Odluka glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića da aferu Beroš prepusti hrvatskim, a ne europskim istražnim tijelima, potpuno je očekivana, baš kao što je očekivano neskriveno zadovoljstvo premijera Andreja Plenkovića zbog te odluke.
Turudić je na čelo DORH-a došao kao HDZ-ov čovjek opterećen poviješću neprimjereno bliskih odnosa s ljudima s one strane zakona. On je nesumnjivo stranački čovjek, to nikada nije krio.
Glavno obilježje svih stranačkih ljudi je da su privremeno lojalni predsjedniku stranke, jer je on trenutačno najmoćnija figura. Kada predsjednik stranke pokaže znakove slabosti, stranački ljudi ga brzopotezno izdaju kako bi se nahranili njegovim političkim tijelom. Stranački ljudi nemaju morala, oni su, bez zamornih eksplikacija, neizlječivi kanibali.
Plenković bi, da ima imalo razvijeno kritičko mišljenje, trebao strahovati od Turudićeve odluke da USKOK i DORH vode Berošev slučaj. Jasno je da Plenkovićevi ministri ništa ne rade samostalno. On ih je izabrao da njemu služe, da ugode njegovoj patološkoj potrebi da bude iznad drugih, a posebno iznad bliskih suradnika.
Pogledajte samo Gordana Grlića Radmana, Olega Butkovića ili, da ne zaobiđem jedinog Zadranina među tom ministarskom ekipom kojoj je glavni zadatak da svojom pojavom pruže psihološku podršku premijerovom grandioznom narcizmu, Šimu Erlića. Riječ je o
karikaturama koje je lako izmijesiti, riječ je o ljudima koji poprime oblik prvog nadređenog, a onda preuzmu i njegove karakteristike. Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija.
Uloga Olega Butkovića je da predstavlja Plenkovića u djetinjoj fazi – da bude malen, smušen, bojažljiv i ovisan o snažnom, velikom i moćnom ocu. Dovoljno je prisjetiti se nedavnog (ali već zaboravljenog) prizora kada Butković i Plenković, nekoliko dana nakon tragedije na trajektu u kojoj je rampa smrskala tijela troje mornara, stoje pred kamerama i obrazlažu svoju nemoralnu višednevnu šutnju. Šutnja je bila iskaz prijezira prema životima građana koji svojim radom zarađuju skromnu plaću.
Kada su Plenković i Butković progovorili, riječima su potvrdili ono na što su šutnjom ukazivali – ne zanima ih nitko drugo osim njih samih, svi ostali su nebitni, neovisno o tome jesu li živi ili mrvi. Tuđi život i tuđa smrt njima ništa ne znači.
Minimum morala zahtijevao bi urgentni dolazak premijera i ministra na mjesto tragedije, ali i podnošenje ostavke nadležnog ministra. Ništa od toga se nije dogodilo, morala u HDZ-u naprosto nema.
Kako bilo, sam pogled na Plenkovića i Butkovića sve je govorio. To je bio prizor snažnog, bezosjećajnog oca i prestrašenog sina koji u očevoj sjeni traži zaštitu i granice životnog prostora. Naravno, radi se o sinu i ocu Plenkoviću. Plenković nije izabrao Olega Butkovića da bude ministar, on je Olega izabrao da bude desetogodišnji mali Andrej.
Plenković u vladi ne želi nikoga osim samoga sebe i sve suradnike birao po tom ključu – njihov zadatak je da Andreja Plenkovića podsjećaju da je odrastao u jakog i moćnog muškarca, odnosno da je izašao iz sjene oca i da on sad nudi svoju sjenu da u njoj žive svi oni koji bi mu trebali biti suradnici.
Mali je Oleg (Andrej) dobio uputu da u kampanji za parlamentarne izbore izvuče svoju omiljenu igračku (kravu Milovu) i da s njome iritira Zorana Milanovića. Milanović je nasjeo na ovu igru i umjesto da ignorira Butkovića, jer tu i nije bilo nikakvog Olega nego samo malog Andreja, upustio se u nepotrebnu, infantilnu i krajnje štetnu raspravu.
