Napomena: Ana Rajković (1983.) rođena je u Slavonskom Brodu. Diplomirala je povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Polaznica je poslijediplomskog doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Anin tekst "Grčka: medijski uvjetovana dva paralelna svijeta" SBPeriskop objavljuje prvi.
Otkako je grčka vlada, na čelu s premijerom Aleksisom Ciprasom, početkom srpnja objavila kako neće otplatiti novu ratu kredita Međunarodnom monetarnom fontu (MMF) te kako će raspisati referendum o tome treba li prihvatiti nove mjere štednje koje zemlji nameće Trojka (MMF, Europska komisija, Europska središnja banka) krenulo je kreiranje izrazito kritičkog diskursa prema Grčkoj. Naslovi poput: „Grčka u potpunom kaosu: prazne police u dućanima“, „Grčki narod duboko podijeljen ususret presudnom glasovanju“ kao i usporedba grčkog referendumskog pitanja s onim kojeg su svojedobno Hitler i Pinochet postavili u Njemačkoj (1938.) odnosno Čileu (1978.) trebali su stvoriti sliku o tomu što se dogodi kada se netko odupre dominantnoj politici. Takve su vijesti praćene člancima o visokim grčkim plaćama te „bogatim umirovljenicima“ kao dokaz potpune financijske raskalašenosti koju plaćaju europski građani. Potonje je bilo praćeno izjavama europskih političara. Tako je njemački ministar financije Wolfgang Schäuble, odluku grčke vlade o raspisivanju referenduma nazvao „jednostranim zatvaranjem vrata daljnjim pregovorima“1.
S druge su strane potpuno ignorirani izvještaji koji su predstavljali ponešto drugačiju sliku Grčke koja je odudarala od prevladavajuće retorike. Tako su se manje-više skupovi potpore državnoj vlasti ignorirali ili su se svodili na minoran broj isto kao i potpora koju je Syriza dobivala u Europskom parlamentu. Dok su se izjave Nobelovaca, poput Josepha Stiglitza i Paula Krugmana isto kao i Noama Chomskog pojavljivale na marginama ili su jednostavno ignorirane.
Sukladno je navedenom u masovnim medijima kreiran dominantni narativ o životu grčkih umirovljenika „na visokoj nozi“ te o tome kako cijela Europa, pogotovo Bugarska, Latvija, Slovenija te ostale „male zemlje“ plaćaju cijenu suludog grčkog otpora.
U potonjem su posebnu ulogu imali mediji koje možemo interpretirati u okviru Chomskove analize elitnih medija. Naime, prema njemu navedeni su mediji uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Tako navodi primjer New York Timesa koji zapravo „proizvodi, ne vijesti, nego priopćenja“, a koje onda manji mediji (lokalni, regionalni) jednostavno preuzimaju. Stoga u okviru ove paradigme, a na temelju analize dominirajućeg medijskog diskursa u vezi grčkog referenduma zaista možemo, u najmanju ruku, posumnjati kako je većina vijesti zapravo „proizvod“ velikih medijskih kuća od kojih su manji mediji jednostavno preuzimali priopćenja i tako utjecali na kreiranje izrazito negativističkog stava prema cjelokupnom grčkom narodu.
Politička i medijska instrumentalizacija treće dobi
Upravo su umirovljenici bili česta tema medijskih natpisa. Tako su se komparirale mirovine „siromašnih članica“ Europske unije s grčkim mirovinama. Stoga smo često mogli čitati kako za razliku od Grka čija prosječna mirovina iznosi 1325 eura, bugarski umirovljenici prosječno primaju 100, a Slovenci 600 eura. Pri tome se pod svaku cijenu pokušavala izbjeći kontekstualizacija grčkih mirovina, pa gotovo niti jedan europski političar nije rekao kako gotovo 52% obitelji živi isključivo od mirovina te kako im mirovine služe kao svojevrsna „zaštita mreža od siromaštva“.
U navedenom kontekstu možemo promatrati i ironično razmišljanje jednog dijela Latvijaca, objavljenog uoči referenduma na Facebook stranici Greek & Latvian Euro Solidarty. Naime u okviru navedenog razmišljanja preuzima se medijski diskurs unutar kojega se, između ostaloga, kompariraju mirovine u Grčkoj s onima u Latviji te se na temelju toga poziva grčke umirovljenike i radnike da Latvijcima poklone trećinu svojih plaća, mirovina i poreza. Naime, konstrukciju je ovakvog narativa potrebno promatrati u okviru situacije koja ima očiti cilj da rezultira konfrontacijom europskih radnika i umirovljenika.
Europska politika: „mali“ vs. „mali“
Drugi važan aspekt ovog diskursa stvaranje je teze kako će grčkim odbijanjem provođenja reforma odnosno vraćanja duga najviše biti pogođene „male zemlje“. Stoga su se u političko optuživanje grčkog naroda zbog „neodgovornog ponašanja“ uključile i zemlje koje inače ne bismo mogli interpretirati kao posebno aktivne ili utjecajne članice Europske unije. Tako je bugarski predsjednik Rosen Plevlinev kritizirao grčku vladu zbog neprovođenja mjere štednje, argumentirajući kako su navedene mjere provele mnogo siromašnije zemlje. Stoga je zanimljivo prisjetiti se koji su učinak mjere imale u Bugarskoj. Naime, prema pisanju La Monde Diplomatique zemlja je doživjela socijalnu katastrofu. Plaće i mirovine zamrznute su od 2009., dvadeset posto stanovništva živi na rubu siromaštva dok prosječna plaća ne prelazi 370 eura. S druge stane dvadeset posto najbogatijeg stanovništva postalo je šest do sedam puta bogatije od dvadeset posto najsiromašnijih. Unatoč tomu bugarski predsjednik zamjera Grčkoj što ne provodi iste mjere koje su njegovoj zemlji donijele „blagostanje“.
