Foto: EPA
Politički je realitet da će RH i Srbija jamačno i ubuduće sasvim oprečno gledati na 1941., 1991. i na 1995. godinu, na ustaški genocid nad Srbima u tzv. NDH, na konc-logor Jasenovac, na ulogu vojnog vikara u ustaškoj paradržavi bl. Alojzija Stepinca (imenovao ga papa Pio XII. u siječnju 1942.), na karakter rata u raspadu bivše SFR Jugoslavije (domovinski ili građanski), na ulogu bivšeg vojnog i političkog vrha Srbije, na ratne i zločine protiv čovječnosti, etnička čišćenja i progone ljudi, ratne i ine štete, sudbinu nestalih vojnika i civila, ključna pitanja međudržavne granice na Dunavu, položaja nacionalnih manjina u jednoj i drugoj državi, itsl. Te razlike, međutim, ne mogu biti razlogom za kontaminiranje hrvatsko-srpskih odnosa mržnjom, hladnoratovskim tenzijama i svom silom animoziteta koji nemaju ni povijesno niti aktualno utemeljenje, jer dobrosusjedstvo, mir, stabilnost i dijalog među dvama najvećim slavenskim narodima na zapadnom Balkanu nemaju alternativu
Marijan Vogrinec
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić s državnim izaslanstvom odletio kući, zadovoljan kako ga je primila i ugostila hrvatska kolegica Kolinda Grabar-Kitarović i ostatak političkog vrha susjedne države, pali već i prvi intervjui s obiju strana, a u RH političko stanje u vezi s tim posjetom kao poslije katastrofe u Port-au-Princeu. Na sve medijske strane sijevaju iskre, a HRT cijelu svoju tv-emisiju „Otvoreno“ posvetio, ni više niti manje – hrvatskoj vanjskoj politici. Predsjedničin vanjskopolitički savjetnik Mate Granić, Tuđmanov ministar vanjskih poslova, diplomatski otac Kolinde Grabar-Kitarović, iz petnih se žila trsio prikazati svoju šeficu kao diplomatkinju/državnicu par excellence, koja je i Vučićevim službenim posjetomu Hrvatskoj – na njezin poziv, a ne navodno na zahtjev Washingtona i blagoslov Bruxellesa i Moskve – odradila sjajan posao u korist dobrosusjedstva, mira i sigurnosti na zapadnom Balkanu.
Toj HRT-ovoj poruci, u čijem su kreiranju sudjelovali samo gosti naklonjeni HDZ-u, jer se SDP ispričao za nesudjelovanje u raspravi političkih istomišljenika, suprotstavio se mali dio iznimno povlaštenog veteransko-stradalničkog naroda. Presicom, navodno u organizaciji ratnih udovica, ali u ime „hrvatskog naroda“ (sic) te oštrim priopćenjem protiv predsjednice RH koja je „nezadovoljne prosvjednike“ sa zagrebačkog Trga bana Jelačića i ispred Kamenitih vrata navrh Radićeve ulice nazvala marginalcima s ruba političkog spektra koji žele diktirati državnu politiku. Uvrijedila ih je istina, pa su u prvi plan gurnuli – kad već nisu imali jaču figuru među jedva dvjestotinjak angažiranih u performansu srbofilije i čobanskih uvreda – izvjesnu šeficu zagrebačke udruge ratnih udovica Rozaliju Bartolić. Ona u četvrtak proziva Kolindu Grabar-Kitarović, jer da je osramotila svoju zemlju i ne zna da je „Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu, a Srbija – izgubila“.
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Prema tome, dok se Aleksandar Vučić ne ispriča, osobito za svoj huškački, četnički govor u Glini 1995. godine, te Srbija ne otkrije sudbinu svih nestalih i ne plati ratnu štetu i ne udovolji milijun drugih obveza, Vučić nema što tražiti u Zagrebu.
Neki tv-komentatori, da cirkus bude veći, tvrde kako je Vučić svojim posjetom „uspio unijeti razdor između Pantovčaka i Banskih dvora“, uneredio odnose predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića. Nonsens. Ti su odnosi, prije svega na štetu građana i HDZ-ovih birača, krenuli nizbrdo već od trenutka kad je Plenković zasjeo na premijerski fotelj i praktično postao najmoćniji politički operativac u zemlji. Nije tajna da su se njihovi odnosi u međuvremenu samo pogoršavali zbog čestih predsjedničinih (ne)diplomatskih soliranjima i gafovima izvan granica partnerskog vođenja države. To ju je vlastohleplje već 1995. godine sukobilo s tadašnjim SDP-ovim premijerom Zoranom Milanovićem, koji ju je također javno ignorirao.
Politički i medijski klipovi
Vučić nema veze s tim što su se Grabar-Kitarović i Plenković mjesecima izbjegavali istodobno naći na istom mjestu i otvoreno demonstrirali neke infantilne animozitete, čak i za (ne)protokolarnih prigoda (npr. domjenak u povodu pravoslavnog Božića, rukometni susret hrvatske i srbijanske reprezentacije na otvaranju Eura 2018, itsl.). I sada, predsjednica zove Vučića na dva dana u Zagreb, dogovara s njim teme o kojima želi razgovarati – nije bitno je li na poticaj SAD-a, suglasno s EU-om i Ruskom Federacijom – a premijer ili nije pravodobno obaviješten ili osobno nije za posjet. Pa ubacuje klipove u predsjedničine kotače: on će pitati Vučića kada će i kako Srbija platiti Hrvatskoj ratnu štetu učinjenu u „agresiji Srbije na RH“, a njoj ne pada na um ni Vučićeva „isprika za agresiju Srbije niti njegov četnički govor u Glini 1995. godine“.
Tzv. javna medijska kuća HRT – kojoj zbog neprofesionalnosti i političko-ideološke naklonjenosti HDZ-u zadnjih mjeseci „drastično opada tv-gledanost“ (bivši glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić u ‘Pressingu’ televizije N1 Hrvatska) – možda je više od ostalih trebala izbjegavati u izvješćima i komentarima Vučićevog dvodnevnog posjeta srbofobne i hladnoratovske tonove, rezervirane za kloaka medije ekstremne desnice. Zašto nije uspjela, ide na dušu trećerazrednim urednicima i novinarima, što ih je politički instaliran glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić postavio na utjecajna mjesta. Kontroverzna novinarka Karolina Vidović-Krišto ni u petak („Skener“ u „Dobrom jutru, Hrvatska“) nije propustila udarno skenirati srbofobiju u osvrtu na naslovnice stranih medija u povodu susreta predsjednika RH i Srbije. Zamjerila je svjetskim medijima to da su posjet stavili u kontekst „smanjivanja tenzija među dvjema državama“, a nisu objasnili da je „uzrok tenzijama ratna agresija Srbije na Hrvatsku“.
