Nas i Amerikanaca tristo milijuna. Tako nekako hrvatska diplomacija doživljava odnose sa Sjedinjenim Državama, velesilom koju se – čast i danke Njemačkoj – uzima kao ultimativno sunce oko kojeg se vrti hrvatska vanjska politika. A onda, ovih dana, hladan tuš. Ustanovljeno je da Washington koristi svog velevažnog hrvatskog saveznika kao običnog malog delinkventa za specijalne zadatke kojima sam ne želi prljati ruke. Amerikanci su zamislili, a Zagreb radosno prihvatio, da Hrvatska bude jedan od glavnih opskrbljivača i distributera oružja za pobunjenike u Siriji, uz jednu sasvim tanku zaštitnu mjeru. Kako je Evropska unija uvela embargo na uvoz oružja u Siriju, udešeno je da hrvatsko oružje ondje ne ide izravno, nego preko Jordana. Dakako, Amerikanci su se zaštitili puno ozbiljnije i temeljitije. Njihovog oružja uopće nema u Siriji, jer bi za njih bilo nepodnošljivo da televizijske ili novinske snimke pokažu kako je ono završilo u rukama Al-Kaide, koja je aktivna među pobunjenicima. A i zašto bi nepotrebno kvarili odnose s Bruxellesom.
Hrvatsku su, međutim, vrlo nonšalantno prepustili riziku i od jednog i od drugog. Kao što je se, s druge strane, natjeralo da u opskrbi pobunjenika surađuje sa zemljama s čijim se shvaćanjem ljudskih prava sama konfrontirala u slučaju (ne)izručivanja azilanata (Turska). Ili je, još gore, riječ o mračnjačkim režimima najcrnje moguće reputacije (Saudijska Arabija). Ukratko, Hrvatska je, nakon Stjepana Mesića koji ovakve stvari nije dozvoljavao, najprimitivnijim metodama diplomatskog svodništva pretvorena u međunarodnu kurvu za ispunjavanje želja najvećeg među velikima. I to tako da on ostane dobro zaštićen, a samo ona izložena najgorem poroku i porugama. Da se razumijemo, nema tu nikakve prisile koju se bezuvjetno moralo prihvatiti. Hrvatska je na to sama pristala, točnije pristalo je ono što se naziva njenim državnim vodstvom, u čijim su krmeljivim očima Sjedinjene Države oličenje voljenog oca koji s druge strane oceana bdije da nama ovdje bude dobro. Jasno, ocu nije teško da tu i tamo podgrije taj petparački mit. Posljednji put to se dogodilo kada su sastankom Kosor – Pahor odblokirani hrvatsko-slovenski granični pregovori, što, tvrdilo se u zagrebačkim političkim kuloarima, ne bi bilo moguće da prekooceanski hrvatski padrone nije maknuo moćnim prstom.
U tome sigurno ima istine, ali ima li je baš toliko koliko se zamišlja u Zagrebu i je li cijena toga sada plaćena ovom svinjarijom u Siriji? Kada bi u Washingtonu zbilja tako marno i iskreno brinuli o interesima Hrvatske, valjda bi se pobrinuli da i napokon postignut sporazum sa Slovenijom oko Ljubljanske banke bude povoljan, a da je nešto posebno dobar – nije ni izbliza. Istinabog, Slovenija je odblokirala ratifikaciju hrvatskog pristupnog sporazuma s Bruxellesom, ali to bi ionako morala učiniti, jer je realno svojim inaćenjem počela više ugrožavati sebe nego Hrvatsku. Sve drugo ostalo je gdje je i bilo, tj. prepušteno futuru beživotne procedure, za koju nitko ne zna koliko će trajati ni kako će završiti. Tako je tzv. prenesena štednja vraćena u sukcesiju, dakle ono što su Slovenci i tražili, te prepuštena arbitraži banke za međunarodna poravnanja u Baselu, koja se međutim proglasila nenadležnom. A istodobno, Hrvatska je stavila u mirovanje tužbe protiv Ljubljanske banke. Ukratko, tu nekog kruha ne treba očekivati, iako barem teoretski nekakva nada postoji.