Osim Bugarske često se spominjao i primjer „slovenske žrtve“ odnosno grčkog duga prema Sloveniji u iznosu od 246 milijuna eura. U skladu s prethodno navedenim stvarala se „antigrčka“ politika unutar koje se pokušavalo inscenirati kako će upravo grčka politika „produbiti slovenski deficit i dovesti do skupljeg zaduživanja države i građana“. Stoga je nekako ispod medijskog radara prošla izjava guvernera slovenske središnje banke Boštjana Jazbeca koji je izjavio kako je „slovenski bankarski sistem stabilan i da domaće banke ne bi bile ugrožene čak ni u slučaju grčke nelikvidnosti“.2
Briga za Poljake i Bugare očitovala se i u vehementnom nastupu belgijskog europarlamentaraca Verhofstadta u postreferendumskom razdoblju (prilikom zasjedanja EU parlamenta). U svome je govoru Verhofstadt, između ostalog, optužio grčkog premijera da njegovom politikom najviše pate „mali narodi“ preko čijih se leđa provodi grčka politika odbijanja provođenja mjera štednje. Većini je promaknula činjenica kako se dotični zastupnik nalazi u odboru multinacionalne kompanije koja je planirala privatizirati vodovod u Solunu čime bi vjerojatno i dotični zastupnik financijski profitirao.
Time se ponovno pokazalo kako priče zabrinutih europarlamentaraca za Bugare, Poljake ili Latvijce služe isključivo u manipulativne svrhe kako bi se ostatak europskih naroda okomio na Grčku. Stoga bismo ovdje mogli upotrijebiti ono što neki analitičari nazivaju „intelektualan samoobrana“. Naime, uzimajući u obzir jednoobraznost medijskih nastupa i natpisa moramo se zapitati u kojem se stupnju radi o manipulaciji te sukladno tomu propitivati određena stajališta i tvrdnje koje nose predznake „sanktoralne istine“.
U kontekstu navedenog potpora drugog dijela „malih naroda“ grčkom NE kao da se odvijala mimo medijske konstrukcije stvarnosti. Tako su samo rijetki mediji prenijeli vijest o rumunjskom potpisivanju peticije potpore grčkoj vladi dok su se na dan referendum okupile tisuće ljudi u europskim gradovima. U centru Barcelone održan je skup potpore grčkom narodu, kao i u Rimu, Parizu i Bruxellesu dok se prema nekim procjenama nekoliko tisuća ljudi okupilo i u samom Berlinu. Jedna od najznačajnijih potpora, ujedno i rijetko viđenu, organizirao je Thom Freeney iz Velike Britanije. Naime, Freeney je organizirao prikupljanje donacije kako bi Grčka mogla platiti ratu kredita MMF-u. Medijskom ignoriranju podvrgnute su i izjave ekonomista i analitičara koji su kritizirali inzistiranje na mjerama štednje. Tako su se teško probijala mišljenja Noama Chomskog koji je politiku Trojke okarakterizirao kao sramotnu kao i razmišljanja Borisa Kagarlitskog koji je pak Trojku nazvao „financijskim vampirima“. Podršku grčkom NE pružili su i profesor Richard Wolff, koji je istaknuo kako je Grčkoj potreba solidarnost u borbi protiv mjera štednje kao i Nobelovac Paul Krugman izjavivši uoči referenduma kako se nada da će Grčka zaokružiti Oxi.
Einstenova definicija ludosti i mjere štednje
Ignorirajući postojanje alternativnih mišljenja mediji su sustavno prenosili stavove koji su zagovarali provođenje mjera štednje. Tako je u prethodno navedenom pismu dijela latvijskog naroda upućenog Grcima istaknuto kako je Latvija zahvaljujući nametnutim mjerama štednja za vrijeme krize uspjela sanirati banke (ne i građane) te vratiti stanje na pretkrizno pohvalivši se kako omjer duga i BDP-a ne prelazi 40%. Međutim, pri isticanju ovih rezultata nije prikazana druga strana novčića. Naime, iako je BDP do ljeta 2013. porastao za 18%, u zemlji je zbog mjera štednje došlo do smanjenja plaća u javnom sektoru za 20%, drastičnog smanjena mirovina kao i do masovnog iseljavanja mladih i obrazovanih što je dovelo do prividnog smanjenja nezaposlenosti.
Postavlja se logično pitanje: ako su mjere štednje koje je Trojka nametnula polučile ekonomske uspjehe zašto se danas Latvija zbog masovnog iseljavanja stanovništva boji „eutanazije zemlje“?
Mediji su, kako je prethodno navedeno ignorirali i izjave Nobelovca i ekonomista Josepha Stiglitza koji je nekoliko puta istaknuo kako su od početka primjene, još od vremena predsjednika Hoovera te programa MMF-nametnutih u istočnoj Aziji i Latinskoj Americi mjere štednje opetovano propadale.. Unatoč tomu većina europskih političara i dalje je zagovarala (što čini i danas) provođenje mjera štednje kao jedinog načina izlaska iz krize. Stoga bismo ovdje primijenili Einsteinovu definiciju ludosti prema kojoj je ludost raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drugačije rezultate.
Međutim ono što je također prolazilo ispod radara bila je činjenica kako su sve grčke vlade od 2009. provodile mjere štednje te pristajale na politiku iz Bruxellesa. Sukladno tomu potpuno su ignorirani rezultati tih mjera u Grčkoj. Naime, nakon što su prethodne grčke vlade provodile mjere štednje nezaposlenost je dosegnula 27%, štrajkovi su postali svakodnevna pojava, stopa samoubojstva prema podacima objavljenim u Lancetu samo u razdoblju od 2007.-2009. porasla su za 17%., , a gotovo dva milijuna ljudi ostalo je bez zdravstvenog osiguranja. Također su zabilježeni brojni slučajevi u kojima roditelji zbog teških ekonomskih prilika napuštaju djecu. Tako je BBC početkom 2012. godine objavio vijest pod naslovom „The Greek parents too poor to care for their children“ u kojemu se navodi kako roditelji djecu ostavljaju u sirotištima. Stoga čudi izjava njemačkog ministra ekonomije Gabriela, kako je grčki narod, nakon odbijanja mjera štednje, krenuo putem gorkog beznađa.
