Ako Europska unija bude postala bič međunarodnog kapitala preko leđa osiromašenih ljudi, ako bude postala ono što je Međunarodni monetarni fond predstavljao osamdesetih i devedesetih u južnoj Americi, odreći će se svoje najizvornije karakteristike – institucionalne solidarnosti. Ako se to dogodi Europska unija će se pretvoriti u agenciju za upravljanje kapitalom, a Europljane će dijeliti granica između mrava i cvrčka, između težačkog rada protestantskog sjeverozapada i troškali katoličko-pravoslavnog jugoistoka.
Piše: Aleš Debeljak
Na poziv Instituta za humanistiku preselio sam se u deveti becirk u Beču. Kao svaki doseljenik počeo sam se navikavati na novu sredinu: tu je dućan, tamo podzemna željeznica i tramvajska stanica, tu bife i frizer, banka i pošta. Kraju se nema šta prigovoriti. Ima sve što stanovnicima treba za zadovoljavanje svih potreba, ako ne već svih želja. A ovaj okrug nema samo svoje ustanove, ima i svoje granice. Njegovu geografiju je jednostavno razabrati, jer su ulice, trgovi i avenije u gradu namijenjeni onome čemu u prirodi služe rijeke, planinski lanci i morske obale. Vanjske granice Alsergrunda, tako se zove becirk, uočljive su i nedvosmislene. Na sjeverozapadu se graniči sa Gurtelom, a na istoku sa dunavskim kanalom, na jugu granica ide duž tri velike ceste, Maria-Theresienstrasse, Universitatenstrasse i Alserstrasse.
Nasuprot kućice u bidermajer stilu u kojoj živim, tik uz Lichenstalsku crkvu u kojoj je kršten Franz Schubert, nalazi se veliki park. Na popodnevnom kasnoseptembarskom suncu po spravama za igranje pentraju se djeca, dječarci rove po pjesku, a malo stariji šutaju na koš. Stolovi za stolni tenis su prazni. Celuloidne loptice bi se zbog priličito jakog vjetra kovitlale previše po svom. Među djecom i među odraslima, među pozornim roditeljima i stalnim šetačima najvjerojatnije nema mnogo onih koje bi granice okruga uopće zanimale. Njemački, poljski, turski i hrvatski uzvici ispunjavaju topli zrak i kladio bih se da su mnogi posjetitelji parka, koje gledam danas, prelazili mnogo značajnije granice u potrazi za boljim životom i većom sigurnošću. I više od toga: ako Europljane doživljavamo kao ljude koji imaju pristup ne samo jednom jezičkom i kulturnom zalogu smisla na ovom kontinentu, onda su Europljani u najboljem smislu riječi upravo doseljenici.
Sjedim na zeleno obojenoj klupi. Bicikl sam naslonio na vitki metalni stubić znaka koji vlasnike pasa upozorava na posebno igralište za pse nedaleko odatle. Sjedim i gledam, sjedim i prepuštam se sanjarenju, možda brigama. Istina je, u povijesti Europljanima ništa nije prouzrokovalo toliko muka koliko pitanje granica. Europske granice nisu nikada bile ni jasne ni nedvosmislene.
S te tačke gledišta Europa je bila i i dalje ostaje slabije opremljena od gradskih okruga kao što je Alsergrund. Dok se priroda na kontinentu pobrinula za razgraničenja pejzaža u vidu obala Sredozemlja na jugu i Atlantika na zapadu i sjeveru, mekani trbuh na istoku je predstavljao ozbiljnu poteškoću. Otvoreni proplanci i opsežna žitorodna polja nažalost ne nude nikakvu “prirodnu” potporu za određivanje granica i kontrole nad teritorijem.
U natjecanju za kontrolu nad teritorijem krije se izvorni razlog europskih sporova i sukoba. Europu naime možemo čitati kao enciklopediju seoba naroda i osvajanja, izgona i zauzimanja, pogroma i istrebljenja. Ne radi se samo o davno minulim bitkama, ne radi se samo o starim Grcima i Perzijcima, o srednjevjekovnim kršćanima i muslimanima, nego i o nedavnoj prošlosti, koja značajno utječe na našu živu sadašnjost.
Iako nas od Drugog svjetskog rata dijeli više od pola stoljeća, srušena Europa je razotkrila sve katastrofalne posljedice oružanih sukoba na život i smrt. Na kraju rata su zapadnoeuropski političari pod pokroviteljstvom pobjedonosnih Amerikanaca počeli oblikovati organizam gospodarskih, političkih i društvenih veza između država. Danas se taj organizam zove Europska unija, a cilj mu je spriječiti da europski narodi, a posebno Njemačka i Francuska, međusobno ratuju za teritorij.
Europu su, kako u povjesnoj perspektivi, tako i u moderno vrijeme, naseljavale različite etničke, jezičke, kulturne i vjerske skupine, koje su bile upletene u međusobne sporove. Na kraju Prvog svjetskog rata temeljna jedinica u međunarodnim odnosima postala je nacionalna država. Nacionalistička ideologija je u ljudske mozgove uspjela ucijepiti zamisao o pripadanju apstraktnoj zajednici zvanoj narod. Ta zamisao je uspješno iskorijenila prethodne oblike veza (profesionalne, statusne, prostorne) između pojedinaca i šire zajednice, jer se nametnula kao posljednji kriterij zajedničkog smisla. Pored razlika u stilovima nacionalizma europskim državama je zajedničko upravo to negiranje činjenice da nisu ništa drugo nego neke zakrpe, često svim silama sastavljene iz različitih zajednica na određenim teritorijima.
