Proteklih dana je ruski politički i vojni vrh priopćio kako je ISIL poražen, ali da sada predstoji bitka protiv Al-Nusra Fronta i koalicije Hayat Tahrir Al-Sham, koji moraju biti uništeni. U tom smislu je važno napomenuti pobjedu sirijske vojske u enklavi Beit Jinn, jugozapadno od Damaska, uz samu granicu s Libanonom i položaja izraelskog režima na okupiranoj Golanskoj visoravni.
Ravnoteža snaga od 2013. do danas je nesumnjivo prevagnula u korist sirijskih snaga i saveznika, ali isto tako ne trebamo iz vida izgubiti opći kontekst sukoba u Siriji, koji je samo dio sveobuhvatnog plana Novi Bliski istok američkih neokonzervativaca i Izraela, prema su kojem su se u široj regiji trebale iscrtati nove granice, što bi Izraelu omogućilo da u okruženju ima male sektaške državice s kojima bi se lakše nosio i širio, koliko je to moguće, do granica povijesnog Izraela, koji se proteže od Nila do Eufrata.
FOTO – Karta Novog Bliskog istoka
Tom planu su prepreka bile određene zemlje, koje je general Wesley Clark naveo u intervjuu iz 2007.godine, kada je rekao kako tih sedam zemalja treba zauzeti u pet godina.
“Deset dana nakon 11. rujna sam u Pentagonu bio s Donaldom Rumsfeldom i Paulom Wolfowitzem. Jedan od generala me pozvao i rekao: “Odlučili smo se na rat s Irakom.” Ovo je bilo 20. rujna ili otprilike tog datuma. Rekao sam: “Idemo u rat s Irakom, zašto?” Rekao je: “Ne znam.” Rekao je: “Pretpostavljam da ne znaju što drugo raditi.” Tako sam rekao: “Pa, jesu li pronašli neke informacije povezujući Sadama s Al-Qaedom?” Rekao je: “Ne, ne. Ništa novoga nije bilo, samo su odlučili pokrenuti rat protiv Iraka.” Dodao je: “Izgleda kao da ne znaju što učiniti s teroristima, ali imamo dobru vojsku i možemo svrgnuti vlade. Pretpostavljam da je jedini alat koji imamo čekić, a svaki problem mora izgledati kao čavao.” Zato sam se vratio nekoliko tjedana kasnije, a tada smo već bombardirali Afganistan. Rekao sam: “Hoćemo li još uvijek ići u rat s Irakom?” A on je rekao: “Oh, još gore od toga.” Podigao je papir i rekao: “Upravo sam ovaj dopis danas dobio odozgo”, što znači iz ureda ministra obrane. Rekao je: “Ovo je plan koji opisuje kako ćemo zauzeti sedam zemalja u pet godina, počevši od Iraka, potom Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana i završavajući s Iranom”. Rekao sam, “Je li to strogo tajno?” Rekao je: “Da, gospodine.” Rekao sam: “Pa, nemoj mi to pokazivati.” Vidio sam ga prije godinu dana i rekao mu: “Sjećaš li se toga?” Rekao je: “Gospodine, nisam vam pokazao dopis! Nisam vam to pokazao!”, rekao je general Wesley Clark.
Bivša državna tajnica Condoleezza Rice je provedbu ove strategije u govoru pred židovskim lobijem AIPAC u Sjedinjenim državama 2005. godine, a kasnije je na konferenciji za novinare izjavila kako “izraelski napadi na Libanon u određenom smislu remete plan i što Sjedinjene Države činile moraju biti sigurne će se ići ka “Novom Bliskom istoku”.
Tadašnja državna tajnica je prvi put potvrdila postojanje ovog plana, ali poručila da su izraelski napadi na Libanon, koji su u potpunosti odobrili Washington i London, ugrozili geostrateške ciljeve Sjedinjenih Država, Velike Britanije i samog Izraela.
Prema profesoru Marku Levineu, “neoliberalni globalistička elita, neokonzervativci i Bushova administracija su se odlučili na kreativni kaos, kao način ostvarenja plana”.
Kasnije je došao Obama i nastavio provoditi plan, iako se odučio za kombinaciju “humanitarnih intervencija” i Arapskog proljeća, no plan se nasukao u Siriji. Međutim, to nipošto ne znači da je Washington odustao od njega.
Nedavno je general Valerij Gerasimov, načelnik Glavnog stožera ruske vojske, rekao kako Sjedinjene Države od ostataka ISIL-a stvaraju novu protuvladinu vojsku u Siriji. To se provodi u kampu za izbjeglice na granici Sirije, Jordana i Iraka. Rekao je da su svi dokazi dobiveni ruskim satelitskim izviđanjem. Daljnja provjera je pokazala da u tom području postoji kamp za obuku terorista. Neko se pripremaju u drugom kampu na sjeveroistoku Sirije, gdje su Amerikanci uspostavili vojnu bazu. Teroristi koji su se ranije borili za “kalifat” su, kao kameleoni, jednostavno promijenili boju i sada su “Nova sirijska vojska”.
