Već sam se hvalila kako pohađam radionice na kojima učimo kreativno pisati. Ovaj puta nam je voditeljica dala zadatak da napišemo priču kojoj treba kraj!? Prvo što mi je palo na pamet je bilo napisati ljubavno pismo mome gradu i započeti ga riječima: ..
„Rođeni moj Brode, puno te volim!“
Željela sam sebe i vas podsjetiti na dane najveće depresije kao i na dane koji su nam donijeli najradosnije događaje. U ovom trenutku mogu izabrati prisjećati se jednih ili drugih osjećaja, pa zbog tih uspomena danas držati glavu uspravno ili je pognuti!
Nije to bilo davno kada smo živjeli u ratu i pod stalnom prijetnjom granata, pa onda pod stalnom prijetnjom otkaza, pod prijetnjom ne dobivanja plaće, pod prijetnjom disanja otrovnog zraka, pod prijetnjom smrtonosnih zaraznih bolesti, .. i nisam Ga prestala voljeti!
Nikada nisam zaboravila pjesnika koji govori o načinima kako se sve može ubiti kuća. Kaže, možeš ju minirati, gađati iz zraka ili sa velike udaljenosti, .. no, staneš li ispred prozora i opališ granatu u njezinu unutrašnjost, tada budi siguran da se oni koji su je sagradili nikada više neće vratiti!
Našem Brodu više ne treba teška artiljerija da bi izgledao kao da je rat završio prošli tjedan. Tridesetogodišnja ravnodušnost njegovih građana je razorna kao granata ispaljena kroz prozor u srce kuće. Previše je tih mrtvih kuća i poslovnih prostora u najužem središtu moga grada kroz kojega svaki dan namjerno hodam! Bez obzira što se trudim izabrati misli koje mi neće izazvati bol i tjeskobu, ipak ne mogu hodati žmirećke, a i šutnjom vam ne mogu reći. Pješačila sam nedavno i od Podvinja do Malog Pariza (ulicom sv. Antuna) i zaprepastila se koliko je napuštenih, uspavanih kuća, onih koje su na prodaju ali još nisu sasvim mrtve, .. one koje bi oživjele kada bi netko pokosio dvorišta i pustio sunce da ih obasja iznutra - kroz otvorena vrata i prozore.
Moju su generaciju još u osnovnoj školi gledanjem i slušanjem naučili voljeti ovaj grad. Vodili su nas u šetnje i pokazivali pročelja starih fasada, ogromnih vrata i prozora. Skicirali smo te kapije i fasadne ukrase pa ih na satu likovnog odgoja izrađivali reljefno, od papira! Posjećivali smo radne organizacije gdje su bili zaposleni neki naši roditelji - Slavoniju DI, Plamen, Staklo, Ciglanu, Đuru Đakovića, ..šetali po Klasijama, sjedili na klupama i slušali zašto je važno planirati zelene površine i parkove u budućim naseljima (kamo se grad namjerava širiti), .. pa barem jednom godišnje pješice do Svete Petke, Poloja, čak i do Kindrova! Hodali smo uz Glogu ili zapadno, uz lateralni kanal, skroz do auto-puta i učili o punoglavcima, žabama, ribama, pticama i tako naučili voljeti svoj grad!
Brodskim studentima bi srce zaigralo kada iz vlaka, na noćnom nebu ugledaju baklju bosansko brodske rafinerije jer je to bio znak da se počneš pripremati za izlazak iz kupea kako bi na vrijeme izašao na željezničkoj stanici u Slavonskom Brodu. Nakon povratka sa ljetovanja od dva – tri tjedna, osjetim neopisivu radost već na zebri kod hotela Brod prije nego zakoračim na Korzo gdje su svi koje trebam susresti. Vožnje biciklom ili beskrajne šetne u gluho doba noći da i ne spominjem. I onda i sada sam znala da je to ljubav – da se moj Brod i ja volimo javno!
