Optimalna metoda financiranja deficita državnog proračuna oduvijek je bila kontroverzna tema među ekonomistima. Iako će se gotovo svi složiti da se financijska politika države sastoji od nametanja poreza, izdavanja državnog duga tj. državnih obveznica te "štampanja" odnosno kreiranja državnog novca oduvijek je postojalo neslaganje povezano sa makroekonomskim posljedicama navedenih izbora.Budući da zbog zakonskih ograničenja država ne može direktno posuditi novac od centralne banke ili kreirati svoj vlastiti novac pitanje koje se postavlja je kako država troši. Općenito stajalište je da država mora poput svakog privatnog subjekta u ekonomiji pribaviti/"zaraditi" novac prije nego što ga može potrošiti. Smatra se da je državna potrošnja financirana poreznim prihodima poduzeća i građana koji posluju unutar države te da je zaduživanje države na unutarnjem ili vanjskom tržištu novca potrebno ukoliko postoji razlika između prikupljenih poreznih prihoda i državne potrošnje. Država novac pribavlja izdavanjem državnih obveznica i trezorskih zapisa. Državna obveznica je ustvari ugovor o kreditu između države i investitora u kojem se država obvezuje da će do određenog trenutka u budućnosti investitoru isplatiti glavnicu plus definiranu kamatu. Osnovna razlika između obveznice i trezorskog zapisa je u roku dospijeća. Trezorski zapisi su vrijednosni papiri koji dospijevaju u roku kraćem od godinu dana, dok su obveznice dugoročni vrijednosni papiri koji dospijevaju u roku duljem od 1 godine.
Investitori državu percipiraju kao najsigurnijeg dužnika budući da praktički ne može bankrotirati ukoliko vraća dug u vlastitoj valuti, stoga su državne obveznice uvijek poželjne u svakom investicijskom portfelju. Unutar tržišta duga razlikujemo tri subjekta, imamo državu kao eminenta obveznice, zatim financijske posrednike (dileri, brokeri, banke, rejting agencije) te imamo individualne ili institucionalne investitore (mirovinski fondovi, osiguravajuća društva, banke). Kad se država želi zadužiti na primarnom tržištu obratit će se specijaliziranoj financijskoj instituciji (banke, brokerske kuće). Specijalizirane financijske institucije mogu otkupiti dio ili cijelu emisiju obveznica i trezorskih zapisa na primarnoj aukciji prema ugovorenoj cijeni i nakon toga brinu o prodaji investitorima. Za pružanje usluga upravljanja i preuzimanja rizika namiruju se putem razlike (engl. spread) između cijene koju plaćaju državi i cijene po kojoj prodaju obveznicu dalje na sekundarnom tržištu. Sekundarno tržište je tržište na kojem se obavlja stalna kupoprodaja već emitiranih obveznica koje su u ruke investitora došle rasprodajom na primarnom tržištu. Na njemu se ne prikupljaju nova novčana sredstva već se samo mijenja vlasnik obveznica, tj.obveznice se preprodaju.
Kada država troši, brojevi na računu državne riznice u centralnoj banci se smanje, a povećaju se brojevi na računu poslovne banke u centralnoj banci. (povećavaju se rezerve poslovne banke u centralnoj banci). To povećanje rezervi vidljivo je na računu poduzeća ili osobe koja ima račun u poslovnoj banci kojoj je država uplatila novac za proizvod, obavljeni rad ili uslugu. Državna potrošnja povećava ukupne rezerve banaka na računu u centralnoj banci pod uvjetom da su svi ostali parametri konstantni.
Kada državna riznica prima sredstva od poreznog obveznika na svoj račun, događa se suprotno. Primjerice, ako porezni obveznik uplaćuje porez u državnu riznicu, u njegovoj banci kao i u bankarskom sustavu u cjelini dolazi do smanjivanja rezervi za vrijednost iznosa uplaćenog na račun državne riznice u centralnoj banci. Ukoliko bi potrošnja državnog novca sa računa državne riznice u centralnoj banci bila savršeno koordinirana sa poreznim uplatama na račun riznice, suprotstavljeni efekti potrošnje i uplata bi se međusobno poništili. To znači da ukoliko bi država imala balansiran proračun na način da se dnevne porezne uplate i dnevna državna potrošnja poništavaju to ne bi imalo nikakav utjecaja na neto količinu rezervi banaka u centralnoj banci. Međutim , dnevne uplate i isplate sa računa državne riznice su vrlo neusklađene. Isto tako, važno je napomenuti da državna potrošnja operativno i logički prethodi oporezivanju. To je zbog toga što plaćanje poreza ne može povećati stanje na računu državne riznice u centralnoj banci i reducirati rezerve poslovnih banaka dok te iste rezerve nisu kreirane. Štoviše, centralna banka i/ili država kao jedini subjekti koji mogu stvoriti rezerve su ustvari primarni kreatori tih rezervi.
Državna potrošnja i oporezivanje na dnevnoj bazi vrlo teško mogu biti koordinirani i balansirani. Čak i kada bi se mogao uspostaviti relativno dobar uzorak, uvijek bi postojala određena odstupanja zato što ne postoji način da se unaprijed sa potpunom sigurnošću odredi ukupna količina poreznih uplata ili brzina kojom porezne uplate stižu. Nemogućnost savršenog balansiranja i koordinacije uplata i isplata na račun državne riznice ima ozbiljne implikacije na količinu rezervi poslovnih banaka u centralnoj banci i posljedično na tržište novca. Poslovne banke su zakonski obvezne držati određenu stopu obvezne pričuve na računu u centralnoj banci, međutim banke ne zarađuju ništa (ne postoji kamatna stopa na depozit u centralnoj banci) ukoliko drže na računu u centralnoj banci veću količini rezerve od propisane stoga banke preferiraju ne držati višak rezervi na računu u centralnoj banci.
Cilj centralne banke je održavanje likvidnosti bankarskog sustava na način da kratkoročne (prekonoćne) kamatne stope odgovaraju postavljenoj kamatnoj stopi koja je definirana odlukom centralne banke. Kako bi ostvarila cilj ostvarivanja unaprijed definirane kamatne stope centralna banka može: (a) intervenirati u međubankovno tržište novca s ciljem da upravlja ponudom i potražnjom za novcem i kupiti određene vrijednosne papire (obveznice, trezorski zapisi) od poslovnih banaka i (b) nametnuti penalne kamatne stope bankama koje zahtjevaju hitna sredstva i koje ne ispunjavaju odluku o obveznoj pričuvi. U praksi, upravljanje likvidnošću se uglavnom postiže intervencijama u međubankovno tržište novca.
Tržišta novca su mjesta gdje poslovne banke (i drugi posrednici) trguju sa kratkoročnim financijskim instrumentima između sebe kako bi ispunili odluku o obveznoj pričuvi ili kako bi prikupili novčana sredstva za svoje komercijalne aktivnosti.