Srbofobnoj kvazinovinarki važno je da cijeli svijet osudi Srbiju i više joj je do toga da se neprestano govori o agresiji (koja je sporna kvalifikacija i na samom zapadnom Balkanu, kamoli šire), o istočnom grijehu srpskog naroda, a ne o tome da prošlost ne smije biti španjolska čizma budućnosti, mirotvorstvu i suživotu dvaju najvećih slavenskih naroda ts, koja bez Srba i neskrivenih animoziteta prema Srbiji, ali i promicanja nakaradnih svjetonazora à la Judith Reisman i radikalne desničarske ideologije, pa i lažima i krivotvorinama ako treba „dokazati“ nedokazivo. Karolina Vidović-Krišto valjda ne vidi smisla svojim pregledima stranih medija u „Skeneru“, ako ne mlati po Srbima i ne diže rep svekolikoj svjetskoj desnici – od AfD-a u Njemačkoj do Donalda Trumpa u SAD-u. Na nesreću, zbog nje se ne može otkazati onih 80 kuna obavezne mjesečne pretplate HRT-u, ali ostaje za utjehu – daljinski upravljač.
Vučić i Srbija su politički profitirali tim posjetom. I u domaćoj, i europskoj, ali dijelom i u hrvatskoj javnosti, koja je u neugodi gledala politikantski performans u domaćoj režiji. Srbijanski predsjednik je znao za rogove u vreći među hrvatskim državnim brdima i da u tim okolnostima može biti na dobitku te je smjesta prihvatio poziv. Kao šef dražave koja mirotvorno pruža ruku, za dijalog je i suradnju, za zatvaranje crnih stranica prošlosti i otvaranje perspektiva budućnosti. Bez obzira što on osobno misli, odnosno je li iskren u onom što javno demonstrira, taj gard je sastavnica stabilnosti i mira u rovitoj regiji zapadnog Balkana na čemu inzistira i međunarodna zajednica. Politički disfunkcionalan državni vrh RH, osim organizacijski i sigurnosno vrhunski odrađenog posjeta stranog državnika, ostavio je dojam neugodno posvađane obitelji u kojoj majka i otac ne razgovaraju, udaljili su se od stola i kreveta, nevjerodostojni su susjedima, a djeca pate od kompleksa i (srbo)fobija. To nije jamstvo sposobnosti za riješiti ključne probleme.
Stoga su i optimisti i pesimisti – i u RH i u Srbiji – podjednako razočarani službenim posjetom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Ništa se bitno nije dogodilo niti će se dogoditi u politički traljvim hrvatsko-srpskim odnosima, iako sam taj događaj jest događaj na simboličkoj razini. Sportskim rječnikom, 1-0 za razum, bez obzira tko je koga natjerao na to da mu nakon četvrt stoljeća dođe iz guzice u glavu. Da budale, šovinistička patologija i velikoimperijalne tlapnje nisu 1990-ih uzeli glavnu riječ i ljudima ugurali oružje u ruke, danas službeni Zagreb i Beograd ne bi bili u neprilici razgovarati o nestalima, ratnim štetama i isprikama, granicama, pravednoj podjeli bivše zajedničke državne imovine, itsl. Ta gusta sjena prošlosti kontaminirala je mogućnost da hrvatsko-srpski politički odnosi budu bolji nego što su mogli biti.
Predsjednica Grabar-Kitarović – svjesno i savjesno ili…, vidjet će se – naglasila je na skupu Srpskog narodnog vijeća u KD Vatroslava Lisinskog, gdje je nazočila zajedno s predsjednikom Vučićem, povijesno značajnu, pozitivnu srpsku sastavnicu bez koje bi hrvatski korpus bio samo – torzo. Ne samo bez najvećeg znanstvenog uma na svijetu Nikole Tesle („Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom“) ili bez Josipa (Josifa) Runjanina, Srbina koji je u Glini uglazbio stihove Hrvata Antuna Mihanovića za hrvatsku himnu, ili Srbina Petra Preradovića koji je napisao najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti…
Ta je trajna stečevina – koja se u hrvatskom javnom diskursu tvrdoglavo/zlonamjerno zanemaruje, kao i to da je oko 20.000 pripadnika srpske manjine u Domovinskom ratu branilo RH – zalog dobrosusjedske budućnosti Hrvatske i Srbije. Ta budućnost nema alternativu izvan mirotvornog suživota i napretka dviju zemalja i svih njihovih žitelja. Nema alternativu ni – reklo bi se dnevni, na državnoj i nižim razinama – dijalog i razgovori čak i onda kad nema dogovora. Bolje je i stoput razgovarati bez dogovora, nego jedanput ratovati. Ili se desetljećima gledati mrkog oka. Nepovjerenje i mržnja rađaju nepovjerenje i mržnju, a u tom živom blatu nema kruha ni za koga. Svjesno ili tek hinjeno, nema veze, Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović odašilju poruku da su svjesni te činjenice i zato će, dogovorili su se, srbijanski predsjednik već na proljeće uzvratno ugostiti hrvatsku kolegicu u službenom posjetu Beogradu.
Politički je realitet da će dvije države jamačno i ubuduće sasvim oprečno gledati na 1941., 1991. i na 1995. godinu, na ustaški genocid nad Srbima u tzv. NDH, na konc-logor Jasenovac, na ulogu vojnog vikara u ustaškoj paradržavi bl. Alojzija Stepinca (imenovao ga papa Pio XII. u siječnju 1942.), na karakter rata u raspadu bivše SFR Jugoslavije (domovinski ili građanski), na ulogu bivše vojnog i političkog vrha Srbije, na ratne i zločine protiv čovječnosti, etnička čišćenja i etničke progone ljudi, ratne i ine štete, sudbinu nestalih vojnika i civila, ključna pitanja međudržavne granice na Dunavu, položaja nacionalnih manjina u jednoj i drugoj državi, itsl.
Samo su politički hlebinci i profesionalni demagozi uvjereni u to da će RH – a ne interesi Washingtona, Bruxellesa i Moskve – odlučivati o tome hoće li Srbija, kada i kako u važne zapadne integracije, jer nije otkrila sudbinu do zadnjeg nestalog u Domovinskom ratu, platila ratnu štetu Hrvatskoj po izračunu HRT-ove skeneristice Karoline Vidović-Krišto (više od 500 milijardi eura?) i srbofobnih istomišljenika niti će u sljedeće dvije godine pristati na „katastarsko“ međudržavno razgraničenje na Dunavu, kao ni RH na mrsku arbitražu. Granični će gordijski čvor najvjerojatnije biti proslijeđen sudu u Haagu, pa – kom’ pita, kom’ tepsija. Bilateralni dogovor je na vrbi svirala budući da bi se Srbija odrekla oko 900 hektara zemljišta na desnoj obali Dunava u korist granice posred te najveće europske rijeke, a Hrvatska se ne bi odrekla oko 10.000 hektara na lijevoj obali te Šarengradske i Vukovarske ade.
