Ako je, u smislu likovnog motiva, vizura lijeve obale Save, Save i mosta kao arhitektonskog objekta koji spaja Slavonski i Bosanski Brod, detaljan prikaz dijela grada Slavonskog Broda u krajoliku, onda se radi o veduti (pogledu, vidiku). Brod ima još nekoliko općepoznatih veduta, razglednički klišeiziranih, neizbježnih u obilasku povijesno-urbanih zona grada, a čiji je osnovni element perspektiva, kojom se ostvaruje privid prostornosti: Trg Ivane Brlić Mažuranić odnosno korzo, Tvrđava, Trg pobjede, savski kej, Trg sv. Trojstva s Franjevačkim samostanom i crkvom Presvetog Trojstva, Mala crkva, ulice Starčevićeva, Mesićeva i Ulica Petra Krešimira IV.
Veduta mosta koju sam izdvojio najeksploatiraniji je foto motiv, ona ima najistaknutije mjesto u mobitelima Brođana i ponekog zalutalog namjernika, tih vedutista amatera, s ambicijama Bellottoa, Brilla, Canaletta, Guardija, Panninija, Piranesija, Pissarroa, Quaglioa, Vermeera, Wittela. Pogled na Savu i obnovljeni most, bez suvišne uskotračne pruge, pripada svima, i to pravo, u informatičko doba gadgeta, obilato se koristi. Taj dio grada predstavlja stvarno i simbolično značenje Broda kao gradića na periferiji hrvatske provincije. Sava i most sentimentalno je opće mjesto brodskog identiteta koji o sebi misli da je sto puta bolji od svojih sjevernih, istočnih i zapadnih gradskih rubova, gluhih, ružnih predgrađa. Most noću betlehemski svijetli, kao da se čeka dolazak spasitelja, zaštitnika pasivnih građana od neviđeng koruptivnog mraka.
Veduta je, sama po sebi, prokleto lijepa. Fotografi ju svojim načinom zavaravanja njenih svojstava, predano pretvaraju u kič. Oni izazivaju lažne osjećaje koji u središte pažnje stavljaju subjekt, a ne objekt. Sladunjavosti onoga što se otvara pogledu, do malograđanskih uzdaha, doprinosi podilaženje istovrsnom, monotonom sviđanju kao kriteriju za istinsku ljepotu. Sve su to, više manje, iste fotke, stotine tisuća njih, snimljene s istog mjesta, s ruba korza ili s keja, nešto istočnije od korza, sve je to, dakle, isti rakurs lijenih duhova, ograničenih načinom i svojom ljudskom perspektivom. Većina fotografa bave se dekorativnim prikazom prizora, kao što od svog život prave dekoraciju za lifestyle magazine. Fotkaj Savu i most i umri od izravne ljepote, geslo je instant fotografa. I hvale se na svojim Facebook profilima i grupama, u infantilnm objavama, kako je njihov prikaz, prikaz bolje stvarnosti. Neosvještene fotografe ne zanima dublji smisao postojanja, nego sreća. Oni fotkama samozaštitno prikazuju sklad, duševni mir, a ne uznemirenost koju izaziva postojeće, stanje angsta i melankolije. Kič ljudi pretvaraju vedute u kič. Oni su ponosni što su uperili objektiv u svijet, opalili snimku, i ulovili ganuće. Kič je u oku fotografa.
]
Veduta mosta koju sam izdvojio najeksploatiraniji je foto motiv, ona ima najistaknutije mjesto u mobitelima Brođana i ponekog zalutalog namjernika, tih vedutista amatera, s ambicijama Bellottoa, Brilla, Canaletta, Guardija, Panninija, Piranesija, Pissarroa, Quaglioa, Vermeera, Wittela. Pogled na Savu i obnovljeni most, bez suvišne uskotračne pruge, pripada svima, i to pravo, u informatičko doba gadgeta, obilato se koristi. Taj dio grada predstavlja stvarno i simbolično značenje Broda kao gradića na periferiji hrvatske provincije. Sava i most sentimentalno je opće mjesto brodskog identiteta koji o sebi misli da je sto puta bolji od svojih sjevernih, istočnih i zapadnih gradskih rubova, gluhih, ružnih predgrađa. Most noću betlehemski svijetli, kao da se čeka dolazak spasitelja, zaštitnika pasivnih građana od neviđeng koruptivnog mraka.
Veduta je, sama po sebi, prokleto lijepa. Fotografi ju svojim načinom zavaravanja njenih svojstava, predano pretvaraju u kič. Oni izazivaju lažne osjećaje koji u središte pažnje stavljaju subjekt, a ne objekt. Sladunjavosti onoga što se otvara pogledu, do malograđanskih uzdaha, doprinosi podilaženje istovrsnom, monotonom sviđanju kao kriteriju za istinsku ljepotu. Sve su to, više manje, iste fotke, stotine tisuća njih, snimljene s istog mjesta, s ruba korza ili s keja, nešto istočnije od korza, sve je to, dakle, isti rakurs lijenih duhova, ograničenih načinom i svojom ljudskom perspektivom. Većina fotografa bave se dekorativnim prikazom prizora, kao što od svog život prave dekoraciju za lifestyle magazine. Fotkaj Savu i most i umri od izravne ljepote, geslo je instant fotografa. I hvale se na svojim Facebook profilima i grupama, u infantilnm objavama, kako je njihov prikaz, prikaz bolje stvarnosti. Neosvještene fotografe ne zanima dublji smisao postojanja, nego sreća. Oni fotkama samozaštitno prikazuju sklad, duševni mir, a ne uznemirenost koju izaziva postojeće, stanje angsta i melankolije. Kič ljudi pretvaraju vedute u kič. Oni su ponosni što su uperili objektiv u svijet, opalili snimku, i ulovili ganuće. Kič je u oku fotografa.
]
Zašto ova fotka nije kič?!
