Ali nitko nije mislio da će se to dogoditi ovako brzo.

Carstva često slijede tijek grčke tragedije, izazivajući upravo onu sudbinu koju su nastojala izbjeći. To je svakako slučaj s Američkim Carstvom dok se ono raspada u ne tako usporenoj snimci.

Osnovna pretpostavka ekonomskog i diplomatskog predviđanja je da će svaka država djelovati u vlastitom interesu. Takvo razmišljanje nije od pomoći u današnjem svijetu. Promatrači diljem političkog spektra koriste fraze poput "pucaju sami sebi u nogu" kako bi opisali diplomatski sukob SAD-a s Rusijom i saveznicima.

Više od jedne generacije najistaknutiji američki diplomati upozoravali su na ono što su mislili da bi predstavljalo glavnu vanjsku prijetnju: savez Rusije i Kine koji dominira Euroazijom. Američke ekonomske sankcije i vojna konfrontacija spojili su ih i tjeraju druge zemlje u njihovu euroazijsku orbitu koja je u nastajanju.

Očekivalo se da će američka ekonomska i financijska moć spriječiti ovu sudbinu. Tijekom pola stoljeća otkako su se Sjedinjene Države ukinule zlatni standard 1971. godine, svjetske središnje banke radile su na dolarskom standardu, držeći svoje međunarodne monetarne rezerve u obliku vrijednosnica, depozita u američkim bankama i američkih dionica i obveznica. Rezultirajući standard trezorskih zapisa omogućio je Americi da financira svoju inozemnu vojnu potrošnju i da preuzme ulaganja drugih zemalja jednostavnim stvaranjem zadužnica u dolarima. Američki deficiti platne bilance završavaju u središnjim bankama zemalja s platnim viškom kao njihove rezerve, dok dužnici u zemljama južne hemisfere trebaju dolare za otplaćivanje svojih imatelja obveznica i za obavljanje svoje vanjske trgovine.

Ova monetarna privilegija - dolar seignorage - omogućila je američkoj diplomaciji da nametne neoliberalnu politiku ostatku svijeta, bez potrebe za korištenjem mnogo vlastite vojne sile osim za priskrbljivanje bliskoistočne nafte.

Nedavna eskalacija američkih sankcija koje blokiraju Europu, Aziju i druge zemlje od trgovine i ulaganja s Rusijom, Iranom i Kinom, nametnula je ogromne oportunitetne troškove - cijenu izgubljenih prilika - američkim saveznicima. A nedavna konfiskacija zlatnih i deviznih rezervi Venezuele, Afganistana i sada Rusije, uz ciljano otimanje bankovnih računa bogatih stranaca (nadajući se da će osvojiti njihova srca i umove, zajedno s povratom njihovih zaplijenjenih računa), okončala je ideju da su dolarski fondovi ili oni u funtama i eurima NATO satelita, sigurno utočište za ulaganja kada se svjetski ekonomski uvjeti poljuljaju.

Stoga sam pomalo ožalošćen dok gledam brzinu kojom se ovaj financijski sustav s centrom u SAD-u dedolarizirao u razdoblju od samo godinu ili dvije. Osnovna tema moje knjige Super Imperijalizam bila je kako je u posljednjih pedeset godina standard američkih trezorskih zapisa usmjeravao inozemnu štednju na američka financijska tržišta i banke, dajući dolarskoj diplomaciji odriješene ruke. Mislio sam da će dedolarizaciju voditi Kina i Rusija, koje će preuzeti kontrolu nad svojim ekonomijama kako bi izbjegle vrstu financijske polarizacije koja nameće mjere štednje Sjedinjenim Državama. Ali američki dužnosnici ih prisiljavaju da prevladaju bilo kakvo oklijevanje koje su imali oko dedolarizacije.

Očekivao sam da će do kraja dolarizirane imperijalne ekonomije doći kad se druge zemlje odvoje. Ali to nije ono što se dogodilo. Američki diplomati odlučili su sami okončati međunarodnu dolarizaciju, pomažući Rusiji da izgradi vlastita sredstva za samostalnu poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju. Ovaj globalni proces loma zapravo traje već nekoliko godina, počevši od sankcija koje blokiraju američke saveznike u NATO-u i druge ekonomske satelite da trguju s Rusijom. Za Rusiju su te sankcije imale isti učinak koji bi imale zaštitne carine.

