Uhićenje bivše hrvatske ministrice Gabrijele Žalac, glavnog ravnatelja SAFU – Središnje agencije za financiranje i ugovaranje, te dvaju ”biznismena”, Mladena Šimunca i Marka Jukića, još jednom razotkriva dubinu bijede hrvatske političke kaste i korupcijsku hobotnicu koja u svom smrtonosnom zagrljaju guši Hrvatsku.
Zato neće biti ništa čudno ako se, na kraju, otkrije i demografska katastrofa koju najavljuju, neslužbeno, demografi i naričući domoljubi. Samo što uzroci takve depopulacije u osnovi leže u odlasku u inozemstvo najkvalitetnijeg djela hrvatske mlade generacije, razočarane u ono što se događa u zemlji.
Cijelu aferu otkrio je neovisni portal Telegram i novinar Andrej Dimitrijević, koji bi zacijelo u Americi dobio za svoje istraživačko novinarstvo Pulitzerovu nagradu. Možda će dobiti neku europsku nagradu, no to je mala utjeha za ono malo preostalih hrvatskih podanika ove duboko korumpirane političke vlasti.
Činjenica je porazna, a to je da je cijela ”afera Ampelos” otkrivena još pred 28 mjeseci, i da hrvatski USKOK nije u dvije godine uspio otkriti konce i razotkriti vinovnike ove maksi-prijevare na račun sredstava Europske unije, ali dijelom i na račun hrvatskih poreznih obveznika.
Tek je osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja u Hrvatskoj, 1. lipnja ove godine, pokrenut proces privođenja pravdi četvoro osumnjičenih, bivše ministrice Gabrijele Žalac, glavnog ravnatelja SAFU Tomislava Petrica i s njima dvojice poduzetnika, u ovom slučaju ne poduzetnika, već pravih ”uzetnika”, jer su oni ti koji su, doslovno, uzeli 13 milijuna kuna za posao koji vrijedi šest puta manje – svega 2,9 milijuna kuna.
Kako to da USKOK nije uspio u dvije godine privesti ove, zasad još uvijek osumnjičenike, pravdi? To pitanje ozbiljno nagriza funkcioniranje cijelog političkog i pravnog sustava.
Što je najgore, potiče na sumnju da je USKOK možda pod vladinom kontrolom i da zbog toga nije uspio učiniti ono što je Ured europskog javnog tužitelja učinio u svega pet mjeseci svoga postojanja.
Ne bi li već zbog toga morala ravnateljica USKOK-a podnijeti ostavku, iz razloga neefikasnosti tog tijela, što bi svaki promatrač zločestih namjera mogao proglasiti i za sabotažu pravde?
Doduše, istoga dana je u Luksemburgu, gdje je sjedište Ureda europskog javnog tužitelja, objelodanjeno da je u Češkoj, Rumunjskoj i Slovačkoj uhvaćena druga četvorka, koja je pronevjerila čak 23 milijuna eura kroz pranje novca i izbjegavanje plaćanja poreza na sredstva iz Europske unije.
Sada je i sasvim jasno zašto Mađarska i Poljska nisu htjele pristupiti ovom obliku ”pojačane suradnje” unutar Europske unije, kao što je osnivanje Ureda europskog javnog tužitelja. Logični bi zaključak bio, da su željeli izbjeći upravo ono što se dogodilo u tim zemljama i u Hrvatskoj.
A to je da jedno neovisno tijelo EU-a počne istraživati korupcijske afere nastale na osnovu zlouporabe i prijevare u korištenju europskih fondova.
Podloga za osnivanje ovog neovisnog tijela nalazi se u Lisabonskom ugovoru, ali sve do 2017. trajala je opstrukcija nekih članica EU-a, pa stoga nije ostvaren potrebni konsenzus na osnovu kojega djeluje EU. Zato se prišlo stvaranju ”koalicije voljnih”, među kojima se našla i Hrvatska i ove ostale tri zemlje bivšeg sovjetskog bloka – Češka, Slovačka i Rumunjska.
