Implozija Federacije ljevice dogodila se upravo tamo, gdje se i očekivalo: na pitanju savezništava za izbore. To nikad razrješeno prokletstvo osudilo je vanparlamentarnu ljevicu na "entropiju": Bez kulturnog i političkog prekida, sa opsesijom izborima nećemo dospjeti nikamo.

Početkom mjeseca dvije najvažnije komponente Federacije ljevice Prc i PdCI (Partito della Rifondazione comunista-Partija ponovo osnovanih komunista i PdCI –Partito democratico Comunisti Italiani –Demokratska partija talijanskih Komunista) razdvojile su vlastite sudbine i tako osujetile eksperimenat zajedništva stvoren 2009 godine.

Motiv? Izborne koalicije. Rukovodioci PdCI kao Diliberto, Salvi i Patta su eksplicitno objelodanili vlastiti cilj, koji postoji već odavna, da se ujedinje sa Pd (Partito democratico – nekadašnji komunisti prije 1990.prim. prev.- za koje su iznenada otkrili da su socijaldemokrati!?), što bi dozvolilo povratak u Parlament dva ili tri predstavnika ljevice.

Paolo Ferrero – predsjednik Rifondazione comunista već odavna zaziva listu ljevice, alternativnu u odnosu na Partito democratico, sa daleko odlučnijim programom protiv "trojke" (MMF, Europske Centralne Banke i EU), koja bi bila u savezništvu s nekim drugim političkim snagama (kao što je Idv - Italia dei valori- Italija vrijednosti ili Alba- Zora- Alleanza beni comuni, Lavoro, Ambiente – Alijansa javnih dobara, rada i ambijenta). Paolu Ferreru je naime sasvim jasno, da bilo sa starim bilo s novim izbornim zakonom ne bi prešli propisani izborni prag za ulazak u Parlament.

Sa vrlo izdiferenciranim pozicijama unutar članstva samih tih partija radi se o dva različita načina, da se shvati i postigne potpuno isti cilj: ulazak u Parlament.

Upravo je u tome "prokletstvo" ostataka vanparlamentarne ljevice u Italiji, a to se prokletstvo povlači još od 2008 godine, kada je Bertinotti stvorio političku inovaciju, koju je nazvao Arcobaleno - Duga, a ta se "Duga" pretvorila u njegov labuđi pjev. Tako je, eto, rasuto maleno bogatstvo, koju je Rifondazione comunista uspjela sakupiti nakon raspada Komunistička partija Italije, blago koje je uništeno, jer su samljevene one snage ljevice, koje su sudjelovanje s Prodijem u njegovoj posljednjoj vladi (a ta je vlada pala zbog žene ministra Mastelle, a nipošto zbog problema penzija, rada, ili vojnih misija u inozemstvu, iako je u tom Parlamentu sjedilo 70 predstavnika ljevice).

Prvi put nakon Drugog svjetskog rata ljevica se našla izvan Parlamenta i postala je – ne po svojoj vlastitoj volji – vanparalamentarna ljevica.
A to nije bila jedina novost. I dok je pad Prodija ponovo vraćao u sedlo Berlusconija, u Italiji i u Europi pojavila se i počela žnjeti žrtve ekonomska kriza, ustvari latentna još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

I dok je kriza počela ujedati proleterske slojeve i malo pomalo proletarizirati srednje slojeve stanovništva, ljevica se našla izvan Parlamenta i njena je najveća briga postala kako da se u njega vrati, a ta se briga sistematski pokazivala važnijom od bilo kakvog promišljanja antagonističke uloge zaista klasne ljevice unutar krize kapitalističkog sistema.

Nigdje ne stoji zapisano, doista, da klasna pretpostavka i pretpostavka alternative vlasti može postojati samo i jedino ukoliko je predstavljena u Parlamentu. Prisutnost ljevice u institucijama može pomoći i može dati bočnu podršku, ali nikako ne može određivati društveni i politički konflikt. Naročito ne u trenutku u kojem reorganizacija kapitalizma ima za cilj nametnuti totalnu dominaciju kapitala nad radom, po cijenju izjedanja ili uklanjanja svih posredničkih tijela, koji su u proteklim decenijama osiguravali koncentraciju i predstavljanje izvjesnog dijela društva.

Ukoliko se ovakav scenarij već mogao iščitati u ratificiranju traktata i dogovora, koje je nametala Europska Unija, od 2010 nadalje (oni su doveli do izlaska sa scene Berlusconija) sa vladom Montija ove su namjere postale kristalno jasne i prokleto zle. Pravila, subjekti igre pa i samo polje političkog konflikta totalno su ispreturani i radikalno promijenjeni. Čak su i same izborne institucije (od Parlamenta do lokalnih autonomija) došle pod komesarsku vlast europskih oligarhija, koje su iznebuha donošenje svih izvršnih odluka postavile vertikalno, kako bi bili u stanju odgovarati na ritmove i konflikte nametnute globalnom kompeticijom.

Jednom riječju svijet u kojem od sada moramo živjeti i boriti se sasvim je promijenjen, on je potpuno drugačiji i posve različit od onog, koji je postojao u posljeratnim decenijama i čak sasvim drugačiji od onog u zadnjih dvadeset godina, nazvanih "Drugom republikom", rođenom iz pepela takozvane Tangentopoli (velike korupcionaške afere izazvane skandaloznom visinom mita, koje su političke partije uzimale od izvođača radova, industrijalaca i sl. kako bi ih podržavale. Skandal je izbio odmah nakon pada Berlinskog zida. Prim. prev.).