Poslovne banke imaju račune u centralnoj banci na temelju kojih centralna banka upravlja rezervama i klirinškim sustavom plaćanja. Osim postavljanja diskontne kamatne stope , centralna banka postavlja pasivnu kamatnu stopu na rezerve koje poslovne banke drže u centralnoj banci. Mnoge države (poput Australije, Kanade, Hrvatske, država Eurozone) imaju nultu kamatnu stopu na višak rezervi na računima u centralnoj banci. Ta kamatna stopa je najniža moguća kamatna stopa u ekonomiji.
Kratkoročnu (ciljanu) kamatnu stopu određuje sama centralna banka i ona ustvari predstavlja stav monetarne politike centralne banke. Vrijednost ciljane kamatne stope postavlja se između pasivne kamatne stope i diskontne stope. U Hrvatskoj je to trenutno primjerice između 0 i 7 posto. Efektivno, riječ je o prostoru unutar kojeg ciljane kamatne stope mogu varirati. U svojim dnevnim tržišnim operacijama centralna banka upravlja ciljanom kamatnom stopom.
U većini država, poslovne banke su obvezne držati zakonski propisanu stopu obvezne rezerve u centralnoj banci. Na kraju svakog dana pojedine poslovne banke imaju manjak rezervi, a pojedine višak rezervi. Banke koje imaju manjak rezervi mogu posuditi novac od centralne banke po diskontnoj kamatnoj stopi. Banke koje imaju višak rezervi ne mogu ništa zaraditi budući da je pasivna kamatna stopa na njihove rezerve 0 posto. Stoga banke sa viškom rezervi posuđuju novac bankama sa manjkom rezervi po tržišnoj kamatnoj stopi. Konkurencija između banaka sa viškom rezervi ima za posljedicu pad kratkoročnih prekonoćnih kamatnih stopa i ovisno o stanju ukupne likvidnosti sustava mogu spustiti međubankovnu kamatnu stopu ispod ciljane kamatne stope postavljene od strane centralne banke. Kad unutar sustava dođe do agregatnog viška likvidnosti konkurencija među bankama s viškom rezervi spušta kamatnu stopu prema nuli.
Glavni instrument upravljanja likvidnošću su operacije na otvorenom tržištu tj. prodaja i kupovina državnog duga (državnih obveznica i trezorskih zapisa). Kada se zbog pritiska tržišne konkurencije na prekonoćnom bankovnom tržištu međubankovna kamatna stopa spusti ispod ciljane kamatne stope, centralna banka smanjuje likvidnost prodajom državnog duga (državnih obveznica). Prodaja državnih obveznica potom rezultira većom prekonoćnom kamatnom stopom.
Ministarstvo financija putem državne riznice provodi fiskalnu politiku koju možemo sažeti ili na državnu potrošnju ili na oporezivanje. Fiskalna politika može imati dva utjecaja na ekonomiju: ili može ostvariti suficit (G > T) ili deficit (G < T). Centralna banka provodi monetarnu politiku postavljanjem ciljane kamatne stope. Kako bi mogla kontrolirati ciljanu kamatnu stopu centralna banka upravlja ukupnom količinom rezervi na svojim računima tako što kupuje/prodaje državni dug te na taj način indirektno utječe na količinu rezervi koje imaju poslovne banke na računima u centralnoj banci.
Zašto se država zadužuje ako ne radi financiranja vlastite potrošnje? Operativno gledano, razlog zaduživanja je održavanje rezervi u centralnoj banci na razini koja omogućava da prekonoćna kamatna stopa bude što bliža ciljanoj kamatnoj stopi. Na slici je vidljivo da potrošnja - G stvara dodatne rezerve, dok porezi - T smanjuju količinu rezervi. Stoga ako se primjerice na kraju dana dogodi da je potrošnja veća od prikupljenog poreza (G > T) ukupna količina rezervi u centralnoj banci raste. Pojedine poslovne banke mogu imati manjak rezervi na kraju dana, ali ukupno gledano postoji višak rezervi. U Hrvatskoj primjerice prekonoćna kamatna stopa na rezerve je 0 posto stoga je u interesu poslovnih banaka da se na kraju svakog dana rješavaju viška rezervi na međubankovnom tržištu. Banke koje su ostvarile višak rezervi pokušat će posuditi svoj višak na međubankovnom tržištu. Pojedine banke koje imaju manjak rezervi će biti zainteresirane za posudbu kako bi ojačale svoju poziciju i izbjegle posuđivanje od centralne banke po diskontnoj kamatnoj stopi koja je skuplja.
Međutim, konkurencija među bankama koje su ostvarile višak rezervi snižava prekonoćnu kamatnu stopu. Isto tako, treba primijetiti da transakcije između poslovnih banaka tj. kreditiranje i posuđivanje na međubankovnom tržištu ne mogu iz sustava eliminirati višak rezervi koji je stvorio deficit proračuna. Da bi se taj višak eliminirao potrebna je interakcija između države i privatnog sektora (kupaca obveznica). Prodaja obveznica uništava rezerve tako što se bankama nudi prilika da kupe državni dug (obveznicu) sa atraktivnom kamatnom stopom.
Prodaja obveznica omogućuje centralnoj banki da eliminira višak rezervi u sustavu te izvrši pritisak na smanjivanje kamatne stope. Na taj način provodi monetarnu politiku. Važno je primijetiti sljedeće: (1) deficit proračuna vrši pritisak na smanjivanje kamatnih stopa, (2) prodaja obveznica ima ulogu održavanja kamatne stope na razini postavljenoj od strane centralne banke.
U 2002. godini nakon 6 uzastopnih godina ostvarivanja suficita državnog proračuna, u Australiji je došlo do drastičnog smanjivanja tržišta državnih obveznica. Jedini način na koji se efekt državnog suficita mogao anulirati je povećanjem vanjskotrgovinskog suficita ili deficitom privatnog sektora. U Australiji se dogodilo potonje te su kućanstva počela ostvarivati rekordne razine duga u odnosu na raspoloživi dohodak. U razdolju ostvarivanja suficita državnog proračuna ključni igrači na financijskim tržištima koji su žestoko zagovarali ograničavanje socijalnih državnih transfera, jaču fiskalnu disciplinu i veću razinu deregulacije počeli su shvaćati da smanjivanje tržišta državnih obveznica nije u njihovom interesu.
Smanjivanje tržišta državnih obveznica izazvalo je raspravu koja je obuhvaćena u radu 'Review of the Commonwealth Government Securities Market' objavljenom u razdoblju 2002-03 od strane australskog Ministarstva financija (Department of the Treasury). Rad je objavljen nakon lobiranja Federalne Vlade od strane korporacija i industrije.
Warren Mosler i Bill Mitchell iz istraživačkog centra "Centre of Full Employment and Equity" Sveučilišta u Newcastle-u u Australiji kao sudionici u javnoj raspravi u svom radu osvrnuli su se na tvrdnje koje su dolazile od strane ASX grupe (korporacije odgovorne za funkcioniranje tržišta vrijednosnih papira u Sydneyu (Sydney Future Exchange)) da će smanjivanje tržišta državnih obveznica "ugroziti doprinose u mirovinskim fondovima (nerizične investicije denominirane u australskim dolarima) i planiranje mirovina sve starije populacije unutar okvira obveznih mirovinskih doprinosa."
