Moj je otac bio strašno duhovit, ne na literarnoj razini, ali je znao držati društvo u stanju kroničnog smijeha, a on je uvijek bio ozbiljan, što je i princip: ako nekoga želite nasmijati, morate biti ozbiljni. To moja sestra Snježana ne zna, ona priča nekom neki štos ili anegdotu, a ne može sama od smijeha doći do kraja / Snima Saša Ćetković
Novi roman Gorana Tribusona, Groblje bezimenih, možete kupiti ovdje
Goran Tribuson u jednu je donjogradsku pivnicu – istu onu koja je i jedan od lokaliteta iz njegovog novog romana Groblje bezimenih (Telegram, 2026.) – došetao, kako mi je rekao, s “malim strahom da se neće moći svega sjetiti”. Taj je strah, pokazalo se od samih početaka, slobodno mogao ostaviti pred vratima.
Autor više od četrdeset knjiga – od kojih se samo u jednoj, Vilinskoj priči, ne bavi hrvatskim prostorima – akademik, sveučilišni profesor, scenarist, nekadašnji “mladi borhesovac” koji je odavno prestao biti mlad, ali nikada prestao voljeti Borgesa, živopisno se prisjećao svoga života za potrebe ovog razgovora: rodnog Bjelovara, groblja preko puta obiteljske kuće, očevih klesarskih poslova, furlanskog porijekla, šulekovskih epitafa, ranih ploča, nagrada i pijanki, prvih književnih etiketa i majke koja je policajcima, kad su joj došli reći da joj je sin narkoman, odgovorila s: “Nije, on je pisac”, a potom se skoro onesvijestila.
Kad je preda mnom vidio svoje Obiteljske slike, ispričao mi je kako su ga zvali iz jednog kazališta da bi voljeli dramatizirati to djelo. “Rekao sam im da ne vidim načina da se to dramatizira pa da se i ubiješ”, govori mi o tom mozaičnom skupu anegdota iz mladosti i tako smo višesatni razgovor započeli upravo s – kazalištem.
TELEGRAM: U Obiteljskim se slikama pitate kako u takvom (bjelovarskom okruženju) postati Peter Brook, Laurence Olivier, Carmelo Bene, kako postati svjetski šampion skijaških letova u Abesiniji, kako uzgajati dagnje u Mađarskoj… Ipak, potjecali ste iz kazališne obitelji, u &TD-u su vam ukrali kaput, u Komediji novčanik…
TRIBUSON: To su, kažete, moja iskustva s kazalištem? (smijeh) Imao sam problema s kazalištem. Naime, jedno sam vrijeme volio posjećivati teatar, sjećam se živo Zuppinog &TD-a, neke sam predstave gledao i triput. Kasnije me kazalište počelo sve manje zanimati, a u starijim je godinama došla i određena nagluhost, morao bih sjediti na pozornici da bih čuo glumce.
Kad se osvrnem, išao sam pretjerano malo u kazalište za jednog studenta književnosti i nije trebalo odustati od nečeg tako važnog kao što je teatar. Nisam nikad uspio odustati od slikarstva, kiparstva, a najmanje bih se, pa i da sam htio, uspio riješiti glazbe. Mogao bih život zamisliti bez svega, osim bez glazbe, premda nisam glazbenik, niti imam glazbene naobrazbe.
TELEGRAM: Ali vašim žilama kola muzikalna krv. Vaš je stric svirao zajedno s Miljenkom Prohaskom?
TRIBUSON: Sjećam se da je u bakinoj kući s očeve strane, dakle majke i tog strica Borisa koji je umro s 33, u Kristovim godinama, u sobi visio klarinet i ona je stalno govorila da je to klarinet što ga je svirao Boris. Mislio sam da je riječ o jednoj od obiteljskih legendi i nikada do te informacije nisam osobito držao.
Desetljećima kasnije, bio sam scenarist na filmu Zrinka Ogreste i na prijemu iza premijere filma pojavio se Miljenko Prohaska s pitanjem: “Tko je vama Boris Tribuson koji je sa mnom pedesetih svirao u džez kvartetu”? Zagrlio sam ga. Shvatio sam tada da Tribusoni imaju neku muzikalnost, ali da sam ja gene pokupio s majčine strane, od čega ističem dobru kosu.
TELEGRAM: Iz moje perspektive koji je gubim – i to je mnogo!
TRIBUSON: Haha, zahvalan sam na vlasima.
TELEGRAM: Kažete da ne možete čistiti grincajg uz glazbu, da joj morate biti potpuno posvećeni. Kako to objašnjavate u vremenu u kojem smo gotovo neprestano okruženi zvukom i glazbom?
TRIBUSON: Možda je ovo prebahata izjava, ali nema više velikih bendova, nema velikih džezista. Glazba je postala nešto puno trivijalnije, ali nikome tko sa sobom nosi nekakav walkman ili kakvu drugu stvarcu za slušanje glazbe to ne zamjeram. Grincajg zbilja ne mogu čistiti dok slušam glazbu, mislim, grincajg ni inače ne volim čistiti.
Nakon što su djeca otišla od kuće, od njihove sam sobe napravio nešto što smo iz zafrkancije nazvali media room. Kupio sam veliko kino platno koje je sin naručio iz NewCastlea, razvukli smo ga, kupili i projektor te smo u tu sobu smjestili oko dvije tisuće vinila, tri tisuće CD-a, petstotinjak različitih videokoncerata itd.
Kad bih slušao, tu sam provodio vrijeme i nisam dopuštao nikomu da me smeta. Ima jedan jedini posao koji mogu raditi dok slušam glazbu, priznat ću vam, a to je peglanje. Trivijalna je to rabota, ali uz nju mogu slušati glazbu. Otkako mi se supruga razboljela, potrebna joj je 24-satna njega i ne da ne smijem otići od kuće, čak ne smijem biti ni bolestan jer ako obolim, ne znam kamo ćemo.
To peglanje tako sam naslijedio u amanet. Naučio sam uglavnom sve kuhati i skužio sam da nas žene malo muljaju s tim kuhanjem, malo se prave važne, govorim ovo uz nadu da mi supruga neće pročitati ovaj naš razgovor. Čušpajz je jednostavno napraviti, ali dobro ispeći patku ili istarsku kaštradinu s bobićima malo je zahtjevnije, ali sve se to nauči.
TELEGRAM: Groblje vas kao naziv prati…
TRIBUSON: Druga knjiga, nije to puno…
TELEGRAM: Nije, tu je, dakle, Potonulo groblje, pa i Grobljanska lirika…
TRIBUSON: Joj, da, to je naslov, ali to je naslov pripovijetke, točno, točno… groblje nas sve proganja. Kada su Miljenka Jergovića jednom pitali o vjeri, rekao je da je ateist koji se nada da se zajeb’o. Sviđa mi se ta misao.
