otopiti led šutnje
što me još može iznenaditi
u prostranstvu
igre s riječima
u vrijeme kada se dan već spušta,
a moja šutnja
unutar kozmičke tišine
postoji
kao što molitva vene
u crkvi bez ljudi?
kada sam svog prijatelja samca
upitao što će si skuhati za objed,
odgovorio je:
“ne znam, iznenadit ću samog sebe.”
tako ću i ja
u svojoj beskrajnoj kuhinji
unutarnjeg svijeta,
zateći samog sebe,
i spraviti jelo od riječi čuda
u posudi od rastrgnute tišine,
na vatri
na kojoj će se otopiti smrznuta šutnja.
u potrazi za jednim plamenom
dva pripijena tijela koja grozničavo poniru u orgazam
dva miša što se traže u tami i dva srca koja žele isti ritam
dva treperava plamena koja se stapaju u noći
dva lista koja plešu u vjetru dva pogleda koja ispituju jedno utočište,
dvije kapljice kiše koje se spajaju na prozoru
dva vala koja se sudaraju na žalu i dva uzdaha koja ne nalaze riječi,
dva zvuka koja se prepliću u tišini
dva koraka koja hoće ukorak i dva osmijeha koja osjećaju dom -
tragaju za alkemijskom promjenom, dopunjenjem u jedno
teže jedinstvu potpunosti rezonanciji povezanosti
u svijetu razdvojenosti u kojem opstaje samo odraz vlastitosti.
oslobođen
sve ti se neočekivano ponovo dogodi
kao da je duh oslobođen iz boce
zatvoren ugovorom, prokletstvom, zavjetom,
i izađe zaboravljeni dim moći, živ, željan,
iz doba obilja voda i razbujalog ruha zemlje.
ne vjeruješ, zanijemiš, okrećeš se oko sebe,
jer si živio gluh, nijem i slijep
u surovoj makiji, punoj zmija i oštrog kamenja.
osjetiš zavodljive mirise, čuješ biljni šapat,
mlinarca, dižeš pogled i u galeriji oslobođenja
vidiš drvoreze hiroshigea, impresioniste...
rue de paris, temps de pluie,
boulevard montmartre, temps de pluie...
shvatiš da si poput odmrznutog walta disneya
jer je pronađen lijek za srce što lupa u praznini.
most koji ne nastaje
od knjige, tog navaljanog vremena
u brdo dana, naslaganog iskustva i mašte,
u gnijezdo iz kojeg se poleti u svijet –
ne očekujem da me približi
i zbliži s dugima,
samo da mi opiše
i pokaže točne udaljenosti
između nas; ne da me pouči bliskosti i bratstvu,
već da pusti riječ iz tišine
o sjenkama što nas razdvajaju,
putu što se rasteže,
da me uvjeri kako je između nas most
koji ne nastaje,
hladnoća koja se ne topi,
rijeka bez prijelaza,
zid što se ne ruši.
knjigo, izmjeri prostor bez krova i poda,
širi od pogleda, bez dna,
oblikuj beskraj u dohvatljivo –
ali ne očekuj da ti povjerujem
kako ne živim u bezdanu
sebičnosti i interesa
što dijeli
i što nas međusobno udaljava.
molitvenici zemlje
svim tim biljkama koje rađaju plodove,
poslaganim u sadne trake rodnosti,
stvorene od tla, vlažnog daha neba što se
na nj taloži, i mudrih, strpljivih ruku,
pune žive vode, nakupljenog sunca,
s bojama poput zova sirena,
koje otpuštaju mirise i mame kukce –
bit će otkinuto i oduzeto naslijeđe,
obilje puno sjemenja i hranjive nutrine.
i sutra će biti izloženo na pijačnim klupama
kao knjige poezije zemlje i rada,
kako bi se čitale u kuhinjama
kao molitvenici gladnih i željnih.
_____________________________