Oduvijek se naime radilo o teritoriju. To se čini samo po sebi razumljivo upravo zbog uspjeha nacionalističkih ideologija. A osvrnimo se na sudbinu europskih Sinta i Roma i brzo ćemo primijetiti kako pogubna može biti predstava o kontroli nad granicama! Misleni i čuvstveni svijet europskih polu-nomada je drugačiji od nacionalnog, jer ne uključuje zahtjeve za teritorij i samostalno upravljanje njime. Iako naseljavaju više od trećine država na kontinentu, uzalud ih tražimo u predstavama koje nacionalne države njeguju o sebi.
Krv i tlo, zemlja i posjed su (bili) glasni ratnički pokliči zaraćenog nacionalizma u minulom stoljeću i pol, a odlučujuću ulogu su odigrali i pri razkrajanju Jugoslavije. Već bi bilo vrijeme da priče o zauzimanju teritorije i oslobođenjima ustupe mjesto post-nacionalnim predstavama o svijetu. No, pod pritiscima europske integracije i opće globalizacije u stvari već nastaju novi oblici odgovora na izazov kojeg donosi kohabitacija različitih skupina pod istim krovom. Brojni oblici simboličnih pregovaranja o vlasništvu nad određenim krajem i prostorom, pa čak i nad sjećanjem i povješću otvaraju mogućnosti za dijeljenje odanosti i višenacionalne načine življenja.
Zato, da bi taj nedostatak uklonili, političari su u europsku raspravu uveli pojam multikulturalnost. Trebao bi obuhvatiti slojevite načine života kakve prakticiraju na primjer marokanski Nizozemci, tunižanski Francuzi, turski Nijemci ili poljski Irci. Problem je u tome što različite etničke zajednice, koje žive u istoj državi, prema doseljenicima ne njeguju samo odnose koji sežu od ravnodušnosti do sudjelovanja, nego su s njima često u žešćem sporu. Sa te tačke gledišta moguće je zagovornicima multikulturalnosti očitati da raznolikost veličaju u društvenom vacuumu, zanemarujući neuravnoteženu raspodjelu političke moći koja se opipljivo iskazuje na primjer u razlici između nositelja građanskih prava i ljudi koji su bez njih. Bez obzira na poteškoće sa umnoženim identitetima možemo ustanoviti da danas ne postoji europska nacionalna država koja je uistinu naseljenja pripadnicima samo jednog naroda. Kohabitacija je dakle naša sudbina. Pitanje, u kakvom političkom okviru se ta kohabitacija odvija, još uvijek ostaje otvoreno. Europu kao zajedničku kuću različite interesne i uticajne skupine si predstavljaju svaka na svoj način. Raspon slikovitih zamisli ide od kršćanske Europe do Europe kao melting pota, od Europe kao konfederacije do Europe regija, od Europe kao federacije i sve do Sjedinjenih Europskih država.
Postmoderne države se odlikuju mekom suverenošću – piše u knjizi o raskrajanju naroda britanski mislilac i diplomata Robert Cooper. To znači da su postmoderne države ograničene u upotrebi oružane sile i u usvajanju zakona, to znači da više nisu samostalne na tradicionalan način. Tradicionalan način razumijevanja državne suverenosti proizlazi iz Ugovora o westfalskom miru sklopljenom sredinom XVII stoljeća. Postmoderni način tumačenja državne suverenosti Europska unija je uvela ugovorom iz Maastrichta, sklopljenim krajem XX stoljeća. Ovim Ugovorom je posezanje u unutrašnje stvari država članica postalo sastavni dio novog europskog reda.
Odustajanje od tvrde suverenosti za članice Europske unije je stiglo u paketu sa solidarnošću. Sa te tačke gledišta granice između europskih država su izgubile svoju nekadašnju smislenost. Onda se činilo da se radi o prihvatljivom “daj-dam”. Danas se mnogima čini drugačije. Velika gospodarska i politička kriza, koja traje već petu godinu, stavlja Europsku uniju uopćeno, a države euro zone posebno, na neuporedive iskušnje. Niko precizno ne zna šta uraditi ni učiniti. Sigurno je jedino to da je među ponuđenim rješenjima za spas eura kao valute, i Europske unije kao političkog projekta, najslabije ono koje bi Europsku uniju pretvorilo u oruđe za nametanje ideologije štednje po svaku cijenu. Ako Europska unija bude postala bič međunarodnog kapitala preko leđa osiromašenih ljudi, ako bude postala ono što je Međunarodni monetarni fond predstavljao osamdesetih i devedesetih u južnoj Americi, odreći će se svoje najizvornije karakteristike – institucionalne solidarnosti. Ako se to dogodi Europska unija će se pretvoriti u agenciju za upravljanje kapitalom, a Europljane će dijeliti granica između mrava i cvrčka, između težačkog rada protestantskog sjeverozapada i troškali katoličko-pravoslavnog jugoistoka.
Izvor: tacno