Zadaća ove vojske je destabilizirati situaciju na područjima pod kontrolom sirijske vlade, uključujući gerilske metode ratovanja. Dakle, američka politika, iako mijenja boje, uvijek djeluje u samo jednom smjeru. U smjeru vlastitih ekskluzivnih interesa i potpore geopolitičkim saveznicima, od kojih je na Bliskom istoku ključni i najveći Izrael.
Destabilizacija Sirije kroz Arapsko proljeće je dovela do naglog uspona islamističkih terorističkih skupina i “Islamske države”, koje su se pojavile nakon pada Iraka, kojem je prethodio igrokaz američkog generala Colina Powella s epruvetama u Ujedinjenim narodima.
ISIL i druge skupine privlače ljude iz sunitskih područja Bliskog istoka i dijaspore diljem svijeta. No, skupina je na području Sirije i Iraka dobrim dijelom uništena. Sada američki stratezi “resetiraju” njegove ostatke, koje farbaju novom bojom i ISIL odjednom postaje “opozicija” sirijskoj vladi. Što govori ova činjenica? Američki stratezi su apsolutno nesposobni, ali ne odustaju od svojih zločinačkih namjera. Na kraju, to i ne mogu učiniti, jer je Izrael dao jasne upute novoj američkoj upravi kako treba djelovati.
U Libiji su SAD djelovale izravno, dok u Siriji to čine sami i služeći se svojim teroristima. Ciljevi se nisu bitno promijenili. Mijenjaju se samo metode djelovanja. U stvari, terorističke skupine se stvaraju pod američkim pokroviteljstvom i zato ih treba zvati pravim imenom. Protiv sirijske vlade, vojske i saveznika i ruske vojske u Siriji se bore američke terorističke skupine. Interes Sjedinjenih Država i Izraela je isti, možda izraelskog režima i veći, ali rat protiv ruskih građana u Siriji vode Sjedinjene Države. Ovo je oblik izravnog oružanog sukoba između dvije zemlje. U stvari, Rusija se u Siriji bori protiv američkih i izraelskih “posredničkih” terorista. No oni primaju sredstva i zapovijedi iz Washingtona i Tel Aviva, koji, kao i njihovi opunomoćenici, koriste “taktiku kameleona”.
Naravno da u Rusiji znaju za sve navedeno, ali nikada ne djeluju ishitreno i nepromišljeno. Ovo je bitka koja će, na jedan ili drugi način, trajati prilično dugo.
Za Siriju i Irak je trenutno najvažnije da se stvore što veća slobodna i plodna područja, koja mogu primiti stanovništvo iz ostatka zemlje koji je još uvijek pod okupacijom. Irak je u tome uspio, a Sirija je također na dobrom putu.
No, Sirija je u odnosu na Irak bila u prednosti, jer Assad nije pao i okupatorske vlasti nisu mogle provoditi teror nad sunitskim stanovništvom, što je nakon pada Sadama Husseina dovelo do ogorčenosti i prihvaćanja Al-Qaede i kasnije “Islamske države” kao oslobodilačke vojske.
Stručnjaci ističu da je stanje u Siriji biti stabilno kada Saudijska Arabija i Turska odustanu od borbe s ciljem svrgavanja “Assadovog režima”. Naravno, saudijski režim se ovdje pojavljuje kao produžena ruka židovske države, iako i sam Rijad želi osigurati utjecaj u Siriji.
Do ruske vojne intervencije u Siriji vladine snage nisu imale stratešku inicijativu. Nakon što su izgubile nekoliko zračnih luka, imale su prednost samo u teškom oružju.
Sirija je višenacionalna država u kojoj alaviti čine 20% stanovništva, suniti oko 60%, preostalih 20% su Kurdi, Turkomani, Druzi, Armenci, Asirci i drugi. Model kojeg je htio nametnuti ISIL nije odgovarao najmanje polovici stanovništva Sirije.
To se vidi i po sastavu jedinica. Glavni dio boraca ISIL-a su stranci. Udio Sirijaca nije prelazio 30%, dok u Al-Nusra Frontu sirijskih boraca nije bilo više od 40%. Do dolaska ruske vojske u Siriju se vladina vojska borila za fizičko preživljavanje i bila je blizu kritične faze. Rusko zrakoplovstvo je stabiliziralo vojnu situaciju, a savjetnici su pomogli u jačanju vojne strukture i opskrbe.
Iran je odradio svoj dio posla i od paravojnih i stranačkih milicija i šiitskih dragovoljaca iz Iraka, Libanona i Afganistana stvorio NDF snage slične Hashd Al-Shaabi snagama u Iraku ili Basij organizaciji u Iranu. NDF se razlikovao po tome što je bio pun sunitskih milicija i vjerski faktor nije igrao presudnu ulogu. Da se opiše važnost pomoći Hezbollaha, koji se također uključio u borbe, potrebna je posebna i opširna analiza.
