Život je ono što ti se dogodi dok si zauzet stvaranjem drugih planova.
(John Lennon)
Gdje je Utopija? Gdje je nigdje? Ovdje!
Destrukcija, totalitarizam, strahovi, poraz čovjeka pred strojem, prenapučenost, zagađivanje okoline, eksploatacija i otuđenost više nisu antiutopijske perspektive i antivizije, već tekuća zbilja. A najsuvremenije antiutopije čovjekov su caunt down, ne do polijetanja, već do survavanja u ponor koji je sam sebi iskopao.
Vrhunac bezazlenosti rock and roll generacije, izrasle na tradicijama buntovnog bitništva, izražen je u anticipatorskoj pjesmi “Imagine” Johna Lennona. Utopizam muzičara planetarne popularnosti, uobličen kroz formu “električarske balade”, na liniji “sna” Martina Luthera Kinga o jednakosti i dostojanstvu ljudi bez obzira na boju kože, artikuliran na umjetničkim i političkim zasadama brojnih budnih sanjača koji su u svim povijesnim etapama kritički maštali o mijenjanju postojećih društvenih i političkih prilika, bio je možda posljednja vizionarska himna čovjekovoj “inventivnoj težnji za organskim i duhovnim ispunjenjem”. Svevremensku nadu i borbu čovjeka za napuštanjem “doline suza”- ispunjene kao oko tiranijom i eksploatacijom – kako bi potpuno spontano i slobodno lutao u potrazi za takvom kulturom i zajednicom u kojoj svi njeni članovi uživaju sve povlastice koje može imati istinski slobodno biće, nije moguće ugušiti. Međutim, čini nam se da i takav otpor, otpor Mašte sve više slabi. U šrafštoku ideoloških zabluda i koristoljubivog predvodništva političkih vođa, pod sve sofisticiranijom kontrolom samodopadnih novih bogataša i lihvara, podvrgnuti besprimjerno perverznim načinima cijeđenja znoja i vlastitosti, ucjenjivani neprikrivenim prijetnjama svojih gospodara, idiotizirani uz pomoć medija i propagandnih poruka, ljudi, svedeni u postojećem permisivnom društvu, dakle, na uloge potrošačke stoke koja može, primjerice, birati cola-deterđente za piće ili fashion odjevne predmete, bježe od sudbine robova, a sudbina ih, kako kaže Tarkovski, progoni poput luđaka naoružanog britvom. Jača svijet u kome se dobija ono što smo spremni uzeti; sve je veći svijet otpadaka koje bogati neće, pa se čini, dok ih uzimamo, da se radi o slobodi izbora; sve je dalji svijet-carstvo slobode, snošljivosti, solarne duhovnosti, uvažavanja razlika i odbacivanja nasilja.
Zamisao o harmoničnom univerzumu, čiji je Zemlja neodvojivi dio, javila se u mitovima u kojima su hipostazirani čovjekovi snovi o prevazilaženju vlastitih povijesnih i bioloških prikraćenosti, te o izgradnji svoje egzistencije do punoće koja mu osigurava pobjedu nad prirodom i neprijateljem. Odnosi u mitovima uređeni su kao vječni, nepromjenjljivi i u suprotnosti su s povijesnim pomicanjima. Spomenimo mitove o Prometeju, Ikaru i Dedalu, Argonautima, Anteju, Odiseju, Ozirisu, Ormuzdu i Ahrimanu…
Platonova “Država” “prvi je pokušaj utopijskog koncipiranja ljudske zajednice”. Za vrijeme stupanja buržoazije na scenu povijesti kao predvodnika napretka, pojavilo se najznačajnije utopijsko djelo (The Island uf Utopia), a napisao ga je Thomas Morus kao predstavnik “renesansne težnje k ljepoti i harmoniji života”. On piše: “Utopljani smatraju da je životna radost odnosno uživanje od same prirode određeno kao cilj, i živjeti prema toj odredbi za njih je vrlina.” Velika utopijska djela napisali su Campanella (“Civitas solis”- Grad sunca) i Bacon (Nova Atlantida). Po Karlu Meinheimu utopije su su žive, djelotvorne vizije budućnosti, one su kritička svijest koja se ne poklapa s postojećim stanjem, već ga kritički valorizira s ciljem da se ono prevaziđe. Utopija, kao kritika postojećeg, u suprotnosti je, dakle, s pokornim promatranjem datog i bivstvovanjem u njemu u skladu s podijeljenim ulogama. U tom smislu mit i utopijska svijest su na suprotnim stranama., jer utopija ne nudi konačna rješenja.
Science fiction ili Znanstvena fantastika kreira novu stvarnost na temelju kontroliranog fantaziranja uz pomoć znanstvenih spoznaja. Efekti začudnosti i spoznajnosti smiksani u “spoznajnu začudnost” potkopavaju, kako kaže Darko Suvin, mistificirane slike svijeta. Od Antike ( Jambul, Lukijan, Marko Aurelije..), preko renesanse ( Francis Godwin Cyrano..), epohe racionalizma (Harrington. Fenel, Restif, Voltaire, Swift…), 19. stoljeća (Merry Shelley, O´Brien, Verne, Butler, Souvestre, Morris, Bellamy…) do 20. stoljeća ( Wells, London, Zamjatin, Gernsback, Vogt, Sturgeon, Heinlein, Asimov, Clark, Farmer, Pohl, Herbert, Simak, Leiber Alldis, Hoyle, Disch, Ursula Le Guin, Vonnegut, Ellison…) znanstvena fantastika, s jedne strane odražava stvarnost, bez obzira u kom dijelu svemira je smještena radnja, a s druge strane, diskutira i upozorava o oblicima mogućeg i vjerojatnog. SF je najveličanstveniji istraživač potencijalnih paralelnih svjetova, intuitivni prognozer; SF su mentalne čizme za iskorake od sedam milja prema Novome, nelimitirana spojnica prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Antiutopije (negativne utopije) i distopije kao radikalizirane slike mogućih negativnih tendencija (Zamjatin, Huxley, Orwell) najprisebnije govore da čovjek nema razloga za optimizam. Antiutopije s početka XX stoljeća ostvarene su, evo, na početku XXI stoljeća kao proročanstva. Destrukcija, totalitarizam, strahovi, poraz čovjeka pred strojem, prenapučenost, zagađivanje okoline, eksploatacija i otuđenost više nisu antiutopijske perspektive i antivizije, već tekuća zbilja. A najsuvremenije antiutopije čovjekov su caunt down, ne do polijetanja, već do survavanja u ponor koji je sam sebi iskopao.
sbperiskop