TELEGRAM: U Ne dao Bog većeg zla pišete: “Naša je kuća bila točno nasuprot gradskoga groblja pa se s prozora dnevne sobe mogla jasno vidjeti prostrana poljana puna spomenika, križeva i grobova, koja se spuštala dolje prema industrijskom željezničkom kolosijeku iza kojega su započinjale livade…” Montaigne u jednom eseju o smrti veli da treba stanovati u sobi koja gleda na groblje jer da to razbistruje um. Vaša fascinacija grobljima potiče iz najranije dobi?
TRIBUSON: Svakako. Moje prezime zna čuditi ljude, zvuči i pomalo nordijski, ali Tribusoni su Furlani i pisali su se s dva s. Moj je otac prvi prestao s time. U rukama sam jednom imao talijansku knjigu Storia de Lucinico, jer su oni iz tog malog mjesta između Gorice i Udina. Tamo na groblju imate barem šest-sedam grobnica na kojima piše Tribusson, a na jednom je čak pisalo, sad ću izmisliti ime, ali Juliana Tribusson nata Bressan.
Nazvao sam svojevremeno Ivu Brešana, pitao ga odakle su njegovi, a on mi veli da su došli iz Veneta. Rekoh mu da sam vidio i njegovo prezime zajedno s mojim, na što mi je odgovorio: “Bogati, pa mi smo rodbina”. Tribusoni su uglavnom bili klesari i zidari. Mom pradjedu Giuseppeu supruga se prezivala De Fornezari, to “de” je neko plemstvo, vjerojatno šljivarskog porijekla.
Ona je umrla, a on je sa svojim malodobnim sinom, mojim djedom Angelom pristigao u Bjelovar. Sve je to bila Austrija, i Lucinico, i Trst, i Bjelovar, i Budimpešta, i Zagreb… Tražio je mjesto gdje se najviše umire i pristigao je u Bjelovar. Klesari nisu pogrebnici ili ukopnici, to je vjerojatno najomalovaženije zanimanje u toj struci.
Oni su klesari, oni rade onaj okvir i ja sam s ocem radio kao klesar. Imao je on svog radnika, ali to je bilo vrijeme socijalizma kad je taj radnik mogao reći da mu je žena bolesna i da uzima tri tjedna godišnjeg odmora.
Ja sam tada upisao fakultet, pa sam radio s ocem i tako ne samo da znam ispeći patku i popeglati maramice, već znam brusiti grobnu ploču i šalovati grobnicu, ništa od tog nisam zaboravio. Nisu to neka osobito složena zanimanja, ali mogao bih i na groblju raditi. Često puta sam znao misliti ta koga vraga sam tražio u književnosti, znate li vi koliko grobnica košta…
TELEGRAM: Plaćate li posmrtnu pripomoć?
TRIBUSON: Ne. Praznovjerni ljudi poput mene ne plaćaju, mi mislimo da ćemo živjeti vječno, a onda nas uvijek nešto zaskoči.
TELEGRAM: U Obiteljskim slikama, prisjećajući se tog rada s ocem, spominjete se i nekakvog druga Zobundžije kojem je na grobu stajalo: “Ovđe počiva Karlo Zobundžija, koji je živio za revoluciju, Tita i Staljina”.
TRIBUSON: Ne mogu se sjetiti je li se stvarno tako zvao. Imao je trafiku, znate što je trafika, kiosk, i to kod Okružnog suda i tata je pripovijedao da je znao govoriti kako je on bio na strani revolucije, da je partizanima osigurao nekoliko kutija cigareta.
Dio sam izmislio jer to je nostalgična literatura, a kada pišete nostalgičnu literaturu morate dodati ironije, ona je bez nje ljigava jer svaka je nostalgija ljigava. To je kao kada prelistavate stare albume, svi se smijete i sve izgleda uljepšano.
Trudio sam uvijek ubaciti ironiju, kao jedan spasonosni način da se ta sentimentalnost ublaži, u svoja, neću reći djela jer, kako sam naglasio i na dodjeli Nagrade za životno djelo, mrzim velike riječi u literaturi, riječi poput opus, djelo. Da bi čovjek imao opus ili djelo mora biti Mozart, a da bi bio Mozart moraš biti mrtav, a to je stvarno neprihvatljiva opcija.
TELEGRAM: Fosse govori da umjetnost prikazuje – odnosno budući da si čovjek, također si i Bach, čak i ako ti je problem otpjevati i najjednostavniju melodiju.
TRIBUSON: Onda možeš reći i ako si primat, a majmuni ne mogu, a i oni su primati (smijeh).
TELEGRAM: Zobundžija je živio za revoluciju, Tita i Staljina, a za što živi Goran Tribuson?
TRIBUSON: Nisam nikada nastojao svoj život problematizirati do te mjere da tražim zašto živim. Naprosto sam tu došao i to je čudo nad čudima, jedan sam od milijuna spermića koji je uspio doći do svjetlosti. Po profesiji se često puta zna zaključiti da je čovjek na svijet došao baš zbog, eto, te profesije. Ne mogu to reći, bio bih bahat, premda mi se čini da sam doživio nešto što mnogi pisci ne dožive, a to je da nisam umro zajedno s knjigama, ili da mi nisu prvo umrle knjige, pa onda ja, jer se moje knjige još čitaju i objavljuju.
Povijest pornografije ima pet domaćih i četiri strana izdanja. Još sam u optjecaju, što bilo da bilo. Velim vam, znalo me mučiti to pitanje klesarstva jer je klesarski proizvod puno lukrativniji od knjige, ali nisam se nikada okuražio promijeniti zanimanje. Ne, ne… ne znam… genetika, okolina, percepcija… Odmalena sam svašta čitao, gledao i slušao te svoju djecu nikada nisam odgajao učeći ih pedagoške principe već sam kuću napunio s filmovima, knjigama, pločama, monografijama i pustio ih u to. Znaju mi danas doći i reći: “Ti si nas naučio da volimo Nicka Cavea“, pa sam ja presretan, premda je Nick Cave generacijski bliži meni negoli njima.
TELEGRAM: Zlatko Crnković bio vam je prvi urednik, a za Polaganu predaju rekao je, ako se ne varam, da nije baš nešto. No ipak ju je objavio u čuvenoj Hit biblioteci?
TRIBUSON: Rekao je da je dobro, ali da nije baš da padneš na dupe (smijeh).
TELEGRAM: No biti objavljen u Hit biblioteci bio je veliki kompliment.
TRIBUSON: Jest, to je bio moj ulaz u književnost. Prvih pet knjiga pripovijedaka su mi izgledale kao velesajamski prospekti za istočnonjemačke kombajne, vrlo neugledni…
TELEGRAM: Sramite ih se danas?