Politika pomirenja s lojalnim plemenima je također obavljala svoj dio posla. Sirijci su, za razliku od Paštuna u Afganistanu ili Hutija u Jemenu, već umorni od rata protiv vladinih snaga. Većina ih želi mir i stabilnost s jasnim pravilima igre u odnosu sa središnjim vlastima.
S druge strane, terorizam u Siriji živi zbog stranih sponzora, Sjedinjenih Država, nekih zemalja Europe i Izraela, koji podupire ove skupine u suradnji sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Turskom.
Prije ulaska Rusije u rat, sve ove zemlje su djelovale zajedno i nadale se skorom padu “režima”. Međutim, ruske aktivnosti su dovele do raskola među zemljama s istim interesima, a ključna pobjeda Moskve je bilo isključivanje iz donošenja odluka Saudijske Arabije, jednog od glavnih aktera u sukobu. Nepromjenjivi stav Rijada kako “Bashar Al-Assad mora otići” je situaciju činilo nekonstruktivnom.
Usprkos incidentu s obaranjem ruskog zrakoplova, to je iskoristila Turska, koja je ispunila ruske uvjete za ponovnu uspostavu odnosa i sada ima fleksibilniji pristup, između ostalog, jer ne želi jačanje Saudijske Arabije, a želi se prikazati i kao sila koja štiti Palestince, zbog čega je sada iznova u sukobu s Izraelom.
U ruskom i američkom smjeru, Turci žele igrati na kurdsku kartu, jer je to kritična točka turske države. Međutim, turski predsjednik Erdogan će ipak pokušati djelovati u skladu sa svojim strateškim pravcem i pokušati svrgnuti Assada, uvjeravajući ostale na privremene ustupke Turske. Unatoč plinovodu Turski tok, izgradnji nuklearnih elektrana, dolasku turista iz Rusije, izvoza turskih poljoprivrednih proizvoda u Rusiju i kupnje ruskih sustava S-400, Erdogan nikada neće biti 100% pouzdan partner.
Ne zaboravimo ni Katar, koji je izopćen iz Zaljevskog vijeća za suradnju i približava se Iranu, čime se smanjuje financijska i vojna pomoć teroristima u Siriji.
Što je omogućilo Rusiji da djeluje kao iznimno važna zemlja u procesu odlučivanja o budućnosti Sirije? Isključivo vojni uspjesi. Na Bliskom istoku je to uvijek glavni argument i pokazatelj prilikom donošenja određenih odluka. To znači da nakon preko dvije godine rata i pomoći Siriji Rusija neće otići, koliko god se SAD i Izrael trudili da dovrše milenijski projekt “Novog Bliskog istoka”.
Iako se činilo da se drži po strani, Izrael se pažljivo brinuo da na granicama nema sirijsku vojsku, nego terorističke skupine koje su mu služile kao tampon zona i zaštita od “mrskih Iranaca i Hezbollaha”, koji se izraelskim vojnicima na jugu Sirije priviđaju od prvih dana sukoba. No, sada se situacija mijenja i nakon Beit Jinna će, prije ili kasnije, na red doći područja južne Sirije koja treba očistiti od terorista.
Strateški manevri sirijske vojske uvelike brinu Izrael, što pokazuju i bolne reakcije na svaki hitac koji slučajno padne na Golansku visoravan. Naravno, susjedstvo s teroristima puno više odgovara Tel Avivu, nego da graniči sa sirijskom vojskom. U međuvremenu se vladine snage postupno kreću dublje prema Idlibu, što bi moglo izazvati proameričku koaliciju.
Sirijska vojska je na jugu zatvorila obruč oko Beit Jinna, oslobodila Mughr Al-Mir i danas je počela evakuacija prvih 300 militanata za Idlib. Nakon nekoliko dana pregovora, teroristi Al-Nusra Fronta su položili oružje i pristali napustiti područje. Doduše, odlaze u “teroristički rezervat” Idlib, gdje će nastaviti borbe, ali protiv suparničkih islamističkih skupina, što je za Damask optimalno rješenje.
No, grad Mughr Al-Mir se nalazi u blizini brda Hermon, a sve što se događa u tom području tradicionalno privlači veliku pozornost Izraela. Izraelci su bili spremni podržati teroriste, ali je poraz Al-Nusra Fronta i preuzimanje kontrole nad okolicom brda Hermon od strane sirijske vojske za Izrael bio veliko razočaranje.
U Izraelu tvrde kako su im zapadne obavještajne službe potvrdile kako u operacijama u blizini Damaska i pokrajini Quneitra aktivno djeluju šiitske trupe, uključujući i libanonski Hezbollah.
Izraelci su čvrsto uvjereni da su šiitske snage daleke opasnije od terorista ISIL-a, AL-Nusra Fronta i drugih terorističkih skupina zajedno. No, sirijska vlada i saveznici, uključujući šiite, moraju riješiti problem terorističkih skupina pod svaku cijenu, a to je već problem Izraela, koji iz nekog razloga ne može prihvatiti novu realnost.
