Aco Stanković: Milanović je ispao "zelen" i trebao bi dati ostavku

A leksandar Stanković ima novu knjigu! Nakon dvije knjige pjesama izdavačka kuća VBZ objavila je i Stankovićev uradak »Sto faca i Aca«. Koncept, na prvu, jednostavan – od petstotinjak gostiju koliko ih je bilo u 550 emisija »Nedjeljom u dva« emitiranih u 13 godina, odabrati njih sto pa o svakom napisati priču. Priču s glavom i repom te jasnom poantom, taman da se knjiga »sjećanja« pretvori u svojevrsnu, krajnje preciznu, analizu društva i onih što nam ga kroje, a sve praktički iz prve ruke.
Možda i zbog toga na promociji knjige Dvorana Hrvatskog novinarskog društva bila je prepuna, makar u njoj nije bilo ni jednog od pozvanih političara osim gradonačelnika Zagreba Milana Bandića. Stanković će reći kako vjerojatno nisu došli, jer nisu znali što o njima u knjizi piše. A slučajno ili ne, baš na dan promocije, pozvali su Stankovića da u emisiji »Dobro jutro, Hrvatska« komentira aktualne društveno političke teme. Trebalo je, eto, 13 godina proći da ga u matičnoj kući prepoznaju kao čovjeka koji može komentirati dnevnu zbilju. 
 
Stankoviću, što je vama ovo trebalo!? Mala smo zemlja, ako danas i nisu već sutra će likovi iz knjige opet biti na vrhu. Mnogima od njih neće biti drago ono što ste o njima pisali. Tko će vam više dolaziti u goste!?
– U knjizi su neke moje uspomene na te ljude, neka sjećanja. Dao sam i ocjenu tih mojih gostiju. Nikog nisam vrijeđao, već je svatko dobio prema zasluzi. Mala je ovo zemlja, to je istina, ali uvijek se nađe ljudi koji žele doći u emisiju.

 

Zoka se ne odaziva

Premijer Zoran Milanović lijepo pri kraju knjige ocjenjuje i vas i emisiju. Bio je i gost, ali u doba dok mu je stranka bila u opoziciji. Otkad je na vlasti, više ne dolazi.
– Tako je. Zoka se, otkada je premijer, ne odaziva na poziv. Inače, koliko znam, premijer ne ide na kulturne događaje. Rijetko ga je gdje za vidjeti.

No, knjiga je najblaže rečeno rubnog karaktera. Možda i nije bila namjera, ali da se ona posve legitimno čitati i kao dobra analiza društva u kojem živimo.
– Drago mi je ako će je netko tako iščitavati. Meni je i bila namjera pokušati dati kroki, neku društvenu sliku kroz goste, kroz moj odnos prema njima i njihov odnos prema meni.

I kakva je ta društvena slika? Moj je dojam da iz svega ipak prosijava neveselost i mrva tjeskobe?
– Vjerojatno stječete dojam i na temelju mog nekog karaktera koji, u stvari, i jest neki melankoničan. Da je knjigu pisala Hloverka, bila bi knjiga drukčija.

Veli Milan Bandić nakon jednog svog gostovanja: »Kad bismo ti i ja jedanput radili emisiju koja nije o politici, ti bi shvatio da sam ja dobar čovjek«. Htio ne htio, čovjeka na tren ovime kupi.
– I mene je kupio.

No, nije li ova i ovakva rečenica i ponajveći politički trik, vrhunski potez i opsjena?
– Mislim da ovo nije bio njegova PR i da mi je to rekao baš u trenutku neke slabosti. On ispod kože ipak ima potrebu dopasti se i Aleksandru Stankoviću za kojeg zna da ima neki dijalektički diskurs prema njemu. Ima potrebu reći – gle, ja ipak mislim da sam dobar čovjek, ma što ti mislio o meni. Meni je to ljudski.

Samo, ne bi li svaki političar, pa i Bandić, morao više misliti o tome kako će preko voditelja koji tu predstavlja javnost položiti toj javnosti račune? Dojam je, stalo im je prije svega svidjeti se vama.
– Moguće. Rekao sam i na promociji kako imam problem da pitanja koja sam postavljao u emisiji prije 13 godina, mogu istim ljudim postavljati i danas. Stvari su se doista malo promijenile. Ali, mene tješi nešto drugo. Na javnoj sceni su se stvari malo promijenile, ali su se meni u privatnom životu promijenile. Svatko gradi neku svoju mikro klimu u kojoj pokušava sebe potvrditi i mislim da sam se tu potvrdio, među prijateljima, u obitelji. Što se društva tiče, bit ću malo patetičan pa reći – ako taj posao koji radim, za milimetar promijeni nekog gledatelja, meni će biti drago. Nemam velikih iluzija da to što radim mijenja svijet, ali ako nekoga natjera na razmišljanje, natjera ga da kritički počne preispitavati Bandića, ili ne znam koga već ne, napravili smo nešto.

