Početak srpnja već godinama mi je rezerviran za Đakovačke vezove, gdje se opustim i nabijem samopouzdanjem i ponosom da mogu s mirom krenuti na Jadran te da sam siguran kako mi lokalni Dalmoši, koji su davno prodali mandolinu za „piz šita“ ne mogu nabijati komplekse, podcjenjivati i rugati se kako kod nas ničega nema te kako se možemo kupati u Savi, kako možemo uopće mirisati riječku ribu, a kamoli jesti je...?
I doista, da nema „Đakovačkih vezova“ ljudi s juga bili bi skoro u pravu jer oni imaju sve što im treba za život : more, gradele, vino, turisti i Hajduk dovoljan su razlog za živjeti u Dalmaciji, da ne spominjemo uopće činjenicu kako zimu proguzaju sa uljnim kaloriferom od 1,5 KWh ili sa 2 metra drva. Iako se održavanje „Vezova“ poklapa sa fišijadom koja se događa u Brodu samo 2 km od kuće u kojoj živim nikako se ne mogu identificirati s lokalnom nabiguzičarskom manifestacijom gdje se zadovoljavaju animalni nagoni za žderanjem, lokanjem i umakanjem tuđeg kruha u tuđi kotlić te vrhunskim somelierskim komentarima. Prvo naspu donirani kiseliš u plastičnu čašu, onda zaliju s doniranom mineralnom pa gledaju, manirom velikih stručnjaka, u visoko podignutu ruku, zatim turaju pod nos pa šnjofaju, kucaju se i kunu kako nikad nije bilo bolje nego ove godine, naglo eksaju i traže još da ne bi sve popili oni koji vole „mule“. A fiš paprikaš nikad ukusniji. Jedina dilema je da li ga netko može napraviti bez ribe i da li netko, uopće, može napraviti fiš, a da ne valja. Kvaliteta cijele manifestacije mjeri se količinom drva koje mogu ponijeti čelnici turističke zajednice u „naramku“ i njihovoj dostatnosti da čorba proključa jer se u Brodu i najobičnija pučka veselica mora staviti u službu politike i njenih poltrona.
Na ostacima nekada čuvene „Smotre folklora“ koja je znala na Klasijama okupiti po nekoliko tisuća promatrača i učesnika razvilo se „Brodsko kolo“ koje vrijedni ljudi i struka još nekako uspiju sačuvati i otrgnuti od lokalnih mecena i primitivnih bonkulovića koji ne znaju razliku između brača i bugarije i to na taj način da su cjelokupnu manifestaciju razvodnili na više lokacija i segmenata pa „stručnjaci“ koji bio to trebali sjebati jednostavno ne znaju odakle početi. Žalosno je kad potvrdu svoga identiteta Brođani moraju tražiti u Đakovu, Vinkovcima ili drugim slavonskim gradovima jer ono što im se doma nudi nije dovoljno i moglo bi biti mnogo bolje pa ako hoćete i profitabilnije jer ipak smo mi 6. Ili 7. grad u Hrvatskoj i imamo što za pokazati. No, dok utvrdimo prioritete te da li je bitniji paprikaš, nogometni turnir u Ruščici, zatvaranje otvorenog bazena ili biciklistička staza koju je netko nalijepio na „pješačku“ , grad se u nedjelju lagano ispraznio i masa ljudi koja si još može to priuštiti otišla je put Đakova da doživi Slavoniju, igru, veselje, tradiciju te poboljša turističku bilancu tog pitomog istočnoslavonskog gradića u kojem se mnogi bolje osjećaju nego kod svoje kuće.