Druga je stvar ako se Izrael odluči postupiti agresivnije u ovoj situaciji i ponovno granatirati područja Sirije, osobito u blizini Damaska i pokrajini Quneitre, za koju smatra da pripada šiitskim jedinicama. Posljednji put se to dogodilo početkom prosinca, kada su izraelske zrakoplovi bombardirali su zračnu luku južno od Damaska, koju su smatrali iranskim centrom, opet “prema zapadnim obavještajnim službama”.
Ali je u posljednja dva navrata sirijska protuzračna obrana odgovorila relativno učinkovito i oborila gotovo polovicu izraelskih projektila, koji ih u pravilu u zračnim udarima ispale pet do šest iz libanonskog zračnog prostora.
U ovoj situaciji bi se Izrael mogao odlučiti napasti i sirijsku vojsku u blizini Golanske visine, ne samo šiitske jedinice. Prema ovoj logici, teroristi, koji su formalno suniti, ugodniji su susjedi od bilo kojeg šiita.
Ali su šiitske skupine na ovom području gotovo su u potpunosti sastavljene od lokalnih stanovnika i formalno ne pripadaju Hezbollahu. Izrael kao da ne želi shvatiti da u blizini planine Hermon ima dosta lokalnih šiita i Druza, koji imaju svoje naoružane milicije i bore se na strani sirijske vojske.
Sirijska vojska se već odlučila na određeni ustupak Izraelu i na ovom području ne koristi dalekometnu artiljeriju i višecijevne raketne bacače prema Golanskoj visoravni. Izraelci nikad ne mogu objasniti kako sa sirijskog teritorija, udaljenosti od 30 kilometara, na Golan padaju projektili dalekometnog topništva.
Istina, jednom su priopćili kako oni ne znaju tko gađa, ali da će za svaki incident za krvca smatrati Damask.
Nekoliko puta je židovska država napala Siriju čak i haubicama, tvrdeći da se ne plaši toliko sirijske vojske, koliko mogućnosti da ti topnički sustavi padnu u ruke “loših dečki”.
Ali sada više nema “negativaca” oko Damaska i pokrajini Quneitra i strahovi Izraela izgledaju kao obična paranoja.
Rusko zrakoplovstvo u ovoj regiji ne djeluje, jer se ona, prema sporazumu s američkom stranom, smatra “demilitariziranom zonom”.
No, posljednjih dana rusko zrakoplovstvo podržava ofenzivu vladinih vojnika u južnom dijelu pokrajine Idlib. Bombardiraju se položaji koalicije Hayat Tahrir Al-Sham gotovo duž cijele linije razdvajanja i u dubini pokrajine, što će omogućiti vladinim snagama napredovanje na strateškom osovini Abu Duhur.
Istovremeno, dijelovi sirijske vojske napadaju “rezervat” iz pravca grada Khanassera na jugu Aleppa. Malo po malo, sirijska vojska, uz podršku ruskog i svog zrakoplovstva, napreduje u obje regije, ali Al-Nusra Front i dalje tvrdoglavo pruža otpor. Umjerenije skupine u Idlibu, svjesne situacije, drže se primirja i nisu bombardirane.
Sve to još uvijek ne znači početak velikih operacija protiv terorista u Idlibu, jer je za takav napad još uvijek teško naći politički razlog. Unatoč činjenici da cijeli svijet zna tko su teroristi Al-Nusra Fronta, koji su ciljevi ove skupine, zbog stalnog mijenjanja imena i strukture na Zapadu smatraju da se skupina razlikuje od ISIL-a.
Iznenađujuće, Sjedinjene Države i dalje inzistiraju na postojanju neke vrste “umjerene oporbe” i za nju se izdvajaju sredstva. To se može smatrati osobnim interesom CIA-e, koja već godinama sjedi na gomili novca, kojeg neodgovorno dijeli sirijskim teroristima i ne želite izgubiti vrijedne resurse. Upravo zbog toga iste terorističke skupine nekoliko puta u šest mjeseci promijene ime, navodno se odriču “džihada”, da bi na kraju bile dio šarolike koalicije koju vode Al-Nusra i Al-Qaeda.
Teško je utvrditi stvarne ciljeve unutar “rezervata”. Na Božić je bombardiran kršćanski grad Maharda, od strateške važnosti zbog ceste koja povezuje šire područje, sjeverne Hame s ostatkom zemlja. Grad je napala skupina Jaish Al-Izza, koja se do smatrala dijelom “umjerene” Slobodne sirijske vojske koju financira CIA. Sada skupina surađuje s Al-Nusra Frontom, a s kime će poslije, nije ni važno.
