Slučajno ili namjerno, velika je vjerojatnost da ste barem jednom svjedočili kolektivnom gledanju utakmica nogometnih reprezentacija u ugostiteljskim objektima. Taj ritual je sazdan od tipiziranih likova koji mogu varirati, ali uvijek je prisutan onaj dežurni šaljivdžija koji uvjerljivo barata teorijom nacije destiliranom iz popularnog hita Dražena Žanka iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Šaljivdžija teoriju obznani ostatku kafića onda kad igraju na primjer reprezentacije poput Francuske ili Njemačke. Dva su jasna okidača. Kad komentator tamnoputog igrača Francuske “proglasi” Francuzom, šaljivdžija mu uzvrati: “Nisam znao da ima crnih Francuza, haha!” A kada režiser prijenosa zumira tamnoputog reprezentativca Njemačke slijedi klasik: “Hitler bi se okrenuo u grobu da vidi ‘ko igra za Švabe!” S tim da se Hitler nerijetko pretvori u Hiću, valjda u svrhu pripitomljavanja.

Međutim, takve opaske nisu rezervirane samo za narodne tribune na nekoliko “žuja”. U prošlotjednom intervjuu na portalu Index s proslavljenim srpskim košarkaškim trenerom Vladom Đurovićom dao se pročitati isti uvid iz sfere zagrobnog života. U odgovoru na upit o razlozima pada kvalitete košarke na (post)jugoslavenskim prostorima u proteklih tridesetak godina Đurović se privremeno nalaktio na šank: “Danas se sve promijenilo. Sve je manje kvalitetnih mladih domaćih igrača. Gledam ekipe Partizana i Zvezde. Svaka ima po nekoliko crnaca. U Njemačkoj danas igra nekoliko crnaca. Ružno je reći, ali Hitler bi se u grobu okrenuo da vidi kako danas izgleda reprezentacija Njemačke.” Đurović sigurno nije nacist, ali sama činjenica da nezanemarivom broju ljudi Hitlerovi kriteriji nacije igraju ikakvu ulogu u razumijevanju nacija sugerira da se nalazimo u priličnom problemu.

Upravo nam je jučer završeno Europsko prvenstvo u košarci, a koje je i bilo povod za spomenuti intervju s Đurovićem, priuštilo novu zanimljivu perspektivu kad su predodžbe nacije u pitanju. Naime, FIBA, krovna svjetska košarkaška organizacija, dopušta reprezentacijama naturalizaciju jednog stranog igrača. Uglavnom je riječ o tamnoputom Amerikancu na poziciji pleja. Dosad to pravilo nije bilo naročito kontroverzno na europskoj razini jer su za strancem posezale uglavnom manje i slabije reprezentacije i to gotovo sve. Međutim, ove se godine na taj potez odlučila i Španjolska, najtrofejnija reprezentacija 21. stoljeća koja je i jučer slavila u finalu, i uslijedile su žustre polemike. Španjolska vjerojatno ne bi angažirala Lorenza Browna da nije bilo ozljeda “pravih” Španjolaca koji igraju na njegovoj poziciji, ali sigurno ne bi ni osvojila još jedan naslov da ga nije angažirala. O nelagodi povodom takvog raspleta i više nego dovoljno svjedoči izbor najboljeg igrača turnira koji uglavnom uvijek ide najboljem igraču pobjedničke ekipe. Ovaj put nagrada nije dodijeljena Brownu nego njegovom suigraču, “pravom” Španjolcu, iako nema spora o tome tko je bio najbolji.

U ovom košarkaškom slučaju se na zanimljiv način isprepliću sportska i politička dimenzija “normalne” predodžbe nacije. Naime, značajan broj protivnika angažmana stranaca u reprezentaciji svoj stav ne zasniva na striktno etnički definiranom shvaćanju nacije već na privrženosti tradicionalnom obliku sportske draži koju sa sobom nose međunacionalna takmičenja. Naime, za razliku od klubova, nacionalnim timovima je bazen igrača ograničen. Ako klubu nedostaje kvalitetan igrač može ga kupiti, ali reprezentacija to ne može napraviti i mora se nositi s onim što “ima”. Upravo takve ograničavajuće okolnosti daju specifičnu draž i dodatnu težinu ako manja nacija pobijedi onu veću. Ta draž je prisutna i zato što se takmičenja poput europskih i svjetskih prvenstava igraju na manji broj utakmica i uz značajan broj onih koji donose izravno ispadanje pa je mogućnost iznenađenja veća nego u nacionalnim klupskim prvenstvima koji se igraju na veći broj utakmica.

Takav stav, premda razumljiv iz perspektive sportske tradicije u kojoj smo svi odrasli, ima priličan problem s “prirodnim” shvaćanjem nacija. Naime, nema ništa prirodno u tome da je Njemačka toliko velika i da Nijemaca ima toliko, a da je Hrvatska mala i da Hrvata ima toliko malo. Ne tako davno Njemačka je bila podijeljena, a Hrvatska je bila dio Jugoslavije. Čak i da izuzmemo utjecaj “neprirodnog” komunizma, nije bilo povijesno determinirano da će se bezbrojne “njemačke” male feudalne državice u devetnaestom stoljeću ujediniti ili da će na području Hrvatske prevladati hrvatski, a ne jugoslavenski identitet. Nijedna današnja nacionalna država nije bila zapisana kao nužna i sve su ishod različitih političkih i društvenih procesa i sukoba. Angažman naturaliziranog tamnoputog Amerikanca koji o državi za čiju reprezentaciju igra ne zna ništa jest “neprirodan” potez. Ali svi oni potezi koji su povijesno doveli do izgleda i veličine te države također su bili “neprirodni”. Neki više neki manje, ali gradacija ovdje nije ključna.

Radi se o tome da sport igra značajnu ulogu u prokazivanju neodrživih mitova o čistoći nacije. Zbog svoje meritokratske prirode sport najlakše “apsorbira” suvremene migracijske trendove i normalizira drukčije predodžbe nacije. To, naravno, ne znači i da neutralizira nacionalizam. Naprotiv. Svojedobno je legendarni Mate Parlov izjavio da on ne može biti nacionalist jer je svjetski prvak. Potpuno razumijemo što je veliki Mate htio reći i sasvim se slažemo, ali logika mu je neodrživa: on je postao svjetski prvak upravo zato jer pobijedio predstavnike drugih nacija koje su se takmičile za prvo mjesto.