Primijetili su da vlada generalno nerazumijevanje da su državne obveznice Commonwealth-a (Commonwealth Government Securities) u stvari državna renta tj. zagarantirani dotok novca. Postavili su pitanje da li su tržišni lobiji koji su isticali da je isplaćivanje mirovina upitno, ustvari samo željeli da isključivo privatni sektor ima pristup državnoj renti umjesto da direktno investira u realni sektor primjerice putem korporativnih obveznica. Isto je primjenjivo i na tvrdnje da su državne obveznice u mirovinskim fondovima u službi diverzifikacije portfelja. Zašto bi Australci željeli da se državna renta u obliku obveznica isplaćuje privatnim investitorima budući da je očigledno riječ o koliziji sa investicijskim funkcioniranjem slobodnog tržišta?
Smatrali su da je potrebno ograničiti direktnu državnu potporu tj. financiranje privatnog sektora kada neuspjesi slobodnog tržišta ugrožavaju realnu proizvodnju, ukupnu zaposlenost i stabilnost cijena. U radu je detaljno obrazloženo da se državna potpora mora sastojati od osiguravanja jamstava za zapošljavanje te da Vlada mora svoja nastojanja usmjeriti ka aktivnostima pružanja kvalitetnog obrazovanja, zdravstva, brige za umirovljenike i ostalih aktivnosti koje su nedvosmisleno od javnog interesa.
Isto tako zahtjevali su usporedbu trenutnog modela mirovinskih subvencija i drugih izravnijih metoda koje bi uključivale izdašnije javno zdravstvo i mirovinsku skrb. Međutim, Vlada pod utjecajem privatnog sektora nije imala u vidu izradu takve usporedne studije, umjesto toga bili su u žurbi da povećaju suficit proračuna uz usputnu promociju rezanja socijalnih davanja te deregulaciju i privatizaciju na široj skali.
Financijska tržišta bila su u to vrijeme kao i danas vodeći glasovi zahtjeva za smanjivanjem deficita kako bi se teret javnog duga skinuo sa leđa ekonomije i privatnog sektora. Neoliberalna vlada se ponašala u skladu sa zahtjevima financijskih tržišta te je počela ostvarivati velike suficite državnog proračuna (iako su stope nezaposlenosti i privremene zaposlenosti bile relativno visoke) i redovito objavljivati kako smanjuju javni dug.
Iako se Vlada ponašala u skladu sa željama financijskog sektora - u trenutku kada je postalo očito da je dio "korporativnog blagostanja" ugrožen - financijska oligarhija je i dalje od Vlade zahtjevala da svake godine održi minimalnu razinu javnog duga iako nije bilo potrebe za financiranjem deficita budući da je državni proračun Australije cijelo to vrijeme ostvarivao suficit.
L. Randall Wray u svojoj knjizi "Understanding Modern Money The Key to Full Employment and Price Stability" definirao je niz ustaljenih ekonomskih mitova koji nisu primjenjivi na suverenu državu koja izdaje vlastitu valutu:
1.Država je ograničena proračunom (poput kućanstva ili poduzeća) i mora prikupiti sredstva zaduživanjem ili putem poreza
2.Deficit proračuna je negativan i opterećuje ekonomiju osim u rijetkim okolnostima
3.Deficit proračuna podiže kamatne stope, smanjuje investicije privatnog sektora... i nužno vodi u inflaciju
4.Deficit proračuna ostavlja teret duga budućim generacijama: država mora smanjiti potrošnju ili jače oporezivati kako bi smanjila teret duga
5.Deficit proračuna oduzima štednju koja se mogla koristiti za investiranje
6.Štednja nam je potrebna kako bismo mogli financirati investicije i državni deficit
7.Veći državni deficit danas, implicira veće poreze sutra kako bi se mogla otplatiti glavnica i kamata na dug koji je rezultat deficita proračunaIsto tako, definirao je tvrdnje koje se mogu primjeniti na monetarno suverenu državu:
•Država određuje obračunsku jedinicu i izdaje valutu koja je denominirana u toj jedinici
•Država osigurava potražnju za valutom nametanjem porezne obveze koja može biti ispunjena plaćanjem u toj istoj valuti
•Država troši odobrenjem (stvaranjem) bankovnih rezervi i oporezuje terećenjem (uništavanjem) bankovnih rezervi
•Banke djeluju kao posrednici između javnog i privatnog sektora odobravanjem sredstava na depozitni račun pri državnoj potrošnji, i terećenjem depozitnog računa pri oporezivanju
•Deficit državnog proračuna je odobravanje (stvaranje) rezervi u bankarskom sustavu te ujedno i odobravanje (stvaranje) privatnih depozita u poslovnim bankama
•Centralna banka postavlja prekonoćnu ciljanu kamatnu stopu; te dodaje/oduzima rezerve po potrebi kako bi ostvarila ciljanu kamatnu stopu
•Prekonoćnu kamatnu stopu "egzogeno" postavlja centralna banka; količina rezervi na računima u centralnoj banci determinirana je "endogeno" prema potrebama poslovnih banaka
•Ministarstvo financija putem državne riznice surađuje sa centralnom bankom te osigurava izdavanje novih obveznica kako bi otpustili višak rezervi, ili povlačenje obveznica kada poslovne banke imaju manjak rezervi
•Državna riznica si uvijek može "priuštiti" sve što je na prodaju u njenoj vlastitoj valuti, država zakonima sama sebi nameće ograničenja vezana uz javnu potrošnju
Potvrdu da porezi ne financiraju javnu potrošnju dao je i guverner FED-a Ben Bernake koji je u TV emisiji 60 minutes na pitanje novinara da li je novac koji FED troši novac prikupljen porezima odgovorio sljedeće: "To nije novac prikupljen porezima. Banke imaju račune u FED-u isto kao što vi imate račun u poslovnoj banci. Stoga da bismo posudili novac banci, jednostavno koristimo računalo da obilježimo stanje na računu kojeg imaju u FED-u"
Dobitnik Nobelove nagrade Paul Samuelson u intervjuu sa Mark Blaug-om u njegovom filmu o Keynesu "John Maynard Keynes: Life/Ideas/Legacy" demantirao je mit o balansiranom proračunu: "Smatram da postoji element istine u stajalištu da je praznovjerno misliti da proračun uvijek mora biti uravnotežen. Nakon što se praznovjerje razotkrije, nestaje jedan od bedema koje svako društvo mora imati protiv nekontroliranog trošenja. Mora postojati disciplina u alokaciji resursa inače ćemo imati anarhistički kaos i neefikasnost. Jedna od funkcija starinske religije je da uplaši ljude s nečim što se može smatrati mitom kako bi se ponašali u skladu sa zahtjevima dugoročnog civiliziranog života."