Usprkos očito teškom soci-ekonomskom stanju koje je rezultat navedene politike Schäuble je 2013. godine, nakon što je tadašnja grčka vlada usvojila novi paket mjera štednje, izjavio kako je jako „impresioniran onim što je Grčka ostvarila u pogledu uravnoteženja budžeta i modernizacije gospodarstva“.
Zeusov bijes nad Atenom zbog OXI-ja
The Telegraph objavio je članak pod naslovom „EU Warns of Armageddon if Greek voters reject terms“ u kojemu se ističu isključivo negative posljedice ukoliko Grci glasaju protiv mjera štednje. Stoga je većina medija imala izrazito negativnu kampanju prema referendumu i stanju u Grčkoj. Tako su pisani članci o tome kako se narkomanska beživotna tijela nalaze na cestama, kaosu koji vlada Atenom , turistima koji masovno otkazuju ljetovanja, umirovljenicima koji se tuku ispred banaka i sl.
Na taj je način razvijen diskurs o kataklizmičkom scenariju u Grčkoj. Stvorila se slika kao da se sav Zeusov bijes nadvio nad Grčku. Mainstream mediji okrenuli su se i ontološkoj interpretaciji stanja u Grčkoj. U skladu s time plasirane su slike sivog neba koje se nadvilo nad Atenu dok je Cipras imao televizijsko obraćanje naciji interpretirajući to kao „znak s neba“.
Nešto drugačiju priču iznijela nam je Miroslava Puharic Marcis koja već nekoliko živi u Grčkoj. Prema njezinim riječima priče o kaosu koju su prenijeli mediji je „smiješna propaganda“. Naime, ona navodi kako banke normalno primaju sve uplate (plaćanje režija, uplate poduzeća, etc.). Što se tiče mahnitalog podizanja novca Miroslava navodi kako su bogati Grci svoj novac podigli još u ožujku dok su se pred bankama nalazili samo vladini službenici i umirovljenici. Ono što je većina medija ignorirala je činjenica kako su svi ljudi mogli ući u banku i podići 120 eura. Također ističe kako je Grčka ipak kapitalistička zemlja u kojoj ljudi ili imaju svoj biznis ili rade kod privatnika te su njima plaće isplaćene na ruke čime su redovi ispred bankomata ipak malo preuveličani, ali s druge strane otkivaju kako se Grčka suočava s mnogim problemima, za koje mjere štednje nisu rješenje.
Priča o raskalašenim Grcima i samaritanskim kreditorima
Dominanti je medijski narativ svoje teze bazirao na tezi kako najveći dio krivnje za sadašnje stanje snose Grci koji su „nekontrolirano uzimali europski novac“ dok su se kreditori u potpunosti amnestirani bilo kakvog oblika krivnje. Ako prihvatimo ovu paradigmu onda možemo i prihvatiti kako u odnosu narkomana i dilera, potonji se ekskulpira svake krivnje jer ne prisiljava narkomana da nabavlja drogu kod njega jer diler jednostavno radi svoj posao. Tako je sva krivnja na narkomanu koji ne razumije zakone tržišta (ponuda-potražnja). Stoga su rijetki oni koji su u cijeloj ovoj situaciji pokušali problematizirati politiku kreditora i dosadašnje strukture grčke vlasti koji su i odlučivali o kreditima te koji su svojom politikom direktno utjecali na visinu grčkog duga. Kao rezultat toga dobili smo jednostrano uvjetovani politički i medijski diskurs koji kao glavne krivce današnje situacije identificira grčki narod i Syrizu.
U kontekstu se navedenog često moglo pročitati kako je u Grčku do sada ubrizgano milijarde eura pomoći te otpisan dio duga. Ono što se prešućivalo je činjenica kako više od 80% te pomoći nikada nije došla u ruke grčkog naroda niti je iskorištena za socijalne mjere i ublažavanje krize. Naime, većina je „pomoći“ služila za spašavanje banaka. U intervju za Al Jazeeru slovenski ekonomist Jože Mencinger ponavlja činjenicu kako Europa svojim financijskim paketima pomoći nije spašavala Grčku. Prema njemu tim su novcem spašavane njemačke i francuske te djelomično i talijanske banke. S obzirom kako su ovakve izjave marginalizirane odnosno kako su ih drugi mediji rijetko prenosili i dalje prevladava medijski mit o nezahvalnom grčkom narodu koje ne želi napraviti niti najmanji ustupak nakon što su se kreditori pokazali „izrazito milostivima“.
Stoga se bunt grčkog naroda pokušavalo okarakterizirati u najmanju ruku kao potpuno neopravdani, a glavna teza takvog stava – svima je loše, ali se nitko ne buni, pa zašto morate i vi?
U prilog činjenici kako medijsko izvještavanja iz Grčke te izjave većine europskih političara treba promatrati u okvire manipulacije svjedoči i primjer „zaobilaženja“ podatka o grčkim prijedlozima budućih reformi. Naime, Forum.tm došao je u posjed prijedloga grčkog pregovaračkog tima kojega su korigirali europski predstavnici. Prema dokumentu, grčka je vlada predložila, između ostalih reformi i ove: naplatu 4G i 5G mreže mobilnog Interneta (zanimljivo je primijetiti kako je upravo Deutsche Telekom vlasnik najvećeg grčkog operatera), naplatu 12% poreza na korporativnu profit, uvođenje poreza od 29% na korporacije i sl. Ništa od navedenog nije prihvaćeno. S druge pak strane europski su političari zahtijevali da se grčkim poljoprivrednicima ukinu subvencije na dizel, zatim da se uvedu uštede u socijalnom osiguranju koje neće ovisiti o ostalim rezovima inzistirajući da se sve mjere provedu bez konzultacija sa socijalnim partnerima. Usprkos svemu najveći dio medija i političara nastavio je okrivljavati grčku vladu za niz „prijestupa“ od nedostatka morala (!?) do nesposobnosti.