Hrvatski „tajni“ ćorak-aduti
Od 138 ili 145 kilometara hrvatsko-srbijanske granice na Dunavu, RH osporava 50 kilometara budući da je sadašnja džentlmenska međa iz 1995. godine privremena na koju su dvije zemlje pristale – do konačnog graničnog rješenja – pod pritiskom tada privremenog upravitelja okupirane istočne Hrvatske američkog generala Jacquesa P. Kleina. I službenom je Zagrebu i službenom Beogradu stalo da se pitanje državnog razgraničenja skine s dnevnog reda. RH potajno igra na kartu nedavnog upozorenja predsjednika Europske komisije Jean-Clude Junckera, inspiriranog vrlo neugodnim hrvatsko-slovenskim graničnim sporom u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu, da EU neće primiti u članstvo ostale zemlje sa zapadnog Balkana, ako prethodno ne riješe svoja granična pitanja sa susjednim državama. Drugi „tajni“ adut službenog Zagreba je uvjetovanje Srbiji puta u Uniju rješavanjem niza sporova nastalih iz Domovinskog rata, sukcesijskih i manjinskih pitanja.
U kontekstu pak međunarodnih geostrateških, ekonomskih i političkih interesa – gdje je RH samo mali od kužine – procijene li SAD/NATO i EU da je bolje, a jest, imati Srbiju uza se, ne uz Moskvu i protiv sebe, hrvatski „tajni“ aduti članice EU-a i NATO-a za pritisak na istočnog susjeda neće nikom ništa značiti. Čak u slučaju da granica na Dunavu ostane neriješena, (po)ratna sporenja Zagreba i Beograda neokončana i država Kosovo službeno nepriznata. Aleksandar Vučić nije budala, kao neki samoživi u hrvatskoj politici, koji ne shvaćaju zašto je i povijesno i danas, a bit će i sutra, Srbija jako važna Zapadu. Ne samo zato što je dvostruko veće tržište od hrvatskog i što je Srba na zapadnom Balkanu bar dvostruko više od Hrvata. Srbijanski državni vođe, ne samo Vučić sada, za razliku od neskrivenog hrvatskog političkog, ekonomskog i financijskog podaništva zapadnoj politici i kapitalu, otvoreno demonstriraju protivljenje svakoj vrsti ucjena i uvjetovanja – i iz RH i iz Unije.
„Ako nas ne želite takve kakvi jesmo i ne želite se dogovoriti o spornom“, poručuju, „tko kaže da moramo biti prijatelji s RH i po svaku cijenu biti primljeni u EU.“ Nije u tom smislu bez vraga ni činjenica da Zapad, osobito Njemačka kancelarke Angele Merkel i neke jače države EU-a, Rusija i čak mnogoljudna Kina, investiraju u Srbiji dvostruko i više nego u Hrvatskoj. Svijet ne živi od sentimenata, izmišljenih mitova, nacionalnih epopeja i herojstava, mrzilačke alkemije i tako tih gluposti za tumplanje mozgova novim naraštajima, pa ako to iz sektaških ili kojih već razloga nije jasno hrvatskim politikantima što se izmjenjuju u Banskim dvorima i na Pantovčaku, saznat će na bolniji način iz središta svjetske moći, koji ih ionako drže na lancu.
Dakako, ima toga ohoho o čemu su hrvatski i srbijanski političari i eksperti dužni razgovarati, ali to ne znači da se o svemu mogu i trebaju – dogovoriti. I da se unaprijed mora determinirati rok u kojem će se neki spor riješiti ili neće. Tiha diplomacija izvan medijskog radara, dobra vjera, argumenti i uzajamno razumijevanje bez inata i tvrdičenja u bilo čemu su ona drevna mudrost o tome kako lijepa riječ i zlatna vrata otvara. Ucjenom na ucjenu neće ići, a Hrvati i Srbi tradicionlno nisu imuni od loše navike da se prkosom ide na prkos, ljutom travom na ljutu ranu, a onda se posljedice ne daju popraviti. Sva je sila primjera kad nadrapaju hrvatska ili srpska manjina, zbog protuhrvatske histerije u Srbiji (npr. nakon predsjedničine nebuloze s Pionirovim čokoladicama dubrovačkoj djeci) ili protusrpske histerije u RH (npr. nakon „antinacifašističkih“ izjava Milorada Pupovca i pisanja tjednika Novosti).
Griješna svijest/savjest i moralna impotencija političara s obiju strana Dunava, koji bez podgrijavanja hladnoratovskog stanja u hrvatsko-srpskim odnosima nemaju svoj raison d’être, anemična je nada kako su ti ljudi sposobni učiniti nešto dugoročno dobro za dva susjedna, najveća slavenska naroda na zapadnom Balkanu o kojima izravno ovise mir i stabilnost u regiji i koji se, narodi – ne njihovi samozvani vođe, ne mrze niti su se ikad mrzili. Hrvati i Srbi nisu krivi jedni drugima za gluposti političara koje, doduše, sami izabiru. U korist vlastite štete.
Dok su u Zagrebu i Beogradu na vlasti likovi koji su na izravan ili neizravan način bili aktivni na ratnohuškačkoj bojišnici i još interesno tetoše svoje ustaše i svoje četnike, a sada se kao dobri građani demokratskog svijeta prse pred civilizacijom „dobrim namjerama“ i „mirotvornom zauzetošću“ – ali uvjetovano ultimatumima na koje ni jedna normalna država ne smije pristati – politički odnosi RH i Srbije i dalje će kaskati za gospodarskim, kulturnim, znanstvenim, sportskim…, pa i odnosima među tzv. običnim građanima koji dnevno daju znati da nemaju komplekse jedni od drugih. Ali politika je iritantan ne trn, nego balvan u oku tih odnosa.
On može, ona ne može i da hoće
Hrvatskoj manjini u Srbiji neće svanuti netom što je Vučićevo izaslanstvo – s dvojicom vojvođanskih političkih Hrvata u svom sastavu – sletjelo na surćinski aerodrom Nikole Tesle. Ni preostala srpska starčad i povratnici po Baniji, Kordunu, Lici, dalmatinskom zaleđu, Slavoniji – 23 godine po okončanju VRA Oluje – neće opet imati struju, vodu, zdravstvenu zaštitu, posao, prometne veze s lokalnim središtima zato što ih je Vučić posjetio u Vrginmostu, a trojica Srba iz SDSS-a drže ključ HDZ-ove saborske većine.
Dok je Ulica Ljudevita Gaja usred Subotice, u kojoj žive Hrvati, neasfaltirana još iz predjugoslavenskog razdoblja, puna dubokih udarnih rupa i jezera za kišna vremena, a Osnovna škola Nikole Andrića usred Vukovara – koju polaze srpska djeca – već dva desetljeća sramotno devastiran objekt za snimanje filmova strave i užasa, obostrano slatkorječiva skrb Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića za srpsku manjinu u RH, odnosno hrvatsku u Srbiji vrijedna je koliko i ono što se vješa mačku o rep.