TRIBUSON: Ne, ali do te Polagane predaje ne dopuštam da se išta objavljuje, čak niti Ruski rulet koji je triput objavljen jer mi se čini da je klinački napisan. Sve vrvi naglim obratima, katastrofičnim rješenjima, likovi su napravljeni kao da su iz Zagorke. Doduše, jedno sam vrijeme bio lud za Zagorkom…
TELEGRAM: Uživali ste Zagorku zajedno s bakom: negdje sam pročitao da je ona čitala Tajnu krvavog mosta, a vi Kontesu Neru?
TRIBUSON: Ne, ne, baka je bila naprednija, ja sam čitao Tajnu krvavog mosta i bilo me je užasno strah (smijeh).
TELEGRAM: Ipak, jedan ste od onih koji je prije 40 godina poticao kritičare da počnu ozbiljno analizirati stvaralaštvo Marije Jurić Zagorke.
TRIBUSON: Ali sam u tome propao. Jedno sam joj vrijeme palio svijeću za Sisvete, ona je umrla 1957. kao prva novinarka. Čitao sam to njeno djelo nekoć s užitkom, dalje od Gričke vještice nisam, ali stvorila je jednu vrstu čitateljstva i to zahvaljujući svojoj bogatoj fabulaciji, a meni ta fabulacija kasnije nije bila dovoljno dobra.
Pavle (Pavao Pavličić op.a.) je napisao, odnosno napravio jednu sliku kućanice koja je objesila veš, kuha ručak, ne zna kamo bi od posla, i onda se sjeti da je izašao 27. nastavak Gordane, ostavi sve i ode na tisak po njega…
TELEGRAM: Zar nije to predivno?
TRIBUSON: Jest, ja bih isto to volio, ali danas nemaju ljudi naviku trčati na kiosk za literaturom. Naime, htjedoh reći, uzeo sam Zagorku u zrelim godinama, njenu Tajnu krvavog mosta, i nije mi se svidjelo…
TELEGRAM: Krleža je za nju rekao da nije bez talenta.
TRIBUSON: Kako ne, imala je taj pripovijedalački talent, što je veoma rijetko. Jednom je Hailey, veliki američki pripovjedač, američka Zagorka, koji je napisao Gorke lijekove i, ne znam, Aerodrom, uglavnom sve kod nas prevedeno, došao na Jadran na ljetovanje i netko od šefova iz neke novinske kuće poslao je novinarku da ga intervjuira.
Ona je došla, sad parafraziram, dapače izmišljam, postavila mu je neko strašno pametno pitanje: “Gospodine Hailey, da li na narativnoj razini kod vas likovi imaju sudbinu…”, na što joj je on odgovorio: “Djevojko, ja ti to ništa ne znam. Ja sam ti naprosto pripovjedač, to je jedno staro i pošteno zanimanje, nešto kao dvorska luda ili putujući glumac”.
TELEGRAM: I vi ste skloni toj kategoriji, kategoriji pripovjedača.
TRIBUSON: Nisam do te mjere ambiciozan da bih se držao za nekog strašno velikog. Ne volim se držati ni za nekog krajnje rubnog, ali pripovjedač, pa to je najstarije zanimanje. Kažu da je i u pećini u Altamiri sjedio jedan što je pripovijedao…
TELEGRAM: Crnković vas se, dakle, dojmio?
TRIBUSON: Genij. Poslije sam sreo još jednog urednika kojeg sam cijenio i bio s njim 30 godina u vezi, to je vaš Zoran Maljković (urednik Telegramovih knjiga op.a.) koji je izuzetno pedantan s rukopisima, zna što treba odabrati, što treba odbiti, znade što, kada i gdje… Kad bih Crnkoviću donio rukopis, nakon njegovog bih ga ispravka nosio kući te sam imao osjećaj da unutra ima više crvene boje nego crne. Čini mi se da sam i jezik naučio od njega. On nije bio šulekovac da bi, umjesto mikroskopa, napisao sitnozor. Devedesetih smo imali dosta šulekovaca, sjećam se jedne novinarke koja je rekla: “Čim je raketa izašla iz zemljinog ozračja”, a radilo se o atmosferi…
TELEGRAM: Znali ste vi s ocem imati tih šulekovskih momenata s epitafima, s vlakom, odnosno vozom…
TRIBUSON: Da, da (smijeh). Nismo imali tu intenciju, premda je bjelovarsko groblje doista bilo prepuno tih rogobatnih epitafa. Da pišem pjesme, a ne pišem, nikad ne bih pisao baš takve stihove…
TELEGRAM: Niste se okušali u poeziji?
TRIBUSON: Sin mi je osnovao punk bend i pitao: “Stari, ti si pisac, bi li mogao napisati par tekstova za nas”? Rekao sam da mogu, ali najeb’o si ako to nekome kažeš, odnosno diskrecija kao uvjet. Znao mi je reći da kako to da ja volim punk, a ja bih mu odvratio s da li me zezaš, pa punk se pojavio 1976., za tebe je punk prahistorija.
Baš sam jučer slušao Sex Pistolse, Anarchy in the UK i God save the Queen. Kadgod sam na nešto bijesan, pustim si Sex Pistolse do daske. Oni su genijalan bend. Čak su odbili ući u Kuću slavnih Rock&Rolla. Njihov ključni član Sid Vicious umro je od predoziranja, a imao je dvadeset i kusur godina. Trajali su kakve dvije godine i nestali u jednoj eksploziji, sve su razvalili.
Darko Glavan je napisao knjigu o punku pa mi je rekao što punk znači: Potpuno uvjerljivo negiranje klasike, to je akronim. Poslije sam volio i Clash koji je otišao u nešto posve drugo. Shane MacGowan je počeo kao punker, alkoholizirani genijalac. Vidjeli ste s koliko je godina umro, ali napravio je čuda od glazbe.
TELEGRAM: Kako je završila ta vaša epizoda punkerskog tekstopisca?
TRIBUSON: Napisao sam im nekoliko pjesama. Punk je zločesti, rogobatni recitativ, nema tu nekakve lirike, ne trebaš imati dva katrena i dvije tercine kao u sonetu. Rime ne treba, ali je nekad dobrodošla. Uglavnom, sin se izlajao, rekao je pjevaču da sam im ja napisao pjesme, pa sam prestao. Ali i njihov punk bend je propao, on je kasnije otišao u neki drugi.
TELEGRAM: Krleža je, da ga još jednom spomenem jer znam da ga i sami volite, bio najponosniji kada bi mu pohvalili upravo poeziju.
TRIBUSON: Glembajevi su jedna od mojih najdražih tema, taj povratak kući, Leone koji dolazi na mjesto na kojem ga čeka mržnja, cinizam, prokletstvo. Mada volim i Na rubu pameti, a i Hrvatski bog Mars je genijalna knjiga. Radovan Ivšić, koji je živio u Parizu, držao je da je Krleža štetan jer da će pokvariti mlade hrvatske književnike.