Kada se oslobodimo nametnutih iluzija postaje jasno da je fiat valuta iznimno bitan socioekonomski faktor. Unutar zlatnog standarda, nerazvijenijim državama su često nametani nedemokratski pritisci budući da države nisu bile slobodne da kreiraju i uništavaju novac na način koji bi zadovoljavao želje i potrebe zajednice. Razlog tome bila je obveza držanja određene količine novca u opticaju u ovisnosti o količini zlatnih rezervi ili u ovisnosti o deviznim rezervama.
Za vrijeme Bretton Woods sustava, američka Vlada se obvezala na konverziju američkog dolara u zlato u iznosu od 35 dolara za uncu. U trenutku kada se realna vrijednost dolara smanjivala ili su javni i privatni sektor svojim ekonomskim aktivnostima uzrokovali povećanje tržišne vrijednosti zlata američka Vlada je uvijek plaćala 35 dolara za uncu zlata iako je realna vrijednost unce zlata bila mnogo veća. S vremenom zlatni standard je ukinuo Richard Nixon zbog troškova Vijetnamskog rata. Ovakvo ograničenje možemo donekle usporediti sa ograničenjem održavanja tečaja domaće valute fiksnim u odnosu na stranu valutu. MMF često zahtjeva od vlada nerazvijenih zemalja da pri izdavanju kredita svoj tečaj fiksiraju uz jednu od svjetskih valuta poput dolara i eura. Takvi zahtjevi pogoduju političkoj i ekonomskoj eliti unutar nerazvijene ekonomije zato što fiksiranje tečaja i umjetno postavljena visoka vrijednost domaće valute čini uvoz luksuzne robe koje nema na domaćem tržištu jeftinijim. Fiksiranje tečaja se često podcjenjuje, međutim ono ima velik utjecaj na vanjskotrgovinsku politiku zemlje.
Fiat valuta nije sama po sebi dovoljna za provođenje suverene državne politike i eliminaciju vanjskih pritisaka. Međutim, ako fiat valuta funkcionira unutar fleksibilnog fluktuirajućeg tečaja Vlada države se lakše može oduprijeti nedemokratskim pritiscima i "predviđanjima" rejting agencija.
Dobar primjer za to je Japan koji trenutno ima najveći deficit proračuna u odnosu na BDP u iznosu od 226 posto BDP-a. Nakon izbijanja Azijske krize Japan je ostvarivao velike deficite proračuna godinu za godinom. Rejting agencije značajno su snizile kreditni rejting Japana na što su reagirali mnogi ekonomski analitičari tvrdeći da će pad kreditnog rejtinga i ogromni deficit proračuna smanjiti povjerenje u japanski yen uzrokovati inflaciju i povećanje kamatnih stopa. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo. Potražnja za državnim obveznicama je i dalje velika, kamatne stope su niske, a inflacije nema na vidiku.
Globalna financijska kriza jasno je dala za naznačiti da kreditne rejting agencije ne treba shvaćati ozbiljno budući da su prije financijske krize redovito davali AAA rejtinge toksičnim financijskim derivativima poput CDO-a (Colateral Debt Obligation) dok u isto vrijeme vladama suverenih država koje imaju monopol na izdavanje vlastite valute predviđaju velike rizike insolventnosti te snižavaju kreditni rejting.
Implikacije fiat valute ukazuju nam da primjerice Vlada koju birači odaberu na izborima uvijek može kupiti sve proizvode i usluge koji su na prodaju u vlastitoj valuti. Fiat valuta omogućuje nam da ostvarimo sustav u kojem je država ograničena isključivo stvarnim resursima i političkim aspiracijama zajednice. Međutim, da bi takvo načelo zaživjelo u praksi potrebna je mnogo veća razina političke odgovornosti i jačanje direktno demokratskih mehanizama. Kazne za političku korupciju i gospodarski kriminal moraju biti drastične, a svi javni poslovi moraju biti otvoreni i transparentni i u svakom trenutku dostupni na uvid svakom članu zajednice. Zajednica može željeti manji ili veći državni aparat i javni sektor, fiat valuta čini izvedivim i jedno i drugo.
Međutim, implikacije fiat valute nisu razumljive velikoj većini populacije. Razlog tome prvenstveno leži u kompleksnosti samog monetarnog sustava i fiskalne politike. Riječ je o području oko kojeg se još uvijek lome koplja među ekonomistima, međutim treba imati na umu da se ovdje opisani procesi ne temelje na imaginarnim teoretskim pretpostavkama nego na činjenicama i deskriptivnom opisu operativnog funkcioniranja fiskalne i monetarne politike te monetarnog sustava od strane akademske zajednice sa Sveučilišta Missouri u Kansas City-u. Modern Monetary Theory je ekonomska škola koja vuče korijene iz početka devedesetih godina 20. stoljeća i u razdoblju do danas proponenti škole objavili su čitav niz znanstvenih radova koji se temelje na opsežnom istraživanju tokova novca i prirode kapitalističkog monetarnog sustava.
Postoje razlozi zašto se implikacije fiat valute nikada ne spominju u javnom prostoru. Financijskim elitama je u interesu da se te implikacije sakriju zato što im represivna fiskalna politika ide u prilog. Očigledno je da takva politika rezultira visokom stopom nezaposlenosti koja ograničava rast realnih plaća. Isto tako stvara dojam da si društvo ne može "priuštiti" poželjne socijalne politike poput javnog zdravstva i obrazovanja.
U trenutku kad se kao društvo probudimo iz sna i shvatimo da u fiat monetarnom sustavu nismo ograničeni imaginarnim granicama javnog duga nego prirodnim i ljudskim resursima mnogo lakše ćemo odbaciti okove kapitalizma i ostvariti punu zaposlenost, bolje radne uvjete, razvijati znanost i tehnologiju i živjeti u skladu sa politikom održivog razvoja. Mnogi će tvrditi da je riječ o nemogućem scenariju, međutim treba se prisjetiti da smo prije samo 5 stoljeća spaljivali ljude koji su tvrdili da je Zemlja okrugla.
Sve dok budemo tapkali u mraku i neznanju, veće su šanse za nove napade krupnog kapitala i političkih elita na plaće te javna dobra i usluge koji će nesumnjivo i dalje iskorištavati prednosti visoke nezaposlenosti i iracionalnog straha od javnog duga kako bi nastavili sa masovnim transferom bogatstva u ruke malobrojne, ali vrlo moćne financijske elite.
