Ne smij se nad onim koji je prije tebe upao.
Ljudi se smiju luđaku, a luđak njima.
Dok gradom besciljno pješačimo radi odmora, dok lunjamo, tumaramo, ili dok posjećujemo velike robne lance u potrazi za namirnicama, baš kao što žedna stoka hrli prema pojilištima, u susret nam dolaze ljudi s istim razlozima. Navala ljudske ružnoće osupne i najneutralnije promatrače. Ljepota je rijetka, skladnosti nema puno, pravilnost je iznimna. Možda zato što mladi ljudi ne šetaju više ovdje, jer šetaju u drugo vrijeme, zato što ne nabavljaju i ne tegle provijant. Njima je stalo do drugih užitaka, njih manje zanimaju žderilo i pijača. Najviše se mogu sresti žene i muškarci koji su odustali od samih sebe, koji više ne brinu za svoja tijela, nastradala od prekomjernog unošenja hrane i alkohola, zapuštena zbog posljedica nadmoći bolesti. Dojmu, dok ih promatramo, kako se radi o neravnomjernosti između dijelova i cjeline, doprinosi odjevni neukus kao izraz siromaštva, ali i površnog odnosa prema harmoniji i odjeći – produžetku osobe. Ružnoća i pomanjkanje ukusa vladaju gradom. Harmonično i decentno odjeveni, uredni i dotjerani nailaze poput spasa, neobičnih pojava, poput osoba koje remete javni nered. Estetika i elegancija u malodušnom, poraženom gradu misaone su imenica. Ružnoća, glupavo ozbiljna, podsjeti nas na aforizam Julesa Renarda: Bio je toliko ružan da je postajao ljepši kad bi se nakreveljio.
Žiličaste nosine vire kao krumpiri iznad pogrešno nošenih maski. Napeti trbusi onemogućavaju guranje kolica u supermarketu, štikle na nogama na koje su navučene trenirke, frizure: nalet vjetra i pokisla vrba, bijele čarape i prekratke hlače guraju kolica koja mole za milost zbog pretovarenosti nekom bastardnom colom, tijela kao vješalice za robu s mirisom lavande, grbe na završecima vratova žena, vene poput delte Amazone na listovima bez najlonki, šetači koji sliče svojim psima dok ovi seru slobodno i veselo po uveloj travi pored pješačkih staza, ocvale mame u balonerima čekaju svoje osnovce, djedovi, bake, štapovi... U susret nam dolazi pedesetogodišnjak u patikama, u jakni čiju boju ne možemo identificirati, s kapom za koju ne postoji naziv, visok 175, težak 98 kila, u masnim riflama. Puši, šepa, priča sam sa sobom. Dvije ostarjele prijateljice nose sve svijetlo, od cipela, preko debelih dugačkih vesti do sijede kose. Moda iz sedamdesetih prošlog stoljeća. Torbe koje nose preko ramena su nabrekle i jedine su crne. Plavokosa, zdepasta MILF baca smajlove u stilu ko vas jebe jadnici, sve bih vas samljela, ne prilazite. Frizuru joj drži pola kile laka za kosu. Jadnici u pretijesnim sakoima i šiljastim cipelama spuštaju pogled, a kad majka prođe okreću se za njom, i misle koja pička. Loše ofarbane frizure vijore i sramote glave nositelja, i muških i ženskih. Trebali su za savjet pitati Ivu Robića, rekao bi T. P. Legenda Ivo kvalitetne boje za kosu nabavljao je u Beču. Omladinac od tridest pet, obrijane glave, pognut u leđima kao frizer, u ruci nosi knjigu. Ne možemo vjerovati. On je naš favorit, izuzetak. Umalo mu ne prilazimo čestitati mu i pitati je li stanovnik ovog grada. Naš osmijeh se smrzava nakon što primjetimo da ju je odbacio u kantu za smeće. Možda računa da će ju netko naći i pročitati, hahaha. Muškarci s X nogama i žene s O nogama ljuljaju se se u potrazi za U zagrljajima. Gdje su vikleri, pomislimo. Gdje je nestao smijeh po ulicama? Onaj prosti, socijalistički, pun nade? Oko nas su podvoljci, podočnjaci, buljooki, pretili, reptili, kljasti, nadrkani. Sorta ljudi koja je poružnila i poblesavila od pandemije i gledanja tv-dnevnika. Ružnoća je simptom. Ružnoća je iskrenija od ljepote.
I nemojte sad o političkoj korektnosti. Citirajte mi samo: Reklo sito igli: kakvu to rupu imaš na leđima? Bit će mi sve jasno i bit će mi možda neugodno.