 

Pregristi vrat

Ovo se čini na tragu onog što reče u emisiji pisac Frederic Beigbeder, kako je rođenje djeteta praktičan događaj, jer vam omogućava da s lakoćom odredite najljepši dan u životu.
– To je očigledno odgovor. I on i Houellebecq imaju sličan pogled na svijet.

Bandić je dobar primjer za još nešto. U knjizi, naime, stoji kako su dobre emisije s Bandićem bile one kad ga se gazilo agresivnim pristupom, a loše one kad se razgovaralo uljuđeno. No, evo Bandića opet prošle nedjelje, razgovor pristojan, efekt slab!?
– Ima različitih komentara te emisije. Neki misle da je bilo preoštro. Drugi da od njega i ne možeš dobiti više. Mislim da sam to odradio kako treba. Jedino što se još moglo je da sam mu skočio za vrat i pregrizao mu karotidu.

Je li vam teret to što se od vas očekuje da pregrizete sugovorniku vrat?
– Da. Ne volim gledati na televiziji ljude koji su poput mene, one koji vode takve razgovore. Mene to nervira. I priznajem da se i sam u toj ulozi ne osjećem baš najbolje. Ali, publika je na to navikla i dok radim pokušavat ću održavati takav nekakav stil.

No, zalomi se čupanja karotide i izvan emisije. Znali ste žestoko reagirati na kritiku, pa ni u knjizi niste nježni recimo prema Tomislavu Čadežu, Denisu Kuljišu, Ivanu Starčeviću, ili prijateljima koji su vas razepeli nakon kiksa s pozivanjem u goste Darka Mihajlovića.
– Svi smo krvavi ispod kože. Smetaju me kritike za koje mislim da nisu utemeljene.

Lako za Starčevića i Kuljiša, ali što kad nakon gostovanja Leta 3 od Severine, koju je iznervirao upit »letovcima« hoće li im karijere ići u smjeru da pjevaju sa Severinom i Duškom Lokinom, stigne sms: »Puši k.... seronjo!«
– Ha, ha. Ali, sa Sevkom sam se pomirio. Inače, Novinarski dom je moje mjesto koncilijacije. Tu sam se i Kuljišem pomirio, evo i sa Severinom.

Ima li netko s kim se niste pomirili. Osim Kusturice.
– Ima. Recimo, Nenad Ivanković. A i Milanović se nešto ljuti.

 

Za ostavku

U knjizi se spominjete Milanovićeva gostovanja, trenutka kad ste mu na prepoznavanje dali sliku američkog porno glumca Lexingtona Steela. Nije ga prepoznao, ali se zato danas ipak bavimo Lexom samo Perkovićem. Da se to nismo, i mi i premijer, zakačili za krivi Lex!?
– Istina je, Milanović se zakačio za krivi Lex. Umjesto Lex Perkovića trebao se baviti Lex Steelom i nacija bi bila zadovoljna. Ali, ja stvarno ne znam što je premijeru, u zadnje se vrijeme vrlo čudno ponaša.

Kakav bi bio razgovor s njim da ga navabite u studio?
– Oštar. On je u stvari zahvalan sugovornik, jer odgovora na pitanja i moja dosadašnja iskustva s njim su dobra. Sada mu je pozicija takva kakva je, premijer je pa bi možda bio nešto oprezniji. Međutim, aktualni trenutak je takav da traži baražnu vatru.

Nakon 550 emisija legitimno vas je pitati što nam se s premijerom zapravo događa?
– Ne znam. To je i meni velika enigma, baš kao i odlazak Sanadera. Nije mi uopće jasno zašto se čovjek inati oko jednog bezveznog zakona. U stvari, on štiti ovim zakonom ljude koji su radili kaznena djela. Potpuno mi je nejasno čemu to!? Ne bi imao problema da se premijer zainatio oko nekog zakona koji se tiče većeg broj ljudi, recimo radnika, ili siromašnih, ali da se oko ovoga kači s EU, to me posve čudi. Tim više, jer ima nekog diplomatskog iskustva. Ispao je potpuno zelen i čudi me kako nitko od relevantnih političkih čimbenika ne traži njegovu ostavku. Ovo je za ostavku! On i vlada, doveli su Hrvatsku pred vrata sankcija ni zbog čega. Ako to nije za ostavku, ne znam što je. No, valjda je red da se razočaramo u svakom premijeru. Na to smo već navikli, tako da ćemo uskoro biti zadovoljni s tim da ne krade.

Ili s tim da na njegovu mjestu nije, recimo, Tomislav Karamarko.
– Koliko god blasfemično zvučalo iz ove pozicije, mislim da Karamarko, barem u ovom lex Perkoviću, ne bi radio takve greške. Ako ništa drugo valjda bi vidio sebe sa strane, kako to lijepo kaže Ilija Čvorović.