Izvori / reference:
Sumpor, M. (2002.) „Tržište državnih vrijednosnica"
hrcak.srce.hr/file/44103
Mosler, W. (2010.) „Seven Deadly Innocent Frauds of Economic Policy"
http://moslereconomics.com/wp-content/powerpoints/7DIF.pdf
Wray, R.L. (1998.) „Understanding Modern Money The Key to Full Employment and Price Stability"
Bell, S. (1998.) „Can Taxes and Bonds Finance Government Spending?"
http://estes.levy.org/pubs/wp244.pdf
Mitchell, B. (2009.) „Deficit spending 101 – part 1, part 2, part 3"
http://bilbo.economicoutlook.net/blog/?p=332
http://bilbo.economicoutlook.net/blog/?p=352
http://bilbo.economicoutlook.net/blog/?p=381
Cooper, P. (2010.) „Fiat Money and its Social Significance"
http://heteconomist.com/fiat-money-and-its-social-significance-2/
Country Comparison: Public Debt
https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/rankorder/2186rank.html
Pregled instrumenata i mjera monetarne politike HNB-a
http://www.hnb.hr/monet/instrumenti_i_mjere/2014/h-instrumenti-i-mjere_01-2014.pdf
Investitori državu percipiraju kao najsigurnijeg dužnika budući da praktički ne može bankrotirati ukoliko vraća dug u vlastitoj valuti, stoga su državne obveznice uvijek poželjne u svakom investicijskom portfelju. Unutar tržišta duga razlikujemo tri subjekta, imamo državu kao eminenta obveznice, zatim financijske posrednike (dileri, brokeri, banke, rejting agencije) te imamo individualne ili institucionalne investitore (mirovinski fondovi, osiguravajuća društva, banke). Kad se država želi zadužiti na primarnom tržištu obratit će se specijaliziranoj financijskoj instituciji (banke, brokerske kuće). Specijalizirane financijske institucije mogu otkupiti dio ili cijelu emisiju obveznica i trezorskih zapisa na primarnoj aukciji prema ugovorenoj cijeni i nakon toga brinu o prodaji investitorima. Za pružanje usluga upravljanja i preuzimanja rizika namiruju se putem razlike (engl. spread) između cijene koju plaćaju državi i cijene po kojoj prodaju obveznicu dalje na sekundarnom tržištu. Sekundarno tržište je tržište na kojem se obavlja stalna kupoprodaja već emitiranih obveznica koje su u ruke investitora došle rasprodajom na primarnom tržištu. Na njemu se ne prikupljaju nova novčana sredstva već se samo mijenja vlasnik obveznica, tj.obveznice se preprodaju.
Kada država troši, brojevi na računu državne riznice u centralnoj banci se smanje, a povećaju se brojevi na računu poslovne banke u centralnoj banci. (povećavaju se rezerve poslovne banke u centralnoj banci). To povećanje rezervi vidljivo je na računu poduzeća ili osobe koja ima račun u poslovnoj banci kojoj je država uplatila novac za proizvod, obavljeni rad ili uslugu. Državna potrošnja povećava ukupne rezerve banaka na računu u centralnoj banci pod uvjetom da su svi ostali parametri konstantni.
Kada državna riznica prima sredstva od poreznog obveznika na svoj račun, događa se suprotno. Primjerice, ako porezni obveznik uplaćuje porez u državnu riznicu, u njegovoj banci kao i u bankarskom sustavu u cjelini dolazi do smanjivanja rezervi za vrijednost iznosa uplaćenog na račun državne riznice u centralnoj banci. Ukoliko bi potrošnja državnog novca sa računa državne riznice u centralnoj banci bila savršeno koordinirana sa poreznim uplatama na račun riznice, suprotstavljeni efekti potrošnje i uplata bi se međusobno poništili. To znači da ukoliko bi država imala balansiran proračun na način da se dnevne porezne uplate i dnevna državna potrošnja poništavaju to ne bi imalo nikakav utjecaja na neto količinu rezervi banaka u centralnoj banci. Međutim , dnevne uplate i isplate sa računa državne riznice su vrlo neusklađene. Isto tako, važno je napomenuti da državna potrošnja operativno i logički prethodi oporezivanju. To je zbog toga što plaćanje poreza ne može povećati stanje na računu državne riznice u centralnoj banci i reducirati rezerve poslovnih banaka dok te iste rezerve nisu kreirane. Štoviše, centralna banka i/ili država kao jedini subjekti koji mogu stvoriti rezerve su ustvari primarni kreatori tih rezervi.
Državna potrošnja i oporezivanje na dnevnoj bazi vrlo teško mogu biti koordinirani i balansirani. Čak i kada bi se mogao uspostaviti relativno dobar uzorak, uvijek bi postojala određena odstupanja zato što ne postoji način da se unaprijed sa potpunom sigurnošću odredi ukupna količina poreznih uplata ili brzina kojom porezne uplate stižu. Nemogućnost savršenog balansiranja i koordinacije uplata i isplata na račun državne riznice ima ozbiljne implikacije na količinu rezervi poslovnih banaka u centralnoj banci i posljedično na tržište novca. Poslovne banke su zakonski obvezne držati određenu stopu obvezne pričuve na računu u centralnoj banci, međutim banke ne zarađuju ništa (ne postoji kamatna stopa na depozit u centralnoj banci) ukoliko drže na računu u centralnoj banci veću količini rezerve od propisane stoga banke preferiraju ne držati višak rezervi na računu u centralnoj banci.
Cilj centralne banke je održavanje likvidnosti bankarskog sustava na način da kratkoročne (prekonoćne) kamatne stope odgovaraju postavljenoj kamatnoj stopi koja je definirana odlukom centralne banke. Kako bi ostvarila cilj ostvarivanja unaprijed definirane kamatne stope centralna banka može: (a) intervenirati u međubankovno tržište novca s ciljem da upravlja ponudom i potražnjom za novcem i kupiti određene vrijednosne papire (obveznice, trezorski zapisi) od poslovnih banaka i (b) nametnuti penalne kamatne stope bankama koje zahtjevaju hitna sredstva i koje ne ispunjavaju odluku o obveznoj pričuvi. U praksi, upravljanje likvidnošću se uglavnom postiže intervencijama u međubankovno tržište novca.
Tržišta novca su mjesta gdje poslovne banke (i drugi posrednici) trguju sa kratkoročnim financijskim instrumentima između sebe kako bi ispunili odluku o obveznoj pričuvi ili kako bi prikupili novčana sredstva za svoje komercijalne aktivnosti.
Poslovne banke imaju račune u centralnoj banci na temelju kojih centralna banka upravlja rezervama i klirinškim sustavom plaćanja. Osim postavljanja diskontne kamatne stope , centralna banka postavlja pasivnu kamatnu stopu na rezerve koje poslovne banke drže u centralnoj banci. Mnoge države (poput Australije, Kanade, Hrvatske, država Eurozone) imaju nultu kamatnu stopu na višak rezervi na računima u centralnoj banci. Ta kamatna stopa je najniža moguća kamatna stopa u ekonomiji.
Kratkoročnu (ciljanu) kamatnu stopu određuje sama centralna banka i ona ustvari predstavlja stav monetarne politike centralne banke. Vrijednost ciljane kamatne stope postavlja se između pasivne kamatne stope i diskontne stope. U Hrvatskoj je to trenutno primjerice između 0 i 7 posto. Efektivno, riječ je o prostoru unutar kojeg ciljane kamatne stope mogu varirati. U svojim dnevnim tržišnim operacijama centralna banka upravlja ciljanom kamatnom stopom.
