JA ..., ljevičarka, sestra, majka, kćerka, supruga, baka, svekrva, punica, prijateljica, feministica, susjeda, kuma, žena s invaliditetom, samkinja, nudistica, radna kolegica, ljubavnica, volonterka, junakinja, vrtlarica, planinarka, vozačica, klizačica, kuharica, dadilja, slikarica, hraniteljica, rekreativka, samohrana majka, sakupljačica, pacijentica, blagajnica, spremačica, restauratorica, službenica, savjetnica, slastičarka, kolekcionarka, krojačica, optimistica...
Riječ samac u našem jeziku nema ženski rod ali riječnik nudi pojam >usamljenik< kojim se ne mogu koristiti niti u ženskom rodu, jer je važno na početku ove priče povući tvrdu granicu između Samoće i Usamljenosti. Budući se radi o dva totalno različita pojma, koristit ću riječ >samkinja<. Svi koji me poznaju znaju koliko uživam samujući i često u šali tvrdim kako je samoća luksuz! Usamljeno se možemo osjećati i u braku, u mnogoljudnoj obitelji, u susjedstvu, društvu dragih ljudi, u školi, na radnom mjestu, u sportskom klubu, .. Neopisivo blago predstavljaju vrata koja možemo zatvoriti nakon prelaska praga svoga carstva, privatnog svemira ili kako god zvali mjesto koje nam omogučava samoću. Živjeti sam/a, ne znači nužno da smo radi toga introvertni, neprihvatljivi ili da mrzimo ljude.
Jedino u samoći se možemo okrenuti sebi nastojeći dosegnuti unutarnji mir koji nam jamći trezveni pristup svim životnim problemime. Kreatori „matrice“ su osmislili svijet koji veliku pažnju poklanja materijalnom blagostanju i vanjskim stvarima, gurajući unutarnji razvoj na marginu. Za posljedicu živimo neravnotežu i strah koji hrani korijen svih naših problema. Financijska moć i materijalna sigurnost nam neće osigurati sreću ako nismo izgradili unutarnji mir pa zbog toga ostajemo prestrašeni, nesretni, zabrinuti i tjeskobni. Sretnice/i koji uspijevaju postići mir, šire ga u svoju okolinu i ne napušta ih spoznaja da su prihvaćeni i voljeni. Takvi ljudi prepoznaju razornu moć negativnih misli, bijesa, mržnje, pohlepe, zavisti, isključivosti, ljubomore i sl pa svjesno izbjegavaju negativna stanja i osjećaje kako bi sačuvali svoj unutarnji mir, ravnotežu i zdravlje.
Budući dugo pamtim a još dulje živim, upoznala sam puno osoba koje znaju tajnu! Nakon bezbroj bitki u životnim ratovima, pokidani, okrnjeni i slomljeni smo naučili da je najvažniji odnos - onaj sa samim sobom. Neki smo i danas u strahu od bliskosti & ljubavi, jer je većina do ove mudrosti stigla nakon rastanka ili razlaza od svog (ne)voljenog bića. Da smo nekada prije utišali Ego i spoznali unutarnji mir, ne bi morali otići od supružnika, mijenjati posao, grad, biti željni vlastite djece i unučadi...
Naši potomci imaju svoj put, žive svoje živote, prihvaćaju izazove i borbe. Sada im samo možemo ukazivati i ponavljati da je najvažnije raditi na sebi i njegovati međusobni odnos sa partnerom/com i djecom. Potroše li svoje vrijeme u trkama samo za materijalnim, u jednom trenutku će shvatiti da ih skupo košta ta investicija i vjerojatno će međusobne odnose i obitelj dovesti do kraha. Znate li da se ove školske godine u OŠ „Dragutin Tadijanović“ prvi puta upisalo više prvoškolaca koji žive u jedno roditeljskim obiteljima nego djece koja žive s oba roditelja!? Taj me podatak uzdrmao jer su moja djeca, prije tridesetak godina, bila jedina u razredu čiji su se roditelji rastali!
Prije nekoliko mjeseci sam čula kako je jedna poznanica otišla u mirovinu i u roku nekoliko mjeseci na društvenoj mreži koja spaja ljude, pronašla „svog udovca“ i preselila k njemu na drugi kraj države. Od tada razmišljam i nagađam o razlozima postojanja takvih mjesta u virtualnom svijetu i takvih postupaka samaca. Zaključila sam da većina ljudskih bića, bez obzira na godine, spol, razinu obrazovanja i situiranost - trebaju ljubav & podršku, želimo i partnerstvo ako smo prihvatili da je smisao života biti tu jedni za druge!
Tehnologija nam omogućava dostupnost literature i tehnika pomoću kojih se za uvijek možemo riješiti neželjenih emocija. Zaboravimo samosažaljenje, uvrede i sve boli koje stalno bole! Umorni smo jer smo dugo bili neumorni a i pojedinačno smo previše patili .. Skrivanje iza uloge samohranih roditelja više nije aktualno jer su i naša djeca već roditelji. Možda je došlo vrijeme prihvaćanja jednostavnosti kao univerzalne istine i .. dopustiti si opet povezivanje! Odbacimo li strah, postajemo moćni i tada granice koje smo jednom postavili, prestaju biti naš najveći problem. Napokon stavljamo točku tamo gdje je bio upitnik ili zarez –odvojimo se od problema naše djece i vratimo rasutu snagu. Volter je svojevremeno napisao nešto u smislu .. „kako je teško osloboditi ljude od lanaca koje poštuju.“
Mi koji smo dosegnuli taj blagoslov i postigli unutarnji mir, oni koji smo radili na sebi i postali „tako svoji“ sada želimo & možemo postati „nečija snaga“! Vrijeme je da nam srce postane vodič jer je Treća dob upravo životni period gdje se osvrćemo u natrag, analiziramo propuste i stvaramo si prostor za pokloniti sebi još lijepih trenutaka, putovanja, druženja i rasta. Vrijeme u „sudačkoj nadoknadi“ možemo prihvatiti s zahvalnošću, svjesni njegove limitiranosti ili odabrati ulogu žrtve i trošiti ga kao da ga nismo zasluženo stekli!? Tvorac nam je sve ovo dao na dar! Dopustio nam je slobodnu volju da biramo između samoće i usamljenosti a budući smo ostarjeli i bole nas noge, dao nam je i Internet za traženje osobe koja će nam biti zrcalo. Ha, haaaaa, „Kavez je pošao u potragu za pticom“ reče davno F. Kafka
