Sky Atlantic i HBO ove godine vole kopati i prekopavati po ruskoj, odnosno sovjetskoj povijesti. Prvo smo slušali hvalospjeve o precijenjenom Černobilu koji je nastojao povezati fikciju i fakciju kako bi nam dočarao što se 1986. godine zbivalo neposredno prije i nakon havarije u ukletoj sovjetskoj nuklearki. Nakon razmatranja nedavne povijesti, a kada su iscrpili tračeve i pikanterije o vlastitoj kraljevskoj obitelji, Britanci su odlučili pozabaviti se tričarijama iz ruskoga carskoga života. Britanska televizija, napose BBC, inače ima podugu tradiciju uspješnih i kvalitetnih miniserija. Uostalom, ovaj je format ponajviše ostao na životu i zaslužio bitno mjesto među televizijskim oblicima upravo zbog raskošnih britanskih produkcija koje su redovito okupljale glumačku, redateljsku i scenarističku kremu te zemlje, a osobito su se voljele baviti povijesnim temama i osobama.
Životi kraljevskih ličnosti oduvijek su privlačili pažnju javnosti, napose njihovi raskošni životi, brakovi i razvodi, ludila i megalomanije, tragedije, životne stranputice te napose tračevi. Valjda kraljevski dvorovi i životi njihovih obitavatelja nekraljevskom puku djeluju bajkovito, glamurozno i pažnje vrijedno, kao da nisu posrijedi relikti koji nemaju više nikakav politički utjecaj te dobro i parazitski žive od novca poreznih obveznika. Neki kažu da je to njihova državna tradicija i institucija te je stoga treba njegovati, pa zašto da ne. Barem će svi tračerski časopisi imati čime puniti stupidne rubrike nazvane S kraljevskih dvorova. Fascinacija kraljevskim personama te nebitnim stvarima iz njihovih života zaista predstavlja jedan osobit vid kulturološkoga fenomena, koji se očito širi i u domenu audiovizualnih umjetnosti. Televizija je također u svojoj prošlosti, u težnji da sentimentalizira i senzacionalizira gledatelja, više voljela kopati i iskopavati povijesne i dvorske pikanterije, povezujući ih s fikcijom, romansom i pustolovinom, nego što je cilj bio pokazati u čemu se sastojao značaj određene povijesne/kraljevske osobe, ako je ta uopće ikakav značaj imala. Naravno, kvalitetna televizija nastoji promijeniti i taj aspekt stare televizije te veći naglasak staviti na karaktere i njihovu psihologiju, o čemu svjedoči i Katarina Velika.
Razmatrano ostvarenje suvremenom gledatelju daje uvid u dinamičan i živopisan život, napose onaj iz politički aktivnoga razdoblja, istoimene ruske carice, inače njemačke princeze koja se udala za omraženoga joj Petra III, da bi kasnije navodno uz pomoć vojske sudjelovala u njegovu svrgavanju i ubojstvu. Time je postala posljednjom ruskom caricom jer je njezin sin Petar I, ogorčen majčinim ponašanjem naspram oca, uveo regulu da se tron nasljeđuje samo s oca na sina. Stoga serija kreatora Davida M. Thomsona, scenarista Nigela Williamsa, inače romanopisca i dramatičara, te redatelja Philipa Martina, koji je režirao sedam epizoda još jedne kraljevske serije – The Crown o životu Elizabethe II, izvrsno odgovara duhu vremena u kojem je nastala. Naglasak je na snažnom ženskom liku koji vlada javnom i tada muškom političkom arenom te moć koncentrira u svojim rukama. Izvrsna Helen Mirren glumi caricu koja se tijekom vladavine neprestano morala brinuti zbog spletki koje su oko nje pleli različiti politički interesnici. Aktualnost serije počiva na činjenici da predstavlja portret žene koja se drznula zakoračiti u javnu domenu i suvremeno vladati više desetljeća, te pod kontrolom držati različite aspekte upravljanja carstvom.
Autori nastoje kombinirati privatno i javno kako bi dobili ekstenzivnu sliku razdoblja. Katarina je prikazana u obnašanju državničkih dužnosti pa se i serija otvara njezinim govorom podanicima, za koji ministar Panin kaže da je odveć liberalan. Protagonistica je nadahnuta onovremenim naprednim idejama iz Francuske, napose prosvjetiteljima i enciklopedistima, te vidi Rusiju u okrilju prosvijećene Europe. Stoga nepromišljeno sugerira ukinuće ropstva u zemlji koja još uvijek nije bila spremna na radikalnije društvene i ekonomske promjene. Serija čini svojevrsnu negativnu gradaciju jer prikazuje pomak u životnoj dobi, ali i iskustvu carice, prilikom čega njezin svjetonazor postaje konzervativniji i reakcionarniji – od emancipatorskih ideja do konzervativne, teritorijalnije i nacionalističke ideje o imperiju. Nadahnuti govor s početka prve epizode stoga u završnici zamjenjuje scena paljenja knjiga u kojoj carica sudjeluje prepuštajući plamenu neka od djela koje je u mladosti uživala čitati i koja su je nadahnjivala za progresivne ideje. Tijekom četiriju epizoda pratimo pretvaranje Rusije u imperij te preuzimanje Krima, što je mala referenca na sadašnje rusko zauzimanje ukrajinskoga poluotoka. Očito im je to oduvijek bio mokri san. Kroz državničke segmente isprepletene su osobne preobrazbe i preokupacije, od kojih prevladavaju dvije. Prva je vezana uz majčinski segment i preziran odnos naspram sina Petra, kojega smatra nedovoljno dobrim i sposobnim da jednoga dana preuzme tron. Druga je emocionalne prirode te secira muškarce s kojima je vladarica bila u interakciji, s tim da je najviše pažnje posvećeno turbulentnom odnosu s Potemkinom (Jason Clarke).
Što smo iz serije saznali? Otkrili smo da je carica patila da bude voljena i da joj je ispunjen ljubavni život bila velika želja. Usput smo naučili da se jako voljela seksati i da je muškarce, napose one kojima bi mogla biti baka, mijenjala kao na pokretnoj traci. Serija je bogato producirana, setovi su vrlo raskošni i detaljizirani, kao i kostimografija, pazilo se na svaki aspekt povijesne rekonstrukcije da bi se stvorilo autentično ozračje. Ispod tog skupog celofana, cjelina je šuplja i suhoparna. Radnja se razvija jednolično te se izmjenjuju ljubavne i političke intrige koje protagonistica redovito uspješno savladava te se nigdje nije sustavnije sagledalo u čemu se sastoji važnost ove vladarice. Autori su podcijenili gledatelje te su mislili da će ih potkupiti pikanterijama s kraljevskih dvorova te ljubavnim preturbacijama zapakiranima u izdašno produciranu, ali anakronu povijesnu romansu.