Jednom sam dobio Krležinu nagradu i rekao sam da se osjećam pomalo neugodno jer da sam više sanjao da budem Petrica Kerempuh nego Krleža, dakle onaj spadalački tip me zavodio. To sam rekao na samoj dodjeli, a nisam očekivao da ću dobiti Krležinu nagradu, a dobio sam je za Zvijezdu cabareta. To mi je javio Nikola Batušić, njega je to također radovalo, a obznanio mi je tu informaciju uz riječi: “Odijelo inclusive”, a ja sam mrzio odijela. Na vjenčanju sam se pojavio u odijelu, na dodjeli Nagrade za životno djelo i svako to odijelo, a, eto, bila su možda dva, nošeno je samo jedanput. Ovdje sam dobio nagradu i za Travu i korov, onog godišnjeg Nazora, pa sam pomislio da se za dvije nagrade odijelo ipak isplati kupiti (smijeh).
TELEGRAM: Fascinantno zvuči cifra od osamsto tisuća dinara koju ste morali podijeliti s nekim slovenskim pjesnikom?
TRIBUSON: To je bilo dragocjeno! Kad su mi javili, mislio sam da me kolege zafrkavaju, jer je među nama postojala ta navika. Odmah sam pronašao telefon beogradske Mladosti i išao nazvati da provjerim da mi nije netko od mojih prijatelja napravio psinu. Ovdje Pero Stipić, novinar Večernjeg lista, možete li nam reći u povjerenju tko je dobio ovogodišnju nagradu Mladosti, pitao sam. Odgovorili su mi s Goran Tribuson, a ja sam otišao u Beograd po nagradu koju sam dobio s Blažom Ogorevcom.
Vraćao sam se u Zagreb noćnim vlakom s kešom, sjeo na bankinu pred Melodiju, dućan koji je prodavao koncertne karte, pazeći da me ne udari tramvaj, i čekao sam od sedam do osam da kupim dvije karte za Rolling Stonese, to je 1976. godina.
Poslije je taj Ogorevc iz Škofje Loke organizirao književnu večer. Došao sam u Sloveniju, sjeli smo na pozornicu pred punu dvoranu, a ja sam si mislio kako su ti Slovenci kulturni ljudi. Onda nam se pred kraj promocije pridružio Marko Brecelj u poderanim, vidno prekratkim hlačama, vidjelo se da nema ni čarape na nogama, s gitarom kao sa smetlišta te je otpjevao cijeli svoj Cocktail, ploču koja je izašla i kod nas.
Bio je vođa Buldožera, a onda je krenuo u solo karijeru. Naime, Buldožeri su se radi njega raspali jer su htjeli ići po festivalima, a on po mračnim birtijama. Tako da sam zahvaljujući toj nagradi išao na Stonese i upoznao Brecelja s kojim sam se užasno napio. Čekali smo autobus natrag za Zagreb napijajući se viskijem u nečijoj kući, uopće ne znam čijoj.
TELEGRAM: A biste li prihvatili nagradu Sedam tajnika HDZ-a?
TRIBUSON: (smijeh) Rekao sam da bi je trebalo prevesti jer, naravno, nitko nije bio u partiji, nitko nije dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, svi su odmah bili za slobodnu, neovisnu Hrvatsku, a neki su čak bili za HDZ dok ga još nije ni bilo. Zato sam i predložio da uvedemo nagradu Sedam tajnika HDZ-.a
TELEGRAM: U Sestrici s jezera pišete da su političari ljudi koji ne rade ništa. Dapače, snebivali ste se nad time da participirate u politici na bilo koji način i to zato što imate svoju profesiju. “Ne razumijem zašto vrhunski liječnik odlazi u politiku. Ili nije vrhunski ili se radi o bolesnim razlozima. Zašto vrhunski sveučilišni profesor odlazi u politiku”, pitali ste se jednom prilikom.
TRIBUSON: To mi je bilo nevjerojatno. I sad odlaze. Nedostaje ne znam ni ja koliko tisuća medicinskih sestara i liječnika, a oni odlaze da bi bili zamjenici nekoga i nečega, državni tajnici… imati svoju profesiju, biti dobar u njoj i da te više zanima politika naprosto mi je perverzno.
TELEGRAM: U komunizmu se za političare govorilo: “On zna s ljudima”!
TRIBUSON: Hahaha, tak’ se govorilo, Stevo zna s ljudima! To je bila ozbiljna kvalifikacija.
TELEGRAM: Bojite li se rata?
TRIBUSON: Nemam osjećaj da nam prijeti direktni ratni sukob, ali već što nam prijeti inflacija sasvim je dovoljno.
TELEGRAM: Premijer Plenković govori da nismo nikad bolje živjeli.
TRIBUSON: Mah… ne znam. Valjda to mora govoriti. Živio sam bolje, ali to, ruku na srce, nije ovisilo o politici, ovisilo je o tome jesu li me djevojke htjele i jesam li mogao nabaviti dovoljno ploča, dakle o moru stvari koje s politikom veze nemaju.
Redovito ženi kažem: “Vikni kad je dnevnik” i onda odem gledati Dnevnik koji je prepun gluposti. Prvo vam dođe nekoliko priloga o ratu na Bliskom istoku, Ukrajina je pala u drugi plan, a onda niz priča kao što su one da je u Zoološkom vrtu majmunica dobila mlado ili da je održana pečena fritaja s dvije tisuće bakalara. Dakle teme koje nemaju nikakve važnosti ni za koga, a onda i blok reklama.
TELEGRAM: U Ocu od bronce vaš junak zna da se njegova zemlja deklarirala kao pobjednica u Drugom svjetskom ratu, priznavši tako da je nasljednica ZAVNOH-a, a ne ustaštva. Svjedočimo li valu ustašizacije društva, ili su to pregrube ocjene?
TRIBUSON: Vjerojatno nije ustašizacija, premda desnica jako dobro stoji, ali u cijeloj je Europi tako. Marine Le Pen je dobila sudsku zabranu, u Njemačkoj imate dosta jake desničare, dok su u Italiji na vlasti. Što se Oca od bronce tiče, pa to piše u Ustavu. Naša bi desnica to trebala znati. Nitko nije rekao AVNOJ ili ZAVNOBIH, već ZAVNOH.
Bio sam u jednoj komisiji u kojoj sam imao tu mogućnost da zajedno s članovima komisije ne dam lovu za jedan film koji je vrijeđao katoličke svećenike jer su i oni dijelom bili u partizanima. Ne znam koji je status u crkvi imao, ali Svetozar Rittig, primjerice, je bio cijenjen. Kad su Englezi ovdje poslali Randolpha Churchilla, sina pijanca Winstona Churchilla, poslali su ga prvo u Topusko, pa na Vis, radi toga što su htjeli odlučiti kome treba pomoći, partizanima ili četnicima. Ustaše nisu bili ni u igri, oni su bili Hitlerova marionetska država.