Zagovornici vraćanja grčkog duga uvelike prelaze preko priznanja MMF-a kako se dug više ne može vratit kao i preko same strukture grčkog duga. Naime, značajan dio duga nastao je zahvaljujući ugovorima između dosadašnjih grčkih vlada s njemačkim i francuskim vladama, a vezanim uz kupnje vojne opreme, koja se provodila i tijekom krize dok su ih s druge strane Njemačka i Francuska prisiljavale na mjere štednje. Tako je jedan turski diplomat referirajući se na Njemačku i Francusku 2010. izjavio „Čak i zemlje koje žele pomoći Grčkoj u ovom trenutku nude joj novo naoružanje“. Nedugo nakon toga bivši grčki potpredsjednik vlade Pangalos priznao je kako je bio prisiljen kupovati oružje koje nije bilo potrebno. Premda su njemačka i francuska vlada odbacile ove tvrdnje zanimljivo je primijetiti kako je Cipras tijekom pregovora vođenih prije raspisivanja referenduma predložio smanjenje grčkog vojnog proračuna što su europski pregovarači odbili.
Zaključak
Grčki referendum uvjetovao je konstrukciju medijskog narativa koji je uvelike bio ujednačen s političkim diskursom. Tako smo s jedne strane svjedočili gotovo apokaliptičnim vijestima iz Grčke dok su s druge strane, većinom preko društvenih mreža, stizale vijesti koje su odudarale od natpisa o kaosu, tučama među umirovljenika i bankara i sl.
Dominantni je narativ, koji je uključivo teze o lijenim Grcima i radišnim Europljanima, zapravo htio oduzeti Grcima pravo na borbu protiv dokazano promašene politike štednje. Potonje je vođeno „logikom“ kako svi provode mjere štednje koje rezultiraju ekonomskim oporavkom, te kako su Grci jednostavno lijeni (po tom su principu onda lijeni i Španjolci, Talijani, Portugalci te su jedno vrijeme također bili lijeni Irci i Islanđani), ali s obzirom kako se nitko ne buni ne trebaju se niti Grci. Takav je stav građen po principu ako je meni teško zašto ne bi bilo i tebi.
Ono što zagovaratelji ekonomskog stausa quo uporno ignoriraju je činjenica kako je čovjek po biološkoj definiciji misao biće, koje mora permanentno razmišljati i tražiti druga rješenja. Stoga tvrditi kako ljudi jednostavno ovu ekonomsku situaciju trebaju prihvatit, i pri tome kritizirati svakog tko se usudi oduprijeti, protivi se temeljenoj ljudskoj prirodi. U ovom kontekstu možemo parafrazirati Henryja Davida Thoreaua koji je zastupao tezu kako je dužnost građanina da bude neposlušan.
Postavljajući navedene „pasivizirajuće zahtjeve“ u povijesni kontekst, radnici i žene nikada ne bi dobili pravo glasa. Naime, da su se naši predci poveli parolom „There is no Alternative“ imovinski cenzus bi još bio prisutan kod izbora u parlament, a život žena bi i dalje bio sveden na okvire „skromnog, tihog i domaćeg“ života bez političkog prava glasa. Stoga neovisno o tomu svjedočimo li kraju syrizine politike ili grčkog bunta, OXI će ostati zabilježeno kao glas otpora, a povijest slobode je povijest otpora.
Možemo zaključiti kako je dominirajući medijski narativ uvjetovao stvaranje paralelnih grčkih svjetova te još jednom pokazao kako su mediji dovoljno moćni da nevine učine krivima, a krive nevinima.
___________________________________________________
1 Zanimljivo je primijetiti kako za razliku od jasnog osuđivanja referenduma europske vlade su potpuno prešutno prešle preko odluke španjolskog parlamenta o uvođenju Ley Mordaza, a koji je stupio na snagu za vrijeme „medijske ofenzive“ na Grčku. U okviru je navedenog Zakona značajno smanjena sloboda govora te pravo na prosvjede. Prema Zakonu zabranjeno je prosvjedovati ispred javnih institucija kao i fotografiranje policajaca tijekom prosvjeda. Legalizirano je i stvaranje „crne liste“ prosvjednika i aktivista kao i alternativnih medija. Kazne za kršenje ovog zakona dosežu i iznos do 650.000 dolara te izdržavanje zatvorske kazne.
2 Navedeni se diskurs nastavio i nakon referenduma na sjednici Europskog parlamenta (8.VII.) na kojemu je Manfred Weber ponovno iskazao brigu za Bugare i Poljake i njihovo navodno „ispaštanje“ zbog grčke politike. Pri tome je važno primjeriti kako navedeni zastupnik nije iskazivo pretjeranu brigu za Bugare kada je zagovarao mjere štednje koje su Bugarima drastično smanjile mirovine i plaće.
Istraživanju su pokazala kako je vjerojatnost obolijevanja pravo proporcionalna iznosu osobne zaduženosti. (Vidi: http://www.poslovni.hr/vijesti/ekonomshttp://www.poslovni.hr/vijesti/ekonomska-kriza-ima-dramaticne-posljedice-i-na-psihu-206515ka-kriza-ima-dramaticne-posljedice-i-na-psihu-206515)
Premda su ove vijesti medijske kuće objavile još prije nekoliko godina one se nisu ponovno aktualizirale kao protuargument dominirajućem diskursno unutar kojega su se zagovarale mjere štednje.
O ponešto drugačijem stanju stvari izvijestio je Srećko Horvat u HRT-ovom dnevniku u kojemu je naveo kako se u sred' „kaosa“ na ulicama održavaju kazališne predstave. Horvat je također opovrgnuo većinu medijskih natpisa o „praznim policama u supermarketima“.
Ispod bombastičnih naslova o“ umirovljeničkim tučama“ nalaze se slike koje ničim ne prikazuju bilo kakav fizički obračuna. (Vidi: http://www.huffingtonpost.com/2015/07/01/greece-debt-crisis-pensioners-photos_n_7708392.html)
Anin tekst "Grčka: medijski uvjetovana dva paralelna svijeta" SBPeriskop objavljuje prvi.