Dakle, kada promatramo sirijski sukob, treba uzeti u kontekst sve navedeno, ne samo pojedine bitke, koje se mogu dobiti ili izgubiti, jer je očito da se plan prekrajanja Bliskog istoka nasukao u Siriji i sve što treba je posao provesti kraju. Jesu li Damask, Moskva i Teheran sposobni ispuniti ovu zadaću? Sudeći po rezultatima protekle dvije do tri godine, ne samo na bojnom polju, nego i diplomaciji, čini se da jesu. Mnogi se možda neće složiti s ovom tvrdnjom, ali to je njihovo pravo.
logično
Ravnoteža snaga od 2013. do danas je nesumnjivo prevagnula u korist sirijskih snaga i saveznika, ali isto tako ne trebamo iz vida izgubiti opći kontekst sukoba u Siriji, koji je samo dio sveobuhvatnog plana Novi Bliski istok američkih neokonzervativaca i Izraela, prema su kojem su se u široj regiji trebale iscrtati nove granice, što bi Izraelu omogućilo da u okruženju ima male sektaške državice s kojima bi se lakše nosio i širio, koliko je to moguće, do granica povijesnog Izraela, koji se proteže od Nila do Eufrata.
FOTO – Karta Novog Bliskog istoka
Karta Novog Bliskog istoka
Tom planu su prepreka bile određene zemlje, koje je general Wesley Clark naveo u intervjuu iz 2007.godine, kada je rekao kako tih sedam zemalja treba zauzeti u pet godina.
Izjava generala Wesley Clarka
“Deset dana nakon 11. rujna sam u Pentagonu bio s Donaldom Rumsfeldom i Paulom Wolfowitzem. Jedan od generala me pozvao i rekao: “Odlučili smo se na rat s Irakom.” Ovo je bilo 20. rujna ili otprilike tog datuma. Rekao sam: “Idemo u rat s Irakom, zašto?” Rekao je: “Ne znam.” Rekao je: “Pretpostavljam da ne znaju što drugo raditi.” Tako sam rekao: “Pa, jesu li pronašli neke informacije povezujući Sadama s Al-Qaedom?” Rekao je: “Ne, ne. Ništa novoga nije bilo, samo su odlučili pokrenuti rat protiv Iraka.” Dodao je: “Izgleda kao da ne znaju što učiniti s teroristima, ali imamo dobru vojsku i možemo svrgnuti vlade. Pretpostavljam da je jedini alat koji imamo čekić, a svaki problem mora izgledati kao čavao.” Zato sam se vratio nekoliko tjedana kasnije, a tada smo već bombardirali Afganistan. Rekao sam: “Hoćemo li još uvijek ići u rat s Irakom?” A on je rekao: “Oh, još gore od toga.” Podigao je papir i rekao: “Upravo sam ovaj dopis danas dobio odozgo”, što znači iz ureda ministra obrane. Rekao je: “Ovo je plan koji opisuje kako ćemo zauzeti sedam zemalja u pet godina, počevši od Iraka, potom Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana i završavajući s Iranom”. Rekao sam, “Je li to strogo tajno?” Rekao je: “Da, gospodine.” Rekao sam: “Pa, nemoj mi to pokazivati.” Vidio sam ga prije godinu dana i rekao mu: “Sjećaš li se toga?” Rekao je: “Gospodine, nisam vam pokazao dopis! Nisam vam to pokazao!”, rekao je general Wesley Clark.
Bivša državna tajnica Condoleezza Rice je provedbu ove strategije u govoru pred židovskim lobijem AIPAC u Sjedinjenim državama 2005. godine, a kasnije je na konferenciji za novinare izjavila kako “izraelski napadi na Libanon u određenom smislu remete plan i što Sjedinjene Države činile moraju biti sigurne će se ići ka “Novom Bliskom istoku”.
Tadašnja državna tajnica je prvi put potvrdila postojanje ovog plana, ali poručila da su izraelski napadi na Libanon, koji su u potpunosti odobrili Washington i London, ugrozili geostrateške ciljeve Sjedinjenih Država, Velike Britanije i samog Izraela.
Prema profesoru Marku Levineu, “neoliberalni globalistička elita, neokonzervativci i Bushova administracija su se odlučili na kreativni kaos, kao način ostvarenja plana”.
Kasnije je došao Obama i nastavio provoditi plan, iako se odučio za kombinaciju “humanitarnih intervencija” i Arapskog proljeća, no plan se nasukao u Siriji. Međutim, to nipošto ne znači da je Washington odustao od njega.
“Taktika kameleona”
Nedavno je general Valerij Gerasimov, načelnik Glavnog stožera ruske vojske, rekao kako Sjedinjene Države od ostataka ISIL-a stvaraju novu protuvladinu vojsku u Siriji. To se provodi u kampu za izbjeglice na granici Sirije, Jordana i Iraka. Rekao je da su svi dokazi dobiveni ruskim satelitskim izviđanjem. Daljnja provjera je pokazala da u tom području postoji kamp za obuku terorista. Neko se pripremaju u drugom kampu na sjeveroistoku Sirije, gdje su Amerikanci uspostavili vojnu bazu. Teroristi koji su se ranije borili za “kalifat” su, kao kameleoni, jednostavno promijenili boju i sada su “Nova sirijska vojska”.
