U alarmantnoj izjavi koja je podigla napetosti diljem Bliskog istoka, izraelski ministar baštine Amichai Eliyahu po prvi je put javno priznao izraelske nuklearne sposobnosti. Ovo priznanje bez presedana odjeknulo je u cijelom svijetu, donoseći novu razinu zabrinutosti za tekući sukob u regiji.
Dodajući međunarodnu nelagodu, ministar Eliyahu predložio je moguću upotrebu nuklearne sile kao 'moguće rješenje' za sukob s Gazom. Ovo stajalište izazvalo je široku osudu i pokrenulo ozbiljna etička pitanja. Ministrovi komentari izazvali su val bijesa u samom Izraelu, s kritičarima koji su osudili njegovo očito zanemarivanje života 240 ljudi koji su navodno zatočeni u Gazi, ali ne i šire implikacije korištenja nuklearnog oružja protiv civilnog palestinskog stanovništva u modernom dobu.
Da bi bio još kontroverzniji, Eliyahu se izjasnio protiv pružanja humanitarne pomoći Gazi, praveći kontroverznu usporedbu sa uskraćivanjem pomoći nacistima i tvrdeći da u enklavi nema nevinih civila. Ovi komentari intenzivirali su raspravu o humanitarnoj situaciji u Gazi i vođenju ratnih sukoba u gusto naseljenim područjima, čime se krše međunarodni zakoni i potvrđuju počinjeni zločini protiv čovječnosti.
Ovo otkriće dolazi u pozadini neumoljivog sukoba, dok palestinske snage otpora nastavljaju s napadima duboko u izraelski teritorij, uključujući srce Tel Aviva. Unatoč okruženju i nemilosrdnom bombardiranju s mora, zraka i kopna, otpor u Gazi se nastavlja dok izraelske trupe napreduju dublje u sjeverne sektore grada Gaze.
Humanitarni danak ove dugotrajne opsade raste alarmantnom brzinom od 37 000 ubijenih, ranjenih i nestalih. Ujedinjeni narodi su iz svojih ureda u Ženevi objavili zastrašujuću statistiku: broj poginulih djece u Gazi dosegao je 3900 i 2200 žena od ukupno 9500 ubijenih, a taj broj svakim danom tragično raste.
Dnevni broj smrtnih slučajeva sada iznosi 420 djece, oslikavajući turobnu sliku Gaze kao groblja u usponu, oštrog svjedočanstva brutalnosti rata.
Retorika ministra Eliyahua ne samo da baca svjetlo na izraelsko-cionističku perspektivu, već također otkriva strateške namjere vojne agresije. Izrazio je viziju Gaze nakon sukoba, preoblikovane razaranjem i vjerojatno ponovno naseljene bivšim izraelskim doseljenicima iz Gush Katifa, zajednice iseljene 2005.
Ministrove riječi povukle su crtu između sadašnjeg sukoba i povijesnih događaja 1948. On sugerira nadolazeću drugu 'Nakbu', katastrofu koja bi mogla potaknuti novo masovno raseljavanje Palestinaca, osim ako otpor ne prevlada ili uspori napredovanje osvajača u onome što je opisano kao dugotrajno i usko ratište.
Usred ovih događaja, Egipat se pojavio kao glasni protivnik palestinskog egzodusa prema sinajskoj pustinji, predlažući da se Palestinci pošalju prema Negevu.
Na američkim platformama društvenih medija pojavio se val diskursa, predvođen medijskim osobama i akademicima, postavljajući pitanje: "Zašto Egipat odbija prihvatiti palestinske muslimane i Arape?"
Međutim, ovo je pitanje dimna zavjesa za skriveniju agendu. Prema izvorima, Sjedinjene Države su navodno u pregovorima s Egiptom, predlažući da ta zemlja prihvati Palestince, moguće kao „privremeno raseljene osobe“. Ovaj prijedlog dolazi u kontekstu dugogodišnje palestinske dijaspore koja datira iz 1948. Ova situacija i dalje postoji unatoč rezolucijama Ujedinjenih naroda koje potvrđuju njihovo pravo na povratak u zemlju svojih predaka.