Ova nova institucija EU-a, aktivna od 1. lipnja ove godine, okuplja 22 tužitelja, na čelu joj je europski glavni tužitelj, a u svakoj od zemalja-članica, pristupnica ovom sporazumu, imenovan je tužitelj koji na čelu svoje ekipe, regrutirane iz redova građana zemlje-članice u kojoj djeluje, pokreće istragu i može zatražiti uhićenje osumnjičenih.
To je upravo ono što se dogodilo u Hrvatskoj. Europska tužiteljica iz Hrvatske je Tamara Laptoš, bivša ravnateljica USKOK-a, koja je dobila mandat od Europskog parlamenta i Vijeća za obavljanje te odgovorne dužnosti.
A na čelu tog ureda u Luksemburgu imenovana je Rumunjka Laura Codruţa Kövesi, koja se proslavila u svojoj zemlji kao borac protiv korupcije i koja se zbog toga i našla na meti raznih mafija – od rumunjske vlade do kriminalnih udruga, rumunjskih i onih europski umreženih.
Prema otkrivenim slučajevima u drugim zemljama, ova se prevara kojoj je na čelu, izgleda, bila bivša ministrica Žalac, doima naivno, gotovo provincijalno beznačajnom.
Ali, iako govori o naivnosti protagonista ove afere, ona ipak istovremeno govori o njihovoj beskrupuloznosti u zloporabi vlasti.
Uljuljkani u sigurnost jednopartijskog monopola kojeg ima HDZ u Hrvatskoj, u gotovo potpunoj kontroli medijskog prostora, uz pomoć nacionalističke i klerikalne indoktrinacije, protagonisti ove afere samo svjedoče o posvemašnjoj korupciji koja je zahvatila političku vlast u Hrvatskoj.
Gotovo da se ne može, u slučaju Hrvatske, govoriti o korupciji u Hrvatskoj kao o patologiji politike, već o normalnom stanju ”političkog tijela” (body politics, u politološkom vokabularu).
A kad već govorimo o politologiji, sada je pak jasno zašto se HDZ-ovska vlast uporno protivila da se na Fakultetu političkih znanosti svojevremeno uvedu europski studiji po uzoru na druge tranzicijske zemlje.
U Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj europski studiji na politološkim sveučilišnim institucijama uvedeni su još 1993., a kod nas, u Hrvatskoj, vlasti su se protivile uvođenju tih studija sve do 2002., kada je na vlast došla koalicija lijevog centra predvođena Ivicom Račanom.
Tek je tada potpisom ministra znanosti, filozofa Gvozdena Flega, prihvaćen prijedlog uprave Fakulteta političkih znanosti da se uvedu europski studiji u programski curriculum, i to u obliku kolegija kao što su Povijest europske integracije, Politički sustav Europske unije, Javne politike EU-a i Političke teorije europske integracije. Naknadno je uveden i kolegij Komparativne političke korupcije, ali je on ubrzo ukinut.
A kada je, baš ususret hrvatskom članstvu u Europskoj uniji, Fakultet političkih znanosti predložio pokretanje posebnog poslijediplomskog studija pod nazivom ”Korištenje i upravljanje fondovima Europske unije”, prošlo je pet godina dok vlasti nisu odobrile pokretanje tog studija.
Između ostaloga, u programu tog studija bio je predviđen i poseban kolegij – o zlouporabi strukturalnih i regionalnih fondova EU-a i o načinu kontrole korištenja tih fondova.
Baš s ciljem da se spriječi ono što se sada i dogodilo – zlouporaba fondova EU-a, što baca ljagu na Hrvatsku kao posljednju državu koja je pristupila Europskoj uniji. I, štoviše, otkriva poraznu činjenicu da je tek vanjskom intervencijom pokrenut proces pravde.
Ukratko, mogli bismo na ovu situaciji primijeniti poznatu latinsku misao: Sic transit gloria Croatiae! Tako je, naime, upropašten imidž Hrvatske u Europi, a što je najvažnije, i u očima njenih vlastitih građana.
I stoga se i ne trebamo čuditi ako Hrvatsku napuštaju nove generacije njenih građana, ako je to ta pravda u koju se mogu pouzdati.
autograf
Zato neće biti ništa čudno ako se, na kraju, otkrije i demografska katastrofa koju najavljuju, neslužbeno, demografi i naričući domoljubi. Samo što uzroci takve depopulacije u osnovi leže u odlasku u inozemstvo najkvalitetnijeg djela hrvatske mlade generacije, razočarane u ono što se događa u zemlji.