Foto: B1
Za razliku od svog srbijanskog kolege koji može, ako želi, učiniti to što je obećao, ona i da želi – ne može. Nema ustavne ovlasti, a premijer Plenković je s njom do te mjere na ratnoj nozi da ju ni na utakmici ne želi vidjeti pokraj sebe. No, lijepo je bilo čuti iz njezinih usta gotovo sve što je javno izgovorila za dvodnevnog Vučićevog posjeta i kako se ponašala kao njegova domaćica. Bila je na razini dostojnoj svog položaja i državnog digniteta, što je pristojno iznenađenje. Osobito pak neugodno/iznenađujuće za politikantske marginalce koji su – njihovo je demokratsko pravo kad se prijave policiji – redikulozno prosvjedovali na Trgu bana Jelačića i kod Kamenitih vrata. U punoj za dom (ne)spremnoj ikonografiji, s ustaškim znakovljem i oboružani parolama nabijenim protusrpskom mržnjom i primitivnim uvredama.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović hrabro im je, što se i očekuje od odgovorne državnice, rekla što ih ide. Naime, da su marginalci s ruba političkog spektra koji ne mogu uvjetovati vođenje državne politike. Poručila je to izravno u tv-kamere i pred svojim (i doslovno) visokim srbijanskim gostom, pa se grdno zamjerila HDZ-ovom saborskom zastupniku Josipu Đakiću (Hvidra) i izvjesnoj Rozaliji Bartolić, nesuđenoj filmskoj kritičarki („Ministarstvo ljubavi“, „15 minuta – masakr u Dvoru“), koja s mjesta predsjednice udruge zagrebačkih ratnih udovica drži da je pozvana diktirati Grabar-Kitarović s kim se, kada i kako smije državnički susretati. Pogotovo nakon nedavne predsjedničine „nesmotrenosti“ (?) u Vukovaru kako će proteći još puno vode Dunavom dok RH i Srbija postanu prijateljske zemlje. I što sad, marginalci?
Zrakoplov srbijanskog državnog izaslanstva još je letio negdje iznad Slavonskog Broda, a predsjednica Grabar-Kitarović je već brzala posipati se pepelom na Novoj TV u večernjem Dnevniku. Ujutro i priopćenje njezina Ureda: ma, „nije mislila“ tako kako su čuli svi koji razumiju hrvatski, nego na neke s „ekstremne ljevice i ekstremne desnice“ (sic), koji joj se miješaju u posao. Glupost koja je bacila debelu sjenu na sve što je s Vučićem dobro odradila za poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa. Ne bi li joj karakter tih odnosa trebao biti važniji, jer je to dobro za RH i sve građane, od toga što misle interesno povezani prosvjednici s Trga bana Jelačića, njihovi samozvani vođe i nedobronamjerni inspiratori iz sjene? Makar bili, a teško da nisu, iz HDZ-a.
Foto: SNV
Koga se uplašila? Đakića koji je netom kazao da je glasao za nju, ali da će razmisliti na idućim izborima? Rozalije Bartolić? Koji je ona faktor hrvatskim građanima? Onih dvjestotinjak megafonskih „domoljuba“, koje je policija profesionalno držala na lancu javnog reda i mira? Kojim darovnim ugovorom oni polažu pravo na vlasništvo nad RH, pa imaju pravo oktroirati kako se mora voditi „njihova država“? Jest da su svi ti, zajedno s militantima iz 555-dnevne savske šatre 66 i simpatizerima, izgurali Grabar-Kitarović na Pantovčak, ali to je šaka ljudi od oko četiri milijuna preostalih građana RH, koji su istinski vlasnici države i nisu potpisali punomoć Josipu Đakiću i Rozaliji Bartolić da ih megafonski ili bilo kako zastupaju u javnom diskursu.
Grabar-Kitarović poimence zna sve profesionalne „ratne junake“ iz protuvučićevskog performansa, koji su krvave gaće nosali po Veleb’tu, a poslije 1995. unovčili svoje „domoljublje“ i „žrtvu za hrvatski narod“ neusporedivo bolje nego onaj general „nepostojeće“ dijamante iz MORH-a. Zar se savjesna predsjednica RH boji HDZ-ovih saborskih jastrebova Josipa Đakića i jednog Steve Culeja, jer im premijer Plenković nije prigovorio što se prtljaju u srbofobni performans na javnom mjestu? Gdje notorni Dražen Keleminec „junački“ postrojava ucrnjene „velike Hrvate“, HOS svoje za dom (ne)spremne, a nekad glumački solidan grof Karlo Ratkaj iz povijesne sapunice ne razlikuje zastave hotela Dubrovnika i Srbije? Tih se ljudi boji Grabar-Kitarović, koji izvan HDZ-ovog samaritanstva na račun poreznih obveznika i izvan ZNA SE izborne liste nemaju što tražiti u ozbiljnijoj politici?
Tko se plaši Đakića još…
Da su Zoran Milanović i Ivo Josipović na vlasti, pa pozvali Vučića u RH, kazao je neto iz demoliranog SDP-a, 12./13. veljače bismo imali građanski rat na ulicama. Gdje su sada, gle čuda, bili Đuro Glogoški, Josip Klemm, Ante Deur, Tomo Medved i ostali šatoraši sa Savske 66, klerički hodočasnici kojima „Domovinski rat još traje“…? Gdje su zapeli vukovarski protućirilični čekićari iz čuvenog stožera Tomislava Josića, šatra „Oba su pala – oboje će pasti“, kamioni cjepanica za logorsku vatru, propan-butan boce, crni „križarski“ kostimi…? Kako to da uz Josipa Đakića, Stevu Culeja, Rozaliju Bartolić, Božidara Alića i takve nacionalne junake nisu došli stati Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović? Gdje se izgubio svakomloncupoklopac Milan Bandić?
Zbog vlastitog dostojanstva, digniteta svoje visoke dužnosti i vjerodostojnosti – ne samo pred srbijanskom politikom i javnošću – predsjednica ne bi smjela sama sebi skakati u usta, ispričavajući se istim onima koje je nazvala marginalcima s ruba političkog spektra. Grabar-Kitarović se ne mora plašiti bogovski potkožene kaste ni na kojim izborima, jer joj je i ona jamac kruha bez motike, povlastica kakve u RH uživaju još samo političari i Katolička crkva. Poželi li se kandidirati za drugi mandat, a jamačno hoće, jer HDZ nema niti će do izbora imati jačeg kandidata, opet će za nju glasati i Josip Đakić, čije „mišljenje“ ne vrijedi jotu više od mišljenja aktualnog šefa stranke, i Stevo Culej, i Rozalija Bartolić… Bez HDZ-a, oni jednostavno ne postoje.