Usred ovih rasprava, Izrael navodno traži potporu Sjedinjenih Država, koristeći financijske poticaje i značajno smanjenje duga kako bi uvjerio Egipat. Međutim, egipatske su vlasti do sada odbile te pokušaje. Ova nevoljkost, kažu promatrači, proizlazi iz uvjerenja da temeljni cilj nije jednostavno uklanjanje Hamasa, cilj koji je javno iznio izraelski premijer Benjamin Netanyahu, već šira strategija za olakšavanje premještanja palestinskog stanovništva iz Gaze na Sinajski poluotok, čime bi Izraelu bilo omogućeno ponovno uspostavljanje kontrole nad Pojasom Gaze. Egipat se boji dugotrajnog egzodusa koji bi mogao izazvati podršku egipatskog stanovništva palestinskoj stvari, destabilizirajući izraelsko-egipatske odnose i mirovni sporazum.
Usred previranja sukoba, narativ se oblikuje unutar određenih izraelskih medija, onih koji su obično povezani s vojskom i poznati su po podršci ratu, a ne po kritici masakra. Ove publikacije pojačavaju glasove bivših doseljenika koji su nekoć živjeli u Gazi, posebno u blizini Rafe, koji izražavaju snažnu želju za povratkom, potkrijepljenu nečim što izgleda kao službeno kimanje glavom odobravanja.
Ovaj narativ nije samo anegdota, već se čini da je dio šireg, više orkestriranog programa usmjerenog na potencijalno raseljavanje Palestinaca, ovisno o ishodu izraelske kopnene ofenzive koja je u tijeku. Drugi tjedan ove ofenzive bilježi značajno usporavanje zbog odlučnog otpora palestinskih snaga u sjevernoj Gazi. Izraelski tenkovi nailaze na žestok otpor dok napreduju, a postoji opipljiva nevoljkost da se pješadija rasporedi u većem broju. Ova nevoljkost proizlazi iz straha od teških gubitaka, rizika koji je pogoršan spremnošću palestinskih boraca ukopanih u širokoj mreži tunela da se uključe u intenzivne urbane borbe protiv izraelskih snaga koje napreduju.
Situacija je i dalje promjenjiva, s izraelskom vojnom strategijom koja se suočava s neočekivanim izazovima na terenu dok palestinski otpor pokazuje i otpornost i taktičku oštroumnost u suočavanju s moćnim protivnikom.
Čini se da je upad izraelske vojske u Gazu strateški proračunat, ciljajući područja. Jedno je Juhr al-Dik, sjeverno od doline Gaze, kritično raskršće koje dijeli sjever i jug. Nakon što su procijenili snagu otpora u svom početnom napadu i proveli agresivno izviđanje, čini se da se izraelske snage pripremaju za dugotrajnu kampanju, koja će vjerojatno trajati nekoliko tjedana.
Napredujući sa sjeveroistoka duž osi Beit Hanoun-Jabalia i sa sjeverozapada duž obalne fronte, izraelske jedinice metodično se kreću da okruže i zbliže se na sjeveroistoku, iskorištavajući prednost slabo naseljenih periferija i otvorenog, plovnog terena koji se postupno zgušnjava prema centru. Unatoč izazovima i kašnjenjima koje nameće gusto urbano tkivo i opsežna razaranja izazvana prošlomjesečnim raketnim baražima, malo je vjerojatno da će napredak izraelskog inženjerijskog korpusa biti zaustavljen.
Izrael pokušava preuzeti kontrolu nad širinom i dužinom sjevernog dijela Gaze s mogućom namjerom da ga uništi ili natjera stanovnike na evakuaciju, stvarajući tako nenaseljenu tampon zonu. Ova bi strategija najprije natjerala Palestince u južni dio Pojasa Gaze, a zatim udaljila palestinski otpor, zahtijevajući rakete većeg dometa za odmazdu. Izrael je strateški ostavio otvoren koridor za stanovnike sjevera kako bi smanjio civilnu prisutnost na sjeveru i koncentrirao stanovništvo na jugu. Ovaj bi potez mogao biti uvod u potpunu invaziju na cijeli sektor, ako Izrael smatra prikladnim.
