Umjesto biti iznad njihovih laži, treba ići ispod njihovih laži, gdje se krije njihova najveća slabost – strah od „nevjernika“ u svjetovnu religiju države. A strah je početak poraza.
U legendarnoj dosjetki o crvu i siru, crv neumorno buši sir misleći da ga uništava, a zapravo ga je činio još pikantnijim, još cjenjenijim. Isto tako na prvomajskom sindikalnom prosvjednom skupu nezadovoljnih Vladinom gospodarskom politikom kod prosvjednika je prevladao osjećaj „ponosa i slave“ da se takvim načinom podriva dosadašnji sustav podvlašćivanja i nipodaštavanja radnika, a zapravo su prosvjednici još više ojačali oprez opresivnog aparata koji će slijedeći put biti spremniji za obranu tzv. institucija. To je u strukturi izdrilovanog crva – prihvaćanje naličja organizirane svjetovne religije države u čijoj je biti davanje lažne nade da je demokratski jak narušiti monolitnost sputavajućeg sira. A lice organizirane svjetvne religije države prepune političkih zapovijedi, mitova, svetinja, žreca, vjernika, govori: iznad svih je živi bog, država, koji traži poslušnost i pokoravanje.
Upravo je to politička predaja unaprijed, prihvaćanje pravila oranizirane religije države, pokoravanje društvenom dogovoru, svjesno umrtvljavanje volje za suštinskom pobunom. Sve vodi navođenju i pristajanju na sudjelovanje u državnom orkestru čiji dirigent ima pravo šamarati glazbenike, jer on zna cjelinu i zna melodiju. A batine se lakše podnose ako je simpatičnog izgleda i ako „mijenja smjer“ kad se prosvjeduje. Kao da će promjena smjera donijeti oslobođenje od surovih zahtjeva vlasti.
Umjesto da se uči od budućnosti, koju se, inače, samo deklaratorno zaziva, uči se od fabricirane prošlosti, uči se od poraza utopije; umjesto da hrvatsko društvo zbog strašnog povijesnog iskustva bude u idejnom predvodništvu onih zemalja koje će općim stavom, izreženim kroz zakone, humanizirati kašaste odnose, zdrobljene suvremenom organizacijom rada i življenja, birokracijom i tehnologijom, svi politički napori usmjeravaju se na preslikavanje kvaliteta zapadnog monstruma koji mehanizira čovjeka, koji eksploatatorskom antropotehnikom želi po vlastitoj volji pljeviti Ljudski vrt. Metoda praktički prinudnog odabira “puta u Europu” postaje svjetlo na kraju tunela, jer su nam političarri u velikoj mjeri sami zatvorili sve izlaze. Tko su hrvatski političari? Oni su kao Brechtov činovnik bez kog se ne može. Citiram u potpunosti: “Gospodin K. čuo je gdje se o jednom činovniku koji je prilično dugo bio na položaju govori kako se bez njega ne može. ’Kako se to bez njega ne može?’ upita gospodin K. mrsko. ’Posao ne bi išao bez njega’, rekoše oni što su ga hvalili. ’Pa kako to može biti dobar činovnik kad posao bez njega ne bi išao?’ reče gospodin K., imao je dovoljno vremena da uredi posao tako da se bez njega ne može. Čime se on u stvari bavi? Ja ću vam reči: ucjenjivanjem!’”
Ucjenjivanje je posao kojim se bave i naše političke vedete, bez njih se ne može, oni vode političke poslove, oni su nositelji svih činidbi usmjerenih na održavanje, unapređivanje i jačanje floskule o “državi kao zajednici slobodnih građana”, oni artikuliraju bezbrojne glasove “ureda” nad kojim šefuju, posao ne bi išao bez njih, bez njih bi sve stalo… oni ucjenjuju. U čije ime ucjenjuju? U ime bogate manjine, onih koji cijede tuđe ljudske vrijednosti i pretvaraju ih u svoj profiti, jer bogati ne vladaju osobno, nego preko svojih delegata – političara ucjenjivača.
Kao i uvijek kada variram tezu o ulozi „naših“ političara kao o egoističnim, nepouzdanim, imitatorskim i služinčadskim vodičima u/za budućnost, pojednostavljujem stvari do geometrijskih oblika. Dakle, pokušaju vlastohlepne sorte i njihovih mentora iz vodstva svijetom, osposobljenih da infantiliziraju podvlašćene parolama zavaravanja i lažnim garancijama pružanja sigurnosti, ponekad se treba suprotstaviti metodom deinfantiliziranja. Oni kažu da treba jačati državu, a treba im odgovoriti da država ne treba; oni kažu da trebaju mirno upravljati do cilja, a treba im odogoriti da je cilj njihov nestanak; oni kažu da je ovo demokracija, a treba reči da je ovo sustav ucjenjivanja; oni se zalažu za Europu, a treba im reči da treba jačati vlastita svojstva.