Rittig je bio i u jednoj i u drugoj misiji i držao je misu, a na tu je misu dolazio sam Evelyn Waugh, engleski književnik. Dvije su mu knjige prevedene i kod nas, a on je, poput Grahama Greena, bio protestant koji je prešao na katoličanstvo. Moj je tetak bio partizan, jedan od najcjenjenijih bosanskohercegovačkih slikara Ismet Mujezinović.
Završio je u Zagrebu Likovnu akademiju, otišao je u Pariz, na Sorbonnei je studirao povijest umjetnosti, vratio se, izbio je rat, ostavio je gravidnu ženu i otišao u partizane. Poslije je mogao birati štogod hoće, a on se vratio u Tuzlu da bi bio slikar. To je to! Ako imaš struku, zašto bi bio ministar nečega? Sve te politike samo su nevolje koje završe s neradom i ravnodušnošću.
TELEGRAM: “Ne želim kazati da je naše društvo puno mediokriteta jer mi imamo druge divne rijetke vrste. Budući da je društvo vlastiti prosjek, onda bi se moglo reći da je svako društvo puno mediokriteta. Mediokritet nije glupan, nego prosječan čovjek osrednjih sposobnosti”, citiram vas.
TRIBUSON: To sam negdje rekao? Pa to je strašno zločesto! To sam možda izjavio kao posljedicu nekog trenutka. Mediokriteta ima u onom postotku u kojem ima i u svim drugim zemljama, ovisno o nekakvom općem kulturnom nivou. Misle da je to mediokreten, a to je mediokritet, prosječan čovjek, većina ljudi je prosječna.
TELEGRAM: Zamijetili ste kako je devedesetih izašlo podosta knjiga o “nevjerojatnim patnjama u socijalizmu, o sveopćem progonu hrvatstva, kršćanstva, o rodoljubima prognanima na sve četiri strane svijeta. Jasno je da je takvih slučajeva bilo, ali je sve to u jednom času postalo privlačan trend”. U “poplavi te robe” istaknuli ste roman “čiji je junak tobože odležao dvadesetak godina zbog posjedovanja Biblije”.
TRIBUSON: To je napisala jedna moja kolegica. Gledajte, urednici Biblije bili su Bonaventura Duda i Jure Kaštelan koji je bio partizan. To je odlično izdanje Biblije. Ne znam kakva je ova nova, nemam vremena čitati Bibliju još jednom, ali to je bio veliki projekt i mnogim sam svojim rodicama koje su bile vjernice poklonio tu Bibliju. Imam je i sada doma.
TELEGRAM: “Dok se radnička klasa međusobno oslovljava s “druže” i “drugarice”, reakcija se prenemaže s raznim predratnim, u svemu nepovoljnim titulama, kao što su “gospodine”, “milostiva” i slično”, pišete u Povijesti pornografije. Poticajni su vam bili i likovi političkih konvertita, u Ocu iz bronce pišete da su “drugovi iz komiteta postali gospoda iz središnjice”. Danas nam se u jezik uvukao korporativni rječnik, pa više nismo, primjerice, bračni drugovi, već partneri.
TRIBUSON: Izašla je jedna knjiga koja se zove Beatlesi, neki Nordijac ju je napisao. Zoki mi je rekao da ju je netko u Hrvatskoj kupio, a meni se nije dalo gnjaviti s engleskim jer, premda ga dobro znam, na svakoj stranici moram potražiti neku riječ koju ne razumijem. Uzeo sam srpski prijevod i isto tako dosta toga nisam razumio, žargon im se promijenio, a kako je u originalu dosta žargona, tako je bilo i u tom prijevodu.
TELEGRAM: Kad smo kod srpskih prijevoda, doma imate knjigu Katje Mann…
TRIBUSON: To je krasna knjiga! Ona je imala ghost writera i puno je stvari prešutjela. Moji nenapisani memoari. Tamo sam pročitao da je naša operna pjevačica Milka Trnina bila čest gost u njihovom salonu. Preporučujem je.
Tiskana je na ćirilici, a postoje mladi ljudi koji ne smiju učiti ćirilicu. Dapače, znao sam čuti roditelje koji govore da su sretni jer im dijete ne treba učiti ćirilicu. Kako možeš biti sretan s time da ti dijete nešto ne zna? Ćirilicu sam naučio sa šest godina jer je prava na Disneyjeve sadržaje u Jugoslaviji imala, čini mi se, Politika, odnosno da bih čitao Disneyjeve stripove morao sam znati ćirilicu.
Kad sam došao na fakultet, znalo mi se dogoditi da sam ne bilingvalan, već bitekstualan, netko me pitao jesam li čitao Freudova predavanja, to je čuvena knjiga biblioteke Karijatide, dakle njegova bečka predavanja s kojima je počela psihoanaliza. Rekao sam da sam čitao jer me Freud strašno zanimao u jednom periodu. Na to me kolega pitao jesam li čitao na latinici ili ćirilici, a ja nisam znao odgovor, nisam uopće primijetio.
TELEGRAM: To je isto sve plod politike, ćirilica je i hrvatsko pismo.
TRIBUSON: Objasnite vi to našim ljudima. Svi je drže za srpsko, ne možete vjerodostojno dokazati da je i hrvatsko.
TELEGRAM: Godine 2017., od čega će skoro deset godina, na pitanje Trump ili Putin, rekli ste – Putin.
TRIBUSON: Jebiga! Trebao sam staviti znak jednako.
TELEGRAM: Hajmo, malo, na Groblje bezimenih. Čupavi kaže Katji da se Pariz ne fotka, nego se gleda i pamti, a ona mu odgovara: “Jebi se ti s tim svojim analognim pizdarijama”.
TRIBUSON: To je taj sukob analogne i digitalne generacije. Jednom je netko rekao, netko od glumaca, da mu je dobar dio CD-a prestao raditi, a vinili šume, ali rade!
TELEGRAM: Jeste li elitist?
TRIBUSON: Bio sam, ali to je razvojna faza. Odete na faks i netko vam najedanput postane formativni redatelj, imate formativne pisce, čitate nekakav francuski antiroman, Flandrijsku cestu Claudea Simona, ili gledate samo Bergmana i Antonionija. U tom smislu sam bio elitist.