Pisali smo mu pjesme, a naslov jedne davne zbirke „Dva jarbola – jedan Brod“, najbolje oslikava život jednog živopisnog grada presječenog najljepšom pripadajućom rijekom. U istoj bolnici smo dolazili na svijet, pohađali iste škole, zajedno slavili sportske rezultate, posjećivali književne večeri, plesnjake, kina, kazališne predstave, koncerte, međusobno se zaljubljivali i ženili, zapošljavali se u istim poduzećima i tvornicama, ..!
Gledam Ga svaki dan s vrha brda danju, noću i ranom zorom kako trepere svijetla od Slobodnice, preko Save, do Gornje Vrbe, Bukovla, Tomice i obronaka Dilja. Noć ne prepoznaje katastarske i državne granice pa moj grad pulsira, treperi i svijetli kao što duša svijetli široko oko tijela.
Baš zbog te ljubavi više nisam političarka nego reakcionarka koja ne saginje glavu pred mržnjom, ljudskom glupošću, ohološću i bezobrazlukom! Ima još Probuđenih Brođana i Brođanki i do god traje ova iskrena ljubav prema našem gradu, ne mogu ga ubiti svi lažljivci, poltroni, psihopate, manipulatori i kriminalci dok se izmjenjuju na vlasti.
Alternativci i duhovnjaci sugeriraju da ...“ ako prestanemo razmišljati o tome kako bi >željeli da opet bude< i počnemo uživati u tome >kako već jeste<, kažu, može se dogoditi da postanemo sretni“!? Na žalost, kod ovakve ljubavi to ne prolazi! Beskrajno je duga ovo priča i neće završiti mojim odlaskom. Priželjkujem njezin sretan kraj a pronađoh ga na samom Rubu znanosti pa pozivam i vas da pročitate barem neke citate teksta genijalnog Krešimira Mišaka pod nazivom: „Ključ je probuđeni pojedinac“!
https://atma.hr/kresimir-misak-kljuc-je-probudeni-pojedinac/
„SVAKI PROBUĐENI POJEDINAC OPASNOST JE ZA KONTROLNI SUSTAV, JER JE ONAKAV SAM I VIŽLJAV, NEUHVATLJIV. I NEMOJTE MISLITI DA SUSTAV TO NE ZNA. TO ŠTO NAJČEŠĆE IGNORIRA, POKUŠAJ JE DA NE DODAJE DODATNU ENERGIJU BUĐENJU DRUGIH POJEDINACA.“…
..“SVIJETOM PUNIM PROBUĐENIH POJEDINACA NEMOGUĆE JE MANIPULIRATI“ ..
...“MANIPULATOR MOŽE JEDINO POKUŠATI MANIPULIRATI SA SVAKOM OSOBOM POSEBNO, A TO JE NEMOGUĆE JER SE MNIPULATORI BAŠ I BAVE MANIPULIRANJEM ZATO JER IH JE MANJE OD ONIH KOJIMA BI HTJELI MANIPULRATI. U SUPROTNOM IM MANIPULACIOJA NE BI BILA NI POTREBNA“…
…“ JER AKO JE I POLICAJAC PROBUĐENI POJEDINAC, AKO JE I VOJNIK PROBUĐENI POJEDINAC, AKO JE VLASNIK NEKE TVRTKE PROBUĐENI POJEDINAC, TKO ĆE ONDA BITI TAJ ROBOT KOJI ĆE ŠUTKE RADITI NA NAMICANJU OMČE OKO VRATA SVOJIM SUGRAĐANIMA , A KONAČNO I SEBI SAMOME?“…
Možete li zamisliti kada bi još za ovog života, Brođani/ke izabrali za gradonačelnika i župana Probuđenog Pojedinca ili Probuđenu Pojedinku!? Sigurna sam da bi tada prestala stalna prijetnja od „života na aparatima“ najzaostalije županije u RH i grada Slavonskog Broda koji je njezino sjedište.
Eeeeeeee, to bi bio sretan kraj ovoj priči - kao u ljubavnom pismu punom brige za voljene i čežnje za njihovim dodirom!