Rusija je ostala previše zanesena ideologijom slobodnog tržišta da bi poduzela korake za zaštitu vlastite poljoprivrede ili industrije. Sjedinjene Države pružile su pomoć koja im je bila potrebna nametanjem domaće samodostatnosti Rusiji (putem sankcija). Kada su baltičke države izgubile rusko tržište sira i drugih poljoprivrednih proizvoda, Rusija je brzo stvorila vlastiti sektor sira i mliječnih proizvoda - dok je postala vodeći svjetski izvoznik žitarica.

Rusija otkriva (ili je na rubu otkrića) da joj ne trebaju američki dolari kao podrška tečaju rublje. Njezina središnja banka može stvoriti rublje potrebne za isplatu domaćih plaća i financiranje stvaranja kapitala. Konfiskacije SAD-a bi stoga mogle konačno navesti Rusiju da okonča neoliberalnu monetarnu filozofiju, kao što je Sergej Glazijev dugo zagovarao u korist MMT-a.

Isto dinamično potkopavanje tobožnjih ciljeva SAD-a dogodilo se s američkim sankcijama protiv vodećih ruskih milijardera. Neoliberalna šok terapija i privatizacije iz 1990-ih ostavili su ruskim kleptokratima samo jedan način da unovče imovinu koju su oteli iz javne domene. A to je da uključe tu imovinu i prodaju svoje udjele u Londonu i New Yorku. Domaća štednja bila je izbrisana, a američki savjetnici uvjerili su rusku središnju banku da ne stvara vlastiti novac u rubljama.

Rezultat je bio da rusko nacionalno bogatstvo nafte, plina i minerala nije iskorišteno za financiranje racionalizacije ruske industrije i stanovanja. Umjesto da su prihodi od privatizacije uloženi u stvaranje novih ruskih sredstava zaštite, novopečeni bogataši su ih istrošili za akviziciju luksuznih britanskih nekretnina, jahti i drugih globalnih imovina za povlačenja kapitala. No učinak držanja ruskog dolara, funte i eura za taoce bio je da se City of London učini previše rizičnim mjestom za držanje njihove imovine. Uvođenjem sankcija najbogatijim Rusima najbližim Putinu, američki dužnosnici su se nadali da će ih potaknuti da se suprotstave njegovom odvajanju od Zapada i da tako učinkovito služe kao NATO-ovi agenti utjecaja. Ali za ruske milijardere njihova vlastita zemlja počinje izgledati najsigurnije.

Već dugi niz desetljeća, Federalne pričuve i riznica se bore protiv toga da zlato povrati svoju ulogu u međunarodnim rezervama. Ali kako će Indija i Saudijska Arabija gledati na svoje dolarske posjede dok ih Biden i Blinken pokušavaju prisiliti da slijede američki "poredak utemeljen na pravilima" umjesto vlastitog nacionalnog interesa? Nedavni američki zahtjevi nisu ostavili prostora za ništa drugo nego da počnu štititi vlastitu političku autonomiju pretvaranjem dolarskih fondova i onih u eurima u zlato kao imovinu oslobođenu političkog tereta da postanu taoci sve skupljih i ometajućih zahtjeva SAD-a.

Američka diplomacija natrljala je nos Europe u njezinom groznom podaništvu govoreći vladama da njihove tvrtke odbace rusku imovinu za sitniš, nakon što su ruske strane pričuve blokirane i nakon što je tečaj rublje rapidno pao. Blackstone, Goldman Sachs i drugi američki investitori brzo su kupili ono što su Shell Oil i druge strane tvrtke istovarile.

Nitko nije mislio da će poslijeratni svjetski poredak 1945.-2020. tako brzo popustiti. Pojavljuje se istinski novi međunarodni ekonomski poredak, iako još nije jasno u kakvom će on obliku biti. Ali "poticanje medvjeda" sukobom SAD/NATO-a s Rusijom prešlo je razinu kritične mase. Više se ne radi samo o Ukrajini. To je samo okidač, katalizator za tjeranje većeg dijela svijeta iz orbite SAD/NATO-a.

Sljedeći obračun može se dogoditi unutar same Europe. Nacionalistički političari mogli bi nastojati odvojiti se od prevelikog američkog hvatanja moći nad svojim europskim i drugim saveznicima, uzalud ih pokušavajući zadržati ovisnima o trgovini i ulaganjima u SAD-u. Cijena njihove stalne poslušnosti je nametanje inflacijskih troškova njihovoj industriji dok se odriču svoje demokratske izborne politike u podređenosti američkim NATO prokonzulima.