I ove godine mnoštvo sudionika izvodilo je folklor, pučko crkveno pjevanje, Mali vezovi, biralo se najljepše narodno ruho, najljepša djevojka, snaša,a sve je kulminiralo završnom svečanom povorkom. Počelo je daleke 1967. godine odlukom o pokretanju priredbe koja će se nazvti „Đakovački vezovi“ koja je donesena na proširenoj sjednici Upravnog odbora turističkog društva održanoj 03.02.1966. prema ideji i inicijativi Brođanina dr. vet. Zvonimira Benčevića, direktora centra za selekciju konja u Đakovu ( ergela lipicanaca ) i predsjednika Turističkog društva Đakovo. Dr Benčević Zvonimir bio je vizionar svojega doba. Iako nije poznavao turističku ekonomiju misiju i ciljeve svoga projekta odredio je realno i ostvarivo što nije slučaj sa mnogim menadžerima današnjice. Uspio je još za života stvoriti manifestaciju koja se kasnije izdigla iznad njega samoga, iznad Đakova i svemoćnog i nadaleko poznatog đakovačkog PIK-a koji je bio dugogodišnji sponzor „Vezova“. Sa ekipom suradnika stvorio je manifestaciju koja se izdiže iznad visine đakovačke katedrale i samog biskupa Strossmayera koji u njoj počiva. Vjerojatno nema đakovačke obitelji iz koje bar jedan ili više članova nije na neki način kroz sve ove godine uključen u „Vezove“. ĐV razvili su i izdavačku djelatnost. Izdaju prigodni prospekt kojim se najavljuje manifestacija i program, a od 1970. ide i Revija sa vrijednim člancima iz područja slavonsko-baranjsko-srijemske etnologije, povijesti, gospodarstva, poljoprivrede, književnosti i umjetnosti. U sklopu „Đakovačkih vezova“ održava se Bonavita u Trnavi – natjecanje nategača i dodjeljivanje nagrada najboljim vinima te izložba i degustacija viljamovki, gastrofest – kulinijada i pravljenje i konzumacija fiša i čobanca. Prisutni su brojni likovni umjetnici te najbolji orguljaški glazbeni virtouzi koji pokazuju svoje umijeće u katedrali bazilici sv Petra.
ĐV-e danas organizira grad Đakovo i TZ grada Đakova, a u proteklih 48 godina priredba je ovjenčana sa brojnim nagradama kako u tuzemstvu, tako i u inozemstvu, a jedna od najznačajnijih je dobitak međunarodne turističke povelje FEST-a ( Europska federacija turističkih novinara sa sjedištem u Rimu).
Mi Brođani trebamo biti sretni što je naš sugrađanim Benčević Zvonimir ( 07.10.1892. - 09.08.1988.) zlatnim slovima upisan u povijesne knjige Đakovštine i ove hvale vrijedne manifestacije, a moja malenkost još povrh toga mora biti zahvalna što je sam dr. Benčević svoje posljednje dane života proveo u neposrednom susjedstvu u Malom Parizu te sam bio u prilici upoznati čovjeka kojemu su se mnogi divili. Naime, dr. Benčević – izdanak poznate brodske trgovačke obitelji, razvevši se od prve supruge Zdenke, koja je bila iz još poznatije obitelji ( Brlići ) preselio je u ulicu Eugena Kumičića ( kućni br. 84 ) i živio sa gospođom Stankom Šuber. Po smrću prve supruge Zdenke (1984.), koja je bila izrazito aktivna na očuvanju brodske kulturne baštine dr Benčević oženio je gospođu Stanku, sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća te je ova izjavila : „Napokon sam postala gospođa Benčević.“. Služila ga je do smrti,a mi smo joj pomagali.. Tu i tamo u znak zahvalnosti poklonila bi neku knjigu ili fotografiju komšinici Marici Kačić ( rođ. Perković ) koja im je bila vjenčana kuma, a usput i moja tetka, te sam danas,ni kriv ni dužan, vlasnik dijela riznice pok. dr. Benčevića.
U školi su nas tada učili da su od konja bitni samo oni koji dolaze u paru sa nekim budalastim junakom pa makar on bio i izmišljen. Tako pamtim Marka Mrnjavčevića – zvanog Kraljević Marko koji je bio zaštitnik i spasitelj kršćanstva za vrijeme otomanske okupacije Balkana – junačina i oličenje otpora, a djelovao je i dijelio sve „po pola“ sa svojim konjem Šarcem. Još sam zapamtio i vojvodu Momčila te njegovog konja Jabučila koji nosi krila poput grčkog Pegaza i dokazuje da Srbi ne mogu bez izdaje ni u mitskim pričama. Dr. Benčević ( iz čije ostavštine prenosim nekoliko slika ) , bio je upravitelj Đakovačke ergele lipicanaca od 10.01.1947. do 01.04.1971. kada odlazi u mirovinu. Uz brojne znanstvene radove, znanje koje je nesebično prenosio i iskustvo koje ga je krasilo proširio mi je vidike i saznanja o lipicancima, Đakovu, Brodu i cijeloj Slavoniji na što sam beskrajno ponosan.
Odlukom Skupštine općine Đakovo od 28.02.1974. dr. Zvonimir Benčević proglašen je počasnim građaninom općine Đakovo,a za svoj rad na unapređenju konjogojstva u svojstvu rukovoditelja Centra za selekciju konja u trajanju od 24 godine, kao i za rad na osnivanju „Đakovačkih vezova“ u svojstvu predsjednika proglašen je i doživotnim počasnim predsjednikom manifestacije „Đakovački vezovi“. Umro je u Slavonskom Brodu 09.08.1988. te je sahranjen u obiteljskoj grobnici na samom ulazu u „Staro groblje“.
