Prije nego pređemo na temu, treba naglasiti da takozvani „demokratski socijalizam“ nije novi pojam u politologiji i pod ovim terminom se misli na „ljevičarske“ stranke ideologije i nastale u vrijeme Karla Kautskog, revizionista koji se početkom XX stoljeća odrekao temeljnih načela znanstvenog socijalizma, revolucije i rušenja kapitalističkog sustava, koji je utro put ovome što se danas zove „socijaldemokracija“, „lijevi liberalizam“ i konačno „demokratski socijalizam“.
Iz tog tabora u Hrvatskoj imamo novu ikonu „ljevice“, Katarinu Peović iz Radničke fronte, koja „vrlo kritički gleda na vladavinu Komunističke partije od kraja drugog svjetskog rata do 1990.“, „bori se protiv klimatskih promjena, za prava LGBT i drugih manjina“, „kritična je prema nepravdi i zalaže se za direktnu demokraciju“. Međutim, iz usta Katarine Peović, iako je elokventna i obrazovana, niste čuli pitanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, problem alijenacije ili otuđenja, poznatu Marxovu izjavu sažetu u XI Tezu o Feuerbachu „kako su filozofi samo različito tumačili svijet, a radi se o tome da ga treba mijenjati“ i druge temeljne misli koje možete naći u djelima oca znanstvenog socijalizma, Karla Marxa.
To nećete ni čuti, jer su Katarini Peović uzori američki senator Bernie Sanders i lider britanskih laburista Jeremy Corbyn, dvojica političara koji su sve samo ne socijalisti i sve samo ne istinski ljevičari.
Ovi političari i njihovi sljedbenici sami sebe zovu „lijevim liberalima“, što je prikladno ime za kolaboracioniste elita, koji „sve mijenjaju“ kako se ne bi promijenilo ništa.
U Europi, tako i u nas u Hrvatskoj i regiji, ideja ljevice se odavno svela na institucionalno pseudo-ljevičarenje i stereotipe koji se nameću kroz „lijevo-liberalne“ medije ili internetske portale sponzorirane od strane američkih agencija NED, USAID, “Freedom House”, “Otvorenog društva” Georga Sorosa i njihovih podružnica kao što su CANVAS, “You Citizen” i mnoge druge.
Zar itko normalan može zamisliti da bi elite uložile milijarde dolara kako bi se urušio sustav od kojeg žive kao paraziti, ne radeći ništa ili radeći toliko da odaberu i podmite korisne idiote koji će njihovu agendu provoditi u djelo?
Zaista?! Netko je potrošio milijarde dolara kako bi osnovao ovu medijsku i hobotnicu nevladinih udruga i „socijalističkih“ stranaka samo kako bi dekontaminirao društvo, mlade i medijski prostor od nacionalizma, ksenofobije, homofobije, rasizma, rasne ili vjerske netrpeljivosti, kako bi se borio protiv klimatskih promjena i promovirao direktnu demokraciju?
Naša Katarina Peović i njezini drugovi iz Radničke fronte s pravom trebaju biti kritični prema Komunističkoj partiji, jer bi ih Tito, Ranković, Kardelj, Đilas i Hebrang bez sumnje sve zatvorili na Goli otok zbog “suradnje s kapitalističkim Zapadom”.
Upad u oči još jedna zanimljiva činjenica. Naime, ovi su „demokratski socijalisti“ na vanjskopolitičkom planu svi složni u osudi “diktatorskih režima”, podršci Obojenim revolucijama i Arapskom proljeću, a najveći zlotvor je nitko drugi nego Vladimir “Vlad” Putin, “satrap i krvožedni gospodar Kremlja”.
Samovoljno su preuzeli monopol nad antifašizmom i narodno-oslobodilačkom borbom u Drugom svjetskom ratu, iako je KPJ bila vrlo oštra prema „devijantnim pojavama reakcionarnog Zapada u društvu“, kao što su „sodomija“ i drugi oblici netradicionalnih seksualnih odnosa, za što se do sredine ’70-ih u SFRJ još uvijek išlo na robiju.
Što se tiče nacionalizma, ovi su drugovi izrazito neprijateljski nastrojeni prema svakom nacionalizmu, čak i kada govorimo o progresivnom patriotizmu, a ne šovinizmu, koji se poistovjećuje s nacionalizmom i tako se briše imaginarna granica između dobra i zla.
