve češće imamo priliku čitati kako "židovski lobi" kontrolira SAD, Europu itd. Istima ne pada na pamet da dotični "lobiji" nikako ne okupljaju cjelokupan narod židovske vjeroispovijesti.

Odvojiti kritiku izraelske politike od anti-semitizma je delikatan posao, ali on mora biti moguć jer politička elita Izraela - ne njeni građani - zaslužuje kritiku, naročito u vrijeme kada otvoreno prijete napadom na Iran, da ni ne spominjemo kako su ove godine izvršili vojni napad na tvornicu u glavnom gradu Sudana, kršeći međunarodni zakon.

Danas u Izraelu postoji znatan broj organizacija koje bi s lakoćom okončale palestinsko-izraelski konflikt, kada bi samo bile u poziciji osvajanja vlasti. Nažalost, jako su daleko od toga, no unatoč tome treba ih podržati kao i sve stanovnike Izraela koji su dovoljno hrabri kritizirati pojedine poteze vlastite vlasti.

Vezano uz temu:
- Konflikt Izrael-Gaza: raketiran i Jeruzalem, Izrael gađao preko 600 ciljeva u Gazi, IDF priprema 75,000 rezervista, izvjesna kopnena invazija
- Analiza: Izrael i Hamas - međusobni sukob i vanjski faktori
- Izrael: tisuće prosvjednika u Tel Avivu protiv socijalne nejednakosti i mjera štednje
- Noam Chomsky: "Miru prijete SAD i Izrael, a ne Iran"

Summit Pokreta Nesvrstanih u Teheranu
Jedan od pozitivnih događaja ove godine, ako ne i kandidat za najpozitivniji događaj, svakako je summit Pokreta nesvrstanih u glavnom gradu Irana.
Mora se priznati kako je Iran svojom temeljitom organizacijom samom pokretu, koji je već lagano tonuo u zaborav, dao veliki vjetar u leđa.
Naravno, ovaj pokret koji je idejno koncipirao Maršal Josip Broz Tito, ima niz kontradikcija i teško je očekivati da će sve članice ikada biti složne po svim pitanjima. To se najbolje vidjelo kada je na dnevni red došla rasprava o Siriji, a egipatski predsjednik Mohamed Morsi dopustio si je žestoku kritiku sirijskih vlasti - u glavnom gradu glavnog sirijskog saveznika.

Ipak, summit je bio izuzetno značajan za pozicioniranje Irana kao važne geopolitičke sile i predvodnika ideje o multi-polarnom svijetu. Kao što i znamo, Iranom vlada teokracija (religijska vlast) koja je znatno drugačija vlast od svega na što možemo naići u Europi. Nije tajna da mnogi koji poštuju Iran zbog njegovog čvrstog otpora i borbe za autonomijom ne bi voljeli vidjeti donekle drugačiji Iran, Iran u kojem religija ne igra toliku ulogu. S druge strane, aktualan kontekst i izuzetno napeto stanje na Bliskom istoku ove detalje stavlja u sekundaran fokus.

No mora se reći kako i Iran dobro upravlja potencijalno delikatnom situacijom, naročito zbog pohvalne politike da bi svaka zemlja trebala imati sistem u skladu s vlastitom kulturom, tradicijom i drugim elementima. Drugim riječima, taj nenametljivi stav Irana prema vanjskom svijetu ostavlja nas u situaciji da jedino možemo konstatirati da narod Irana ima pravo birati i oblikovati zemlju kakvu želi. Da su toliko tako nezadovoljni sistemom u Iranu, kako nam stalno govore zapadni mediji, već bi zasigurno imali pobunu razmjera onoj u Egiptu.

Glavni saveznik Irana na prostoru Bliskog istoka svakako je Sirija, još uvijek jedna od najsekularnijih država u regiji. Prava tolerancija ili nužnost? Kako bilo da bilo, suradnja između takvih različitosti dosta govori. Naravno, bitno je spomenuti i sve veći utjecaj Irana u Latinskoj Americi. Iranski predsjednik Mahmud Ahmedinedžad bio je uvažen gost kod Fidela Castra, Huga Chaveza i drugih istaknutih ljevičara Latinske Amerike. Da li se i ovdje radi o nužnosti ili zaista o pravoj toleranciji različitosti? Vjerujmo da je posrijedi ovo drugo, jer takav odnos zaista zaslužuje pohvalu.