Otkako je grčka vlada, na čelu s premijerom Aleksisom Ciprasom, početkom srpnja objavila kako neće otplatiti novu ratu kredita Međunarodnom monetarnom fontu (MMF) te kako će raspisati referendum o tome treba li prihvatiti nove mjere štednje koje zemlji nameće Trojka (MMF, Europska komisija, Europska središnja banka) krenulo je kreiranje izrazito kritičkog diskursa prema Grčkoj. Naslovi poput: „Grčka u potpunom kaosu: prazne police u dućanima“, „Grčki narod duboko podijeljen ususret presudnom glasovanju“ kao i usporedba grčkog referendumskog pitanja s onim kojeg su svojedobno Hitler i Pinochet postavili u Njemačkoj (1938.) odnosno Čileu (1978.) trebali su stvoriti sliku o tomu što se dogodi kada se netko odupre dominantnoj politici. Takve su vijesti praćene člancima o visokim grčkim plaćama te „bogatim umirovljenicima“ kao dokaz potpune financijske raskalašenosti koju plaćaju europski građani. Potonje je bilo praćeno izjavama europskih političara. Tako je njemački ministar financije Wolfgang Schäuble, odluku grčke vlade o raspisivanju referenduma nazvao „jednostranim zatvaranjem vrata daljnjim pregovorima“1.
S druge su strane potpuno ignorirani izvještaji koji su predstavljali ponešto drugačiju sliku Grčke koja je odudarala od prevladavajuće retorike. Tako su se manje-više skupovi potpore državnoj vlasti ignorirali ili su se svodili na minoran broj isto kao i potpora koju je Syriza dobivala u Europskom parlamentu. Dok su se izjave Nobelovaca, poput Josepha Stiglitza i Paula Krugmana isto kao i Noama Chomskog pojavljivale na marginama ili su jednostavno ignorirane.
Sukladno je navedenom u masovnim medijima kreiran dominantni narativ o životu grčkih umirovljenika „na visokoj nozi“ te o tome kako cijela Europa, pogotovo Bugarska, Latvija, Slovenija te ostale „male zemlje“ plaćaju cijenu suludog grčkog otpora.
U potonjem su posebnu ulogu imali mediji koje možemo interpretirati u okviru Chomskove analize elitnih medija. Naime, prema njemu navedeni su mediji uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Tako navodi primjer New York Timesa koji zapravo „proizvodi, ne vijesti, nego priopćenja“, a koje onda manji mediji (lokalni, regionalni) jednostavno preuzimaju. Stoga u okviru ove paradigme, a na temelju analize dominirajućeg medijskog diskursa u vezi grčkog referenduma zaista možemo, u najmanju ruku, posumnjati kako je većina vijesti zapravo „proizvod“ velikih medijskih kuća od kojih su manji mediji jednostavno preuzimali priopćenja i tako utjecali na kreiranje izrazito negativističkog stava prema cjelokupnom grčkom narodu.
Politička i medijska instrumentalizacija treće dobi
Upravo su umirovljenici bili česta tema medijskih natpisa. Tako su se komparirale mirovine „siromašnih članica“ Europske unije s grčkim mirovinama. Stoga smo često mogli čitati kako za razliku od Grka čija prosječna mirovina iznosi 1325 eura, bugarski umirovljenici prosječno primaju 100, a Slovenci 600 eura. Pri tome se pod svaku cijenu pokušavala izbjeći kontekstualizacija grčkih mirovina, pa gotovo niti jedan europski političar nije rekao kako gotovo 52% obitelji živi isključivo od mirovina te kako im mirovine služe kao svojevrsna „zaštita mreža od siromaštva“.
U navedenom kontekstu možemo promatrati i ironično razmišljanje jednog dijela Latvijaca, objavljenog uoči referenduma na Facebook stranici Greek & Latvian Euro Solidarty. Naime u okviru navedenog razmišljanja preuzima se medijski diskurs unutar kojega se, između ostaloga, kompariraju mirovine u Grčkoj s onima u Latviji te se na temelju toga poziva grčke umirovljenike i radnike da Latvijcima poklone trećinu svojih plaća, mirovina i poreza. Naime, konstrukciju je ovakvog narativa potrebno promatrati u okviru situacije koja ima očiti cilj da rezultira konfrontacijom europskih radnika i umirovljenika.
Europska politika: „mali“ vs. „mali“
Drugi važan aspekt ovog diskursa stvaranje je teze kako će grčkim odbijanjem provođenja reforma odnosno vraćanja duga najviše biti pogođene „male zemlje“. Stoga su se u političko optuživanje grčkog naroda zbog „neodgovornog ponašanja“ uključile i zemlje koje inače ne bismo mogli interpretirati kao posebno aktivne ili utjecajne članice Europske unije. Tako je bugarski predsjednik Rosen Plevlinev kritizirao grčku vladu zbog neprovođenja mjere štednje, argumentirajući kako su navedene mjere provele mnogo siromašnije zemlje. Stoga je zanimljivo prisjetiti se koji su učinak mjere imale u Bugarskoj. Naime, prema pisanju La Monde Diplomatique zemlja je doživjela socijalnu katastrofu. Plaće i mirovine zamrznute su od 2009., dvadeset posto stanovništva živi na rubu siromaštva dok prosječna plaća ne prelazi 370 eura. S druge stane dvadeset posto najbogatijeg stanovništva postalo je šest do sedam puta bogatije od dvadeset posto najsiromašnijih. Unatoč tomu bugarski predsjednik zamjera Grčkoj što ne provodi iste mjere koje su njegovoj zemlji donijele „blagostanje“.
