Permanentni proces intenzivnog uvjeravanja ljudi (gutača stranačkih reklama) da kola hrvatske stvarnosti mogu izaći iz blata stagnacije na tvrdu cestu napretka, samo ako ih povezu neki drugi, mudriji, demokratskiji, tolerantniji, moralniji vozači, ili, upravo suprotno, ako kola nastave izvlačiti dosadašnji kočijaši s provjerenim referencama – trebalo bi, ukoliko se ne želi apsurdno rasipati životna energija i narušiti duševno zdravlje – promatrati s distance ravnodušnosti.
Naima, sva ta njihova političko-stranačka isprogramirana manipulacija i časovita inspiracija kako bi ih impresionirali svojom brigom za sudbinu „našeg naroda“, svi ti digitalni osmijesi u funkciji zavođenja i razoružavanja uma građana, sva ta patetika njihovog gotovo spiritualnog komuniciranja s ishodištima – očevima, stričevima i tetkama nacije, sva ta ognjica u nemilosdrnom blaćenju svojih protivnika, sve te kore i filevi doboš-torte obećanja koju gladnom puku nude stranački slastičari kao obligatni, ovisnički menu, sva ta inventivna tehnologija i stilske doskočice u manipuliranju emocijama zablenutih primatelja – sve je to, ustvari recept za sigurno oboliti od perceptivne distorzije odnosno sva ta njihova agresivna nastojanja da dođu i obnašaju vlast nad podvlašćenima, doprinose da se smisao stvarnosti vidi izopačeno .
Građani su osuđeni na torturne reprize ideološko-političkih programa u kojima se obuzdava njihov zdrav razum i poriv za pobunom. Sve navodi na pomisao o „vječnom vraćanju istog“, o tome „da nema ničeg novog pod suncem“, da treba „izučavati staro, pa onda upoznati novo“. Evo tri priče koje potkrepljuju neizbježnost usuda, usprkos pokušajima da se pobijedi.
Priča o čovjeku i zmiji sažima filozofiju politički suprotstavljenih strana, svih stranaka i pjevača izbornih i postizbornih narodnih pjesama. O odnosu prema neprijatelju kakav je bio, kakav jeste i kakav će ostati. Čovjek je imao malog sina koji je zmiji, nastanjenoj pod kamenom u rupi u blizini njegove kuće, i koja se odomaćeno, bez straha sunčala, sjekirom odsjekao rep. Zmija se rasrdila i ugrizla dječaka zadavši mu tako smrt. Potom se povukla u rupu i nije se više sunčala. Nakon dosta vremena, nakon što je minula zmijina bol i čovjekova žalost, čovjek pozove zmiju da se pomire i da žive u prijateljstvu kao ranije. A zmija mu iz rupe odgovoori: Možemo se mi pomiriti, ali dok ja gledam svoj rep, a ti svoga sina grob, dotle pravog prijateljstva među nama biti ne može.
U La Fonataineovoj basni Žabe traže cara, žabe umorne od demokratske vlade, ulože Jupiteru ljuti protest, a ovaj im s neba na bučan način pošalje cara. Ispočetka se žabe uplašiše, ali ohrabri ih mirno držanje dobrog vladara, pa čak počnu skakati vladaru po kosi. Žabe od Jupitera zatraže cara što se kreće, a on posla na to ždrala, što jede ih sred vala. Žabe se ponovo požališe, a Jupiter im odgovori da njihove želje ne mogu mijenjati zakone, i da su trebali čuvati dobrog cara, te da se s ovim pomire u strahu da će doći gori. Vlast rado priča ovu basnu, povećavajući strah ljudsko-žabljeg puka od promjena i dolaska nekih gorih vladara.
Opozicija priča slične priče za dobro jutro demokracijo, ma gdje bila. Poanta im je uvijek u tome da mladost, smijeh, snagu i životnu radost donose promjene i okretanje budućnosti. Evo jedne narodne priče o životinjama koja ilustrira njihov način ruganja s, kako oni misle, istrošenom vlašću. Ostarivši, bik Sivonja još je samo ležao i preživao. Kad je u blizini začuo kravu Rumenku pozvao ju je i podsjetio da nije oduvijek bio takav, te da ječesto skako na nju, da je uvijek bio spreman. A Rumenka mu odgovori: Pričekaj me tu, sad ću doći, učini mi se da me dolje na livadi zove mlađahni Rudonja.