Vezano uz temu:
- Summit Pokreta Nesvrstanih u Teheranu, njegova revitalizacija i nužnost većeg povezivanja zemalja članica
- Članice Nesvrstanih glasale - summit 2015 u Venezueli, ministar Maduro: "Povijesni događaj i prekid okova koji su nas vezali za kolonijalne sisteme"
- Određivanje novog plana puta Pokreta nesvrstanih u Iranu i kormilarenje Irana Pokretom nesvrstanih

Drugi važni događaji 2012-e

Izbori u Europi
U najkraćim crtama - izbori u Europi nisu donijeli ništa dobroga za svoje stanovnike. Šteta je što u Grčkoj nije pobijedila SYRIZA jer su imali izuzetno zanimljivu platformu, tj. alijansu u kojoj se moglo naći sve od socijal-demokrata do revolucionarnih marksista.
U Francuskoj je pobijedio Francois Hollande, čovjek kojeg pojedini mediji uporno nazivaju "socijalistom", valjda zašto što dolazi iz "socijalističke stranke" koja je socijalistička samo u imenu. U stvarnosti radi se o još jednom kandidatu koji je poslužio za zavaravanje birača. Po pitanju stanja u zemlji nije napravio ništa značajno, dok se njegovo pravo imperijalističko lice otkrilo odmah kada je progovorio o konfliktu u Siriji.

Izbori u SAD-u
Obama ili Romney - izbor bez izbora. Kandidati su se diferencirali samo u trivijalnostima, drugim riječima Amerikancima demokracija ovog puta - kao i svakog puta - nije ponudila nikakav esencijalno različit izbor. Liberali diljem svijeta i dalje obožavaju Obamu što pokazuje da ih nije ni najmanje briga hoće li Obama zaista zatvoriti zatvor Guantanamo, prekinuti ratove i sl. Guantanamo nije zatvoren, a pokrenuti su i novi ratovi. Ovakva potpora sirijskim militantima bi se također mogla klasificirati kao rat, samo bez formalne objave, nešto nalik borbi protiv SSSR-a u Afganistanu.

Obama i njegova administracija stručnjaci su za PR, pa tako uspjevaju biti i voljeni i brutalni u isto vrijeme. Obama je shvatio da narod ne brine previše kada američki dronovi ubijaju po svijetu, pa ih zato i obilato koristi u Pakistanu, Afganistanu, Libiji, Somaliji, Filipinama i drugdje.
U isto vrijeme SAD sprema napad, zajedno s EU, na još jednu državu - Mali.

Egipat
Među drugim važnim događajima svakako treba istaknuti sve jači otpor sekularnog Egipta predstavnicima Muslimanske Braće i predsjedniku Mohamedu Morsiju, iako izgleda kako su Islamisti u ovom trenutku u prednosti. Mohamed Morsi "straši" egipatsku javnost "ostacima starog režima" dok u isto vrijeme nastoji sebe instalirati kao novog despota.

Turska
Turski premijer Erdogan, od jučerašnjeg državnika koji je mogao poslužiti kao model drugim državama, postao je izvršitelj zapovjedi zapadnih sila i glavni negativac kada je riječ o konfliktu u Siriji. U isto vrijeme nastavlja se njegov obračun s vojskom, novinarima, ali i sekularnom Turskom.

Kurdistan
U jeku sirijske krize pojačana je i borba Kurda, naročito pripadnika PKK-a, koji se bore za svoj tisućljetni san - osnivanje države Kurdistan. U tom procesu pomoć nemaju od nikoga. Da bi Kurdistan jednog dana postao stvarnost, potrebni bi bili teritorijalni ustupci Turske (ponajviše), Iraka, Sirije i Irana. Nijedna država nije nimalo spremna na ovako nešto, možda tek Sirija kako bi iskoristila Kurde za kontrolu sjevera zemlje.

Tunis
Pretpostavka je da će se o Tunisu dosta pisati već početkom 2013-e. Podsjetimo, upravo je u Tunisu započelo tzv. "Arapsko proljeće", no ono nije riješilo temeljne probleme društva kao što su nezaposlenost i siromaštvo. Zašto? Zato jer osim svrgnutog despota Ben Alija ništa drugo nije znatno promjenjeno. Da, Islamisti su se i ovdje dokopali vlasti, ali sve upućuje kako sjevernoafrički Islamisti itekako vole međunarodne financijke organizacije i neo-liberalni kapitalizam. Tunisu, kao i drugim zemljama, tek će biti potrebna prava revolucija, ali kao i kod nas u Europi - vrijeme je da se uz praksu ponovno sagleda i teorija.