Zadaća ove vojske je destabilizirati situaciju na područjima pod kontrolom sirijske vlade, uključujući gerilske metode ratovanja. Dakle, američka politika, iako mijenja boje, uvijek djeluje u samo jednom smjeru. U smjeru vlastitih ekskluzivnih interesa i potpore geopolitičkim saveznicima, od kojih je na Bliskom istoku ključni i najveći Izrael.
Destabilizacija Sirije kroz Arapsko proljeće je dovela do naglog uspona islamističkih terorističkih skupina i “Islamske države”, koje su se pojavile nakon pada Iraka, kojem je prethodio igrokaz američkog generala Colina Powella s epruvetama u Ujedinjenim narodima.
ISIL i druge skupine privlače ljude iz sunitskih područja Bliskog istoka i dijaspore diljem svijeta. No, skupina je na području Sirije i Iraka dobrim dijelom uništena. Sada američki stratezi “resetiraju” njegove ostatke, koje farbaju novom bojom i ISIL odjednom postaje “opozicija” sirijskoj vladi. Što govori ova činjenica? Američki stratezi su apsolutno nesposobni, ali ne odustaju od svojih zločinačkih namjera. Na kraju, to i ne mogu učiniti, jer je Izrael dao jasne upute novoj američkoj upravi kako treba djelovati.
U Libiji su SAD djelovale izravno, dok u Siriji to čine sami i služeći se svojim teroristima. Ciljevi se nisu bitno promijenili. Mijenjaju se samo metode djelovanja. U stvari, terorističke skupine se stvaraju pod američkim pokroviteljstvom i zato ih treba zvati pravim imenom. Protiv sirijske vlade, vojske i saveznika i ruske vojske u Siriji se bore američke terorističke skupine. Interes Sjedinjenih Država i Izraela je isti, možda izraelskog režima i veći, ali rat protiv ruskih građana u Siriji vode Sjedinjene Države. Ovo je oblik izravnog oružanog sukoba između dvije zemlje. U stvari, Rusija se u Siriji bori protiv američkih i izraelskih “posredničkih” terorista. No oni primaju sredstva i zapovijedi iz Washingtona i Tel Aviva, koji, kao i njihovi opunomoćenici, koriste “taktiku kameleona”.
Kontrolirani kaos
Naravno da u Rusiji znaju za sve navedeno, ali nikada ne djeluju ishitreno i nepromišljeno. Ovo je bitka koja će, na jedan ili drugi način, trajati prilično dugo.
Za Siriju i Irak je trenutno najvažnije da se stvore što veća slobodna i plodna područja, koja mogu primiti stanovništvo iz ostatka zemlje koji je još uvijek pod okupacijom. Irak je u tome uspio, a Sirija je također na dobrom putu.
No, Sirija je u odnosu na Irak bila u prednosti, jer Assad nije pao i okupatorske vlasti nisu mogle provoditi teror nad sunitskim stanovništvom, što je nakon pada Sadama Husseina dovelo do ogorčenosti i prihvaćanja Al-Qaede i kasnije “Islamske države” kao oslobodilačke vojske.
Stručnjaci ističu da je stanje u Siriji biti stabilno kada Saudijska Arabija i Turska odustanu od borbe s ciljem svrgavanja “Assadovog režima”. Naravno, saudijski režim se ovdje pojavljuje kao produžena ruka židovske države, iako i sam Rijad želi osigurati utjecaj u Siriji.
Do ruske vojne intervencije u Siriji vladine snage nisu imale stratešku inicijativu. Nakon što su izgubile nekoliko zračnih luka, imale su prednost samo u teškom oružju.
Sirija je višenacionalna država u kojoj alaviti čine 20% stanovništva, suniti oko 60%, preostalih 20% su Kurdi, Turkomani, Druzi, Armenci, Asirci i drugi. Model kojeg je htio nametnuti ISIL nije odgovarao najmanje polovici stanovništva Sirije.
To se vidi i po sastavu jedinica. Glavni dio boraca ISIL-a su stranci. Udio Sirijaca nije prelazio 30%, dok u Al-Nusra Frontu sirijskih boraca nije bilo više od 40%. Do dolaska ruske vojske u Siriju se vladina vojska borila za fizičko preživljavanje i bila je blizu kritične faze. Rusko zrakoplovstvo je stabiliziralo vojnu situaciju, a savjetnici su pomogli u jačanju vojne strukture i opskrbe.
Iran je odradio svoj dio posla i od paravojnih i stranačkih milicija i šiitskih dragovoljaca iz Iraka, Libanona i Afganistana stvorio NDF snage slične Hashd Al-Shaabi snagama u Iraku ili Basij organizaciji u Iranu. NDF se razlikovao po tome što je bio pun sunitskih milicija i vjerski faktor nije igrao presudnu ulogu. Da se opiše važnost pomoći Hezbollaha, koji se također uključio u borbe, potrebna je posebna i opširna analiza.
Politika pomirenja s lojalnim plemenima je također obavljala svoj dio posla. Sirijci su, za razliku od Paštuna u Afganistanu ili Hutija u Jemenu, već umorni od rata protiv vladinih snaga. Većina ih želi mir i stabilnost s jasnim pravilima igre u odnosu sa središnjim vlastima.