Naravno, ako im postavite pitanje o nacionalizmu, neće znati odgovoriti što nam je činiti s bolivarskim nacionalizmom Castra i Chaveza, antikolonijalnim nacionalizmom Nassera ili Gandhija i drugima. “Progresivno” se boriti i protiv bilo čega što ima s veze s vjerom i vjerskim institucijama, čak i kada je ta vjera jedina preostala nada za opstanak neke etničke ili vjerske manjine, što danas dokazuju Hezbollah u Libanonu ili kršćanske Sotooro milicije u Siriji. Vjera je bila nada i za jedan dio latinoameričkih revolucionara okupljenih oko svećenika Don Camila Torresa Restrepa ili svih marginaliziranih u Genovi, ovisnika, prostitutki i ilegalnih imigranta, kojima je pokojni Don Andrea Gallo bio jedino utočište, kojima je dao topli obrok i nadu da nisu sami na svijetu.
Konkretno, još od vremena Karla Kautskog se nameće se ideja “ljevice” koja kao takva niti se može tako zvati, niti postoji, niti može postojati. Promovira se lažna ideja o ljevici koja se davno odrekla izvornih ideja, od vremena Kautskog, preko Willya Brandta, Berlinguera, Santiaga Carrilla, Marchaisa, pa sve do Tsiprasa, Iglesiasa i novih “revolucionara”.
Sve je lijepo opisano u knjizi “Zapadnoeuropski komunizam i američka vanjska politika” Michaela Arthura Ledeea, ali sustav funkcionira i to po najjednostavnijem modelu prema kojem se ljudima govori ono što žele čuti, a nakon što se utvrdi da u sve vjeruju podvali im se upravo ono što se od početka planiralo i što je sve samo ne u interesu radničke klase, termin od kojeg nova ljevica bježi kao vrag od tamjana.
„Demokratski socijalizam“ s korijenjem u Americi
Sada ova nova ideologija, koja nikakve veze nema sa socijalizmom, korijenje pušta i u Sjedinjenim Državama, gdje je promoviraju demokrati Bernie Sanders i Alexandria Ocasio-Cortez, ali ne samo. Riječ je o običnom populizmu u svom najčišćem obliku. Podsjetimo da je jedan od najboljih populističkih uradaka u povijesti bio „Komunistički manifest“, koji je u to vrijeme ukratko objasnio suštinu opširnog opusa Marxa i Engelsa. Pamflet je napisan jezikom razumljivom običnom radniku i seljaku i mnoge je potaknuo da se pridruže ustancima ili pokretima otpora koje su u Drugom svjetskom ratu vodile komunističke partije raznih zemalja.
Ovaj novi „socijalizam“, iako smo već naveli kako bi politička znanost trebala skovati novi termin za tu ideologiju, je koristan zbog predstojećeg izbornog ciklusa u Sjedinjenim Državama. Nesumnjivo će se upisati u povijest kao razdoblje finalizacije nove ideologije jedne od dviju glavnih američkih stranaka – takozvanog „demokratskog socijalizma“.
Rast tih osjećaja u Sjedinjenim Državama primjećuje se od 2014. godine. Pa ipak, donedavno se vjerovalo da novi trend pokriva samo beznačajan dio Demokratske stranke, tako da će se stranka uskoro vratiti načelima Clintonovih. U najekstremnijem slučaju, na paradigmu koja je povezana s klanom Kennedy.
Stoga su mainstream mediji s takvim entuzijazmom dočekali ulazak u predsjedničku utrku bivšeg potpredsjednika Joea Bidena. S njim je bila povezana nada u “povratak u normalu”, umjereni kurs i marginalizaciju „demokratskih socijalista“. “Ujak Joe” ih je trebao samouvjereno pobijediti, demonstrirajući na taj način tko je gazda u kući.
Ali upravo je Bidenov ulazak u borbu konačno pokopao nade tradicionalnih demokrata. Ne samo zato što je Bidenov rejting počeo padati, već i zato što je i sam Joe počeo govoriti “u duhu vremena”. Još nije toliko uspješan, ali pokušava. Trudi se izgledati “gotovo socijalistički”. „Socijalist, ali s razumom“, što je možda glavni zaokret u predsjedničkoj utrci.
Ali ovo je i zaokret u svjetskoj politici. Američki „demokratski socijalisti“ postaju sve popularniji u liberalnom okruženju Europe, čak i više od europskih socijaldemokrata, koji su prije deset godina izopćeni kao “predstavnici razumnog kompromisa” i agenti “poštene i odgovorne politike”.