 

Karamarkove zabrane

Sudeći po knjizi, kad su političari u pitanju, najveća »faca« se na koncu čini prekaljeni Vladimir Šeks. Jedini je, naime, koji se ne libi, makar prigodničarski bilo, kazati da ne voli ni »Nedjeljom u 2« ni voditelja.
– A i mislim da bi mi svejedno u nekoj konstelaciji snaga došao u goste.

Makar vam HDZ-ovci uporno više ne dolaze?
– Tako je. Ne da Karamarko. On neće, drugima ne da.

Nije li to što spominjemo Šeksa i talent mu za politiku, pokazatelj da je vrijeme na ovim prostorima zapravo stalo?
– Ciklički je to u nas i nikako da izađemo iz tog kruga. Na trenutak smo pomislili da ćemo van sa Sanaderom. Kad govorim u prvom licu množine tu ne mislim na sebe, jer nikada nisam mislio da nas Sanader izvlači iz bilo čega. Ali, većinsko mišljenje je bilo tako. Onda smo se razočarali, dali povjerenje Milanoviću, pa se opet razočarali. Nada umire posljednja.

Sanader vam je, makar neizravno, nabacivao onomad ideju o diplomatskoj karijeri, s desnice su bili spremni i platiti kome da im sredi gostovanje. Koliko ste ozbiljno te nemoralne ponude shvaćali? Ima li žala za diplomacijom?
– Ovo sa Sanaderom i ne znam je li bilo ozbiljno i nisam se baš nešto oko toga premišljao. Novac za emisiju!? Bolje da ništa ne pričam o tome kad ne mogu odati o kome se radi. Meni izravno nije nikada nitko nudio novce za gostovanje. Najviše što su nudili bili su mobiteli i takve stvari, ali kad bi im u šali kazao da se ne mogu prodati za tako male pare, na tome je stalo.

Sudeći po statistici HRT-ova provjerenika za gledatelje, djelatnik ste HRT-a na račun kojeg stiže najviše pokuda i pohvala. Od »čovjek je sa stavom«, do »četnik je«. I tužno je i jadno je. U knjizi, pak, i spomen na gostovanje Slavena Letice koji vas je, nakon emisije pitao i to jeste li Srbin.
– Jadno ili ne, dosta je vidjeti što se u Vukovaru događa. Nije Vukovar na kraju svijeta, Vukovar je na neki način i u Zagrebu i sve je to očekivano. Ja sam to u knjizi iznio kao paradoks, to da razgovaraš sat vremena i onda te netko na kraju razgovora pita – pa dobro, ajde da vidimo mi jeste li vi Srbin. Ali, to je Hrvatska i ne vjerujem da će se za mog i vašeg života to promijeniti. Ostaju te ratne posljedice i one će se vući i vuku se. Ćirlica najveći problem Hrvatske!? Pa to je čak i u vrijeme Franje Tuđmana bilo nezamislivo.

Knjigom nastojite pokazati ono ljudsko lice u sugovornika, napose političara.
– Knjiga je i pisana s tom namjerom da ih pokušam prikazati u nekom ljudskom obličju. Mislim da bi krajnje dosadno bilo da sam pisao knjigu o tome što je bilo u emisiji. Da, u stvari me u ljudima zanimaju ljudi.

Moj je dojam da su naši političari stješnjeni u usko zadane gabarite djelovanja koji ih čine i dosadnijima nego što možda jesu.
– Mislim da to tako funkcionira svuda po svijetu. To je takav posao. Mi ga novinari pomalo patetično idealiziramo, međutim kad si unutra ili igraš po pravilima igre, ili te nema. Najbolji je primjer Vlado Gotovac koji je u stvari bio na marginama politike baš zbog ljudskosti. A danas ga često ističu kao idealnog političara. To je takav zanat i ni nakon ovolikih godina koliko radim s političarima, nemam neke velike iluzije u vezi toga. To je tako bilo i tako će biti, jer i najbolji se tu pokvari.

Ima u zapisima neke tjeskobe. A opet, znali ste kazivati kako bi rado ovo radili do mirovine.
– Ne znam baš hoću li izgurati do mirovine. Dao sam si rok još jedno pet, šest godina, recimo da zaokružim 20 godina emisije. A poslije? Mogao bih se baviti popravljanjem motora i naći se u nekoj drugoj branši. Izbjegavati povlačenje za ruku, nesuvisle kritike u novinama i na portalima, zlonamjerne ljude. Vidjet ćemo.

Nego, Stankoviću, zašto ne slušate vlastitu majku koja vam lijepo, sve ove godine govori da ne talasate i ne riskirate gubitak posla!?
– Zato jer bih odletio brzo. Ako se uspavam, naći će nekog mlađeg, zgodnijeg i kurčevitijeg!

Izvor: novilist