Hrvatska politika ne smije ovisiti o manjem ili većem (ne)zadovoljstvu interesnih kasta niti građani trebaju trpjeti poziciju bilo čijih talaca i zatočenika prošlosti. Budućnost je u dobrosusjedstvu. I sa Srbijom. Rezultat je sada 1-0, za razum. Gospodarstvenici odavno imaju neusporedivo bolji skor: više od milijardu eura vrijedne razmjene. To je jamstvo dobre budućnosti obaju naroda, hranjiva brazda na kojoj valja sijati. Ostalo su manje važne ili čak sasvim nevažne stvari. Mir i dobrosusjedstvo su vrijednosti koje nemaju alternativu, kao što ni Hrvati i Srbi ne mogu pobjeći od toga da jesu i da će – dok je svijeta i vijeka – ostati prvi susjedi, istog slavenskog roda, iste kršćanske vjere i istog jezika za koji ne trebaju prevoditelja.
tacno
Politički je realitet da će RH i Srbija jamačno i ubuduće sasvim oprečno gledati na 1941., 1991. i na 1995. godinu, na ustaški genocid nad Srbima u tzv. NDH, na konc-logor Jasenovac, na ulogu vojnog vikara u ustaškoj paradržavi bl. Alojzija Stepinca (imenovao ga papa Pio XII. u siječnju 1942.), na karakter rata u raspadu bivše SFR Jugoslavije (domovinski ili građanski), na ulogu bivšeg vojnog i političkog vrha Srbije, na ratne i zločine protiv čovječnosti, etnička čišćenja i progone ljudi, ratne i ine štete, sudbinu nestalih vojnika i civila, ključna pitanja međudržavne granice na Dunavu, položaja nacionalnih manjina u jednoj i drugoj državi, itsl. Te razlike, međutim, ne mogu biti razlogom za kontaminiranje hrvatsko-srpskih odnosa mržnjom, hladnoratovskim tenzijama i svom silom animoziteta koji nemaju ni povijesno niti aktualno utemeljenje, jer dobrosusjedstvo, mir, stabilnost i dijalog među dvama najvećim slavenskim narodima na zapadnom Balkanu nemaju alternativu
Marijan Vogrinec
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić s državnim izaslanstvom odletio kući, zadovoljan kako ga je primila i ugostila hrvatska kolegica Kolinda Grabar-Kitarović i ostatak političkog vrha susjedne države, pali već i prvi intervjui s obiju strana, a u RH političko stanje u vezi s tim posjetom kao poslije katastrofe u Port-au-Princeu. Na sve medijske strane sijevaju iskre, a HRT cijelu svoju tv-emisiju „Otvoreno“ posvetio, ni više niti manje – hrvatskoj vanjskoj politici. Predsjedničin vanjskopolitički savjetnik Mate Granić, Tuđmanov ministar vanjskih poslova, diplomatski otac Kolinde Grabar-Kitarović, iz petnih se žila trsio prikazati svoju šeficu kao diplomatkinju/državnicu par excellence, koja je i Vučićevim službenim posjetomu Hrvatskoj – na njezin poziv, a ne navodno na zahtjev Washingtona i blagoslov Bruxellesa i Moskve – odradila sjajan posao u korist dobrosusjedstva, mira i sigurnosti na zapadnom Balkanu.
Toj HRT-ovoj poruci, u čijem su kreiranju sudjelovali samo gosti naklonjeni HDZ-u, jer se SDP ispričao za nesudjelovanje u raspravi političkih istomišljenika, suprotstavio se mali dio iznimno povlaštenog veteransko-stradalničkog naroda. Presicom, navodno u organizaciji ratnih udovica, ali u ime „hrvatskog naroda“ (sic) te oštrim priopćenjem protiv predsjednice RH koja je „nezadovoljne prosvjednike“ sa zagrebačkog Trga bana Jelačića i ispred Kamenitih vrata navrh Radićeve ulice nazvala marginalcima s ruba političkog spektra koji žele diktirati državnu politiku. Uvrijedila ih je istina, pa su u prvi plan gurnuli – kad već nisu imali jaču figuru među jedva dvjestotinjak angažiranih u performansu srbofilije i čobanskih uvreda – izvjesnu šeficu zagrebačke udruge ratnih udovica Rozaliju Bartolić. Ona u četvrtak proziva Kolindu Grabar-Kitarović, jer da je osramotila svoju zemlju i ne zna da je „Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu, a Srbija – izgubila“.
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Prema tome, dok se Aleksandar Vučić ne ispriča, osobito za svoj huškački, četnički govor u Glini 1995. godine, te Srbija ne otkrije sudbinu svih nestalih i ne plati ratnu štetu i ne udovolji milijun drugih obveza, Vučić nema što tražiti u Zagrebu.
Neki tv-komentatori, da cirkus bude veći, tvrde kako je Vučić svojim posjetom „uspio unijeti razdor između Pantovčaka i Banskih dvora“, uneredio odnose predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića. Nonsens. Ti su odnosi, prije svega na štetu građana i HDZ-ovih birača, krenuli nizbrdo već od trenutka kad je Plenković zasjeo na premijerski fotelj i praktično postao najmoćniji politički operativac u zemlji. Nije tajna da su se njihovi odnosi u međuvremenu samo pogoršavali zbog čestih predsjedničinih (ne)diplomatskih soliranjima i gafovima izvan granica partnerskog vođenja države. To ju je vlastohleplje već 1995. godine sukobilo s tadašnjim SDP-ovim premijerom Zoranom Milanovićem, koji ju je također javno ignorirao.
Politički i medijski klipovi
Vučić nema veze s tim što su se Grabar-Kitarović i Plenković mjesecima izbjegavali istodobno naći na istom mjestu i otvoreno demonstrirali neke infantilne animozitete, čak i za (ne)protokolarnih prigoda (npr. domjenak u povodu pravoslavnog Božića, rukometni susret hrvatske i srbijanske reprezentacije na otvaranju Eura 2018, itsl.). I sada, predsjednica zove Vučića na dva dana u Zagreb, dogovara s njim teme o kojima želi razgovarati – nije bitno je li na poticaj SAD-a, suglasno s EU-om i Ruskom Federacijom – a premijer ili nije pravodobno obaviješten ili osobno nije za posjet. Pa ubacuje klipove u predsjedničine kotače: on će pitati Vučića kada će i kako Srbija platiti Hrvatskoj ratnu štetu učinjenu u „agresiji Srbije na RH“, a njoj ne pada na um ni Vučićeva „isprika za agresiju Srbije niti njegov četnički govor u Glini 1995. godine“.
Tzv. javna medijska kuća HRT – kojoj zbog neprofesionalnosti i političko-ideološke naklonjenosti HDZ-u zadnjih mjeseci „drastično opada tv-gledanost“ (bivši glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić u ‘Pressingu’ televizije N1 Hrvatska) – možda je više od ostalih trebala izbjegavati u izvješćima i komentarima Vučićevog dvodnevnog posjeta srbofobne i hladnoratovske tonove, rezervirane za kloaka medije ekstremne desnice. Zašto nije uspjela, ide na dušu trećerazrednim urednicima i novinarima, što ih je politički instaliran glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić postavio na utjecajna mjesta. Kontroverzna novinarka Karolina Vidović-Krišto ni u petak („Skener“ u „Dobrom jutru, Hrvatska“) nije propustila udarno skenirati srbofobiju u osvrtu na naslovnice stranih medija u povodu susreta predsjednika RH i Srbije. Zamjerila je svjetskim medijima to da su posjet stavili u kontekst „smanjivanja tenzija među dvjema državama“, a nisu objasnili da je „uzrok tenzijama ratna agresija Srbije na Hrvatsku“.
