JA ... žena, majka, kćerka, sestra, supruga, radnica, baka, svekrva, punica, prijateljica, feministica, susjeda, kuma, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, volonterka, junakinja, vrtlarica, planinarka, vozačica, klizačica, kuharica, opsjednuta, dadilja, slikarica, hraniteljica, rekreativka, sakupljačica, pacijentica, blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica...
Opsjednutost je riječ kojom približno mogu opisati stanje dugotrajne zaluđenosti s tendencijom trajanja, a radi se o kolektivnoj pojavi. Ovaj put moram potegnuti nekoliko stoljeća pr. n. e., kada su davni predci klinastim pismom započeli eru pisanja. Zabluda je da našu sudbinu i vrijeme u kojem živimo svjetonazorski ne određuju tehnološke inovacije. Doba digitalizacije se pokazalo kao doba informativnog smeća, jer je i kritičko mišljenje svedeno na neprovjerene informacije koje daju prostor manipulacijama. Društvo znanja u nas Hrvata nije zaživjelo i neće još skoro zaživjeti unatoč postojanju i dostupnosti knjiga za sve čime se želimo baviti. Evo, došli smo do današnjeg dana, a nismo pronašli odgovor na pitanje što smo to digitalizirali?
Analizirajući cijelu povijest, priznat ćemo si ovisnost & zarobljenost tehnološkim postignućima i izumima. Naravno da se nikada nismo imali snage suprotstaviti novim fenomenalnim mogućnostima, na primjer, držati knjigu u ruci, listati novine, voziti se vlakom, letjeti avionom, zaroniti u more, slušati glazbu s radio prijemnika, gledati film ili imati svoj vlastiti televizor... Današnji mali uređaj kojega imamo u ruci nam omogućava dostupnost tisućama knjiga, to je napredak & razvoj i logično je da su te inovacije prihvatljive i dobro došle svakom stanovniku Lijepe naše. Mogućnost da umreženi istovremeno posjetimo dvadeset knjižnica, bezbroj mjesta i događaja, trebala nam je ostaviti više vremena za vlastitu kreativnost, međutim, upali smo u mrežu iz koje se malo tko zna izvući. Naravno da sve to prate velike korporacije koje prepoznaju unosan posao uvlačeći nas u ovisnu opsjednutost koja drobi svačije vrijeme, otimajući ga čak i od našeg sna, obitelji, prijatelja...
Civilizacijski idemo dalje, a nismo pronašli odgovor na temeljno pitanje – što je suvremeni čovjek, što je trebao biti nakon što na vrlo malom prostor može imati pristup nevjerojatnom broju podataka i činjenica i je li sve to skupa na nas u zadnja dva desetljeća ostavilo traga!? Možda smo trebali postati humanije društvo sa četverodnevnim radnim tjednom!? Razumijemo li humanost? Što je trebalo industrijalizirati? Sjećate li se scene iz nijemog filma gdje Charlie Chaplin banalizira rad na pokretnoj traci i nakon izlaska iz tvornice čini pokrete rukama kao da još uvijek ima alat u šakama!? Što je trebalo digitalizirati? Dobili smo ogromnu količinu informacija, a na koji način ih mi biramo iz lepeze dobrog i lošeg? Ne vidi se razlika između informacija koje su korisne, a koje su smeće!
Poslije znakova utisnutih u glinenu ploču, svaki medij koji smo razvijali kasnije nam je otvorio nove mogućnosti. Prošla su tisuće godina i mi smo kao ljudi trebali postali puno više. Nakon ove digitalne revolucije ponovo moramo otvorili prostor za razgovor, diskusije, polemike, a najvažnije u cijeloj ovoj priči je da ljudsko mora doći do izražaja! Ljudska usmena predaja – razgovor je nešto što pisana riječ reducira, a digitalizacija skroz uništava! Posljedice opsjednutosti novim tehnologijama, možemo reducirati samo i jedino usmenom predajom!
Izgubila se esencija svijeta, jer smo opčinjeni & opsjednuti sposobnošću i mogućnostima digitalizacije. Ona nam čak pruža mogućnost da figuricom ili sličicom iskažemo trenutni osjećaj, pozdrav, poruku, dok se na društvenim mrežama vrti i događa život. U našem djetinjstvu je 24 sličice u sekundi stvaralo animirani film, a danas u tolikom broju sekundi možemo posjetiti desetak mjesta i događaja u zemlji ili svijetu. Evidentno je da nove generacije sve manje govore i prisutan je privid bogatstva kojega osjetimo u trenutku pristupanja digitalnoj mreži. Zaboravljamo da nam samo usmena predaja omogućava vjerno opisati boje, dočarava mirise, tanahnost osjećaja kroz priču, bajke, poeziju, humanost i ljudsku nezamjenjivu supstancu, ljudsku esenciju koja se ne može digitalizirati niti klonirati.
Ipak, struka i znanost tvrde kako nam digitalizacija donosi konačno razdvajanje na dva različita smjera – put gole informacije i „druge dimenzije“ koje nas varaju svaka na svoj način. Za bolje razumijevanje ću spomenuti velikog Hrvatskog filozofa Pavlovića sa početka prošlog stoljeća, (o kojem se malo zna), a puno je pisao i još tada upozoravao o važnosti načina slanja & prenošenja informacija. Poučavao je da ono što mislimo,govorimo i radimo, mora biti estetizirano- „podići ono što radimo na nivo umjetničkog djela kako bismo prenijeli drugima." Tvrdio je da u školama moraju postojati ideali kojima se teži (uzimajući u obzir da nisu svi učitelji i nastavnici jednako sposobni) u prenošenju znanja u obliku informacije, ..“kako bi informacija dovedena do savršenstva bila nalik umjetničkom djelu i da slušatelju ostavi dojam kao što ga ostavlja umjetničko djelo...“
Danas nam sa državne televizije serviraju poluistine - ideologiziranu informaciju za koju mislimo da je provjerena, a nije. Sa crkvenih oltara također! Sveprisutnu opsjednutost novim uređajima mogu osjetiti kao opsjednutost vampirima kojima upravlja Sotona osobno. Nekada smo televizor smatrali uzročnikom rjeđeg druženja i porasta ovisnosti o serijama. Svjedoci smo kako u školi, na ulici, u restoranu u obitelji svatko opsesivno drži u ruci svoj mali uređaj i sve manje međusobno razgovaramo. U koliko ne postoje edukatori svjesni da se dječja kreativnost mora učiti razvijati uz nove tehničke naprave, tj, ako učitelji budu učili od svojih učenika što su i kako funkcioniraju te „spravice“, pobijedit će linija u kojoj smo u naprijed poraženi od Zloga. Da živimo u državi čija vlast voli svoje građane a pogotovo najmlađe, hitno & dobro bi se pripremili i naučili kako prenijeti informacije na razini ljudskog, duhovno izraženog uvjerenja - a ne na razini gole činjenice - informacije podložne manipulaciji.
„Naši životi počinju završavati onog dana kada prestanemo govoriti o stvarima koje su važne.“ Martin Luther King