Osim Bugarske često se spominjao i primjer „slovenske žrtve“ odnosno grčkog duga prema Sloveniji u iznosu od 246 milijuna eura. U skladu s prethodno navedenim stvarala se „antigrčka“ politika unutar koje se pokušavalo inscenirati kako će upravo grčka politika „produbiti slovenski deficit i dovesti do skupljeg zaduživanja države i građana“. Stoga je nekako ispod medijskog radara prošla izjava guvernera slovenske središnje banke Boštjana Jazbeca koji je izjavio kako je „slovenski bankarski sistem stabilan i da domaće banke ne bi bile ugrožene čak ni u slučaju grčke nelikvidnosti“.2
Briga za Poljake i Bugare očitovala se i u vehementnom nastupu belgijskog europarlamentaraca Verhofstadta u postreferendumskom razdoblju (prilikom zasjedanja EU parlamenta). U svome je govoru Verhofstadt, između ostalog, optužio grčkog premijera da njegovom politikom najviše pate „mali narodi“ preko čijih se leđa provodi grčka politika odbijanja provođenja mjera štednje. Većini je promaknula činjenica kako se dotični zastupnik nalazi u odboru multinacionalne kompanije koja je planirala privatizirati vodovod u Solunu čime bi vjerojatno i dotični zastupnik financijski profitirao.
Time se ponovno pokazalo kako priče zabrinutih europarlamentaraca za Bugare, Poljake ili Latvijce služe isključivo u manipulativne svrhe kako bi se ostatak europskih naroda okomio na Grčku. Stoga bismo ovdje mogli upotrijebiti ono što neki analitičari nazivaju „intelektualan samoobrana“. Naime, uzimajući u obzir jednoobraznost medijskih nastupa i natpisa moramo se zapitati u kojem se stupnju radi o manipulaciji te sukladno tomu propitivati određena stajališta i tvrdnje koje nose predznake „sanktoralne istine“.
U kontekstu navedenog potpora drugog dijela „malih naroda“ grčkom NE kao da se odvijala mimo medijske konstrukcije stvarnosti. Tako su samo rijetki mediji prenijeli vijest o rumunjskom potpisivanju peticije potpore grčkoj vladi dok su se na dan referendum okupile tisuće ljudi u europskim gradovima. U centru Barcelone održan je skup potpore grčkom narodu, kao i u Rimu, Parizu i Bruxellesu dok se prema nekim procjenama nekoliko tisuća ljudi okupilo i u samom Berlinu. Jedna od najznačajnijih potpora, ujedno i rijetko viđenu, organizirao je Thom Freeney iz Velike Britanije. Naime, Freeney je organizirao prikupljanje donacije kako bi Grčka mogla platiti ratu kredita MMF-u. Medijskom ignoriranju podvrgnute su i izjave ekonomista i analitičara koji su kritizirali inzistiranje na mjerama štednje. Tako su se teško probijala mišljenja Noama Chomskog koji je politiku Trojke okarakterizirao kao sramotnu kao i razmišljanja Borisa Kagarlitskog koji je pak Trojku nazvao „financijskim vampirima“. Podršku grčkom NE pružili su i profesor Richard Wolff, koji je istaknuo kako je Grčkoj potreba solidarnost u borbi protiv mjera štednje kao i Nobelovac Paul Krugman izjavivši uoči referenduma kako se nada da će Grčka zaokružiti Oxi.
Einstenova definicija ludosti i mjere štednje
Ignorirajući postojanje alternativnih mišljenja mediji su sustavno prenosili stavove koji su zagovarali provođenje mjera štednje. Tako je u prethodno navedenom pismu dijela latvijskog naroda upućenog Grcima istaknuto kako je Latvija zahvaljujući nametnutim mjerama štednja za vrijeme krize uspjela sanirati banke (ne i građane) te vratiti stanje na pretkrizno pohvalivši se kako omjer duga i BDP-a ne prelazi 40%. Međutim, pri isticanju ovih rezultata nije prikazana druga strana novčića. Naime, iako je BDP do ljeta 2013. porastao za 18%, u zemlji je zbog mjera štednje došlo do smanjenja plaća u javnom sektoru za 20%, drastičnog smanjena mirovina kao i do masovnog iseljavanja mladih i obrazovanih što je dovelo do prividnog smanjenja nezaposlenosti.
Postavlja se logično pitanje: ako su mjere štednje koje je Trojka nametnula polučile ekonomske uspjehe zašto se danas Latvija zbog masovnog iseljavanja stanovništva boji „eutanazije zemlje“?
Mediji su, kako je prethodno navedeno ignorirali i izjave Nobelovca i ekonomista Josepha Stiglitza koji je nekoliko puta istaknuo kako su od početka primjene, još od vremena predsjednika Hoovera te programa MMF-nametnutih u istočnoj Aziji i Latinskoj Americi mjere štednje opetovano propadale.. Unatoč tomu većina europskih političara i dalje je zagovarala (što čini i danas) provođenje mjera štednje kao jedinog načina izlaska iz krize. Stoga bismo ovdje primijenili Einsteinovu definiciju ludosti prema kojoj je ludost raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drugačije rezultate.
Međutim ono što je također prolazilo ispod radara bila je činjenica kako su sve grčke vlade od 2009. provodile mjere štednje te pristajale na politiku iz Bruxellesa. Sukladno tomu potpuno su ignorirani rezultati tih mjera u Grčkoj. Naime, nakon što su prethodne grčke vlade provodile mjere štednje nezaposlenost je dosegnula 27%, štrajkovi su postali svakodnevna pojava, stopa samoubojstva prema podacima objavljenim u Lancetu samo u razdoblju od 2007.-2009. porasla su za 17%., , a gotovo dva milijuna ljudi ostalo je bez zdravstvenog osiguranja. Također su zabilježeni brojni slučajevi u kojima roditelji zbog teških ekonomskih prilika napuštaju djecu. Tako je BBC početkom 2012. godine objavio vijest pod naslovom „The Greek parents too poor to care for their children“ u kojemu se navodi kako roditelji djecu ostavljaju u sirotištima. Stoga čudi izjava njemačkog ministra ekonomije Gabriela, kako je grčki narod, nakon odbijanja mjera štednje, krenuo putem gorkog beznađa.