U taktici koja podsjeća na prethodne sukobe, Izrael je podijelio tisuće letaka pozivajući civile da se evakuiraju sa sjevera na jug, što je potez osmišljen kako bi se olakšala okupacija sjeverne Gaze i raselilo njezino stanovništvo. Ovo raseljavanje ne bi samo opteretilo južni otpor potrebom za pružanjem skloništa i usluga. Ipak, moglo bi se koristiti i za pritisak na Hamas da oslobodi izraelske zatvorenike bez recipročnih ustupaka.
Unatoč tvrdnjama Izraela da je desetkovao obranu otpora, stvarnost na terenu govori drugačiju priču. Otpor je učvrstio svoje pozicije u podzemlju i unutar urbanog tkiva, signalizirajući da je sukob daleko od kraja. Ministar obrane Yoav Galant bez sumnje je izjavio da je rat neizbježna stvarnost koja može trajati mjesec ili čak godinu, naglašavajući stalnu i ukorijenjenu prirodu ovog sukoba. Unatoč izraelskim strateškim manevrima i teškom bombardiranju kopnom, zrakom i morem, izraelska invazija naišla je na značajan otpor, pri čemu je navodno ubijeno najmanje 345 pripadnika okupacijskih snaga. Ministar obrane Yoav Galant javno je priznao izazove s kojima se suočava izraelska vojska, navodeći da će 'upad biti bolan' i opisujući borbe na granicama Gaze kao 'žestoke'. Ova priznanja dolaze usred intenzivne izraelske kampanje bombardiranja, čija je količina eksploziva dosegla nevjerojatnih 25 000 tona – što je ekvivalent više od jedne nuklearne bombe s potencijalnom snagom od 15 000 tona.
Načelnik izraelskog stožera, Herzi Halevy, opisao je sukob kao brutalan i iscrpljujući. Razmjeri razaranja koje je počinila izraelska vojska su opsežni, s 200 000 uništenih domova i nebrojenim masakrima, nedavno bombardiranjem bolnica, ambulantnih kola, novinara, škola i bogomolja, uključujući 55 džamija i tri crkve.
Usred tekućeg sukoba u Gazi, postoji izvanredno jedinstvo unutar izraelskog društva u podršci vojnoj kampanji. Izraelsko vodstvo priznaje da će taj napor imati značajnu cijenu. Međutim, postoji popularna sklonost zračnim napadima u odnosu na kopnenu invaziju. Obrazloženje koje stoji iza ove preferencije je dvojako: nanijeti maksimalnu štetu palestinskoj infrastrukturi i domovima – trenutni sukob je već interno raselio preko 1,6 milijuna ljudi – i izbjeći ponavljanje bitke od 7. listopada. Vjeruje se da kopnena ofenziva ne bi jamčila oslobađanje izraelskih talaca te bi čak mogla ugroziti njihove živote ili dovesti do njihove smrti.
Struktura izraelskog društva, iz kojeg su stotine tisuća emigrirale posljednjih mjeseci kao rezultat tvrdolinijaške politike vlade premijera Netanyahua i kasnijih napada na područja oko okupiranog Pojasa Gaze, pokazuje znakove napetosti kako se sukob odugovlači. Taj će se društveni pritisak vjerojatno povećati, osobito ako izraelska vojska pretrpi značajnije ljudske gubitke, što je faktor kojeg je palestinski otpor dobro svjestan.
Unatoč čvrstom stavu Izraela da se trenutno ne razmatra prekid vatre, američki predsjednik Joe Biden najavio je nužnost privremenog 'humanitarnog prekida vatre' kako bi se omogućio siguran odlazak stranih državljana, uključujući 400 Amerikanaca i njihovih obitelji, ukupno oko 1000 ljudi. Međutim, ovaj potez nije sveobuhvatni prekid vatre na koji su SAD više puta stavile veto u Ujedinjenim narodima, signalizirajući složenu međuigru međunarodne diplomacije i domaćeg pritiska kako se sukob odvija.