Srbofobnoj kvazinovinarki važno je da cijeli svijet osudi Srbiju i više joj je do toga da se neprestano govori o agresiji (koja je sporna kvalifikacija i na samom zapadnom Balkanu, kamoli šire), o istočnom grijehu srpskog naroda, a ne o tome da prošlost ne smije biti španjolska čizma budućnosti, mirotvorstvu i suživotu dvaju najvećih slavenskih naroda ts, koja bez Srba i neskrivenih animoziteta prema Srbiji, ali i promicanja nakaradnih svjetonazora à la Judith Reisman i radikalne desničarske ideologije, pa i lažima i krivotvorinama ako treba „dokazati“ nedokazivo. Karolina Vidović-Krišto valjda ne vidi smisla svojim pregledima stranih medija u „Skeneru“, ako ne mlati po Srbima i ne diže rep svekolikoj svjetskoj desnici – od AfD-a u Njemačkoj do Donalda Trumpa u SAD-u. Na nesreću, zbog nje se ne može otkazati onih 80 kuna obavezne mjesečne pretplate HRT-u, ali ostaje za utjehu – daljinski upravljač.
Vučić i Srbija su politički profitirali tim posjetom. I u domaćoj, i europskoj, ali dijelom i u hrvatskoj javnosti, koja je u neugodi gledala politikantski performans u domaćoj režiji. Srbijanski predsjednik je znao za rogove u vreći među hrvatskim državnim brdima i da u tim okolnostima može biti na dobitku te je smjesta prihvatio poziv. Kao šef dražave koja mirotvorno pruža ruku, za dijalog je i suradnju, za zatvaranje crnih stranica prošlosti i otvaranje perspektiva budućnosti. Bez obzira što on osobno misli, odnosno je li iskren u onom što javno demonstrira, taj gard je sastavnica stabilnosti i mira u rovitoj regiji zapadnog Balkana na čemu inzistira i međunarodna zajednica. Politički disfunkcionalan državni vrh RH, osim organizacijski i sigurnosno vrhunski odrađenog posjeta stranog državnika, ostavio je dojam neugodno posvađane obitelji u kojoj majka i otac ne razgovaraju, udaljili su se od stola i kreveta, nevjerodostojni su susjedima, a djeca pate od kompleksa i (srbo)fobija. To nije jamstvo sposobnosti za riješiti ključne probleme.
Stoga su i optimisti i pesimisti – i u RH i u Srbiji – podjednako razočarani službenim posjetom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Ništa se bitno nije dogodilo niti će se dogoditi u politički traljvim hrvatsko-srpskim odnosima, iako sam taj događaj jest događaj na simboličkoj razini. Sportskim rječnikom, 1-0 za razum, bez obzira tko je koga natjerao na to da mu nakon četvrt stoljeća dođe iz guzice u glavu. Da budale, šovinistička patologija i velikoimperijalne tlapnje nisu 1990-ih uzeli glavnu riječ i ljudima ugurali oružje u ruke, danas službeni Zagreb i Beograd ne bi bili u neprilici razgovarati o nestalima, ratnim štetama i isprikama, granicama, pravednoj podjeli bivše zajedničke državne imovine, itsl. Ta gusta sjena prošlosti kontaminirala je mogućnost da hrvatsko-srpski politički odnosi budu bolji nego što su mogli biti.
Predsjednica Grabar-Kitarović – svjesno i savjesno ili…, vidjet će se – naglasila je na skupu Srpskog narodnog vijeća u KD Vatroslava Lisinskog, gdje je nazočila zajedno s predsjednikom Vučićem, povijesno značajnu, pozitivnu srpsku sastavnicu bez koje bi hrvatski korpus bio samo – torzo. Ne samo bez najvećeg znanstvenog uma na svijetu Nikole Tesle („Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom“) ili bez Josipa (Josifa) Runjanina, Srbina koji je u Glini uglazbio stihove Hrvata Antuna Mihanovića za hrvatsku himnu, ili Srbina Petra Preradovića koji je napisao najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti…
Ta je trajna stečevina – koja se u hrvatskom javnom diskursu tvrdoglavo/zlonamjerno zanemaruje, kao i to da je oko 20.000 pripadnika srpske manjine u Domovinskom ratu branilo RH – zalog dobrosusjedske budućnosti Hrvatske i Srbije. Ta budućnost nema alternativu izvan mirotvornog suživota i napretka dviju zemalja i svih njihovih žitelja. Nema alternativu ni – reklo bi se dnevni, na državnoj i nižim razinama – dijalog i razgovori čak i onda kad nema dogovora. Bolje je i stoput razgovarati bez dogovora, nego jedanput ratovati. Ili se desetljećima gledati mrkog oka. Nepovjerenje i mržnja rađaju nepovjerenje i mržnju, a u tom živom blatu nema kruha ni za koga. Svjesno ili tek hinjeno, nema veze, Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović odašilju poruku da su svjesni te činjenice i zato će, dogovorili su se, srbijanski predsjednik već na proljeće uzvratno ugostiti hrvatsku kolegicu u službenom posjetu Beogradu.
Politički je realitet da će dvije države jamačno i ubuduće sasvim oprečno gledati na 1941., 1991. i na 1995. godinu, na ustaški genocid nad Srbima u tzv. NDH, na konc-logor Jasenovac, na ulogu vojnog vikara u ustaškoj paradržavi bl. Alojzija Stepinca (imenovao ga papa Pio XII. u siječnju 1942.), na karakter rata u raspadu bivše SFR Jugoslavije (domovinski ili građanski), na ulogu bivše vojnog i političkog vrha Srbije, na ratne i zločine protiv čovječnosti, etnička čišćenja i etničke progone ljudi, ratne i ine štete, sudbinu nestalih vojnika i civila, ključna pitanja međudržavne granice na Dunavu, položaja nacionalnih manjina u jednoj i drugoj državi, itsl.
Samo su politički hlebinci i profesionalni demagozi uvjereni u to da će RH – a ne interesi Washingtona, Bruxellesa i Moskve – odlučivati o tome hoće li Srbija, kada i kako u važne zapadne integracije, jer nije otkrila sudbinu do zadnjeg nestalog u Domovinskom ratu, platila ratnu štetu Hrvatskoj po izračunu HRT-ove skeneristice Karoline Vidović-Krišto (više od 500 milijardi eura?) i srbofobnih istomišljenika niti će u sljedeće dvije godine pristati na „katastarsko“ međudržavno razgraničenje na Dunavu, kao ni RH na mrsku arbitražu. Granični će gordijski čvor najvjerojatnije biti proslijeđen sudu u Haagu, pa – kom’ pita, kom’ tepsija. Bilateralni dogovor je na vrbi svirala budući da bi se Srbija odrekla oko 900 hektara zemljišta na desnoj obali Dunava u korist granice posred te najveće europske rijeke, a Hrvatska se ne bi odrekla oko 10.000 hektara na lijevoj obali te Šarengradske i Vukovarske ade.