Cijelu aferu otkrio je neovisni portal Telegram i novinar Andrej Dimitrijević, koji bi zacijelo u Americi dobio za svoje istraživačko novinarstvo Pulitzerovu nagradu. Možda će dobiti neku europsku nagradu, no to je mala utjeha za ono malo preostalih hrvatskih podanika ove duboko korumpirane političke vlasti.
Činjenica je porazna, a to je da je cijela ”afera Ampelos” otkrivena još pred 28 mjeseci, i da hrvatski USKOK nije u dvije godine uspio otkriti konce i razotkriti vinovnike ove maksi-prijevare na račun sredstava Europske unije, ali dijelom i na račun hrvatskih poreznih obveznika.
Tek je osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja u Hrvatskoj, 1. lipnja ove godine, pokrenut proces privođenja pravdi četvoro osumnjičenih, bivše ministrice Gabrijele Žalac, glavnog ravnatelja SAFU Tomislava Petrica i s njima dvojice poduzetnika, u ovom slučaju ne poduzetnika, već pravih ”uzetnika”, jer su oni ti koji su, doslovno, uzeli 13 milijuna kuna za posao koji vrijedi šest puta manje – svega 2,9 milijuna kuna.
Uhićenje bivše hrvatske ministrice Gabrijele Žalac, glavnog ravnatelja SAFU – Središnje agencije za financiranje i ugovaranje, te dvaju ”biznismena”, Mladena Šimunca i Marka Jukića, još jednom razotkriva dubinu bijede hrvatske političke kaste i korupcijsku hobotnicu koja u svom smrtonosnom zagrljaju guši Hrvatsku
Kako to da USKOK nije uspio u dvije godine privesti ove, zasad još uvijek osumnjičenike, pravdi? To pitanje ozbiljno nagriza funkcioniranje cijelog političkog i pravnog sustava.
Što je najgore, potiče na sumnju da je USKOK možda pod vladinom kontrolom i da zbog toga nije uspio učiniti ono što je Ured europskog javnog tužitelja učinio u svega pet mjeseci svoga postojanja.
Ne bi li već zbog toga morala ravnateljica USKOK-a podnijeti ostavku, iz razloga neefikasnosti tog tijela, što bi svaki promatrač zločestih namjera mogao proglasiti i za sabotažu pravde?
Doduše, istoga dana je u Luksemburgu, gdje je sjedište Ureda europskog javnog tužitelja, objelodanjeno da je u Češkoj, Rumunjskoj i Slovačkoj uhvaćena druga četvorka, koja je pronevjerila čak 23 milijuna eura kroz pranje novca i izbjegavanje plaćanja poreza na sredstva iz Europske unije.
Sada je i sasvim jasno zašto Mađarska i Poljska nisu htjele pristupiti ovom obliku ”pojačane suradnje” unutar Europske unije, kao što je osnivanje Ureda europskog javnog tužitelja. Logični bi zaključak bio, da su željeli izbjeći upravo ono što se dogodilo u tim zemljama i u Hrvatskoj.
A to je da jedno neovisno tijelo EU-a počne istraživati korupcijske afere nastale na osnovu zlouporabe i prijevare u korištenju europskih fondova.
Podloga za osnivanje ovog neovisnog tijela nalazi se u Lisabonskom ugovoru, ali sve do 2017. trajala je opstrukcija nekih članica EU-a, pa stoga nije ostvaren potrebni konsenzus na osnovu kojega djeluje EU. Zato se prišlo stvaranju ”koalicije voljnih”, među kojima se našla i Hrvatska i ove ostale tri zemlje bivšeg sovjetskog bloka – Češka, Slovačka i Rumunjska.
Ova nova institucija EU-a, aktivna od 1. lipnja ove godine, okuplja 22 tužitelja, na čelu joj je europski glavni tužitelj, a u svakoj od zemalja-članica, pristupnica ovom sporazumu, imenovan je tužitelj koji na čelu svoje ekipe, regrutirane iz redova građana zemlje-članice u kojoj djeluje, pokreće istragu i može zatražiti uhićenje osumnjičenih.