Otpornost i hrabrost palestinskog otpora bili su ključni u osujećivanju prisilnog raseljavanja Palestinaca iz Gaze i konfiskacije njihovih domova, kao i u sprječavanju Izraela da uspostavi tampon zonu. Višestrani pristup djelovanja na nekoliko frontova pokazao se kao značajna strategija, uzrokujući smetnju i nered unutar izraelske vojske i njenog operativnog zapovjedništva, unatoč tome što su Sjedinjene Države osiguravale izraelski zračni prostor zajedno sa svojim bliskoistočnim saveznicima - Saudijskom Arabijom, Egiptom i Jordanom, između ostalog i za presretanje dronova i projektila lansiranih iz Iraka ili Jemena.
Raspoređivanje američkih specijalnih snaga na ulazima u Gazu i unutar operativnih zapovjednih centara, koje djeluju kao zaštitna barijera protiv moguće intervencije Hezbollaha i Irana, ne isključuje mogućnost izravnih napada na Izrael. Ako se pokuša nasilno rastjerati Palestince iz Pojasa Gaze, ili ako izraelski tenkovi napreduju prema južnoj Gazi kako bi slomili Hamas i druge palestinske frakcije, možda će biti potrebno intervenirati na nekoliko frontova. Takav scenarij predstavlja izazov koji bi Izrael i Sjedinjene Države mogli teško obuzdati, što bi moglo dovesti do zajedničkih napora da se spriječi druga palestinska katastrofa slična Nakbi.
Sudbina Palestine, dakle, ovisi o rezultatima kopnenog napada na sjeveru i postojanosti otpora u izravnom suočavanju s neprijateljem i nanošenju ključne štete okupatoru u gradskim i postojećim borbama. Ovi napori imaju za cilj spriječiti konsolidaciju invazijskih snaga, nanijeti im teške ljudske gubitke i osigurati da rat i dalje traje, skup i izazovan za izraelsku vojsku, društvo i američku administraciju.
Sukob koji je u tijeku u Gazi vjerojatno će se nastaviti sve dok Izrael zadrži svoj stav protiv primirja bez postizanja svojih ciljeva i sve dok i dalje dobiva američku potporu. SAD je opravdao postupke Izraela, uključujući civilne žrtve, ponavljajući izraelske tvrdnje da Hamas djeluje unutar civilne infrastrukture kao što su bolnice i škole. Ovo će opravdanje ostati na snazi sve dok politički i vojni status Hamasa u Gazi ostane nepromijenjen i Izrael ne uspije postići odlučujuću pobjedu koja bi mogla nadoknaditi neuspjehe koje je pretrpio od događaja od 7. listopada.
Ambicije izraelskih i američkih čelnika da potpuno iskorijene Hamas iz Gaze i osiguraju oslobađanje zatvorenika bez ustupaka čine se sve neostvarivima. Globalni javni pokreti i prosvjedi dodali su složenosti, nagrizajući početnu potporu koju su Izrael i njegovi saveznici uživali na početku sukoba.
Izraelske prijetnje da će upotrijebiti nuklearno oružje i njegove akcije koje su rezultirale smrću žena i djece, izbrisale cijele obiteljske loze i pretvorile zgrade i bolnice u ruševine, bile su izložene međunarodnoj zajednici. Ove radnje, koje uključuju prekid osnovnih usluga civilima, činjenje masakra i kršenje međunarodnog prava, naširoko su osuđene kao ratni zločini i etničko čišćenje.
Unatoč težini ovih akcija, prevladava mišljenje da Izrael neće uspjeti nanijeti drugu katastrofu ljudima koji su se navikli na avet smrti i koji bi radije umrli braneći svoju zemlju i ono što je ostalo od njihovih domova i nasljeđa.
