Kontroverzni, odlučni sindikalni vođa u nastojanju da sačuva industriju ugljena i sindikat, sudario se s Vladom Velike Britanije na čijem je čelu bila Margaret Thatcher, jedanko odlučna ultrakonzervativna političarka, spremna da svim sredstvima štrajk rudara slomije i povede Britaniju i svijet u sprotnom smjeru od nadanja radnika.
Sredinom rujna 1998. godine Hrvatsku je posjetila barunica od Kestevena Margaret Hilda Thatcher, bivša britanska premijerka, najvažnija suradnica Ronalda Regana na slamanju dotadašnjih pravila u međunarodnim odnosima i inaugiriranju neoliberalizma, ugledna članica Gornjeg doma- Doma lordova, žena koja je svojom snažnom ličnošću, beskompromisnom, zadrtom i nepopustljivom konzervativnom politikom, pokatkad na rubu rasizma i destrukcije socijalnih funkcija države - obilježila osamdesete godine.
Za “izrazit doprinos promicanju prijateljskih odnosa između Velike Britanije i Republike Hrvatske, te iskazanu potporu uspostavi slobodne i nezavisne, demokratske i suverene hrvatske države”, predsjednik RH dr. Franjo Tuđman uručio joj je tada najviše hrvatsko odlikovanje za strane državnike – Velered kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom. Nije bilo ondašnjih hrvatskih medija koji su držali do svog ugleda, a da tijekom baruničinog petodnevnog posjeta, nisu svoje vrijeme ili prostor posvetili retrospektivi njenog političkog djelovanja za vrijeme premijerovanja i njenom otvorenom angažmanu na strani Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata. Nije bilo, dakle, moguće otvoriti novine ili pogledati TV, a da se ne podsjeti kako je gđa Thatcher zaradila nadimak “željezna lady”. Kazniti Argentinu pred njenim vratima za “drsko osvajanje” Malvinskog otočja (argentinski naziv za Falklandske otoke), čuvati ekonomske i kulturne posebnosti Velike Britanije distanciranjem od Europe, slomiti jedan od najvećih opravdanih rudarskih štrajkova, mogao je samo čvrst, nepopustljiv i usktračan političar. Na istoj linji kretala se njena podrška Hrvatskoj: alergična na pobune, više geopolitičar nego povijesničar, autokratskog stila vladanja, nije dvojila u opredjeljivanju prilikom raspada Jugoslavije.
Za pretpostaviti je da kao takva intimno i javno u potpunosti podržava aktualni režim u Hrvatskoj kojeg je posjetila 1998. godine, što znači i da je bila bogati izvor praktičnih savjeta o tome kako se lomi radništvo i minoriziraju njegovi zahtjevi. Slomivši višemjesečni štrajk rudara pod vodstvom hrabrog i iskusnog Arthura Scargilla, prakticiranjem autističke nepopustljivosti i razornih kontramjera, Thatcherica je doprinjela unazađivanju britanskog sindikalnog pokreta do bljedila. No, bilo kako bilo, sindikalni lider Arthur Scargill “željeznoj lady” zadao je velike glavobolje.
Kako stvari stoje, u Hrvatskoj se ,i uz pomoć njenih uputa, lako nosi s radnicima i sa sindikatima. Zbog niza vlastitih neshvatljivih grešaka, kukavičluka, neorganiziranosti, ali i zbog hektolitara hladnog tuša domoljubne retorike o grijehu narušavanja jedinstva puka, kojim se zaljevala svaka iskra težnje radnika za dostojanstvenim životom, sindikati u Hrvatskoj nisu uspjeli ni do dana današnjeg osigurati neophodnu i uvjerljivu moć pregovaranja kojim bi svom članstvu osigurali mjesto u društvo koje mu po snazi i značaju pripada.
Zato su radikalni kritičari obespravljenog domaćeg radništva pretpostavili da je barunica svoje domaćine na čelu s Tuđmanom, upitala: “Ima li Hrvatska svog Arthura Scargilla?”
Odgovor je vjerojatno glasio, i još uvijek glasi: „Nema, jer to ovdje ne zna, ne može i neće nitko biti“!