Pobuna nije sama po sebi plemenita, već po onome što traži.
Camus
Ljutito brujanje mnoštva, jedna je od najstrašnijih buka svijeta.
Halifax
Svi vlastodršci i gospodari svijeta iskidanog na komade veličine njihove volje za moć, znaju jednostavnu tajnu vladanja izraženu brutalnom, arhetipskom slikom: ljude treba čvrsto uhvatiti za jaja, a ovi će im onda pokloniti svoje srce i um.
Čovjek se ne boji ničeg toliko koliko dodira, kaže Elias Canetti u knjizi Masa i moć. Shvati li se dodir kao zadavanje granica smjeru kretanja, tom važnom uvjetu slobode, onda je “hvatanje za jaja” šapama zapovijedi funkcionalnih autoriteta bolno prikivanje ljudi za jedno mjesto, mjesto koje se nadzire kako se čovjek ne bi odlučio istrgnuti i pobjeći na slobodu. (Zapovijed je starija od jezika, inače je psi ne bi mogli razumjeti.)
Jedino se u masi čovjek može osloboditi tog straha od dodira…u kojoj se strah pretvara u svoju suprotnost. Zato se surovi kontrolori ljudskog kretanja boje ostrašćene, zbijene mase koja poprima podrivačke kvalitete, pa joj ne suprotstavljaju samo svoju šaku, nego isto tako omasovljene skupine u vidu instrumenata svoje moći- vojsku i policiju.
Masi prosvjednika suprotstavljaju se mundiri, uniformirani organi zaštite reda i poretka. Na trenutak se, u rastućoj masi prosvjednika- masi istog smjera i istog cilja, sve odigrava kao unutar jednog tijela– nestaje strah od dodira, a okupljeni se ljudi, izjednačeni zahtjevima za promjenom, oslobođenih, klatećih jaja životnosti i težnje za socijalnim dostojanstvom vlastitog rada i postojanja, pokazuju kao istinska, konkretna prijetnja izdavačima zapovijedi. Borba za popunjavanje prostora odmjeravanje je snaga dvije mase, mase čuvara privilegiranih zapovjednika i mase pobunjenika. U tom odmjeravanju snaga pokušava se kastrirati opipljivi revolt koji je ipak erektirao usprkos usađivanim indoktrinacijama službenih ideologa da je nepostupanje po njihovim zapovijedima jednako pokušaju rušenja cijele političke zajednice. From upstairs se vjeruje da će se očerupani narodni kokošinjac uplašiti puštanjem lisice indoktrinera u njegove prostore, što odlučne prosvjednike zanima kao prošlogodišnji vozni red HŽ-a.
Najsvjesniji dio mase, njeno ljudsko ljepilo, prethodno je u sebi, a za vrijeme pobune glasno pjeva Pjesmu vodeničnog kotača Bertolda Brechta, jer šutjeti znači dati do znanja da se ništa ne prosuđuje i ne želi.
Ah, imali smo mnoge
gospodare
i tigrove i hijene,
imali smo svinje
i volove.
Ali, ipak, hranili smo
te i ove
bili bolji il´ lošiji.
Ah, čizma čizmi uvijek nalikuje
i gazi nas. Ja mnijem
shvatit ćete: ne treba nam
drugih gospodara
već nikakvih.
Kada razmišljaš o dugoj i mračnoj historiji čovječanstva, naći ćeš da je mnogo više groznih zločina počinjeno u ime poslušnosti nego što je ikada počinjeno u ime pobune, kaže Snow.
Što je pobunjeni čovjek, pita Albert Camus u knjizi Pobunjeni čovjek. Odgovara da je to čovjek koji kaže “ne”… Koji je sadržaj toga ’ne’? Ono znači, na primjer: ’To je predugo trajalo’, ’Dovdje da, dalje ne’, ’Idete predaleko’ i još ’Ima granica koju ne smijete priječi’. Jednom riječju, to ’ne’ potvrđuje postojanje neke granice. Odlučiti se za “ne”, prema tome, znači nedopustiti da se prijeđu granice prava kojeg imaju pobunjeni, znači, ujedno, pomicati granice svog prava. U tom smislu, ljudska povijest je povijest pobuna. I bogovi su na tronove dolazili pobunom. Zeus, vrhovni Bog starih Grka, na olimpijski tron dolazi nakon pobune protiv oca Krona. Camus, koji konstatira: ja se bunim, dakle mi jesmo, pobunu dijeli na metafizičku- poziv kojim se neki čovjek diže protiv svog položaja i čitavog stvaranja (Kain, de Sade, dendiji, romantičari, Stirner, Nietzsche, Lautreamont, nadrealisti, nihilisti…); povijesnu- izmijeniti i organizirati svijet čovjekovim silama (Spartak, kraljoubojice u Francuskoj revoluciji, Bakunjin, Nečajev, Marx, Lenjin, Mussolini...) i pobunu umjetnika- proizvodnja sudbine po mjeri ( Rimbaud, van Gogh, Zolla, Majakovski, bitnici…).
Pobuna kao izbor naglog, vidljivog otpora da se ne zadrži i trpi ono što je voljom moćnika namijenjeno kao sudbina, preokretanje je kabanice vlastite tolerancije boli uslijed neodgovarajuće egzistencije. A pobuna koja u sebi ne sadrži političko- klicu organiziranih ideja koje vode promjenama, nalikuje na nemirno, kaotično kretanje snijega u staklenoj kugli: sve i dalje stoji na svom mjestu, a bjelina uskomešanog snijega zamućuje pogled. Međutim, trenutak uznemirenja kao najave zamjene jedog drugim, smisao je pobune. Pobuna dokazuje da je važno cijeniti svaki trenutak koji imamo na ovoj zemlji. Život bez pobune je kao godina bez proljeća. Pobuna bez istine je kao proljeće u suhoj, neplodnoj pustinji. Život, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo koje se ne može odvajati ni mijenjati (Gibran).
Dok očekujemo jesen, u sebi pjevamo Pjesmu vodeničnog kotača.
sbperiskop