U većini država, poslovne banke su obvezne držati zakonski propisanu stopu obvezne rezerve u centralnoj banci. Na kraju svakog dana pojedine poslovne banke imaju manjak rezervi, a pojedine višak rezervi. Banke koje imaju manjak rezervi mogu posuditi novac od centralne banke po diskontnoj kamatnoj stopi. Banke koje imaju višak rezervi ne mogu ništa zaraditi budući da je pasivna kamatna stopa na njihove rezerve 0 posto. Stoga banke sa viškom rezervi posuđuju novac bankama sa manjkom rezervi po tržišnoj kamatnoj stopi. Konkurencija između banaka sa viškom rezervi ima za posljedicu pad kratkoročnih prekonoćnih kamatnih stopa i ovisno o stanju ukupne likvidnosti sustava mogu spustiti međubankovnu kamatnu stopu ispod ciljane kamatne stope postavljene od strane centralne banke. Kad unutar sustava dođe do agregatnog viška likvidnosti konkurencija među bankama s viškom rezervi spušta kamatnu stopu prema nuli.
Glavni instrument upravljanja likvidnošću su operacije na otvorenom tržištu tj. prodaja i kupovina državnog duga (državnih obveznica i trezorskih zapisa). Kada se zbog pritiska tržišne konkurencije na prekonoćnom bankovnom tržištu međubankovna kamatna stopa spusti ispod ciljane kamatne stope, centralna banka smanjuje likvidnost prodajom državnog duga (državnih obveznica). Prodaja državnih obveznica potom rezultira većom prekonoćnom kamatnom stopom.
Ministarstvo financija putem državne riznice provodi fiskalnu politiku koju možemo sažeti ili na državnu potrošnju ili na oporezivanje. Fiskalna politika može imati dva utjecaja na ekonomiju: ili može ostvariti suficit (G > T) ili deficit (G < T). Centralna banka provodi monetarnu politiku postavljanjem ciljane kamatne stope. Kako bi mogla kontrolirati ciljanu kamatnu stopu centralna banka upravlja ukupnom količinom rezervi na svojim računima tako što kupuje/prodaje državni dug te na taj način indirektno utječe na količinu rezervi koje imaju poslovne banke na računima u centralnoj banci.
Zašto se država zadužuje ako ne radi financiranja vlastite potrošnje? Operativno gledano, razlog zaduživanja je održavanje rezervi u centralnoj banci na razini koja omogućava da prekonoćna kamatna stopa bude što bliža ciljanoj kamatnoj stopi. Na slici je vidljivo da potrošnja - G stvara dodatne rezerve, dok porezi - T smanjuju količinu rezervi. Stoga ako se primjerice na kraju dana dogodi da je potrošnja veća od prikupljenog poreza (G > T) ukupna količina rezervi u centralnoj banci raste. Pojedine poslovne banke mogu imati manjak rezervi na kraju dana, ali ukupno gledano postoji višak rezervi. U Hrvatskoj primjerice prekonoćna kamatna stopa na rezerve je 0 posto stoga je u interesu poslovnih banaka da se na kraju svakog dana rješavaju viška rezervi na međubankovnom tržištu. Banke koje su ostvarile višak rezervi pokušat će posuditi svoj višak na međubankovnom tržištu. Pojedine banke koje imaju manjak rezervi će biti zainteresirane za posudbu kako bi ojačale svoju poziciju i izbjegle posuđivanje od centralne banke po diskontnoj kamatnoj stopi koja je skuplja.
Međutim, konkurencija među bankama koje su ostvarile višak rezervi snižava prekonoćnu kamatnu stopu. Isto tako, treba primijetiti da transakcije između poslovnih banaka tj. kreditiranje i posuđivanje na međubankovnom tržištu ne mogu iz sustava eliminirati višak rezervi koji je stvorio deficit proračuna. Da bi se taj višak eliminirao potrebna je interakcija između države i privatnog sektora (kupaca obveznica). Prodaja obveznica uništava rezerve tako što se bankama nudi prilika da kupe državni dug (obveznicu) sa atraktivnom kamatnom stopom.
Prodaja obveznica omogućuje centralnoj banki da eliminira višak rezervi u sustavu te izvrši pritisak na smanjivanje kamatne stope. Na taj način provodi monetarnu politiku. Važno je primijetiti sljedeće: (1) deficit proračuna vrši pritisak na smanjivanje kamatnih stopa, (2) prodaja obveznica ima ulogu održavanja kamatne stope na razini postavljenoj od strane centralne banke.
U 2002. godini nakon 6 uzastopnih godina ostvarivanja suficita državnog proračuna, u Australiji je došlo do drastičnog smanjivanja tržišta državnih obveznica. Jedini način na koji se efekt državnog suficita mogao anulirati je povećanjem vanjskotrgovinskog suficita ili deficitom privatnog sektora. U Australiji se dogodilo potonje te su kućanstva počela ostvarivati rekordne razine duga u odnosu na raspoloživi dohodak. U razdolju ostvarivanja suficita državnog proračuna ključni igrači na financijskim tržištima koji su žestoko zagovarali ograničavanje socijalnih državnih transfera, jaču fiskalnu disciplinu i veću razinu deregulacije počeli su shvaćati da smanjivanje tržišta državnih obveznica nije u njihovom interesu.
Smanjivanje tržišta državnih obveznica izazvalo je raspravu koja je obuhvaćena u radu 'Review of the Commonwealth Government Securities Market' objavljenom u razdoblju 2002-03 od strane australskog Ministarstva financija (Department of the Treasury). Rad je objavljen nakon lobiranja Federalne Vlade od strane korporacija i industrije.
Warren Mosler i Bill Mitchell iz istraživačkog centra "Centre of Full Employment and Equity" Sveučilišta u Newcastle-u u Australiji kao sudionici u javnoj raspravi u svom radu osvrnuli su se na tvrdnje koje su dolazile od strane ASX grupe (korporacije odgovorne za funkcioniranje tržišta vrijednosnih papira u Sydneyu (Sydney Future Exchange)) da će smanjivanje tržišta državnih obveznica "ugroziti doprinose u mirovinskim fondovima (nerizične investicije denominirane u australskim dolarima) i planiranje mirovina sve starije populacije unutar okvira obveznih mirovinskih doprinosa."
Primijetili su da vlada generalno nerazumijevanje da su državne obveznice Commonwealth-a (Commonwealth Government Securities) u stvari državna renta tj. zagarantirani dotok novca. Postavili su pitanje da li su tržišni lobiji koji su isticali da je isplaćivanje mirovina upitno, ustvari samo željeli da isključivo privatni sektor ima pristup državnoj renti umjesto da direktno investira u realni sektor primjerice putem korporativnih obveznica. Isto je primjenjivo i na tvrdnje da su državne obveznice u mirovinskim fondovima u službi diverzifikacije portfelja. Zašto bi Australci željeli da se državna renta u obliku obveznica isplaćuje privatnim investitorima budući da je očigledno riječ o koliziji sa investicijskim funkcioniranjem slobodnog tržišta?