TELEGRAM: Osjeća se u Groblju bezimenih zaigranost koja djeluje gotovo eksperimentalno, posebice odnos između pisca i pripovjedača. “Čekajući pripovjedača da mu se pridruži, autor je iz hladnjaka izvukao sve boce alkohola i odnio ih u podrum. Bio nepouzdan ili sveznajući, za pripovjedača je ponajbolje da u važnim dijelovima knjige bude koliko-toliko pribran”. Kao da čitatelju nudite i svojevrsne lekcije o pisanju.
TRIBUSON: Ratko Cvetnić mi je davno rekao da Nazor i Medo Brundo nisu ista osoba, čak da ni Nazor nije ista osoba, misleći na to da je bio i partizan i veliki Hrvat. Nisam htio koristiti taj citat, već sam napisao da Branko Ćopić i Ježurka Ježić nisu jedno te ista osoba. Faktički jesu, jedan je čovjek sve napisao, ali on koristi vizuru. Kada čitate Chandlera, vi ste neprekidno priljubljeni uz vizuru Philipa Marlowea, što zna Marlowe, znate i vi. To je ta igra.
TELEGRAM: Često u intervjuima znate reći: “To je rečenica jednog od mojih likova, a ne moja”.
TRIBUSON: Mora se čovjek nekako izvući iz govana (smijeh).
TELEGRAM: Kako komentirate činjenicu da se ulaz na Marxov grob, kad smo već kod groblja, naplaćuje?
TRIBUSON: Proizvod kapitala (smijeh). Volio sam ići na groblja i ne zato što imam tu neku genetsku uvjetovanost. Pišem o onom grobu čovjeka na kojeg su izvršili atentat, pa mu je jedan skulptor napravio polegnutu brončanu statuu sa zadebljanjem na šlicu.
Katja pita što mu je to na šlicu, a on kaže: “Kurac”. Ona veli kakve to riječi rabiš, a on će: “A tko nas tu može čuti, a i da netko čuje, odmah bi rekao hej, zemljače”. I kurac, naime, dolazi od staroslavenskog kur, dakle neki pijetao, kao i cock na engleskom. Nemojte to sad sve stavljati u intervju!
TELEGRAM: Ako se može psovati u literaturi, zašto ne bi i u intervjuu? U Groblju bezimenih, na samom kraju, pišete da je sada Čupavi, lišen čežnje, postao sretnim čovjekom. U predgovoru, odnosno u “Uvodu u narativnu prozu” spominjete i Schopenhauera i njegove Pareneze i maksime u kojima on naglašava odricanje od želja.
TRIBUSON: Schopenhauer veli da je sreća himera. Imate onu priču N. Madsena nekog tipa koji je došao u Pariz da bi postao slikar, sjeo je u birtiju u kojoj susreće ženu koja govori da je čarobnica. On joj ne vjeruje, ona mu kaže neka pogleda kroz prozor, i on pogleda te se u taj čas autobus podiže dva metra uvis i spusti. On shvati da ona jest čarobnica i veli da je došao u Pariz da bi postao slikar. Ona ga pita kakav slikar – poput Giottoa, Maneta, Modiglianija, Sisleya ili Marca Chagalla?, a on najedanput vidi da sreća doista jest Himera. On bi, naime, htio biti slikar, a ne zna kakav. Ovdje sam koristio čežnju radi toga što po teološkim principima ona predstavlja trpljenje.
Borges u svojoj krasnoj knjižici Deset eseja o Danteu, koja je izašla i kod nas, spominje kako su u limbu svi koji su rođeni prije Krista i kaže nešto strašno: “Bog nema ništa protiv njih, ali mu ne trebaju”. Zar nije to jezivo? Jedina muka koju oni imaju je čežnja, svi pate od čežnje, a čežnja je nešto bez iscjeljenja, ne postoji lijek za čežnju.
Čupavi odlazi, on će čeznuti za tom Katjom koja se vratila i krležijanskim rječnikom rekla: “Neka ti se pričini da nisam rekla da”. Neka ti se pričini da to nisi čuo, stalno se to ponavlja u Glembajevima. Ta čežnja je iz Limba. Pakao počinje najbenignijom stvari, tamo su preljubnici koji pate od vjetra, i tu se Dante, kojeg Vergilije vodi kroz pakao, onesvijesti.
Napisao sam kako to da je krenuo u pakao, a već se u prvom krugu onesvijestio. Idu dalje sve do Giudecce, gdje je trousti Lucifer koji u svakim ustima ima po jednog velikog grešnika. To su grešnici koje danas ne možeš shvatiti: Brut i Kasije koji su ubili Cezara koji je bio diktator, a treći je Kajin, bratoubojica. Strašno je to, bratu je Bog dao nešto, a njemu nije dao ništa. Što ja znam… ta činjenica uskrate također je strašna. Bulat Okudžava ima divnu pjesmu, Molitva se zove, ne znam znate li je…
TELEGRAM: Paka zemlya jišo vertitsya…
TRIBUSON: Da, da, kako ono Boga zove?
TELEGRAM: Zelenoglaziy moj, zelenooki moj.
TRIBUSON: I piše: Kajinu daj pokajanje, plašljivom daj konja, daj onom koji vodi da vlada, neka se navlada uz svu slast, i svaku strofu završava sa sjećate se čime?
TELEGRAM: I ne zabud pro menya, i ne zaboravi na mene.
TELEGRAM: Predivno! Premladi ste, ali ja sam bio na koncertu Bulata Okudžave, tamo sam uhvatio i svoju suprugu. Ušao sam na silu, što nikad nisam napravio. Naime, u mom dosjeu ima to da sam imao indikaciju na drogu, odnosno na hašiš, što i jesam.
Dva agenta došli su mojoj mami u Bjelovar i rekli joj: “Vaš je sin narkoman”, a ona je rekla: “Nije, on je pisac”. Kad je shvatila o čemu se radi, skoro je pala u nesvijest. Onda su skužili da sam dokumente prebacio na Zagreb i po pravilima su morali spis slati u Zagreb da me u Zagrebu ispitaju i vrate spis njima.
A nije im bilo važno tko je pušio, već tko je prodavao. Takve sam, dakle, stvari imao u svojem dosjeu, ali nikad nisam napravio nekakav delikt, a ovdje sam se zgurio k’o Tyson i projurio pokraj kartodrapaca koji su za mnom vikali: “Čekaj, čekaj”. Ja sam se samo izgubio u gomili i našao ženu svoga života.
TELEGRAM: Jergović je prije 27 godina zapisao: “Siguran sam da bi se, recimo, Goran Tribuson prodavao bolje od Severine kada bi ga u novinama reklamirali kao Severinu. A običnom bi svijetu ionako bilo svejedno: Tribuson ili Severina, i rado bi čitali što Tribuson danas jede, kakav mu je seksualni život i slično, kao što isto to čitaju o Severini. I naravno – čitali bi i književne kritike”.
