Takvoj državnoj i HDZ-ovoj politici mora doći kraj ili će Hrvatska nastaviti trpjeti gotovo nepopravljivu štetu
Dvije politike, jedna za unutarnju, druga za vanjsku upotrebu. Od hrvatskoga osamostaljenja ovo je politički modus vivendi Hrvatske demokratske zajednice, koji Hrvatskoj donosi samo zlo.
Takvu politiku vodio je Franjo Tuđman prema BiH, nastojeći se omastiti komadom tuđeg teritorija i u isto vrijeme se prikazati kao dobrotvor koji zbrinjava izbjeglice. Izbjeglice smo zbrinjavali javno, vojsku i vojnu opremu smo u takozvanu Herceg-Bosnu slali tajno.
Takvu politiku Tuđman je vodio i prema povijesnom nasljeđu zemlje; za međunarodnu javnost moderna Hrvatska oslanja se (i) na zaključke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, dok je prema unutra vrijedila Tuđmanova rečenica izrečena u Lisinskom, koja kaže da je Nezavisna Država Hrvatska izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda.
Prema vani bili smo žrtva agresije, uljuđena zemlja koja samo želi živjeti u miru i slobodi, dok su kod kuće divljački srušene dvije tisuće spomenika i spomen-obilježja tom istom antifašizmu i antifašističkoj borbi na koju se u preambuli Ustava pozvala »moderna i neovisna«.
Stoga nipošto nije čudno da se hrvatski građani susreću s dvije slike o sebi: jedna je ona koju sami projiciraju, a druga je slika koja o Hrvatskoj vrijedi izvan granica ove zemlje. Sebi smo najljepši i najpošteniji, ali vani nas tako ne doživljavaju.
Naprotiv, haaška presuda u međunarodnim okvirima utvrdila je sliku Hrvatske koja se namjeravala okoristiti ratom, proširiti svoj teritorij i popuniti taj neprirodni perec, kako je govorio Tuđman.
U vrijeme premijera Ive Sanadera HDZ je napravio odmak od Tuđmanove politike, ne zbog zdravlja hrvatskoga društva, nego jer nije bilo šanse da Europska unija uopće razmisli o primanju fašizirane države u svoje članstvo.
Za međunarodnu zajednicu, koliko god to u Hrvatskoj blasfemično zvučalo, Tuđman je prema BiH vodio agresorsku poltiku. Sanader je bio pametan i za politiku vrlo nadaren, nadareniji od bilo kojeg političara i političarke koji će doći nakon njega. Međutim, i on je bio dvoličan, što se, dakako, odrazilo i na stranku kojoj je bio na čelu. Prema vani, bio je to uljuđeni, umiveni HDZ.
Sanaderova vladavina podrazumijevala je tihi nastavak detuđmanizacije i rastjerivanja demona zaostalih iz devedesetih godina. Avaj, Sanader je imao probleme drugačije naravni od Tuđmanovih. Volio je novac i vjerovao da se stranka u izbornim utakmicama mora nasloniti na crne fondove, na novac izvučen iz javnih poduzeća, što niti je bilo »europski«, niti u skladu s licem stranke kakvo je Sanader prezentirao Europi.
Sanadera se HDZ odrekao lako, odnosno obračunao se s njim prvom pogodnom prilikom, ali to je, na žalost, značilo i povratak korijenima: istim onim snagama koje u Tuđmanovoj politici prema BiH nisu vidjeli ništa pogrešno.
Štoviše, vjerovali su i još uvijek vjeruju da se nešto tu može politički ušićariti, naravno preko tuđih leđa, uglavnom preko leđa bosanskih, podvlačimo bosanskih Hrvata, kojima je preostalo raseljavanje po uzoru na sunarodnjake iz Posavine.
Voljom viših sila, lutkara koji u svakom trenutku mogu potegnuti konce hrvatske politike, reprezent novog starog HDZ-a Tomislav Karamarko morao je odstupiti iz visoke politike te je na čelo stranke stigao novi »europejac« – Andrej Plenković.
Na ovog HDZ-ovog premijera srušilo se sve što su nakaradno stvarali njegovi prethodnici: najprije se urušio Agrokor, a potom je stigla i haaška presuda, koja »ultimativno zahtijeva« preispitivanje Tuđmanove politike iz devedesetih.
Premijer Plenković, odnosno dvoglavi HDZ državni vrh iz Banskih i Predsjedničkih dvora, nije smogao snage za preokret, što je za Hrvatsku upravo katastrofalno. Haašku presudu Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković nisu iskoristili za distancu od problematičnog dijela Tuđmanovog nasljeđa, nego su ponovo odlučili igrati na dva razboja, jedno lice pokazati prema unutra, a drugo prema vani.
Tako pred međunarodnim partnerima haašku presudu prihvaćamo i uvažavamo, iako nam nije draga, dok je kod kuće s prijezirom odbijamo, kujući usput u zvijezde osuđenika koji se poput nacističkih vođa odlučio ubiti otrovom.
Pred Vijećem sigurnosti smo svjesni da haaška presuda mora biti jednako poštovana u Hrvatskoj kao i u bilo kojoj državni koja priznaje međunarodni pravni poredak, dok kod kuće, na glavnom trgu glavnoga grada Hrvatske, gledamo u improvizirani oltar napravljen u čast generala osuđenog za ratni zločin.
Ta manipulacija kod kuće pada na iznimno plodno tlo, ali avaj – Europa nas zbog toga ponovo doživljava kao divljake. Takvoj državnoj i HDZ-ovoj politici mora doći kraj ili će Hrvatska nastaviti trpjeti gotovo pa nepopravljivu štetu.
novilist