Hrvatski „tajni“ ćorak-aduti
Od 138 ili 145 kilometara hrvatsko-srbijanske granice na Dunavu, RH osporava 50 kilometara budući da je sadašnja džentlmenska međa iz 1995. godine privremena na koju su dvije zemlje pristale – do konačnog graničnog rješenja – pod pritiskom tada privremenog upravitelja okupirane istočne Hrvatske američkog generala Jacquesa P. Kleina. I službenom je Zagrebu i službenom Beogradu stalo da se pitanje državnog razgraničenja skine s dnevnog reda. RH potajno igra na kartu nedavnog upozorenja predsjednika Europske komisije Jean-Clude Junckera, inspiriranog vrlo neugodnim hrvatsko-slovenskim graničnim sporom u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu, da EU neće primiti u članstvo ostale zemlje sa zapadnog Balkana, ako prethodno ne riješe svoja granična pitanja sa susjednim državama. Drugi „tajni“ adut službenog Zagreba je uvjetovanje Srbiji puta u Uniju rješavanjem niza sporova nastalih iz Domovinskog rata, sukcesijskih i manjinskih pitanja.
U kontekstu pak međunarodnih geostrateških, ekonomskih i političkih interesa – gdje je RH samo mali od kužine – procijene li SAD/NATO i EU da je bolje, a jest, imati Srbiju uza se, ne uz Moskvu i protiv sebe, hrvatski „tajni“ aduti članice EU-a i NATO-a za pritisak na istočnog susjeda neće nikom ništa značiti. Čak u slučaju da granica na Dunavu ostane neriješena, (po)ratna sporenja Zagreba i Beograda neokončana i država Kosovo službeno nepriznata. Aleksandar Vučić nije budala, kao neki samoživi u hrvatskoj politici, koji ne shvaćaju zašto je i povijesno i danas, a bit će i sutra, Srbija jako važna Zapadu. Ne samo zato što je dvostruko veće tržište od hrvatskog i što je Srba na zapadnom Balkanu bar dvostruko više od Hrvata. Srbijanski državni vođe, ne samo Vučić sada, za razliku od neskrivenog hrvatskog političkog, ekonomskog i financijskog podaništva zapadnoj politici i kapitalu, otvoreno demonstriraju protivljenje svakoj vrsti ucjena i uvjetovanja – i iz RH i iz Unije.
„Ako nas ne želite takve kakvi jesmo i ne želite se dogovoriti o spornom“, poručuju, „tko kaže da moramo biti prijatelji s RH i po svaku cijenu biti primljeni u EU.“ Nije u tom smislu bez vraga ni činjenica da Zapad, osobito Njemačka kancelarke Angele Merkel i neke jače države EU-a, Rusija i čak mnogoljudna Kina, investiraju u Srbiji dvostruko i više nego u Hrvatskoj. Svijet ne živi od sentimenata, izmišljenih mitova, nacionalnih epopeja i herojstava, mrzilačke alkemije i tako tih gluposti za tumplanje mozgova novim naraštajima, pa ako to iz sektaških ili kojih već razloga nije jasno hrvatskim politikantima što se izmjenjuju u Banskim dvorima i na Pantovčaku, saznat će na bolniji način iz središta svjetske moći, koji ih ionako drže na lancu.
Dakako, ima toga ohoho o čemu su hrvatski i srbijanski političari i eksperti dužni razgovarati, ali to ne znači da se o svemu mogu i trebaju – dogovoriti. I da se unaprijed mora determinirati rok u kojem će se neki spor riješiti ili neće. Tiha diplomacija izvan medijskog radara, dobra vjera, argumenti i uzajamno razumijevanje bez inata i tvrdičenja u bilo čemu su ona drevna mudrost o tome kako lijepa riječ i zlatna vrata otvara. Ucjenom na ucjenu neće ići, a Hrvati i Srbi tradicionlno nisu imuni od loše navike da se prkosom ide na prkos, ljutom travom na ljutu ranu, a onda se posljedice ne daju popraviti. Sva je sila primjera kad nadrapaju hrvatska ili srpska manjina, zbog protuhrvatske histerije u Srbiji (npr. nakon predsjedničine nebuloze s Pionirovim čokoladicama dubrovačkoj djeci) ili protusrpske histerije u RH (npr. nakon „antinacifašističkih“ izjava Milorada Pupovca i pisanja tjednika Novosti).
Griješna svijest/savjest i moralna impotencija političara s obiju strana Dunava, koji bez podgrijavanja hladnoratovskog stanja u hrvatsko-srpskim odnosima nemaju svoj raison d’être, anemična je nada kako su ti ljudi sposobni učiniti nešto dugoročno dobro za dva susjedna, najveća slavenska naroda na zapadnom Balkanu o kojima izravno ovise mir i stabilnost u regiji i koji se, narodi – ne njihovi samozvani vođe, ne mrze niti su se ikad mrzili. Hrvati i Srbi nisu krivi jedni drugima za gluposti političara koje, doduše, sami izabiru. U korist vlastite štete.
Dok su u Zagrebu i Beogradu na vlasti likovi koji su na izravan ili neizravan način bili aktivni na ratnohuškačkoj bojišnici i još interesno tetoše svoje ustaše i svoje četnike, a sada se kao dobri građani demokratskog svijeta prse pred civilizacijom „dobrim namjerama“ i „mirotvornom zauzetošću“ – ali uvjetovano ultimatumima na koje ni jedna normalna država ne smije pristati – politički odnosi RH i Srbije i dalje će kaskati za gospodarskim, kulturnim, znanstvenim, sportskim…, pa i odnosima među tzv. običnim građanima koji dnevno daju znati da nemaju komplekse jedni od drugih. Ali politika je iritantan ne trn, nego balvan u oku tih odnosa.
On može, ona ne može i da hoće
Hrvatskoj manjini u Srbiji neće svanuti netom što je Vučićevo izaslanstvo – s dvojicom vojvođanskih političkih Hrvata u svom sastavu – sletjelo na surćinski aerodrom Nikole Tesle. Ni preostala srpska starčad i povratnici po Baniji, Kordunu, Lici, dalmatinskom zaleđu, Slavoniji – 23 godine po okončanju VRA Oluje – neće opet imati struju, vodu, zdravstvenu zaštitu, posao, prometne veze s lokalnim središtima zato što ih je Vučić posjetio u Vrginmostu, a trojica Srba iz SDSS-a drže ključ HDZ-ove saborske većine.
Dok je Ulica Ljudevita Gaja usred Subotice, u kojoj žive Hrvati, neasfaltirana još iz predjugoslavenskog razdoblja, puna dubokih udarnih rupa i jezera za kišna vremena, a Osnovna škola Nikole Andrića usred Vukovara – koju polaze srpska djeca – već dva desetljeća sramotno devastiran objekt za snimanje filmova strave i užasa, obostrano slatkorječiva skrb Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića za srpsku manjinu u RH, odnosno hrvatsku u Srbiji vrijedna je koliko i ono što se vješa mačku o rep.