TRIBUSON: Zahvalan sam što me tako ne reklamiraju (smijeh), ali, šalu na stranu, propaganda je ključna stvar. Kad sam dobio Nagradu za životno djelo, iz Bjelovara mi je čestitala razrednica i jedna žena u koju sam bio zaljubljen kad sam ja išao u prvi, a ona u drugi razred gimnazije i otad se nismo vidjeli.
Nisam bio sujetan, ali sam rekao gospođi koja tamo vodi knjižnicu i održava književne večeri da više ne bih dolazio na promocije. Moj patent je da, ako želiš provinciju voljeti, moraš iz nje otići. To je osnovni uvjet jer ti ostane prva nogometna lopta, prva djevojka, prvi poljubac, prvi bicikl, u mom slučaju prvi treninzi s bjelovarskim Partizanom s kojim sam došao do druge momčadi, a oni su kasnije postali prvaci Europe. S 14 godina sam prestao trenirati jer su se pojavili Beatlesi, Rolling Stonesi, i mislio sam si, što ću ja u rukometu…
TELEGRAM: Redovito ste plakali kad ste gledali slovenske komedije?
TRIBUSON: Hahaha, najstrašnije na toj zajedničkoj shemi bile su slovenske komedije, odnosno kosovske zabavne emisije. Nije to dugo trajalo, vrlo brzo smo počeli gledati samo svoj program.
TELEGRAM: Prvu kritiku knjige napisao vam je Tenžera?
TRIBUSON: Žestoko me oprao. Bio je odličan novinar, polemičar, kolumnist. Velika mu je ljubav bio Mate Parlov kojeg je posvuda pratio i opisivao na jedan poetski način Matine uspjehe. To je bila moja prva knjiga, Zavjera kartografa, jedino je naslov dobar. Bila je pisana vrlo arhaičnim jezikom, dobio sam za to nekakvu nagradu Antun Branko Šimić, a nagrada je bila objavljivanje knjige i neka sića.
Dobio sam i sto primjeraka knjige, do jučer sam ih praktički imao, nisam znao kud ću s njima. Jezik je bio, znate kako, umjetno arhaičan, tako da vi ne možete u arhaičnom jeziku kod Hektorovića, primjerice, pronaći potvrdu toga što sam napisao. Arhaični neologizmi, zvuči apsolutno sumanuto, ne može postojati arhaični neologizam. Ta je knjiga prošla loše. Najmučnije mi je bilo riješiti se tog Borgesovog imena, nas su zvali mladim borhesovcima, i to po onom Donatovom eseju Astrolab za mlade borhesovce.
Mnogi ljudi nisu ni znali što je astrolab, da je to uređaj i za astronome i za astrologe, a ujedno se može i iščitavati vrijeme, neka vrst sunčanog sata i znaka kojim možete tražiti kutove pod kojim su određeni planeti. Već sam imao preko 40 godina kad sam znao doći negdje na promociju pa bi rekli: “Došao nam je mladi borhesovac”, a nit sam bio mlad, nit sam bio borhesovac. Htio sam se riješiti te etikete jer sam vrlo brzo shvatio da nitko ne piše kao Borges, ne postoji mu pandan. Postoji pandan Chandlera, postoji pandan Lava Tolstoja, ali nema nikog tko bi pisao kao Borges koji je pisao priče kao eseje s fantastičnim sadržajem, ali s tako nevjerojatno uvjerljivom argumentacijom.
Sjetimo se samo Babilonske biblioteke ili Tri tumačenja Jude. Dakle, on piše esej o švedskom teologu koji je tumačio kako je Bog sišao na zemlju ne u Kristovom, već u Judinom liku. Kristovi apostoli odrekli su se svega čega se apostoli odriču, dakle hrane, bogatstva, odjeće, a Juda se odrekao kraljevstva nebeskog.
Odrekao se svega, poslije se i objesio. U fusnoti Borges piše da jedan drugi teolog piše: zašto se onda nije odrekao odricanja? Borges je čudo. Kolala je anegdota da su u Nobelovom komitetu sjedila dvojica ljudi, jedan je bio zadužen za to da nagradu ne dobije Borges, a drugi da je ne dobije Graham Green, a meni su to bila dva najdraža pisca. Koliko god da sam se uspio riješiti Borgesa, i dalje ga obožavam, i dalje mi je omiljena literatura. Kao i spomenuti Chandler, pa Čapek i Pagnol…
TELEGRAM: Do Švedske ste išli autostopom?
TRIBUSON: Jesam. Bilo je puno takvih avantura u mladosti. U Amsterdamu sam noćio u ogromnom sleep-inu, sa stotinjak kreveta na kat, a u Firenzi na peronu u vreći i onda bi te milicajci, ako su bili dobrohotni, pendrekom tucnuli po nogama jer bi došao prvi jutarnji vlak.
TELEGRAM: Posljednji koncert na kojem ste bili?
TRIBUSON: Dugo nisam bio. Inače sam često išao, ali godine… Stalno sin i ja sanjamo da vidimo Toma Waitsa koji je godinu dana mlađi od mene, dakle ima 76 i više ne pjeva. Nedavno je snimio jednu pjesmu, ali izbjegava nastupe. Cavea sam vidio sedam ili osam puta, Stonese desetak, Erica Burdona također, Chucka Berryja, a Boba Dylana jedno četiri ili pet puta, više se i ne sjećam. Dylan mi je bio mjerilo svih stvari.
Takvo osvježenje kad je dobio Nobelovu nagradu, nakon 20 godina sam skužio jednog Nobelovca za kojeg sam znao i imao sve njegove ploče! Volio sam ići na koncerte, ali ne one kao u Lisinskom, već one na koje se nosila rezervna garderoba. Kad sam bio u Imstu na nekakvom koncertu na livadi, zahvatio nas je prolom oblaka, a ja sam u žutoj kabanici bio mokriji nego da sam bio bez nje. Tenisica mi je upala u blato tako da je nisam mogao izvaditi, već sam izvukao nogu van, a ona je ostala kao spomenik.
TELEGRAM: U spomenutom predgovoru Groblja bezimenih pišete kako kod nas pada pola knjige po glavi stanovnika. Arsen je imao onu sjajnu pjesmu…
TRIBUSON: Kulture više neće biti? (smijeh)
TELEGRAM: Po glavi stanovnika: “Ti nemaš kola, on ima dvoja, jedna su, znači, prosječno tvoja”… do unaprjeđenja književnosti doći će kod nas samo kad se pojavi veliki broj čitatelja, kažete na jednom mjestu jer “činjenica da u Hrvatskoj ima puno pisaca nije znak nikakva boljitka, ni napretka, ni poboljšanja”.