S tzv. neprenesenom štednjom – onom za koju hrvatska država nije preuzela obavezu prema hrvatskim štedišama Ljubljanske banke – nema ni toga. Štoviše, diplomacije dviju zemalja uopće se u pregovorima nisu time bavile, što svjedoči da su se dvije države pobrinule samo o sebi ili, ako hoćete, o svome dupetu, a za ostalo ih zaboli briga. U tipičnoj neoliberalnoj maniri, građanima je prepušteno da se raskusuraju s Ljubljanskom bankom u privatnim sudskim parnicama, kao da je riječ o posve autonomnim i ravnopravnim subjektima na novčarskom tržištu. Možeš misliti! Ipak, mora se reći da, koliko god išlo na živce, u tome ima nekog sistema. Štediše, naime, ovdje uživaju onu istu papirnatu, wannabe ravnopravnost koju ima i Hrvatska u odnosima s moćnim američkim saveznikom. Obje su, zar ne, jednakopravne članice Ujedinjenih naroda gdje, ne računajući Vijeće sigurnosti, funkcioniraju po ključu jedna država – jedan glas, a obje su i jednakopravne članice NATO-a, gdje se sve važne odluke načelno donose konsenzusom. Naravno, život o tome priča neku sasvim drukčiju priču. U stvarnosti, objema organizacijama gazduje najveća svjetska vojna i politička sila, a sada se baš na hrvatskom slučaju zorno pokazuje do kakvih se granica rukoljubive podložnosti mogu spustiti male zemlje.
Hrvatska je u Siriji napravila dva, zbilja se ne može drukčije reći nego kurvinska poteza, u korist američke intervencionističke politike na Bliskom istoku, a onda i šire. Prvo, povlačenjem mirovnog kontingenta iz te zemlje, pod izlikom da mu tobože lažne optužbe o dostavi hrvatskog oružja ugrožavaju sigurnost, potkopavaju se mirovni napori UN-a, prema kojima se Washington uvijek postavljao pokroviteljski i prezrivo. I drugo, opskrbljujući antiasadovske pobunjenike oružjem ona se i načelno odrekla mirovnog i priklonila ratnom pristupu u ovoj regiji i u samoj Siriji. Tužno je, jadno, da hrvatski državni vrh, u kojem sjede dva sveučilišna profesora (Ivo Josipović, Vesna Pusić) i jedan pravnik s diplomatskim iskustvom (Zoran Milanović) nema, po svemu sudeći, blage veze u što se pritom upustio. A upustio se u dvije stvari za koje ne znaš koja je od njih zlokobnija. Rat u Siriji finale je “arapskog proljeća” koje je beziznimno dovelo na vlast gore, vjerski ortodoksnije proislamističke režime od prethodnih, a možda i najgori doći će na vlast izglednim svrgavanjem Asada u Siriji. Drugo, rat u ovoj zemlji komplicirana je smjesa unutarislamskog vjerskog sukoba vladajućih šijita-alavita i opozicijskih sunita, plus pripremna faza mogućeg napada na Iran, koji kao šijitska zemlja podržava prve, dok su se sunitske Turska i Saudijska Arabija stavile na stranu drugih.
Sve je dakle eksplozivno i bez miješanja sa strane, a onda su se tu kao samozvani zaštitnik sunita pojavile Sjedinjene Države, predobro poznate po tome da su dosadašnjim uplitanjem uvijek pomogle uspinjanju gorih i radikalnijih islamističkih opcija. Zato još jednom pitanje Milanoviću, Josipoviću i Vesni Pusić: Znate li, ljudi, u što ste se upustili? Bojim se – nimalo. Ali da znaju poslušno i spretno skinuti gaće – to svakako.
Izvor: Novosti
Hrvatsku su, međutim, vrlo nonšalantno prepustili riziku i od jednog i od drugog. Kao što je se, s druge strane, natjeralo da u opskrbi pobunjenika surađuje sa zemljama s čijim se shvaćanjem ljudskih prava sama konfrontirala u slučaju (ne)izručivanja azilanata (Turska). Ili je, još gore, riječ o mračnjačkim režimima najcrnje moguće reputacije (Saudijska Arabija). Ukratko, Hrvatska je, nakon Stjepana Mesića koji ovakve stvari nije dozvoljavao, najprimitivnijim metodama diplomatskog svodništva pretvorena u međunarodnu kurvu za ispunjavanje želja najvećeg među velikima. I to tako da on ostane dobro zaštićen, a samo ona izložena najgorem poroku i porugama. Da se razumijemo, nema tu nikakve prisile koju se bezuvjetno moralo prihvatiti. Hrvatska je na to sama pristala, točnije pristalo je ono što se naziva njenim državnim vodstvom, u čijim su krmeljivim očima Sjedinjene Države oličenje voljenog oca koji s druge strane oceana bdije da nama ovdje bude dobro. Jasno, ocu nije teško da tu i tamo podgrije taj petparački mit. Posljednji put to se dogodilo kada su sastankom Kosor – Pahor odblokirani hrvatsko-slovenski granični pregovori, što, tvrdilo se u zagrebačkim političkim kuloarima, ne bi bilo moguće da prekooceanski hrvatski padrone nije maknuo moćnim prstom.