Usprkos očito teškom soci-ekonomskom stanju koje je rezultat navedene politike Schäuble je 2013. godine, nakon što je tadašnja grčka vlada usvojila novi paket mjera štednje, izjavio kako je jako „impresioniran onim što je Grčka ostvarila u pogledu uravnoteženja budžeta i modernizacije gospodarstva“.
Zeusov bijes nad Atenom zbog OXI-ja
The Telegraph objavio je članak pod naslovom „EU Warns of Armageddon if Greek voters reject terms“ u kojemu se ističu isključivo negative posljedice ukoliko Grci glasaju protiv mjera štednje. Stoga je većina medija imala izrazito negativnu kampanju prema referendumu i stanju u Grčkoj. Tako su pisani članci o tome kako se narkomanska beživotna tijela nalaze na cestama, kaosu koji vlada Atenom , turistima koji masovno otkazuju ljetovanja, umirovljenicima koji se tuku ispred banaka i sl.
Na taj je način razvijen diskurs o kataklizmičkom scenariju u Grčkoj. Stvorila se slika kao da se sav Zeusov bijes nadvio nad Grčku. Mainstream mediji okrenuli su se i ontološkoj interpretaciji stanja u Grčkoj. U skladu s time plasirane su slike sivog neba koje se nadvilo nad Atenu dok je Cipras imao televizijsko obraćanje naciji interpretirajući to kao „znak s neba“.Nešto drugačiju priču iznijela nam je Miroslava Puharic Marcis koja već nekoliko živi u Grčkoj. Prema njezinim riječima priče o kaosu koju su prenijeli mediji je „smiješna propaganda“. Naime, ona navodi kako banke normalno primaju sve uplate (plaćanje režija, uplate poduzeća, etc.). Što se tiče mahnitalog podizanja novca Miroslava navodi kako su bogati Grci svoj novac podigli još u ožujku dok su se pred bankama nalazili samo vladini službenici i umirovljenici. Ono što je većina medija ignorirala je činjenica kako su svi ljudi mogli ući u banku i podići 120 eura. Također ističe kako je Grčka ipak kapitalistička zemlja u kojoj ljudi ili imaju svoj biznis ili rade kod privatnika te su njima plaće isplaćene na ruke čime su redovi ispred bankomata ipak malo preuveličani, ali s druge strane otkivaju kako se Grčka suočava s mnogim problemima, za koje mjere štednje nisu rješenje.
Priča o raskalašenim Grcima i samaritanskim kreditorima
Dominanti je medijski narativ svoje teze bazirao na tezi kako najveći dio krivnje za sadašnje stanje snose Grci koji su „nekontrolirano uzimali europski novac“ dok su se kreditori u potpunosti amnestirani bilo kakvog oblika krivnje. Ako prihvatimo ovu paradigmu onda možemo i prihvatiti kako u odnosu narkomana i dilera, potonji se ekskulpira svake krivnje jer ne prisiljava narkomana da nabavlja drogu kod njega jer diler jednostavno radi svoj posao. Tako je sva krivnja na narkomanu koji ne razumije zakone tržišta (ponuda-potražnja). Stoga su rijetki oni koji su u cijeloj ovoj situaciji pokušali problematizirati politiku kreditora i dosadašnje strukture grčke vlasti koji su i odlučivali o kreditima te koji su svojom politikom direktno utjecali na visinu grčkog duga. Kao rezultat toga dobili smo jednostrano uvjetovani politički i medijski diskurs koji kao glavne krivce današnje situacije identificira grčki narod i Syrizu.
U kontekstu se navedenog često moglo pročitati kako je u Grčku do sada ubrizgano milijarde eura pomoći te otpisan dio duga. Ono što se prešućivalo je činjenica kako više od 80% te pomoći nikada nije došla u ruke grčkog naroda niti je iskorištena za socijalne mjere i ublažavanje krize. Naime, većina je „pomoći“ služila za spašavanje banaka. U intervju za Al Jazeeru slovenski ekonomist Jože Mencinger ponavlja činjenicu kako Europa svojim financijskim paketima pomoći nije spašavala Grčku. Prema njemu tim su novcem spašavane njemačke i francuske te djelomično i talijanske banke. S obzirom kako su ovakve izjave marginalizirane odnosno kako su ih drugi mediji rijetko prenosili i dalje prevladava medijski mit o nezahvalnom grčkom narodu koje ne želi napraviti niti najmanji ustupak nakon što su se kreditori pokazali „izrazito milostivima“.
Stoga se bunt grčkog naroda pokušavalo okarakterizirati u najmanju ruku kao potpuno neopravdani, a glavna teza takvog stava – svima je loše, ali se nitko ne buni, pa zašto morate i vi?
U prilog činjenici kako medijsko izvještavanja iz Grčke te izjave većine europskih političara treba promatrati u okvire manipulacije svjedoči i primjer „zaobilaženja“ podatka o grčkim prijedlozima budućih reformi. Naime, Forum.tm došao je u posjed prijedloga grčkog pregovaračkog tima kojega su korigirali europski predstavnici. Prema dokumentu, grčka je vlada predložila, između ostalih reformi i ove: naplatu 4G i 5G mreže mobilnog Interneta (zanimljivo je primijetiti kako je upravo Deutsche Telekom vlasnik najvećeg grčkog operatera), naplatu 12% poreza na korporativnu profit, uvođenje poreza od 29% na korporacije i sl. Ništa od navedenog nije prihvaćeno. S druge pak strane europski su političari zahtijevali da se grčkim poljoprivrednicima ukinu subvencije na dizel, zatim da se uvedu uštede u socijalnom osiguranju koje neće ovisiti o ostalim rezovima inzistirajući da se sve mjere provedu bez konzultacija sa socijalnim partnerima. Usprkos svemu najveći dio medija i političara nastavio je okrivljavati grčku vladu za niz „prijestupa“ od nedostatka morala (!?) do nesposobnosti.