Gotovo sve liberalne publikacije Europe američke „socijaliste“ pokazuju kao primjer svojim vođama, često ih citiraju, govore o njihovim aktivnostima i dijele njihove izjave na društvenim mrežama.
Biden se zbog toga oštro pomaknuo ka lijevo-liberalnim pozicijama. Tijekom izborne kampanje u Sjedinjenim Državama se pokazalo da je umjerenost potpuno izvan mode. Danas biti zapadnjak i liberal znači biti „demokratski socijalist“. Što radikalniji, to bolje, ali samo retorički, naravno.
Liberali europskih „autoritarnih režima“, Rusije, Bjelorusije, Turske i Azerbejdžana, sada su utihnuli. Može ih se razumjeti. Bilo im je vrlo udobno u vrijeme Clintona i Obame i zapravo nisu željeli biti sljedbenici novih vođa poput Alexandrije Ocasio Cortes i Bernia Sandersa.
Ali se nema što činiti. Tako djeluje liberalizam. Ili slijedite trend ili prestajete biti svoj. A budući da su se liberali na Zapadu ’90-ih i 2000-ih gotovo u potpunosti transformirali u neosocijaliste, preuzeli organizacije mladih, internetske zajednice i, što je najvažnije, akademsko okruženje, taj će trend neizbježno preplaviti i Europu.
Vjerojatno će se u svakoj zemlji vidjeti njihova „nacionalna specifičnost“, povezana s karakteristikama političkog sustava i psihološke percepcije prošlosti, ali vidimo da se „demokratski socijalizam“ budi i u europskim zemljama, potiskujući onaj istinski, što je posebno žalosno za zemlje koje imaju dugu povijest ljevičarskih pokreta i vladavine komunističkih partija.
Ali nema nikoga tko bi se pod utjecajem „neosocijalističkog američkog virusa“ pomaknuo još više ulijevo, mijenjajući tako politički krajolik. “Tradicionalne” ljevičarske stranke, poput Komunističke partije u Rusiji, gotovo sigurno će se postupno reprogramirati prema modernom zapadnom modelu.
Gotovo sigurno će biti reprogramiranja i povijesnih simbola povezanih s komunističkom prošlošću. Internetske zajednice „teže“ za socijalizmom, a za promociju ove devijantne pojave na lijevom političkom spektru, koju se donedavno zvalo „trockizmom“ ili ljevičarenjem, koriste se čak i osobe poput Lenjina i Staljina.
Sve je korisno što može postati instrument za popularizaciju novog „globalnog socijalizma“, kombinacije liberalnog tehnokratskog despotizma s lijevim optužujućim moraliziranjem, tako karakterističnim za gospodičnu Cortes i gospodina Sandersa, što se savršeno uklapa u sliku “učinkovitog upravitelja” Staljina, kako ga zovu internetski aktivisti.
Međutim, “nacionalna specifičnost” isključivo će se primjenjivati u početku, da bi na kraju bila identična onoj zapadnjačkoj. Preciznije, sve je osmišljeno da postane globalno, baš kao i znanstveni, kasnije realni socijalizam XX stoljeća. Jedina je razlika što će se njegovo sjedište nalaziti u Sjedinjenim Državama i imat će daleko veća sredstva od svih bivših komunističkih partija zajedno.
U tom je pogledu važno kritički ispitati često naglašavanu tezu da se novi američki „demokratski socijalizam“ u osnovi razlikuje od socijalizma sovjetske verzije. To tvrde i na Zapadu i u Rusiji iz različitih razloga.
U Sjedinjenim Državama se pokušava uvjeriti javnost da njihova politička agenda nema nikakve veze sa SSSR-om ili bolivarskim vladama Latinske Amerike, posebno ne s komunističkom Kinom.
U Rusiji, na primjer, ljevičarski politički lideri ne žele, barem zasad, biti povezani sa zapadnim liberalima, što je razumljivo. Sovjetski Savez se čuva u kolektivnoj memoriji kao prilično konzervativna država s velikim socijalnim jamstvima. Činjenica da se u Rusiji američka ljevica naziva „trockistima“, ponekad čak i „anarho-sindikalistima“, općenito je istinita. Oni komunisti koji su protjerani ili proganjani u SSSR-u u pravilu su optuživani za razna „odstupanja“, među kojima najviše za „trockizam“. Tako su iz partije i iz zemlje protjerani oni koji su po svojim uvjerenjima bili poput sadašnjih američkih „socijalista“.