U tome sigurno ima istine, ali ima li je baš toliko koliko se zamišlja u Zagrebu i je li cijena toga sada plaćena ovom svinjarijom u Siriji? Kada bi u Washingtonu zbilja tako marno i iskreno brinuli o interesima Hrvatske, valjda bi se pobrinuli da i napokon postignut sporazum sa Slovenijom oko Ljubljanske banke bude povoljan, a da je nešto posebno dobar – nije ni izbliza. Istinabog, Slovenija je odblokirala ratifikaciju hrvatskog pristupnog sporazuma s Bruxellesom, ali to bi ionako morala učiniti, jer je realno svojim inaćenjem počela više ugrožavati sebe nego Hrvatsku. Sve drugo ostalo je gdje je i bilo, tj. prepušteno futuru beživotne procedure, za koju nitko ne zna koliko će trajati ni kako će završiti. Tako je tzv. prenesena štednja vraćena u sukcesiju, dakle ono što su Slovenci i tražili, te prepuštena arbitraži banke za međunarodna poravnanja u Baselu, koja se međutim proglasila nenadležnom. A istodobno, Hrvatska je stavila u mirovanje tužbe protiv Ljubljanske banke. Ukratko, tu nekog kruha ne treba očekivati, iako barem teoretski nekakva nada postoji.
S tzv. neprenesenom štednjom – onom za koju hrvatska država nije preuzela obavezu prema hrvatskim štedišama Ljubljanske banke – nema ni toga. Štoviše, diplomacije dviju zemalja uopće se u pregovorima nisu time bavile, što svjedoči da su se dvije države pobrinule samo o sebi ili, ako hoćete, o svome dupetu, a za ostalo ih zaboli briga. U tipičnoj neoliberalnoj maniri, građanima je prepušteno da se raskusuraju s Ljubljanskom bankom u privatnim sudskim parnicama, kao da je riječ o posve autonomnim i ravnopravnim subjektima na novčarskom tržištu. Možeš misliti! Ipak, mora se reći da, koliko god išlo na živce, u tome ima nekog sistema. Štediše, naime, ovdje uživaju onu istu papirnatu, wannabe ravnopravnost koju ima i Hrvatska u odnosima s moćnim američkim saveznikom. Obje su, zar ne, jednakopravne članice Ujedinjenih naroda gdje, ne računajući Vijeće sigurnosti, funkcioniraju po ključu jedna država – jedan glas, a obje su i jednakopravne članice NATO-a, gdje se sve važne odluke načelno donose konsenzusom. Naravno, život o tome priča neku sasvim drukčiju priču. U stvarnosti, objema organizacijama gazduje najveća svjetska vojna i politička sila, a sada se baš na hrvatskom slučaju zorno pokazuje do kakvih se granica rukoljubive podložnosti mogu spustiti male zemlje.
Hrvatska je u Siriji napravila dva, zbilja se ne može drukčije reći nego kurvinska poteza, u korist američke intervencionističke politike na Bliskom istoku, a onda i šire. Prvo, povlačenjem mirovnog kontingenta iz te zemlje, pod izlikom da mu tobože lažne optužbe o dostavi hrvatskog oružja ugrožavaju sigurnost, potkopavaju se mirovni napori UN-a, prema kojima se Washington uvijek postavljao pokroviteljski i prezrivo. I drugo, opskrbljujući antiasadovske pobunjenike oružjem ona se i načelno odrekla mirovnog i priklonila ratnom pristupu u ovoj regiji i u samoj Siriji. Tužno je, jadno, da hrvatski državni vrh, u kojem sjede dva sveučilišna profesora (Ivo Josipović, Vesna Pusić) i jedan pravnik s diplomatskim iskustvom (Zoran Milanović) nema, po svemu sudeći, blage veze u što se pritom upustio. A upustio se u dvije stvari za koje ne znaš koja je od njih zlokobnija. Rat u Siriji finale je “arapskog proljeća” koje je beziznimno dovelo na vlast gore, vjerski ortodoksnije proislamističke režime od prethodnih, a možda i najgori doći će na vlast izglednim svrgavanjem Asada u Siriji. Drugo, rat u ovoj zemlji komplicirana je smjesa unutarislamskog vjerskog sukoba vladajućih šijita-alavita i opozicijskih sunita, plus pripremna faza mogućeg napada na Iran, koji kao šijitska zemlja podržava prve, dok su se sunitske Turska i Saudijska Arabija stavile na stranu drugih.
Sve je dakle eksplozivno i bez miješanja sa strane, a onda su se tu kao samozvani zaštitnik sunita pojavile Sjedinjene Države, predobro poznate po tome da su dosadašnjim uplitanjem uvijek pomogle uspinjanju gorih i radikalnijih islamističkih opcija. Zato još jednom pitanje Milanoviću, Josipoviću i Vesni Pusić: Znate li, ljudi, u što ste se upustili? Bojim se – nimalo. Ali da znaju poslušno i spretno skinuti gaće – to svakako.
Izvor: Novosti