Fantastične situacije, vanjski naivni smisao basni, njihova kratkoća i pouka, otvorena satiričnost u uspoređivanju skučenog ljudskog uma s otvorenom Prirodom, izvjesna boja gorčine i pesimizma u svijetu basni, stvaraju krajnji dojam da je priča lažna, ali je smisao istinit. U tome je zapravo njihova jedina razlika sa stvarnim svijetom u kome su direktne političke basne istinite, ali smisao im je lažan. Da li odabrati iskrivljen smisao i istinitu priču, ili istinit smisao i iskrivljenu priču? Ako nastavite s povjerenjem slušati političare, pjevače izbornih i poslijeizbornih narodnih pjesama, nije vam stalo do istinitog smisla!
sbperiskop
Naima, sva ta njihova političko-stranačka isprogramirana manipulacija i časovita inspiracija kako bi ih impresionirali svojom brigom za sudbinu „našeg naroda“, svi ti digitalni osmijesi u funkciji zavođenja i razoružavanja uma građana, sva ta patetika njihovog gotovo spiritualnog komuniciranja s ishodištima – očevima, stričevima i tetkama nacije, sva ta ognjica u nemilosdrnom blaćenju svojih protivnika, sve te kore i filevi doboš-torte obećanja koju gladnom puku nude stranački slastičari kao obligatni, ovisnički menu, sva ta inventivna tehnologija i stilske doskočice u manipuliranju emocijama zablenutih primatelja – sve je to, ustvari recept za sigurno oboliti od perceptivne distorzije odnosno sva ta njihova agresivna nastojanja da dođu i obnašaju vlast nad podvlašćenima, doprinose da se smisao stvarnosti vidi izopačeno .
Građani su osuđeni na torturne reprize ideološko-političkih programa u kojima se obuzdava njihov zdrav razum i poriv za pobunom. Sve navodi na pomisao o „vječnom vraćanju istog“, o tome „da nema ničeg novog pod suncem“, da treba „izučavati staro, pa onda upoznati novo“. Evo tri priče koje potkrepljuju neizbježnost usuda, usprkos pokušajima da se pobijedi.
Priča o čovjeku i zmiji sažima filozofiju politički suprotstavljenih strana, svih stranaka i pjevača izbornih i postizbornih narodnih pjesama. O odnosu prema neprijatelju kakav je bio, kakav jeste i kakav će ostati. Čovjek je imao malog sina koji je zmiji, nastanjenoj pod kamenom u rupi u blizini njegove kuće, i koja se odomaćeno, bez straha sunčala, sjekirom odsjekao rep. Zmija se rasrdila i ugrizla dječaka zadavši mu tako smrt. Potom se povukla u rupu i nije se više sunčala. Nakon dosta vremena, nakon što je minula zmijina bol i čovjekova žalost, čovjek pozove zmiju da se pomire i da žive u prijateljstvu kao ranije. A zmija mu iz rupe odgovoori: Možemo se mi pomiriti, ali dok ja gledam svoj rep, a ti svoga sina grob, dotle pravog prijateljstva među nama biti ne može.
U La Fonataineovoj basni Žabe traže cara, žabe umorne od demokratske vlade, ulože Jupiteru ljuti protest, a ovaj im s neba na bučan način pošalje cara. Ispočetka se žabe uplašiše, ali ohrabri ih mirno držanje dobrog vladara, pa čak počnu skakati vladaru po kosi. Žabe od Jupitera zatraže cara što se kreće, a on posla na to ždrala, što jede ih sred vala. Žabe se ponovo požališe, a Jupiter im odgovori da njihove želje ne mogu mijenjati zakone, i da su trebali čuvati dobrog cara, te da se s ovim pomire u strahu da će doći gori. Vlast rado priča ovu basnu, povećavajući strah ljudsko-žabljeg puka od promjena i dolaska nekih gorih vladara.
Opozicija priča slične priče za dobro jutro demokracijo, ma gdje bila. Poanta im je uvijek u tome da mladost, smijeh, snagu i životnu radost donose promjene i okretanje budućnosti. Evo jedne narodne priče o životinjama koja ilustrira njihov način ruganja s, kako oni misle, istrošenom vlašću. Ostarivši, bik Sivonja još je samo ležao i preživao. Kad je u blizini začuo kravu Rumenku pozvao ju je i podsjetio da nije oduvijek bio takav, te da ječesto skako na nju, da je uvijek bio spreman. A Rumenka mu odgovori: Pričekaj me tu, sad ću doći, učini mi se da me dolje na livadi zove mlađahni Rudonja.
Fantastične situacije, vanjski naivni smisao basni, njihova kratkoća i pouka, otvorena satiričnost u uspoređivanju skučenog ljudskog uma s otvorenom Prirodom, izvjesna boja gorčine i pesimizma u svijetu basni, stvaraju krajnji dojam da je priča lažna, ali je smisao istinit. U tome je zapravo njihova jedina razlika sa stvarnim svijetom u kome su direktne političke basne istinite, ali smisao im je lažan. Da li odabrati iskrivljen smisao i istinitu priču, ili istinit smisao i iskrivljenu priču? Ako nastavite s povjerenjem slušati političare, pjevače izbornih i poslijeizbornih narodnih pjesama, nije vam stalo do istinitog smisla!
sbperiskop