S druge strane, terorizam u Siriji živi zbog stranih sponzora, Sjedinjenih Država, nekih zemalja Europe i Izraela, koji podupire ove skupine u suradnji sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Turskom.
Prije ulaska Rusije u rat, sve ove zemlje su djelovale zajedno i nadale se skorom padu “režima”. Međutim, ruske aktivnosti su dovele do raskola među zemljama s istim interesima, a ključna pobjeda Moskve je bilo isključivanje iz donošenja odluka Saudijske Arabije, jednog od glavnih aktera u sukobu. Nepromjenjivi stav Rijada kako “Bashar Al-Assad mora otići” je situaciju činilo nekonstruktivnom.
Usprkos incidentu s obaranjem ruskog zrakoplova, to je iskoristila Turska, koja je ispunila ruske uvjete za ponovnu uspostavu odnosa i sada ima fleksibilniji pristup, između ostalog, jer ne želi jačanje Saudijske Arabije, a želi se prikazati i kao sila koja štiti Palestince, zbog čega je sada iznova u sukobu s Izraelom.
U ruskom i američkom smjeru, Turci žele igrati na kurdsku kartu, jer je to kritična točka turske države. Međutim, turski predsjednik Erdogan će ipak pokušati djelovati u skladu sa svojim strateškim pravcem i pokušati svrgnuti Assada, uvjeravajući ostale na privremene ustupke Turske. Unatoč plinovodu Turski tok, izgradnji nuklearnih elektrana, dolasku turista iz Rusije, izvoza turskih poljoprivrednih proizvoda u Rusiju i kupnje ruskih sustava S-400, Erdogan nikada neće biti 100% pouzdan partner.
Ne zaboravimo ni Katar, koji je izopćen iz Zaljevskog vijeća za suradnju i približava se Iranu, čime se smanjuje financijska i vojna pomoć teroristima u Siriji.
Što je omogućilo Rusiji da djeluje kao iznimno važna zemlja u procesu odlučivanja o budućnosti Sirije? Isključivo vojni uspjesi. Na Bliskom istoku je to uvijek glavni argument i pokazatelj prilikom donošenja određenih odluka. To znači da nakon preko dvije godine rata i pomoći Siriji Rusija neće otići, koliko god se SAD i Izrael trudili da dovrše milenijski projekt “Novog Bliskog istoka”.
Izrael je ugrožen novim uspjesima sirijske vojske
Iako se činilo da se drži po strani, Izrael se pažljivo brinuo da na granicama nema sirijsku vojsku, nego terorističke skupine koje su mu služile kao tampon zona i zaštita od “mrskih Iranaca i Hezbollaha”, koji se izraelskim vojnicima na jugu Sirije priviđaju od prvih dana sukoba. No, sada se situacija mijenja i nakon Beit Jinna će, prije ili kasnije, na red doći područja južne Sirije koja treba očistiti od terorista.
Strateški manevri sirijske vojske uvelike brinu Izrael, što pokazuju i bolne reakcije na svaki hitac koji slučajno padne na Golansku visoravan. Naravno, susjedstvo s teroristima puno više odgovara Tel Avivu, nego da graniči sa sirijskom vojskom. U međuvremenu se vladine snage postupno kreću dublje prema Idlibu, što bi moglo izazvati proameričku koaliciju.
Sirijska vojska je na jugu zatvorila obruč oko Beit Jinna, oslobodila Mughr Al-Mir i danas je počela evakuacija prvih 300 militanata za Idlib. Nakon nekoliko dana pregovora, teroristi Al-Nusra Fronta su položili oružje i pristali napustiti područje. Doduše, odlaze u “teroristički rezervat” Idlib, gdje će nastaviti borbe, ali protiv suparničkih islamističkih skupina, što je za Damask optimalno rješenje.
No, grad Mughr Al-Mir se nalazi u blizini brda Hermon, a sve što se događa u tom području tradicionalno privlači veliku pozornost Izraela. Izraelci su bili spremni podržati teroriste, ali je poraz Al-Nusra Fronta i preuzimanje kontrole nad okolicom brda Hermon od strane sirijske vojske za Izrael bio veliko razočaranje.
U Izraelu tvrde kako su im zapadne obavještajne službe potvrdile kako u operacijama u blizini Damaska i pokrajini Quneitra aktivno djeluju šiitske trupe, uključujući i libanonski Hezbollah.
Izraelci su čvrsto uvjereni da su šiitske snage daleke opasnije od terorista ISIL-a, AL-Nusra Fronta i drugih terorističkih skupina zajedno. No, sirijska vlada i saveznici, uključujući šiite, moraju riješiti problem terorističkih skupina pod svaku cijenu, a to je već problem Izraela, koji iz nekog razloga ne može prihvatiti novu realnost.
