Obama možda ne želi osobno nametnuti režimske promjene, ali bi bio poprilično sretan kad bi države u regiji (Saudijska Arabija, Katar i Turska kao stup NATO-a) obavile posao za njega. Žele li uspjeti u tome, kaos u regiji - da ne spominjem broj mrtvih - premašit će događaje koji su se odvijali nakon "oslobođenja" Libije.
Kad su Baracku Obami dodijelili Nobelovu nagradu za mir, tisuće mladih Norvežana je prosvjedovalo, ali nisu bili iznenađeni takvim izborom laureata. Na čelu Komisije za dodjelu nagrade već su duže vrijeme proamerički, tvrdokorni, hladni ratnici.
Nemojmo zaboraviti da su dali nagradu i Henryju Kissingeru, kao i Menahemu Beginu i Anvaru Sadatu. Ubrzo nakon što je Obama dobio Nobela za mir, povećao je napade bespilotnim letjelicama i poslao dodatnih 10 000 vojnika u Afganistan. Bush je oslobodio više zatvorenika iz Guantanama od njega. Obama je procesuirao više zviždača od svih dosadašnjih američkih predsjednika zajedno. Zatim, tu je i pitanje državnog terora, što je dovedeno do novih dimenzija; Obama je prisvojio sebi i svim budućim nasljednicima moć naređivanja egzekucije bilo kojeg američkog državljana (ili bilo koga drugog koga proglase opasnim) kod kuće ili u inozemstvu.
Nadzorna država, koju on brani bez ikakvog osjećaja srama, pokazala je da SAD i saveznici u Europi koriste tehnologiju za špijuniranje svojih građana do razine u kojoj su zasjenili običaje Stasija u Istočnoj Njemačkoj tijekom Hladnog rata. Aureola oko Obamine glave bila je uglavnom vezana uz njegovu boju kože i činjenicu da je bio "humaniji" lider od Busha, što je omogućilo europskim državama da slijede njegove upute bez prevelikog izazivanja bijesa kod svojih građana. Ubrzo nakon njegova izbora, napisao sam da je Obama najinventivnija avet Empirije.
Sve to je sada izblijedilo. Careva odjeća ne razlikuje se od one njegovih prethodnika. On služi Wall Streetu i vojnoj industriji jednako revno kao i većina predsjednika koji su mu prethodili. Kao Bush i Clinton prije njega, on se jednako snishodljivo ponaša kada je riječ o obrani Izraela i njegovim interesima na Bliskom istoku. Čak i dok ovo pišem, mediji izvještavaju o zajedničkim američko-izraelskim testiranjima raketa na Mediteranu. Dakle, njegova želja da bombardira Siriju ne bi trebala biti iznenađenje za bilo kakve ozbiljne promatrače. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, Asadov režim je konstantno suzbijao pobunjenike i osvajao male i velike gradove. To je glavni razlog za planirani napad.
Plan napada je odgođen zbog odluke britanskog parlamenta - što je bio rezultat iskrivljenog procesa glasovanja koje je iznenadilo sve aktere - da propuste sudjelovanje u ovom konkretnom ratu. S obzirom da su Britanci u inozemstvu na glasu kao krvavi pobočnici Washingtona, spomenuto glasovanje naišlo je na globalni odjek. "Što?", pitali su se međusobno Amerikanci. "Naš najodaniji sljedbenik nas napušta neposredno prije napada? Što to uopće znači i ne bismo li sami trebali raspravljati o ovom pitanju?"
Obamin govor u intervjuima nije se pritom razlikovao od Bushevog. On je doslovno rekao da je razlog za planirani napad mogućnost da bi se to kemijsko oružje "moglo koristiti protiv SAD-a". Tko bi ga koristio? Al Kaida i ekipa...
Može jedno pitanje? Nisu li oni na tvojoj strani u ovom konkretnom sukobu i nije li pravi cilj ovih udara učvršćivanje njihove pozicije nasuprot Asadovog režima u ovom užasnom građanskom ratu? Unatoč njegovoj retorici, britanski je glas prisilio Obamu na odgađanje takozvanih kirurški preciznih napada. U međuvremenu, u Francuskoj, još jednoj zemlji koja voli rat, 64 posto javnog mnijenja protivi se ratu. Francuska obavještajna zajednica žurno je stvorila dosjee (u javnost su ih "procurili" dva novinara Le Mondea prije više tjedana), koje su navodno dobili od Mossada, s kojima imaju bliske veze. Izraelci su očajni u pokušaju da nokautiraju Hezbolah, jedini pokret u regiji koji je u egalu s Izraelom.
Obama možda ne želi osobno nametnuti režimske promjene, ali bi bio poprilično sretan kad bi države u regiji (Saudijska Arabija, Katar i Turska kao stup NATO-a) obavili posao za njega. Žele li uspjeti u tome, kaos u regiji - da ne spominjem broj mrtvih - će premašiti događaje koji su se odvijali nakon "oslobođenja" Libije. Još uvijek nemamo točne podatke o stradanjima uzrokovanim šestomjesečnim NATO bombardiranjem u toj zemlji, premda brojke variraju od 10 do 30 tisuća žrtava. Autori toga rata sad zakuhavaju novi. Siriji je pomogla podrška Rusije i Irana; Kinezi su, također, dali do znanja da neće dopustiti da se Vijeće sigurnosti UN-a koristi kao smokvin list u ovom konkretnom slučaju.
"Obama je procesuirao više zviždača od svih dosadašnjih američkih predsjednika zajedno."
Već mjesecima govorim kako je moguće političko rješenje problema. Upravo je opozicija koju podržava Zapad odbila razgovarati. Sada bi moglo biti prekasno, premda, kad bi Washington želio mirovno rješenje, mogao bi ga nametnuti zajedno s Rusijom. To bi značilo prekid s Al Kaidom i sličnim organizacijama, što bi svakako bio korak naprijed. Ideja da će svrgavanje režima dovesti do mira, obilja i demokracije je bolesna šala. Pogledajte samo što se desilo u Egiptu. U Siriji ne postoji organizacija koja bi mogla dovesti narodni ustanak na višu razinu. Niti jedna. Muslimansko bratstvo je dominantna sila, zajedno s grupama koje su desnije u ideološkom spektru. Očekivati bilo što od ovih organizacija, znači živjeti u iluzijama i kasnije se žaliti kako su ih izdali.
Izvor: H-alter