TRIBUSON: Štos je u tome, a to je naš temeljni problem, što govorimo egzotično rubnim jezikom, bez obzira na to što je slavenski i što nas je malo, ali izdavaštvo jednostavno nije velika industrija. U Njemačkoj imate 90 milijuna Nijemaca i onda možete izdati milijun primjeraka i autoru dati jednu dojč marku honorara. U Hitu sam objavljivao u deset tisuća primjeraka, sada oko tisuću i pol, a to se drži za veliko. Mi smo još u situaciji demografskog sloma, sve nas je manje i manje…
TELEGRAM: Jednom ste citirali Dubravku Ugrešić koja je izjavila da piše da bi bila voljena.
TRIBUSON: Sve čovjek radi radi toga da bi bio voljen. Od seksualne ljubavi, pa do platonske, da te vole kao pisca, ili kao osobu, ili kao druga, što je isto zabranjena riječ.
Mah, ljudi kod nas ne znaju ni otkud riječ partizan. U Bjelovaru je, rekao sam već, djelovao ORK Partizan, mali, provincijski klub koji je osvojio prvenstvo Europe pobijedivši njemački Gummersbach na njihovom terenu, u Dortmundu, a sad se zove RK Bjelovar jer je partizan riječ koju je valjda izmislio drug Tito.
Partisan Review je američki književni časopis koji je izlazio od 1934., kada je drug Tito vjerojatno još bio u Rusiji. Talijani nikad nisu imali komunizam, ali imali su partizane, ona divna Bella Ciao, koju pjeva i Tom Waits…
TELEGRAM: Ima li neka vaša rečenica na koju ste najponosniji?
TRIBUSON: Uvijek zavidim na tuđim rečenicama i mislim si pa kako se nisam ja toga sjetio. To će ostati dokle god budem pisao. Pavle mi je rekao da ima odličan naslov Siva zona, ali da ne zna što da napiše pa mi ga je dao, a ja sam napisao krimić. Obećao sam mu platiti ručak.
TELEGRAM: Što čitate trenutno?
TRIBUSON: Stanje mog vida je takvo da vrlo slabo. Zadnje tog Borgesa, a Borges drži Dantea najvećim piscem, od iskona i Mezopotamije pa do danas.
TELEGRAM: Problemi s vidom vam dođu kao nasljeđe mladog borhesovca.
TRIBUSON: S razlikom: on je imao saobraćajnu nesreću nakon koje je postupno počeo gubiti vid, a ja imam degeneraciju makule, što je neizlječivo. Pitali su Borgesa je li strašno izgubiti vid, a on je rekao: “Ne, to je kao sporo ljetno veče”. Prekrasna metafora, kad vidiš sve manje i manje, a na kraju si u crnom. Ja sam ovo dobio… ne znam zašto sam dobio.
TELEGRAM: Konac šezdesetih bio je obilježen parolama: “Teroriziraju vas tjerajući vas da trošite”, pišete u Obiteljskim slikama. Što bi tek danas rekli… jeste li bili šezdesetosmaš?
TRIBUSON: Nije se u Zagrebu izlazilo na ulice, kao u Beogradu. Tamo je i Tito izašao van, održao studentima govor, onda su se svi primili i zaplesali, a poslije je izašao debeli Praxis s time što se dogodilo sa studentima koji su u tome sudjelovali: gubitak doma, fakulteta, svega.
Kad sam išao s jednom od bivših djevojaka autostopom, zaustavili su nas na njemačkoj granici, izveli nas van, uzeli pasoše i ostavili da čekamo nekoliko sati. Vidio sam, čekajući, na jednoj od tih kućica veliki plakat s jedno 12 ljudi, svi su izgledali kao ja, brkovi, brada, američka, zelena vojna đeketica, traperice. Svi su bili isti.
TELEGRAM: Vaš je otac svojevremeno govorio: “Danas možeš ostaviti lopatu tjedan dana na ulici i ne moraš se bojati da će ti je netko ukrasti”.
TRIBUSON: Poanta je bila u tome da nitko neće raditi (smijeh). Moj je otac bio strašno duhovit, ne na literarnoj razini, ali je znao držati društvo u stanju kroničnog smijeha, a on je uvijek bio ozbiljan, što je i princip: ako nekoga želite nasmijati, morate biti ozbiljni. To moja sestra Snježana ne zna, ona priča nekom neki štos ili anegdotu, a ne može sama od smijeha doći do kraja.
TELEGRAM: Volite surađivati sa sestrom?
TRIBUSON: Nismo puno surađivali, osim na Odmori se, zaslužio si. Napravili smo jedno osamdesetak epizoda, ali nismo surađivali direktno, već smo se dogovorili o principu priče, svatko je osmislio po nekoliko likova i poneki put smo bili gledaniji od Dnevnika.
Drama je bila puna psovki, pa su nas molili da malo s njima smanjimo, a Pređo Vušović bi je, pa ako je i nije bilo u tekstu, izmislio. Genij. Ne znam jeste li gledali Crnu guju, tamo je onaj sluga Baldrick, glup k’o noć, a taj Blackadder je pametan, lukavac, i kaže mu: “Baldrick, ti si idiot, ti si takav idiot da su ti i Shakespeareove komedije smiješne”! Tako i ovaj naš template nije bio smiješan, ali kad imaš glumce poput Pređe, sve je smiješno. On je i Držića znao igrati da cijela dvorana umire od smijeha.
TELEGRAM: Koliko ste puta pročitali, primjerice, Braću Karamazove?
TRIBUSON: Triput. “Popovi, trapite se kupusom i mislite da ćete time steći kraljevstvo nebesko”!, vikao im je stari Karamazov, u trenucima kada tijelo mrtvog monaha počinje smrdjeti, što je strašno, nevjerica, jer ovi i sada još vozaju svece u staklenim papamobilima.
Govorio im je: “Je li istina da u jednom Protoevaneđelju piše da su jednom odrubili glavu, a on se sagnuo i dugo je cjelivao”? Zar nije to montipajtonovski štos? Stari je Karamazov imao tezu da je svaka žena, bez obzira kakva bila, poželjan seksualni objekt. Tako je nastao i Smerdljakov, koji ga je i ubio, a Mitja je otišao u Sibir. Ima divnih mjesta u toj knjizi.
TELEGRAM: Ljubitelj ste psovki?
TRIBUSON: Psovka je kulturno dobro. Ljudi psuju.
TELEGRAM: Jedno vaše pitanje za kraj: Kamo dalje? U Groblju bezimenih dajete jedan, ne baš optimističan odgovor: “Zasigurno nikamo”.
TRIBUSON: Ne znam hoću li moći pisati. Imam potrebu i uvijek sam tvrdio da je pisanje poput neke kronične bolesti koja vas pusti na miru, onda izbije u akutnoj fazi. To je pisanje. Sad me malo drži podalje, slušam ploče i čekam kad će me uhvatiti pisanje, a očni mi živci propadaju… “Zasigurno nikamo”, hm. Ostavite tako.