Foto: B1
Za razliku od svog srbijanskog kolege koji može, ako želi, učiniti to što je obećao, ona i da želi – ne može. Nema ustavne ovlasti, a premijer Plenković je s njom do te mjere na ratnoj nozi da ju ni na utakmici ne želi vidjeti pokraj sebe. No, lijepo je bilo čuti iz njezinih usta gotovo sve što je javno izgovorila za dvodnevnog Vučićevog posjeta i kako se ponašala kao njegova domaćica. Bila je na razini dostojnoj svog položaja i državnog digniteta, što je pristojno iznenađenje. Osobito pak neugodno/iznenađujuće za politikantske marginalce koji su – njihovo je demokratsko pravo kad se prijave policiji – redikulozno prosvjedovali na Trgu bana Jelačića i kod Kamenitih vrata. U punoj za dom (ne)spremnoj ikonografiji, s ustaškim znakovljem i oboružani parolama nabijenim protusrpskom mržnjom i primitivnim uvredama.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović hrabro im je, što se i očekuje od odgovorne državnice, rekla što ih ide. Naime, da su marginalci s ruba političkog spektra koji ne mogu uvjetovati vođenje državne politike. Poručila je to izravno u tv-kamere i pred svojim (i doslovno) visokim srbijanskim gostom, pa se grdno zamjerila HDZ-ovom saborskom zastupniku Josipu Đakiću (Hvidra) i izvjesnoj Rozaliji Bartolić, nesuđenoj filmskoj kritičarki („Ministarstvo ljubavi“, „15 minuta – masakr u Dvoru“), koja s mjesta predsjednice udruge zagrebačkih ratnih udovica drži da je pozvana diktirati Grabar-Kitarović s kim se, kada i kako smije državnički susretati. Pogotovo nakon nedavne predsjedničine „nesmotrenosti“ (?) u Vukovaru kako će proteći još puno vode Dunavom dok RH i Srbija postanu prijateljske zemlje. I što sad, marginalci?
Zrakoplov srbijanskog državnog izaslanstva još je letio negdje iznad Slavonskog Broda, a predsjednica Grabar-Kitarović je već brzala posipati se pepelom na Novoj TV u večernjem Dnevniku. Ujutro i priopćenje njezina Ureda: ma, „nije mislila“ tako kako su čuli svi koji razumiju hrvatski, nego na neke s „ekstremne ljevice i ekstremne desnice“ (sic), koji joj se miješaju u posao. Glupost koja je bacila debelu sjenu na sve što je s Vučićem dobro odradila za poboljšanje hrvatsko-srpskih odnosa. Ne bi li joj karakter tih odnosa trebao biti važniji, jer je to dobro za RH i sve građane, od toga što misle interesno povezani prosvjednici s Trga bana Jelačića, njihovi samozvani vođe i nedobronamjerni inspiratori iz sjene? Makar bili, a teško da nisu, iz HDZ-a.
Foto: SNV
Koga se uplašila? Đakića koji je netom kazao da je glasao za nju, ali da će razmisliti na idućim izborima? Rozalije Bartolić? Koji je ona faktor hrvatskim građanima? Onih dvjestotinjak megafonskih „domoljuba“, koje je policija profesionalno držala na lancu javnog reda i mira? Kojim darovnim ugovorom oni polažu pravo na vlasništvo nad RH, pa imaju pravo oktroirati kako se mora voditi „njihova država“? Jest da su svi ti, zajedno s militantima iz 555-dnevne savske šatre 66 i simpatizerima, izgurali Grabar-Kitarović na Pantovčak, ali to je šaka ljudi od oko četiri milijuna preostalih građana RH, koji su istinski vlasnici države i nisu potpisali punomoć Josipu Đakiću i Rozaliji Bartolić da ih megafonski ili bilo kako zastupaju u javnom diskursu.
Grabar-Kitarović poimence zna sve profesionalne „ratne junake“ iz protuvučićevskog performansa, koji su krvave gaće nosali po Veleb’tu, a poslije 1995. unovčili svoje „domoljublje“ i „žrtvu za hrvatski narod“ neusporedivo bolje nego onaj general „nepostojeće“ dijamante iz MORH-a. Zar se savjesna predsjednica RH boji HDZ-ovih saborskih jastrebova Josipa Đakića i jednog Steve Culeja, jer im premijer Plenković nije prigovorio što se prtljaju u srbofobni performans na javnom mjestu? Gdje notorni Dražen Keleminec „junački“ postrojava ucrnjene „velike Hrvate“, HOS svoje za dom (ne)spremne, a nekad glumački solidan grof Karlo Ratkaj iz povijesne sapunice ne razlikuje zastave hotela Dubrovnika i Srbije? Tih se ljudi boji Grabar-Kitarović, koji izvan HDZ-ovog samaritanstva na račun poreznih obveznika i izvan ZNA SE izborne liste nemaju što tražiti u ozbiljnijoj politici?
Tko se plaši Đakića još…
Da su Zoran Milanović i Ivo Josipović na vlasti, pa pozvali Vučića u RH, kazao je neto iz demoliranog SDP-a, 12./13. veljače bismo imali građanski rat na ulicama. Gdje su sada, gle čuda, bili Đuro Glogoški, Josip Klemm, Ante Deur, Tomo Medved i ostali šatoraši sa Savske 66, klerički hodočasnici kojima „Domovinski rat još traje“…? Gdje su zapeli vukovarski protućirilični čekićari iz čuvenog stožera Tomislava Josića, šatra „Oba su pala – oboje će pasti“, kamioni cjepanica za logorsku vatru, propan-butan boce, crni „križarski“ kostimi…? Kako to da uz Josipa Đakića, Stevu Culeja, Rozaliju Bartolić, Božidara Alića i takve nacionalne junake nisu došli stati Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović? Gdje se izgubio svakomloncupoklopac Milan Bandić?
Zbog vlastitog dostojanstva, digniteta svoje visoke dužnosti i vjerodostojnosti – ne samo pred srbijanskom politikom i javnošću – predsjednica ne bi smjela sama sebi skakati u usta, ispričavajući se istim onima koje je nazvala marginalcima s ruba političkog spektra. Grabar-Kitarović se ne mora plašiti bogovski potkožene kaste ni na kojim izborima, jer joj je i ona jamac kruha bez motike, povlastica kakve u RH uživaju još samo političari i Katolička crkva. Poželi li se kandidirati za drugi mandat, a jamačno hoće, jer HDZ nema niti će do izbora imati jačeg kandidata, opet će za nju glasati i Josip Đakić, čije „mišljenje“ ne vrijedi jotu više od mišljenja aktualnog šefa stranke, i Stevo Culej, i Rozalija Bartolić… Bez HDZ-a, oni jednostavno ne postoje.
Hrvatska politika ne smije ovisiti o manjem ili većem (ne)zadovoljstvu interesnih kasta niti građani trebaju trpjeti poziciju bilo čijih talaca i zatočenika prošlosti. Budućnost je u dobrosusjedstvu. I sa Srbijom. Rezultat je sada 1-0, za razum. Gospodarstvenici odavno imaju neusporedivo bolji skor: više od milijardu eura vrijedne razmjene. To je jamstvo dobre budućnosti obaju naroda, hranjiva brazda na kojoj valja sijati. Ostalo su manje važne ili čak sasvim nevažne stvari. Mir i dobrosusjedstvo su vrijednosti koje nemaju alternativu, kao što ni Hrvati i Srbi ne mogu pobjeći od toga da jesu i da će – dok je svijeta i vijeka – ostati prvi susjedi, istog slavenskog roda, iste kršćanske vjere i istog jezika za koji ne trebaju prevoditelja.
tacno