Zagovornici vraćanja grčkog duga uvelike prelaze preko priznanja MMF-a kako se dug više ne može vratit kao i preko same strukture grčkog duga. Naime, značajan dio duga nastao je zahvaljujući ugovorima između dosadašnjih grčkih vlada s njemačkim i francuskim vladama, a vezanim uz kupnje vojne opreme, koja se provodila i tijekom krize dok su ih s druge strane Njemačka i Francuska prisiljavale na mjere štednje. Tako je jedan turski diplomat referirajući se na Njemačku i Francusku 2010. izjavio „Čak i zemlje koje žele pomoći Grčkoj u ovom trenutku nude joj novo naoružanje“. Nedugo nakon toga bivši grčki potpredsjednik vlade Pangalos priznao je kako je bio prisiljen kupovati oružje koje nije bilo potrebno. Premda su njemačka i francuska vlada odbacile ove tvrdnje zanimljivo je primijetiti kako je Cipras tijekom pregovora vođenih prije raspisivanja referenduma predložio smanjenje grčkog vojnog proračuna što su europski pregovarači odbili.
Zaključak
Grčki referendum uvjetovao je konstrukciju medijskog narativa koji je uvelike bio ujednačen s političkim diskursom. Tako smo s jedne strane svjedočili gotovo apokaliptičnim vijestima iz Grčke dok su s druge strane, većinom preko društvenih mreža, stizale vijesti koje su odudarale od natpisa o kaosu, tučama među umirovljenika i bankara i sl.
Dominantni je narativ, koji je uključivo teze o lijenim Grcima i radišnim Europljanima, zapravo htio oduzeti Grcima pravo na borbu protiv dokazano promašene politike štednje. Potonje je vođeno „logikom“ kako svi provode mjere štednje koje rezultiraju ekonomskim oporavkom, te kako su Grci jednostavno lijeni (po tom su principu onda lijeni i Španjolci, Talijani, Portugalci te su jedno vrijeme također bili lijeni Irci i Islanđani), ali s obzirom kako se nitko ne buni ne trebaju se niti Grci. Takav je stav građen po principu ako je meni teško zašto ne bi bilo i tebi.
Ono što zagovaratelji ekonomskog stausa quo uporno ignoriraju je činjenica kako je čovjek po biološkoj definiciji misao biće, koje mora permanentno razmišljati i tražiti druga rješenja. Stoga tvrditi kako ljudi jednostavno ovu ekonomsku situaciju trebaju prihvatit, i pri tome kritizirati svakog tko se usudi oduprijeti, protivi se temeljenoj ljudskoj prirodi. U ovom kontekstu možemo parafrazirati Henryja Davida Thoreaua koji je zastupao tezu kako je dužnost građanina da bude neposlušan.
Postavljajući navedene „pasivizirajuće zahtjeve“ u povijesni kontekst, radnici i žene nikada ne bi dobili pravo glasa. Naime, da su se naši predci poveli parolom „There is no Alternative“ imovinski cenzus bi još bio prisutan kod izbora u parlament, a život žena bi i dalje bio sveden na okvire „skromnog, tihog i domaćeg“ života bez političkog prava glasa. Stoga neovisno o tomu svjedočimo li kraju syrizine politike ili grčkog bunta, OXI će ostati zabilježeno kao glas otpora, a povijest slobode je povijest otpora.
Možemo zaključiti kako je dominirajući medijski narativ uvjetovao stvaranje paralelnih grčkih svjetova te još jednom pokazao kako su mediji dovoljno moćni da nevine učine krivima, a krive nevinima.
___________________________________________________
1 Zanimljivo je primijetiti kako za razliku od jasnog osuđivanja referenduma europske vlade su potpuno prešutno prešle preko odluke španjolskog parlamenta o uvođenju Ley Mordaza, a koji je stupio na snagu za vrijeme „medijske ofenzive“ na Grčku. U okviru je navedenog Zakona značajno smanjena sloboda govora te pravo na prosvjede. Prema Zakonu zabranjeno je prosvjedovati ispred javnih institucija kao i fotografiranje policajaca tijekom prosvjeda. Legalizirano je i stvaranje „crne liste“ prosvjednika i aktivista kao i alternativnih medija. Kazne za kršenje ovog zakona dosežu i iznos do 650.000 dolara te izdržavanje zatvorske kazne.
2 Navedeni se diskurs nastavio i nakon referenduma na sjednici Europskog parlamenta (8.VII.) na kojemu je Manfred Weber ponovno iskazao brigu za Bugare i Poljake i njihovo navodno „ispaštanje“ zbog grčke politike. Pri tome je važno primjeriti kako navedeni zastupnik nije iskazivo pretjeranu brigu za Bugare kada je zagovarao mjere štednje koje su Bugarima drastično smanjile mirovine i plaće.
Istraživanju su pokazala kako je vjerojatnost obolijevanja pravo proporcionalna iznosu osobne zaduženosti. (Vidi: http://www.poslovni.hr/vijesti/ekonomshttp://www.poslovni.hr/vijesti/ekonomska-kriza-ima-dramaticne-posljedice-i-na-psihu-206515ka-kriza-ima-dramaticne-posljedice-i-na-psihu-206515)
Premda su ove vijesti medijske kuće objavile još prije nekoliko godina one se nisu ponovno aktualizirale kao protuargument dominirajućem diskursno unutar kojega su se zagovarale mjere štednje.
O ponešto drugačijem stanju stvari izvijestio je Srećko Horvat u HRT-ovom dnevniku u kojemu je naveo kako se u sred' „kaosa“ na ulicama održavaju kazališne predstave. Horvat je također opovrgnuo većinu medijskih natpisa o „praznim policama u supermarketima“.
Ispod bombastičnih naslova o“ umirovljeničkim tučama“ nalaze se slike koje ničim ne prikazuju bilo kakav fizički obračuna. (Vidi: http://www.huffingtonpost.com/2015/07/01/greece-debt-crisis-pensioners-photos_n_7708392.html)