Bahrain
Ako ćemo govoriti o pravoj "revoluciji" u sklopu Arapskog proljeća, onda je to zasigurno Bahrain. Čak i milijuni u Egiptu tek su manji dio ukupne populacije, dok je u Bahrainu na ulice izlazilo i po nekoliko stotina tisuća ljudi - pritom moramo uzeti u obzir da Egipat ima 82 milijuna, a Bahrain svega oko 1 milijun stanovnika. Saudijska vojska upala je u zemlju i spasila režim od kolapsa, a svijet je izdajnički šutio.

KONY 2012
Vjerujemo kako se mnogi još uvijek sjećaju jedne od najboljih manipulativnih pro-ratnih kampanja svih vremena. Dakako, riječ je o projektu KONY 2012 koji za cilj imao pokretanje nekakve vrste militarizacije na prostoru sjeverne Ugande, neposredno nakon što su na istom prostoru pronađene enormne zalihe nafte, navodno kako bi se ulovio "zli" gerilac po imenu Joseph Kony, vođa mistične gerilske skupine LRA. Nikada do sada nije u javnost pušteno nešto podlije i bolje razrađeno od spomenutog filma.

Direktno su se ciljale "nove" generacije, koje više vjeruju YouTube-u nego medijima. Kampanje je ipak propala, ponajviše zahvaljujući činjenici da su je srušili ti isti predstavnici mlade generacije, među kojima je itekako veći broj osviještenih no što su to mislili Jason Russel i cijeli njegov zlokobni tim.
Na početku filma je istaknuto kako u nazivu stoji "2012" jer to je upravo godina kada će biti ulovljen Joseph Kony - za kojega su tvrdili da je "gori od Bin Ladena i Hitlera". Osim ako se u zadnjih pola sata nije desilo nešto izvanredno, Joseph Kony je i dalje na slobodi, a svijet je - nadajmo se - bar malo oprezniji po pitanju sofisticirane propagande kao što je ova.

Vezano uz temu:
- Imperijalizam i njegovi agenti - slučaj Kony 2012 i "viralne" kampanje smrti

Kriza u Južnom kineskom moru
Borba oko skupine nenaseljenih otoka eskalirala je tijekom 2012-e, naročito kada je otkriveno da ispod otoka leže znatne zalihe prirodnih resursa. U prvom planu su Japan i Kina, stari rivali. Prema posljednjim informacijama, Japan čak razmatra slanje bespilotnih letjelica na otoke što će svakako pojačati tenzije.

Prosvjedi u regiji
Znatni prosvjedi ove godine zabilježeni su u Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori, manjim djelom i u BiH. Najžešći i najkonkretniji svakako su se odvijali u Sloveniji. Ulazimo u mjesec siječanj, a stanje u svim zemljama bivše SFRJ je izuzetno teško. Val prosvjeda sigurno će se nastaviti, vjerojatno budeći usput i "uspavanu" Hrvatsku i Srbiju. "Balkansko Proljeće", ako zaista dođe do nečega što bismo mogli tako nazvati, mora ujedno biti i faktor zbližavanja ovih naroda, naročito radničke klase koja pred sobom ima iste probleme koji nemaju nikakve veze s nacionalnim predznakom.

Nije za isključiti da će se mnoge elite Balkana, u vrijeme sve opasnije krize, nastojati ponovno poslužiti orkestracijom među-nacionalnih animoziteta

U susret 2013-oj
U ovoj kratkoj retrospektivi osvrnuli smo se na tek nekoliko istaknutih događaja o kojima smo pisali i izvještavali. Koristimo ovu priliku da posebno pozdravimo sve naše čitatelje u zemlji, regiji i svijetu i zaželimo im sretnu 2013 godinu. Zadali smo si izuzetno visoke ciljeve glede godine koja je pred nama te se nadamo da ćemo ostvariti većinu zacrtanog.

Mnogo je tema koje bismo Vam željeli predstaviti i vjerujemo kako će se naše druženje ovim putem nastaviti još dugo. Također se nadamo kako u 2013-oj Sirija više neće krojiti centralni opus našeg izvještavanja i kako će se kriza u toj zemlji ipak uspješno i uskoro okončati.

Ovim putem, također, željeli bismo, zbog nemogućnosti da svima pojedinačno odgovorimo, skupno zahvaliti svim čitateljima na čestitkama i lijepim željama koje su u našu redakciju stizale sa svih strana svijeta. Posebno zahvaljujemo našim čitateljima iz Sirije, kojima, prije svega, želimo da se mir vrati u njihovu prelijepu zemlju.

Ovaj svijet može i mora biti pravedniji, bolji i ljepši, zadaća svih nas je da predano radimo na tome i ne odstupamo ni milimetar od zacrtanih ciljeva.

Sretna Vam Nova 2013!

advance.hr uredništvo

 

Izvor: Advance