To je upravo ono što se dogodilo u Hrvatskoj. Europska tužiteljica iz Hrvatske je Tamara Laptoš, bivša ravnateljica USKOK-a, koja je dobila mandat od Europskog parlamenta i Vijeća za obavljanje te odgovorne dužnosti.
A na čelu tog ureda u Luksemburgu imenovana je Rumunjka Laura Codruţa Kövesi, koja se proslavila u svojoj zemlji kao borac protiv korupcije i koja se zbog toga i našla na meti raznih mafija – od rumunjske vlade do kriminalnih udruga, rumunjskih i onih europski umreženih.
Prema otkrivenim slučajevima u drugim zemljama, ova se prevara kojoj je na čelu, izgleda, bila bivša ministrica Žalac, doima naivno, gotovo provincijalno beznačajnom.
Ali, iako govori o naivnosti protagonista ove afere, ona ipak istovremeno govori o njihovoj beskrupuloznosti u zloporabi vlasti.
Uljuljkani u sigurnost jednopartijskog monopola kojeg ima HDZ u Hrvatskoj, u gotovo potpunoj kontroli medijskog prostora, uz pomoć nacionalističke i klerikalne indoktrinacije, protagonisti ove afere samo svjedoče o posvemašnjoj korupciji koja je zahvatila političku vlast u Hrvatskoj.
Gotovo da se ne može, u slučaju Hrvatske, govoriti o korupciji u Hrvatskoj kao o patologiji politike, već o normalnom stanju ”političkog tijela” (body politics, u politološkom vokabularu).
A kad već govorimo o politologiji, sada je pak jasno zašto se HDZ-ovska vlast uporno protivila da se na Fakultetu političkih znanosti svojevremeno uvedu europski studiji po uzoru na druge tranzicijske zemlje.
Mogli bismo na ovu situaciji primijeniti poznatu latinsku misao: Sic transit gloria Croatiae! Tako je, naime, upropašten imidž Hrvatske u Europi, a što je najvažnije, i u očima njenih vlastitih građana, i stoga se i ne trebamo čuditi ako Hrvatsku napuštaju nove generacije njenih građana, ako je to ta pravda u koju se mogu pouzdati
U Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj europski studiji na politološkim sveučilišnim institucijama uvedeni su još 1993., a kod nas, u Hrvatskoj, vlasti su se protivile uvođenju tih studija sve do 2002., kada je na vlast došla koalicija lijevog centra predvođena Ivicom Račanom.
Tek je tada potpisom ministra znanosti, filozofa Gvozdena Flega, prihvaćen prijedlog uprave Fakulteta političkih znanosti da se uvedu europski studiji u programski curriculum, i to u obliku kolegija kao što su Povijest europske integracije, Politički sustav Europske unije, Javne politike EU-a i Političke teorije europske integracije. Naknadno je uveden i kolegij Komparativne političke korupcije, ali je on ubrzo ukinut.
A kada je, baš ususret hrvatskom članstvu u Europskoj uniji, Fakultet političkih znanosti predložio pokretanje posebnog poslijediplomskog studija pod nazivom ”Korištenje i upravljanje fondovima Europske unije”, prošlo je pet godina dok vlasti nisu odobrile pokretanje tog studija.
Između ostaloga, u programu tog studija bio je predviđen i poseban kolegij – o zlouporabi strukturalnih i regionalnih fondova EU-a i o načinu kontrole korištenja tih fondova.
Baš s ciljem da se spriječi ono što se sada i dogodilo – zlouporaba fondova EU-a, što baca ljagu na Hrvatsku kao posljednju državu koja je pristupila Europskoj uniji. I, štoviše, otkriva poraznu činjenicu da je tek vanjskom intervencijom pokrenut proces pravde.
Ukratko, mogli bismo na ovu situaciji primijeniti poznatu latinsku misao: Sic transit gloria Croatiae! Tako je, naime, upropašten imidž Hrvatske u Europi, a što je najvažnije, i u očima njenih vlastitih građana.
I stoga se i ne trebamo čuditi ako Hrvatsku napuštaju nove generacije njenih građana, ako je to ta pravda u koju se mogu pouzdati.
autograf
