U vremenu antikrležijanskog i antipetőfijevskog kurjačkog škljocanja oštrim zubima netrpeljivosti i diskvalifikacija, u dobu sve većih pijavica na tijelima građana, u sadašnjem razdoblju modernizacije represije, brodskim medijskim prostorom patroliraju kukavičke pudlice, groteskno ošišane po posljednjoj modi podvrgavanja gazdama, kastrirane od revolta spram mjesnih neprilika i bez otpora spomenutim kurjačkim zubima koji grizu najviše one koji uzvikuju Ne! Dosta! Tu rasu pasa lako se dresira, pa često nastupaju u cirkusima. Pudlice nastupaju u brodskom medijskom cirkusu na zadovoljstvo njihovih vlasnika i vlasnika (jednina) cijelog grada. Jer, da nisu novinarske pudlice, da ponekad posumnjaju u priopćenja i članke tzv. kolega, koje im se serviraju na platama web stranica kao znanje, da se katkada drznu iskoristiti bogatstvo vlastitih refleksija, da otpuste ukočeni um od egzistencijalna hvatišta, da se zapute na moralne i intelektualne vidikovce s kojih se pogled širi na kulturni, socijalni i politički kontekst događanja i pojava, onda bi barem režanjem ili lavežom reagirali na harangu protiv Slavice Lemaić, nezavisne zastupnice u Gradskom vijeću, jednoj od depandansi velikog gradskog cirkusa.
Nju se, već duže vrijeme, poput zaklane životinje, na portalu sbplus, komada na čereke, samo zato što se opire zadanoj podjeli cirkuskih uloga, zato što po dužnosti vijećnice odbija šutjeti, i zato što se usudi bobu reći da je bob, a gradonačelniku Duspari da Brodom naviga u pogrešnom smjeru. Ona po svojim višegodišnjim, upornim i uvjerljivim istupima, odlučnim ponavljanjem Ne! i Dosta!, po jasnoj liniji argumentacije za svoje teze, po smjelosti da iznese prijedloge koji potiru postojeće i nude izlaze iz stagnacije, nije politička konfekcija. Ona je unikatni komad, brand, njezina nastojanja su roba s potpisom, ona je kreator koji razgolićuje brodske političke drvene lutke jedva pokretnih udova i bez živih očiju, kojima su, za dobar honorar, navučeni dresovi po potrebi interesa selektora ekipe koja će igrati po njegovim pravilima. Za razliku od političkih manekena kod nje nema oscilacija samopoštovanja i grandomanije bez pokrića kao kod brodskih političara uzgojenih u stranačkim inkubatorima.Ti drveni lutci koji samo podsjećaju na živa politička bića naplaćuju svoje paradiranje tr(a)ženjem da se uhljebi nekog od njihovih nesposobnih rođaka. Brod je umoran od medijskog komadanja nezavisne zastupnice Slavice Lemaić. Bolja polovica Broda se zgražava što ju nitko ne brani od nedopuštenih prekršaja u polju igre koja bi trebala biti barem donekle fair play. Reagiranje na redovite faulove koji se čine nad njom, postalo je svojevrsni lakmus papir za socijalnu pristojnost, odnos prema kritici i integritetu građanke izabrane glasovima Brođana. Ona je aktivistički nemirna, takoreći svakodnevno prosuđuje o potezima često nerazumne gradske vlasti, o njenoj jednodiomenzionalnosti u postojećem poretku od četiri dimenzije opstojanja, o mizernim projektima i deficitu strateških opredjeljenja. U tom smislu je prijetnja gradonačelniku i njegovim medijskim kurjacima, pa se prema njoj postupa kao prema silovanoj ženi kojoj se kaže da je sama kriva. Prečesto da bi bilo slučajno i da bi se toleriralo.
U „običnom“ izvješću s Osme sjednica Gradskog vijeća Slavonskog Broda, koje bi po pravilima funkcioniranja tog novinarskog oblika trebalo biti lišeno komentatorske komponente, objavljenom na spomenutom portalu, naslovljenom:Trgovanje povlaštenim informacijama: Slavica Lemaić laže, ili ima povlašten položaj u društvu, njen javni, otvoni istup se upravo nedopustivo subjektivno označio kao istup u cilju samopromocije, jer je javno obznanila kako ima podatak da – nakon ekološke nesreće koju je uzrokovala tvrtka generala Ivana Čermaka – nije došlo do zagađenja vode nego da su tek “kontaminirani uzorci”. Kolektivni izvjestitelj zaključuje: Spektakularnost informacije leži u činjenici da Slavica Lemaić laže, ili pak ima povlaštene informacije iz državnih institucija, koje nitko drugi nema, pa ni brodski gradonačelnik Mirko Duspara koji je tim institucijama podnio kaznenu prijavu, niti je o tome informirano 90 tisuća građana koji su tijekom uskrsnih blagdana bili u panici pijući vodu iz vatrogasnih i drugih cisterni. Umjesto da ju se od strane najvećeg lokalnog news portala pohvali i nagradi za hrabrost koja ide u cilju odlučnog i bezodvlačnog razrješenja misterije o zagađenju pitke vode, a koja mjesecima muči zabrinute Brođane, nju se dezavuira palančkim podvalama, njoj se uvaljuje destruktivnost i šurovanje, zamislite, s pokušajem da se dođe do istine. Ona se samopromovira! Skandalozna je to tvrdnja. Njena dramatična informacija s okusom urote, sječe se na portalu u korijenu, jer nema legitimaciju izvora, jer mijenja percepciju o uzrocima zagađenja, jer indirektno optužuje. Umjesto da novinarka na plaći odradi svoj posao novinarke, i Slavicu Lemaić zamoli za razgovor u kojem bi javnosti objasnila o čemu se radi, nju se opisuje kao neurotsku seljančicu koja nekontrolirano, samopromotivno priča o nečemu o čemu ni sam gradonačelnik ne zna. Neugoda i šok koje je Slavica Lemaić izazvala, jer je dirnula u osinje gnijezdo sumnjivih namjera, amortizira se kvazinovinarskim napadom na njeno pravo da razbuca partikularne interese koji čak ne prežu i od preliminarnog iskorištavanja i možebitnog trovanja vlastitih sugrađana. Mrtvog psa se ne udara! Kako je Slavica Lemaić energično izlajala nešto potencijalno vrlo opasno, nju se zaustavlja nastavkom medijskog udaranja i gumenim mecima etiketa koji hoće onesposobiti Lemaićkin napad na gradske autoritete.
Treba li uopće podsjećati da su novinarske, autistične pudlice odšutjele ovo, tko zna koje po redu, novinarsko silovanje, ali i njenu izjavu, dubeći veselo na glavi u cirkuskoj predstavi posvećenoj gradonačelnikovoj bezgrešnosti? Ali, ako šute pudlice kao čuvari javnosti, državni organi ne bi trebali biti mutavi.
sbperiskop