Smatrali su da je potrebno ograničiti direktnu državnu potporu tj. financiranje privatnog sektora kada neuspjesi slobodnog tržišta ugrožavaju realnu proizvodnju, ukupnu zaposlenost i stabilnost cijena. U radu je detaljno obrazloženo da se državna potpora mora sastojati od osiguravanja jamstava za zapošljavanje te da Vlada mora svoja nastojanja usmjeriti ka aktivnostima pružanja kvalitetnog obrazovanja, zdravstva, brige za umirovljenike i ostalih aktivnosti koje su nedvosmisleno od javnog interesa.
Isto tako zahtjevali su usporedbu trenutnog modela mirovinskih subvencija i drugih izravnijih metoda koje bi uključivale izdašnije javno zdravstvo i mirovinsku skrb. Međutim, Vlada pod utjecajem privatnog sektora nije imala u vidu izradu takve usporedne studije, umjesto toga bili su u žurbi da povećaju suficit proračuna uz usputnu promociju rezanja socijalnih davanja te deregulaciju i privatizaciju na široj skali.
Financijska tržišta bila su u to vrijeme kao i danas vodeći glasovi zahtjeva za smanjivanjem deficita kako bi se teret javnog duga skinuo sa leđa ekonomije i privatnog sektora. Neoliberalna vlada se ponašala u skladu sa zahtjevima financijskih tržišta te je počela ostvarivati velike suficite državnog proračuna (iako su stope nezaposlenosti i privremene zaposlenosti bile relativno visoke) i redovito objavljivati kako smanjuju javni dug.
Iako se Vlada ponašala u skladu sa željama financijskog sektora - u trenutku kada je postalo očito da je dio "korporativnog blagostanja" ugrožen - financijska oligarhija je i dalje od Vlade zahtjevala da svake godine održi minimalnu razinu javnog duga iako nije bilo potrebe za financiranjem deficita budući da je državni proračun Australije cijelo to vrijeme ostvarivao suficit.
L. Randall Wray u svojoj knjizi "Understanding Modern Money The Key to Full Employment and Price Stability" definirao je niz ustaljenih ekonomskih mitova koji nisu primjenjivi na suverenu državu koja izdaje vlastitu valutu:
1.Država je ograničena proračunom (poput kućanstva ili poduzeća) i mora prikupiti sredstva zaduživanjem ili putem poreza
2.Deficit proračuna je negativan i opterećuje ekonomiju osim u rijetkim okolnostima
3.Deficit proračuna podiže kamatne stope, smanjuje investicije privatnog sektora... i nužno vodi u inflaciju
4.Deficit proračuna ostavlja teret duga budućim generacijama: država mora smanjiti potrošnju ili jače oporezivati kako bi smanjila teret duga
5.Deficit proračuna oduzima štednju koja se mogla koristiti za investiranje
6.Štednja nam je potrebna kako bismo mogli financirati investicije i državni deficit
7.Veći državni deficit danas, implicira veće poreze sutra kako bi se mogla otplatiti glavnica i kamata na dug koji je rezultat deficita proračunaIsto tako, definirao je tvrdnje koje se mogu primjeniti na monetarno suverenu državu:
•Država određuje obračunsku jedinicu i izdaje valutu koja je denominirana u toj jedinici
•Država osigurava potražnju za valutom nametanjem porezne obveze koja može biti ispunjena plaćanjem u toj istoj valuti
•Država troši odobrenjem (stvaranjem) bankovnih rezervi i oporezuje terećenjem (uništavanjem) bankovnih rezervi
•Banke djeluju kao posrednici između javnog i privatnog sektora odobravanjem sredstava na depozitni račun pri državnoj potrošnji, i terećenjem depozitnog računa pri oporezivanju
•Deficit državnog proračuna je odobravanje (stvaranje) rezervi u bankarskom sustavu te ujedno i odobravanje (stvaranje) privatnih depozita u poslovnim bankama
•Centralna banka postavlja prekonoćnu ciljanu kamatnu stopu; te dodaje/oduzima rezerve po potrebi kako bi ostvarila ciljanu kamatnu stopu
•Prekonoćnu kamatnu stopu "egzogeno" postavlja centralna banka; količina rezervi na računima u centralnoj banci determinirana je "endogeno" prema potrebama poslovnih banaka
•Ministarstvo financija putem državne riznice surađuje sa centralnom bankom te osigurava izdavanje novih obveznica kako bi otpustili višak rezervi, ili povlačenje obveznica kada poslovne banke imaju manjak rezervi
•Državna riznica si uvijek može "priuštiti" sve što je na prodaju u njenoj vlastitoj valuti, država zakonima sama sebi nameće ograničenja vezana uz javnu potrošnju
Potvrdu da porezi ne financiraju javnu potrošnju dao je i guverner FED-a Ben Bernake koji je u TV emisiji 60 minutes na pitanje novinara da li je novac koji FED troši novac prikupljen porezima odgovorio sljedeće: "To nije novac prikupljen porezima. Banke imaju račune u FED-u isto kao što vi imate račun u poslovnoj banci. Stoga da bismo posudili novac banci, jednostavno koristimo računalo da obilježimo stanje na računu kojeg imaju u FED-u"
Dobitnik Nobelove nagrade Paul Samuelson u intervjuu sa Mark Blaug-om u njegovom filmu o Keynesu "John Maynard Keynes: Life/Ideas/Legacy" demantirao je mit o balansiranom proračunu: "Smatram da postoji element istine u stajalištu da je praznovjerno misliti da proračun uvijek mora biti uravnotežen. Nakon što se praznovjerje razotkrije, nestaje jedan od bedema koje svako društvo mora imati protiv nekontroliranog trošenja. Mora postojati disciplina u alokaciji resursa inače ćemo imati anarhistički kaos i neefikasnost. Jedna od funkcija starinske religije je da uplaši ljude s nečim što se može smatrati mitom kako bi se ponašali u skladu sa zahtjevima dugoročnog civiliziranog života."
Kada se oslobodimo nametnutih iluzija postaje jasno da je fiat valuta iznimno bitan socioekonomski faktor. Unutar zlatnog standarda, nerazvijenijim državama su često nametani nedemokratski pritisci budući da države nisu bile slobodne da kreiraju i uništavaju novac na način koji bi zadovoljavao želje i potrebe zajednice. Razlog tome bila je obveza držanja određene količine novca u opticaju u ovisnosti o količini zlatnih rezervi ili u ovisnosti o deviznim rezervama.