Druga je stvar ako se Izrael odluči postupiti agresivnije u ovoj situaciji i ponovno granatirati područja Sirije, osobito u blizini Damaska i pokrajini Quneitre, za koju smatra da pripada šiitskim jedinicama. Posljednji put se to dogodilo početkom prosinca, kada su izraelske zrakoplovi bombardirali su zračnu luku južno od Damaska, koju su smatrali iranskim centrom, opet “prema zapadnim obavještajnim službama”.
Ali je u posljednja dva navrata sirijska protuzračna obrana odgovorila relativno učinkovito i oborila gotovo polovicu izraelskih projektila, koji ih u pravilu u zračnim udarima ispale pet do šest iz libanonskog zračnog prostora.
U ovoj situaciji bi se Izrael mogao odlučiti napasti i sirijsku vojsku u blizini Golanske visine, ne samo šiitske jedinice. Prema ovoj logici, teroristi, koji su formalno suniti, ugodniji su susjedi od bilo kojeg šiita.
Ali su šiitske skupine na ovom području gotovo su u potpunosti sastavljene od lokalnih stanovnika i formalno ne pripadaju Hezbollahu. Izrael kao da ne želi shvatiti da u blizini planine Hermon ima dosta lokalnih šiita i Druza, koji imaju svoje naoružane milicije i bore se na strani sirijske vojske.
Sirijska vojska se već odlučila na određeni ustupak Izraelu i na ovom području ne koristi dalekometnu artiljeriju i višecijevne raketne bacače prema Golanskoj visoravni. Izraelci nikad ne mogu objasniti kako sa sirijskog teritorija, udaljenosti od 30 kilometara, na Golan padaju projektili dalekometnog topništva.
Istina, jednom su priopćili kako oni ne znaju tko gađa, ali da će za svaki incident za krvca smatrati Damask.
Nekoliko puta je židovska država napala Siriju čak i haubicama, tvrdeći da se ne plaši toliko sirijske vojske, koliko mogućnosti da ti topnički sustavi padnu u ruke “loših dečki”.
Ali sada više nema “negativaca” oko Damaska i pokrajini Quneitra i strahovi Izraela izgledaju kao obična paranoja.
Rusko zrakoplovstvo u ovoj regiji ne djeluje, jer se ona, prema sporazumu s američkom stranom, smatra “demilitariziranom zonom”.
No, posljednjih dana rusko zrakoplovstvo podržava ofenzivu vladinih vojnika u južnom dijelu pokrajine Idlib. Bombardiraju se položaji koalicije Hayat Tahrir Al-Sham gotovo duž cijele linije razdvajanja i u dubini pokrajine, što će omogućiti vladinim snagama napredovanje na strateškom osovini Abu Duhur.
Istovremeno, dijelovi sirijske vojske napadaju “rezervat” iz pravca grada Khanassera na jugu Aleppa. Malo po malo, sirijska vojska, uz podršku ruskog i svog zrakoplovstva, napreduje u obje regije, ali Al-Nusra Front i dalje tvrdoglavo pruža otpor. Umjerenije skupine u Idlibu, svjesne situacije, drže se primirja i nisu bombardirane.
Sve to još uvijek ne znači početak velikih operacija protiv terorista u Idlibu, jer je za takav napad još uvijek teško naći politički razlog. Unatoč činjenici da cijeli svijet zna tko su teroristi Al-Nusra Fronta, koji su ciljevi ove skupine, zbog stalnog mijenjanja imena i strukture na Zapadu smatraju da se skupina razlikuje od ISIL-a.
Iznenađujuće, Sjedinjene Države i dalje inzistiraju na postojanju neke vrste “umjerene oporbe” i za nju se izdvajaju sredstva. To se može smatrati osobnim interesom CIA-e, koja već godinama sjedi na gomili novca, kojeg neodgovorno dijeli sirijskim teroristima i ne želite izgubiti vrijedne resurse. Upravo zbog toga iste terorističke skupine nekoliko puta u šest mjeseci promijene ime, navodno se odriču “džihada”, da bi na kraju bile dio šarolike koalicije koju vode Al-Nusra i Al-Qaeda.
Teško je utvrditi stvarne ciljeve unutar “rezervata”. Na Božić je bombardiran kršćanski grad Maharda, od strateške važnosti zbog ceste koja povezuje šire područje, sjeverne Hame s ostatkom zemlja. Grad je napala skupina Jaish Al-Izza, koja se do smatrala dijelom “umjerene” Slobodne sirijske vojske koju financira CIA. Sada skupina surađuje s Al-Nusra Frontom, a s kime će poslije, nije ni važno.
Dakle, kada promatramo sirijski sukob, treba uzeti u kontekst sve navedeno, ne samo pojedine bitke, koje se mogu dobiti ili izgubiti, jer je očito da se plan prekrajanja Bliskog istoka nasukao u Siriji i sve što treba je posao provesti kraju. Jesu li Damask, Moskva i Teheran sposobni ispuniti ovu zadaću? Sudeći po rezultatima protekle dvije do tri godine, ne samo na bojnom polju, nego i diplomaciji, čini se da jesu. Mnogi se možda neće složiti s ovom tvrdnjom, ali to je njihovo pravo.
logično