Nešto slično sada pokušava napraviti Marija Selak Raspudić. Neprestano traži načina da isprovocira Milanovića kako bi se on javnim verbalnim divljanjem i logoreičnim svađama politički uništio. No Milanović ipak, ma što o njemu mislili, uči iz iskustva i ne nasjeda na jeftine trikove ove rezervne HDZ-ove kandidatkinje koja je donedavno, sve dok nije shvatila kako Boži Petrovu ne pada na um da joj prepusti moguće mjesto u EU parlamentu, neumorno i glasno zastupala najrigidnije stranačke politike Mosta koji je, samo podsjećam, nastao na ruševinama nekadašnje političke platforme koja je okupljala nezavisne pojedince.
Istina je da su Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić pomogli Mostu da politički preživi, ali je, isto tako, istina da njihov razlaz s ovom desnom klijentelističkom strankom kršćana s greškom, toj stranci nije nanio štetu, što dovodi do zaključka kako su prvaci Mosta iskoristili i nadigrali Mariju i Nina.
Sadašnje Marijino inzistiranje na nezavisnosti privremenog je karaktera, nekada je inzistirala na Mostovim politikama u tolikoj mjeri da je, za lokalnih izbora, nosila vrećicu s Buljevim likom.
Sjećamo se i kada je za saborskih rasprava vikala zaštitarima da je iznesu vani (tada je, što sam već ironijski rekao, očito razvijala interes prema vanjskoj politici), nekoliko puta je, čitajući s papira, napomenula da su na Vukovar bačene atomske bombe znane kao krmače (ovo svjedoči o solidnoj upućenosti u vojnu tematiku), baš kao što je nekoliko puta govorila nekome kako s… odnosno da ne .ere (ova pak spada u predsjedničku ovlast brige o urednom funkcioniranju državnih tijela).
Ipak, lagao bih kada bih tvrdio da ne želim da Marija ostvari solidan rezultat na ovim izborima. Želim joj uspjeh jer to znači da će ona i Nino formirati novu političku stranku. Tada neće isticati nezavisnost nego nužnost pripadanja stranci. Ovo je razlog Buljeve kandidature na predsjedničkim izborima. Njegov jedini cilj je da zaustavi rast Raspudića kako bi osujetio njihovu namjeru osnivanja nove stranke koja će, po logici stvari, dijeliti biračko tijelo s Mostom, a potom će, baš kao i Most, nakon izbora koalirati s HDZ-om.
Sva ta vraćanja i ponavljanja istog stalno su obilježje političkog života ovog naroda u nestanku. Dosadno je to vraćanje i ponavljanje iste stvarnosti.
Turudić nam se isto neprestano vraća, ali se ponekad nekima vrati i s licem koje neki ne žele vidjeti. To neželjeno lice ugledao je i Ivo Sanader kada ga je ovaj povratnik dvojakog lica osudio. Možda će to neželjeno lice ugledati i Andrej Plenković. Turudić sada simbolizira političku korupciju, dopustio je da ga se tretira kao HDZ-ovog glavnog državnog odvjetnika koji skrbi o slobodi istaknutih HDZ-ovaca.
Vlast će se jednom promijeniti, tragove njegovog rada u DORH-u nije moguće sakriti. Ako se ogriješi o zakon, izvjesno je da će nakon smjene vlasti on prvi, upravo zato što je trenutačni simbol onoga što je HDZ učinio s državom i pravosuđem, biti procesuiran.
Sve ovo zna i vremešni Turudić, nalazi se, po biološkoj zadanosti, pri kraju karijere, ne može sebi dopustiti da ga jednom iz marginaliziranosti, a starost marginalizira, izvlače kako bi se, obračunavajući s njime, obračunavali sa svime onime što je HDZ učinio ovoj državi.
Pitanje je koliko je Plenković svjestan toga da je svoju sudbinu stavio u Turudićeve ruke, koliko je svjestan toga da bi se procesuiranjem moćnog premijera Turudić prometnuo u nedodirljivog nacionalnog heroja koji bi tim činom postao simbol borbe protiv korupcije. Jedan čovjek simbolizira korupciju, jedan čovjek može simbolizirati i borbu protiv korupcije.
Znam da sam na prethodno spomenuo Gordana Grlića Radmana i Šimu Erlića, ali oni su toliko bez svojstava da o njima ne želim pisati. Pišući o Plenkoviću, pisao sam i o njima, oni su naprosto ljudi koji pripadaju drugima. Šime Erlić pripada i svome ocu, a on je, doduše nepravomoćnom presudom, osuđen za ozbiljna kaznena djela. Zato zadarski novinari s novinarskom mrljom o njemu pišu kao o čovjeku bez mrlje.