Za vrijeme Bretton Woods sustava, američka Vlada se obvezala na konverziju američkog dolara u zlato u iznosu od 35 dolara za uncu. U trenutku kada se realna vrijednost dolara smanjivala ili su javni i privatni sektor svojim ekonomskim aktivnostima uzrokovali povećanje tržišne vrijednosti zlata američka Vlada je uvijek plaćala 35 dolara za uncu zlata iako je realna vrijednost unce zlata bila mnogo veća. S vremenom zlatni standard je ukinuo Richard Nixon zbog troškova Vijetnamskog rata. Ovakvo ograničenje možemo donekle usporediti sa ograničenjem održavanja tečaja domaće valute fiksnim u odnosu na stranu valutu. MMF često zahtjeva od vlada nerazvijenih zemalja da pri izdavanju kredita svoj tečaj fiksiraju uz jednu od svjetskih valuta poput dolara i eura. Takvi zahtjevi pogoduju političkoj i ekonomskoj eliti unutar nerazvijene ekonomije zato što fiksiranje tečaja i umjetno postavljena visoka vrijednost domaće valute čini uvoz luksuzne robe koje nema na domaćem tržištu jeftinijim. Fiksiranje tečaja se često podcjenjuje, međutim ono ima velik utjecaj na vanjskotrgovinsku politiku zemlje.
Fiat valuta nije sama po sebi dovoljna za provođenje suverene državne politike i eliminaciju vanjskih pritisaka. Međutim, ako fiat valuta funkcionira unutar fleksibilnog fluktuirajućeg tečaja Vlada države se lakše može oduprijeti nedemokratskim pritiscima i "predviđanjima" rejting agencija.
Dobar primjer za to je Japan koji trenutno ima najveći deficit proračuna u odnosu na BDP u iznosu od 226 posto BDP-a. Nakon izbijanja Azijske krize Japan je ostvarivao velike deficite proračuna godinu za godinom. Rejting agencije značajno su snizile kreditni rejting Japana na što su reagirali mnogi ekonomski analitičari tvrdeći da će pad kreditnog rejtinga i ogromni deficit proračuna smanjiti povjerenje u japanski yen uzrokovati inflaciju i povećanje kamatnih stopa. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo. Potražnja za državnim obveznicama je i dalje velika, kamatne stope su niske, a inflacije nema na vidiku.
Globalna financijska kriza jasno je dala za naznačiti da kreditne rejting agencije ne treba shvaćati ozbiljno budući da su prije financijske krize redovito davali AAA rejtinge toksičnim financijskim derivativima poput CDO-a (Colateral Debt Obligation) dok u isto vrijeme vladama suverenih država koje imaju monopol na izdavanje vlastite valute predviđaju velike rizike insolventnosti te snižavaju kreditni rejting.
Implikacije fiat valute ukazuju nam da primjerice Vlada koju birači odaberu na izborima uvijek može kupiti sve proizvode i usluge koji su na prodaju u vlastitoj valuti. Fiat valuta omogućuje nam da ostvarimo sustav u kojem je država ograničena isključivo stvarnim resursima i političkim aspiracijama zajednice. Međutim, da bi takvo načelo zaživjelo u praksi potrebna je mnogo veća razina političke odgovornosti i jačanje direktno demokratskih mehanizama. Kazne za političku korupciju i gospodarski kriminal moraju biti drastične, a svi javni poslovi moraju biti otvoreni i transparentni i u svakom trenutku dostupni na uvid svakom članu zajednice. Zajednica može željeti manji ili veći državni aparat i javni sektor, fiat valuta čini izvedivim i jedno i drugo.
Međutim, implikacije fiat valute nisu razumljive velikoj većini populacije. Razlog tome prvenstveno leži u kompleksnosti samog monetarnog sustava i fiskalne politike. Riječ je o području oko kojeg se još uvijek lome koplja među ekonomistima, međutim treba imati na umu da se ovdje opisani procesi ne temelje na imaginarnim teoretskim pretpostavkama nego na činjenicama i deskriptivnom opisu operativnog funkcioniranja fiskalne i monetarne politike te monetarnog sustava od strane akademske zajednice sa Sveučilišta Missouri u Kansas City-u. Modern Monetary Theory je ekonomska škola koja vuče korijene iz početka devedesetih godina 20. stoljeća i u razdoblju do danas proponenti škole objavili su čitav niz znanstvenih radova koji se temelje na opsežnom istraživanju tokova novca i prirode kapitalističkog monetarnog sustava.
Postoje razlozi zašto se implikacije fiat valute nikada ne spominju u javnom prostoru. Financijskim elitama je u interesu da se te implikacije sakriju zato što im represivna fiskalna politika ide u prilog. Očigledno je da takva politika rezultira visokom stopom nezaposlenosti koja ograničava rast realnih plaća. Isto tako stvara dojam da si društvo ne može "priuštiti" poželjne socijalne politike poput javnog zdravstva i obrazovanja.
U trenutku kad se kao društvo probudimo iz sna i shvatimo da u fiat monetarnom sustavu nismo ograničeni imaginarnim granicama javnog duga nego prirodnim i ljudskim resursima mnogo lakše ćemo odbaciti okove kapitalizma i ostvariti punu zaposlenost, bolje radne uvjete, razvijati znanost i tehnologiju i živjeti u skladu sa politikom održivog razvoja. Mnogi će tvrditi da je riječ o nemogućem scenariju, međutim treba se prisjetiti da smo prije samo 5 stoljeća spaljivali ljude koji su tvrdili da je Zemlja okrugla.
Sve dok budemo tapkali u mraku i neznanju, veće su šanse za nove napade krupnog kapitala i političkih elita na plaće te javna dobra i usluge koji će nesumnjivo i dalje iskorištavati prednosti visoke nezaposlenosti i iracionalnog straha od javnog duga kako bi nastavili sa masovnim transferom bogatstva u ruke malobrojne, ali vrlo moćne financijske elite.
Izvori / reference:
Sumpor, M. (2002.) „Tržište državnih vrijednosnica"
hrcak.srce.hr/file/44103
Mosler, W. (2010.) „Seven Deadly Innocent Frauds of Economic Policy"
http://moslereconomics.com/wp-content/powerpoints/7DIF.pdf
Wray, R.L. (1998.) „Understanding Modern Money The Key to Full Employment and Price Stability"
Bell, S. (1998.) „Can Taxes and Bonds Finance Government Spending?"
http://estes.levy.org/pubs/wp244.pdf
Mitchell, B. (2009.) „Deficit spending 101 – part 1, part 2, part 3"
http://bilbo.economicoutlook.net/blog/?p=332
http://bilbo.economicoutlook.net/blog/?p=352
http://bilbo.economicoutlook.net/blog/?p=381
Cooper, P. (2010.) „Fiat Money and its Social Significance"
http://heteconomist.com/fiat-money-and-its-social-significance-2/
Country Comparison: Public Debt
https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/rankorder/2186rank.html
Pregled instrumenata i mjera monetarne politike HNB-a
http://www.hnb.hr/monet/instrumenti_i_mjere/2014/h-instrumenti-i-mjere_01-2014.pdf
Izvor: advance