Ali to je bila posljedica jedinstvene situacije u kojoj se Sovjetski Savez našao kasnih ’20-ih i ranih ’30-ih, a to su međunarodna izolacija, građanski rat i neizbježnost novog masakra u svijetu.
Društveni konzervativizam SSSR-a do posljednjih godina njegovog postojanja posljedica je ovog političkog obrata.
Ali prije nego što je započela Staljinova era, oni koji su predvodili sovjetsku državu imali su vrlo liberalna uvjerenja. Poput sadašnjih američkih „demokratskih socijalista“, socijalna jamstva su koegzistirala s „dekonstrukcijom hijerarhijskih odnosa u obitelji“, „uništavanjem rodnih stereotipa“, „demokratizacijom škola“ i primatom internacionalizma nad nacionalnošću, ne samo nad nacionalizmom.
Jedne i druge ujedinjuje mržnja prema “patrijarhalnom selu”. U Rusiji je početkom XX stoljeća je to bio “lukavi ruski kulak”, dok je u današnjim Sjedinjenim Državama neprijatelj poljoprivrednik koji glasa za Trumpa.
„Demokratski socijalisti“ se oslanjaju na širok raspon manjina i „ranjivih društvenih skupina“, jer su one idealan primjer “nesavršenosti” i “nepravde” nacionalne države.
Naravno, takozvani “socijalistički“ osjećaji će u SAD-u postati popularni, posebno zbog trenutne situacije u zemlji sa sve izvjesnijom predstojećom recesijom. Čak i najsofisticiranija Soroseva propaganda nije sanjala da će uspjeti odraditi ovakav posao.
Međutim, podsjetimo i naglasimo da je moderni „liberalni socijalizam“ globalni projekt kojem ne nedostaju resursi i intelektualni kadrovi, ali njemu cilj nije ni poboljšati život američke radničke klase, da ne govorimo o svjetskoj razini, gdje se stvarni neće nimalo promijeniti.
Jedini lijek za ovu Jakobinsku infekciju je gospodarski rast i reindustrijalizacija, ali tko se može pohvaliti takvim rezultatima. Radikalno sredstvo može biti samo uspješna nacionalna strategija, a ako se ne razvije i ne primjeni u praksu, svi će biti prisiljeni uvoziti globalni proizvod. Nekada je on bio neoliberalan, a sada je isti, samo je obukao „neosocijalističko“ ruho.
I ponovimo za kraj, sve ovo nema nikakve veze s ljevicom i znanstvenim socijalizmom. Nečega će se možda sjetiti tko se nije dosađivao na satima Teorije i prakse samoupravnog socijalizma ili tko 1990. nije spalio baš sve knjige iz kućne biblioteke koja je sadržavala opus Marxa i Engelsa, možda Tita, Kardelja, Bakarića ili barem Branka Horvata.
Kada je Carmelo Suarez, španjolski komunist, komentirao navodni uspon ljevice u EU, rekao je kako opet “bauk kruži Europom, bauk komunizma, ali su sve političke snage stare Europe, Merkel, Hollande, Rajoy, Cameron, Tsipras, Renzi i drugi, ušle u “Svetu alijansu” kako bi otjerale taj bauk”.
„Radnici su u rušenje kapitalizma krenuli s parolama “Vlast radnicima” i “Socijalizam i komunizam”, ali su ih od istinske borbe uspjeli odvratiti oportunisti Euroljevice, Cayo Lara, Alexis Tsipras i Pablo Iglesias, učenici Bernsteina i njegovih sljedbenika. Svi su oni na pozicijama na kojima trenutno jesu upravo u tu svrhu, rekao je Carmelo Suarez.
Na istim su pozicijama i Bernie Sanders, Alexandria Ocasio-Cortes, Jeremy Corbyn i naša Katarina Peović, upravo zato da bi sve ostalo nepromijenjeno, posebno kada govorimo o ključnom pitanju, a to je „vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju“. Sve ostalo, manjine, klimatske promjene, zaštita okoliša i rijetkih vrsta i područja je bacanje prašine u oči kako bi se ljude odvratilo od ključnih zahtjeva. Nažalost, ova strategija funkcionira i infekcija se širi na globalnoj razini.