Umjesto biti iznad njihovih laži, treba ići ispod njihovih laži, gdje se krije njihova najveća slabost – strah od „nevjernika“ u svjetovnu religiju države. A strah je početak poraza.
sbperiskop
U legendarnoj dosjetki o crvu i siru, crv neumorno buši sir misleći da ga uništava, a zapravo ga je činio još pikantnijim, još cjenjenijim. Isto tako na prvomajskom sindikalnom prosvjednom skupu nezadovoljnih Vladinom gospodarskom politikom kod prosvjednika je prevladao osjećaj „ponosa i slave“ da se takvim načinom podriva dosadašnji sustav podvlašćivanja i nipodaštavanja radnika, a zapravo su prosvjednici još više ojačali oprez opresivnog aparata koji će slijedeći put biti spremniji za obranu tzv. institucija. To je u strukturi izdrilovanog crva – prihvaćanje naličja organizirane svjetovne religije države u čijoj je biti davanje lažne nade da je demokratski jak narušiti monolitnost sputavajućeg sira. A lice organizirane svjetvne religije države prepune političkih zapovijedi, mitova, svetinja, žreca, vjernika, govori: iznad svih je živi bog, država, koji traži poslušnost i pokoravanje.
Upravo je to politička predaja unaprijed, prihvaćanje pravila oranizirane religije države, pokoravanje društvenom dogovoru, svjesno umrtvljavanje volje za suštinskom pobunom. Sve vodi navođenju i pristajanju na sudjelovanje u državnom orkestru čiji dirigent ima pravo šamarati glazbenike, jer on zna cjelinu i zna melodiju. A batine se lakše podnose ako je simpatičnog izgleda i ako „mijenja smjer“ kad se prosvjeduje. Kao da će promjena smjera donijeti oslobođenje od surovih zahtjeva vlasti.
Umjesto da se uči od budućnosti, koju se, inače, samo deklaratorno zaziva, uči se od fabricirane prošlosti, uči se od poraza utopije; umjesto da hrvatsko društvo zbog strašnog povijesnog iskustva bude u idejnom predvodništvu onih zemalja koje će općim stavom, izreženim kroz zakone, humanizirati kašaste odnose, zdrobljene suvremenom organizacijom rada i življenja, birokracijom i tehnologijom, svi politički napori usmjeravaju se na preslikavanje kvaliteta zapadnog monstruma koji mehanizira čovjeka, koji eksploatatorskom antropotehnikom želi po vlastitoj volji pljeviti Ljudski vrt. Metoda praktički prinudnog odabira “puta u Europu” postaje svjetlo na kraju tunela, jer su nam političarri u velikoj mjeri sami zatvorili sve izlaze. Tko su hrvatski političari? Oni su kao Brechtov činovnik bez kog se ne može. Citiram u potpunosti: “Gospodin K. čuo je gdje se o jednom činovniku koji je prilično dugo bio na položaju govori kako se bez njega ne može. ’Kako se to bez njega ne može?’ upita gospodin K. mrsko. ’Posao ne bi išao bez njega’, rekoše oni što su ga hvalili. ’Pa kako to može biti dobar činovnik kad posao bez njega ne bi išao?’ reče gospodin K., imao je dovoljno vremena da uredi posao tako da se bez njega ne može. Čime se on u stvari bavi? Ja ću vam reči: ucjenjivanjem!’”
Ucjenjivanje je posao kojim se bave i naše političke vedete, bez njih se ne može, oni vode političke poslove, oni su nositelji svih činidbi usmjerenih na održavanje, unapređivanje i jačanje floskule o “državi kao zajednici slobodnih građana”, oni artikuliraju bezbrojne glasove “ureda” nad kojim šefuju, posao ne bi išao bez njih, bez njih bi sve stalo… oni ucjenjuju. U čije ime ucjenjuju? U ime bogate manjine, onih koji cijede tuđe ljudske vrijednosti i pretvaraju ih u svoj profiti, jer bogati ne vladaju osobno, nego preko svojih delegata – političara ucjenjivača.
Kao i uvijek kada variram tezu o ulozi „naših“ političara kao o egoističnim, nepouzdanim, imitatorskim i služinčadskim vodičima u/za budućnost, pojednostavljujem stvari do geometrijskih oblika. Dakle, pokušaju vlastohlepne sorte i njihovih mentora iz vodstva svijetom, osposobljenih da infantiliziraju podvlašćene parolama zavaravanja i lažnim garancijama pružanja sigurnosti, ponekad se treba suprotstaviti metodom deinfantiliziranja. Oni kažu da treba jačati državu, a treba im odgovoriti da država ne treba; oni kažu da trebaju mirno upravljati do cilja, a treba im odogoriti da je cilj njihov nestanak; oni kažu da je ovo demokracija, a treba reči da je ovo sustav ucjenjivanja; oni se zalažu za Europu, a treba im reči da treba jačati vlastita svojstva.
Umjesto biti iznad njihovih laži, treba ići ispod njihovih laži, gdje se krije njihova najveća slabost – strah od „nevjernika“ u svjetovnu religiju države. A strah je početak poraza.
sbperiskop
