Nije li onda ta oživljena nasilnička prošlost posve očekivana posljedica političkog oportuniteta vladajuće elite? Kojoj je uostalom pojam „moralna higijena“ nedostižan upravo koliko i pogodak u središte one visokopostavljene metalne alke. Što ga postižu najbolji. Na alkarskom natjecanju, u politici, životu…

Piše: Heni Erceg

Face smo mi Hrvati. Nema toga vražjeg neprijatelja kojega nismo pobjedili, i kad je sto puta jači, bolje naoružan, jer ima Hrvat srce junačko, ne da svoje, pa i Turke smo i njihovu ogromnu vojsku pobjedili u jednoj davnoj bitki, u čije se ime već desetljećima slavi viteška igra Alka. Pa je konačno došlo vrijeme da se to važno nadmetanje konjima i kopljima, u kojemu je cilj pogoditi središnji dio metalne alke koja visi s nekog stabla, predstavi ni manje ni više nego u Bruxellesu. Pobrinuo se za to ovdašnji europarlamentarac iz redova nacionalističke opozicijske stranke, pa je u evropskom parlamentu priređena izložba, a potom i parada pedesetak alkara u viteškim odorama, sve uz čuđenje briselskih činovnika nad impresivnom storijom o hrvatskoj pobjedi nad Turcima. Toliko važnoj za ukupnu, pobjedničku povijest jednoga maloga naroda da nikada nije bilo bitno tko su sve visoki pokrovitelji te manifestacije, te je tako još od 1945. sve do svoje smrti, najdraži pokrovitelj bio onaj čije se ime danas ovdje izgovara kao psovka, to jest Josip Broz Tito.

U Bruxellesu je sigurno spomenuto i kako je Alka posljednjih godina više nego izdašno financirana od države, da je čak pet milijuna eura otišlo na uređenje Muzeja Alke i Alkarskih dvora, te da je općenito suradnja između Alke i državnog vrha odlična. Zato je predsjednica države pokroviteljica ovogodišnjih alkarskih svečanosti, dok je premijer na čelu Organizacijskog odbora Alke. Nije, međutim, europarlamentarcima, u predstavljanju jedne provincijske turističke manifestacije, otkriven i sasvim sitan detalj, odnosno da je višegodišnji počasni član Viteškoga alkarskog društva stanoviti Mirko Norac, inače dvostruko osuđeni ratni zločinac koji je zbog likvidacije srpskih civila svojevremeno osuđen na 15 godina zatvora. I kojemu čak ni zatvor nije oduzeo počasno mjesto u alkarskom društvu, baš kao što mu auru heroja takozvanog domovinskog rata nije narušilo to usputno ubijanje srpskih civila.

No nitko se od političkih pokrovitelja Alke, ili iz redova takozvane intelektualne javnosti, ni sada nije osvrnuo na tu skandaloznu činjenicu, tek su dvije udruge za zaštitu ljudskih prava pismom upozorile predsjednicu države i premijera kako bi bilo „krajnje vrijeme da se nakon godina sustavnog prešućivanja problema, jasno upozori na bitan moralni skandal vezan uz Sinjsku alku i počasnog člana društva, osuđenog zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, koji, utvrđeno je u presudi, nije iskazao nikakav pijetet prema stradalima.“ I dalje konstatiraju kako „dva desetljeća nakon rata javna moralna higijena zahtijeva da se Hrvatska oslobodi primitivno nacionalističkog odnosa prema nedavnoj prošlosti, relativiziranju zločina ‘u ime nacije’, ili proglašavanja zločinaca junacima“. Sve su to fino sročili dobri ljudskopravaši, samo… Samo što je taj Norac gotovo plebiscitarno percipiran kao heroj, pa ga je uostalom i predsjednica države htjela za svoga savjetnika. Odbio je, jer ima valjda dovoljno posla u mukotrpnoj organizaciji Alke koja pak ima i svoj Statut, a koji, zanimljivo, nalaže da se iz društva moraju izbaciti oni koji se ponašaju „nečasno ili su osuđeni za djelo koje krnji njegov dobar glas“.

Pa „krnji“ li Norčevo ubijanje civila dobar glas družini koja se još naziva i „viteškom“? Naravno da ne, niti je to moguće u državi koja bespogovorno, izadašno financira manifestaciju na kojoj se ratni zločinci tretiraju kao uvaženi članovi. Sada, tri mjeseca prije održavanja Alke, samo iz dvije udruge poručuju predsjednici i premijeru kako im je moralna i politička obaveza odustati od pokroviteljstva nad Alkom i predsjedanja Organizacijskim odborom, ukoliko se Norca ne isključi iz alkarskog društva, te sugeriraju izostanak s Alke stranim diplomatima.

Ali iluzoran je to zahtjev, jer je sigurno da će i ove godine na tom folklornom happeningu ratnom zločincu u svečanoj loži politički establišment padati u zagrljaj, a među njima svakako i Norčev odani prijatelj, novi savjetnik za Ustav šefice države, izvjesni Vladimir Šeks. Stari, prekaljeni nacionalistički jastreb, drugi čovjek zadrte Tuđmanove nomenklature, čije je političko kadroviranje u hrvatskom pravosuđu bilo fatalno i ostavilo nemjerljive posljedice, te konačno državni tužilac 1992. koji će, unatoč njihovom priznanju, zauvijek osloboditi najgore ratne zločince, krive za smrt na desetke srpskih civila u Zagrebu i okolici. Na takvoj se osobi, eto, iscrpljuje „moralna higijena“ prve žene Hrvatske, dok ulica opasno diktira stanje u državi; s veteranskog se derneka u centru Zagreba poručuje vladi: „Ako hoćete rat, dobit ćete ga!“; nešto dalje krv lije po asfaltu u mafijaškoj likvidaciji jednog od šefova zagrebačkog podzemlja, također okićenog činom pukovnika Hrvatske vojske. Nije li onda ta oživljena nasilnička prošlost posve očekivana posljedica političkog oportuniteta vladajuće elite? Kojoj je uostalom pojam „moralna higijena“ nedostižan upravo koliko i pogodak u središte one visokopostavljene metalne alke. Što ga postižu najbolji. Na alkarskom natjecanju, u politici, životu…

tacno