Te se posljedice zapravo ne mogu smatrati "nenamjernim". Previše je promatrača istaknulo što će se točno dogoditi - na čelu s predsjednikom Putinom i ministrom vanjskih poslova Lavrovom koji objašnjavaju kakav bi bio njihov odgovor ako bi NATO inzistirao da ih stjera u kut dok napada istočne ukrajinske govornike ruskog jezika i premješta teško oružje na zapadnu granicu Rusije. Posljedice su bile očekivane. Neokonzervativci koji kontroliraju američku vanjsku politiku jednostavno nisu marili. Smatralo se da je prepoznavanje njene zabrinutosti učinilo tu osobu Putin-versteherom [osoba koja razumije Putina, op. prev.].

Europski dužnosnici se nisu osjećali neugodno govoreći svijetu o svojoj zabrinutosti da je Donald Trump lud i da uznemiruje kola međunarodne diplomacije. No, čini se da su bili zaslijepljeni ponovnim oživljavanjem visceralne mržnje prema Rusiji od strane Bidenove administracije i od državnog tajnika Blinkena i Victorije Nuland-Kagan. Trumpov način izražavanja i maniri možda su bili neotesani, ali američka neokonzervativna banda ima mnogo više opsesija sukobima koji su globalno prijeteći. Za njih je pitanje bilo čija će stvarnost izaći kao pobjednik: "stvarnost" za koju su vjerovali da je mogu stvoriti, ili ekonomska stvarnost izvan kontrole SAD-a.

Ono što strane zemlje nisu učinile za sebe - zamijenili MMF, Svjetsku banku i druge ogranke američke diplomacije - američki političari ih tjeraju da učine. Umjesto da se europske, bliskoistočne i zemlje juga otrgnu zbog vlastite kalkulacije svojih dugoročnih ekonomskih interesa, Amerika ih tjera, kao što je to učinila s Rusijom i Kinom. Sve više političara traži podršku birača pitajući se hoće li im bolje poslužiti novi monetarni aranžmani koji bi zamijenili dolariziranu trgovinu, ulaganja, pa čak i servisiranje inozemnog duga.

Visoka cijena energije i hrane posebno pogađa zemlje globalnog juga, poklapajući se s njihovim vlastitim problemima oko Covid-19 i nadolazećom otplatom dolariziranog duga. Nešto mora popustiti. Koliko dugo će ove zemlje uvoditi mjere štednja za isplatu inozemnih imatelja obveznica?

Kako će se američko i europsko gospodarstvo nositi suočeni sa svojim sankcijama protiv uvoza ruskog plina i nafte, kobalta, aluminija, paladija i drugih osnovnih materijala? Američki diplomati napravili su popis sirovina koje su očajnički potrebne njihovom gospodarstvu i koje su stoga izuzete od uvedenih trgovinskih sankcija. To gospodinu Putinu daje zgodan popis točaka pritiska koje može iskoristiti tijekom preoblikovanja svjetske diplomacije, koji u procesu pomaže europskim i drugim zemljama da se otrgnu od željezne zavjese koju je Amerika nametnula kako bi zaključala svoje satelite u ovisnost o skupim američkim zalihama.

Ali konačno odvajanje od NATO-ovog avanturizma mora doći iz samih Sjedinjenih Država. Kako se približavaju ovogodišnji izbori na sredini mandata, političari će pronaći plodno tlo u pokazivanju američkim biračima da je inflacija cijena, prvenstveno benzina i energenata, nusproizvod politike Bidenove administracije koja blokira izvoz ruske nafte i plina. Plin je potreban ne samo za grijanje i proizvodnju energije, već i za proizvodnju gnojiva, kojih u svijetu već nedostaje. To se pogoršava blokiranjem ruskog i ukrajinskog izvoza žitarica, zbog čega cijene hrane u SAD-u i Europi rastu.

Pokušaj da se Rusiju natjera da odgovori vojno i da time izgleda loše ostatku svijeta ispada kao štos koji je imao za cilj samo demonstrirati potrebu Europe da više pridonese NATO-u, da kupi više američke vojne opreme i da se zatvori dublje u trgovinsku i monetarnu ovisnost o Sjedinjenim Državama. Pokazalo se da je nestabilnost koju je to izazvalo utjecala na to da Sjedinjene Države izgledaju jednako prijeteće kao i Rusija.

sott