A da je tome tako dokazuje i činjenica da se ostaci prve sezone antipolitike (koja je izbacila na površinu Berlusconija, dovela do porasta Lege – Sjevernog Saveza - i natjerala Ds – Demokratici di sinistra – Lijeve Demokrate, bivše komuniste prim prev-.da se udruže s dijelom Demokršćana) danas nalaze na nišanu novih i jako destabilizirajućih snaga; bilo da se radi o vrhu (Monti i "montijevci" razmješteni po različitim partijama) bilo da se radi o nižim slojevima društva (Pokret 5 zvijezda koji rastura socijalnu sliku i oduzima glasove protesta u prvom redu ljevici).

No bivše parlamentarne partije ljevice nisu se uspjele osloboditi nostalgije za "malim starinskim svijetom" (roman Antonia Fogazzara iz 1895, prim prev.) i neprestano su mozgale i iscrpljivale se oko izbornih savezništava, makar u njima morali zauzimati podređeni položaj (prema Partito democratico – Demokratskoj partiji ili drugim članovima političkog saveza) i bez da su uspjeli ponovo osvojiti i najmanju marginu političkog identiteta, autonomije, nezavisnosti, organizacijske snage ili osvajanja političkog cilja, kojeg bi ubacili i postojeći socijalni konflikt i u uslovima vanparlamentarnosti.

Izgleda da ta sposobnost ostavljanja utiska na javnost čak i bez poslaničkih zastupnika jeste talent, koji pripada samo političkim formacijama do te mjere izmiješanim i nečistim kao što su Radikali ili Pokret 5 zvijezda Peppe Grilla.

Isuviše lako postali smo proroci u otvorenom pismu, koje smo uputili Federaciji Ljevice, u mjesecu rujnu 2010, kad smo ukazali upravo na taj "psihološki kavez" više nego politički, kao na klicu, koja će nastaviti proždirati preostale životne snage talijanske ljevice, sve dok je ne dovede do entropije. Taj je kavez po našem mišljenju mogao i morao biti slomljen prije svega kulturnom revolucijom provedenom među i unutar partijskih boraca i aktivista, "glasača" ljevice.

Sa Federacijom ljevice došlo se do klađenja, od kojeg smo na kraju krajeva morali odustati. Kako? Na taj način što smo smjesta otvorili konflikt oko identiteta i funkcije klasne ljevice – i komunista – unutar krize, oko organiziranja različitih društvenih segmenata, o tome kako dati sredstva za ulazak u socijalni konflikt, razjašnjavajući istinsku prirodu tog konflikta i borbe na ljevici nakon mnogo godina razorne utrke u "grabljenju fotelja".

Pravi je izazov, međutim, kako ponovo vratiti na polje sukobljavanja "perspektivu", odnosno sliku moguće promjene kao opće ideje koja pokreće i nadahnjuje muškarce i žene. Radi se o promjeni koja nije niti može biti kompatibilna sa diktatom Europske Unije, niti sa Montijem i montizmom, pa dakle ni sa Pd – Demokratskom partijom, koja prihvaća temeljne parametre tog diktata. Danas, unutar same krize, sve je manje onih koji su spremni da našto riskiraju imajući kao perspektivu povlačenje za kaput Bersanija (predsjednika PD-a prim. prev.).

Možda su okrenuli glavu na drugu stranu ili su odlučili da ne glasaju, ali kad ponovo svrnu oči ovamo, voljeli bi ugledati nešto ili nekoga tko namjerava prevrnuti stol, kao početak.

Talijanska ljevica na raskršću
Dvije komunističke partije biraju dvije različite opcije

Odmah nakon izbornog poraza 2008 dvije glavne partije talijanske ljevice, Partija ponovno osnovanih komunista (PRC sa 30 tisuća članova) i Partija Talijanskih Komunista (PdCI sa oko 20 tisuća članova) bile su započele proces ujedinjavanja: odbijanje prve (PRC-a) od ovih partija da nastavi s fuzijom, kako bi stvorile novu jedinstvenu marksističku partiju, kako je to predlagala PdCI (Partito dei Comunisti Italiani Partija Talijanskih Komunista), dozvolilo je jedino ujedinjavanje dvaju naslova, dok je svaka partija ostajala nezavisna i nije odustajala od vlastitog identiteta. Tako se pojavila Federazione della Sinistra – Federacija ljevice (FdS).

Tri subjekta u jednom

PdCI ( Partito dei Comunisti Italiani - Partija Talijanskih Komunista) nastavila je slijediti put prepoznatljivog identiteta za talijanski komunizam, onaj Palmira Togliattija i Enrica Berlinguera, dok je PRC zadržala više eklektičnu strukturu, noseći u svojoj matici drugove iz "Democrazia popolare" (Radničke demokracije), partije ekstremne ljevice, koja se rasula početkom devedesetih godina prošlog vijeka, a u čijim je strukturama bilo trockističkih i maksimalističkih struja.

"Najortodoksnija" lenjinistička struja unutar Rifondazione comunista, koja je bila okupljena oko časopisa "L'Ernesto", kojeg su uređivali bivši senator Fosco Gianini i Fausto Sorini, prešla je u Partiju talijanskih komunista (PdCI) prošle godine. Zatim su tim dvjema partijama unutar FdS – Federacije ljevice - prišle dvije laburističke organizacije "Socialismo 2.000" i "Lavoro-Solidarietà" (Rad i solidarnost), koje se žele ujediniti u novu "Partito del lavoro" (Partiju rada), pod vodstvom Cesare Salvi-ja i Gian Paola Patta. Radi se o maloj socijaldemokratskoj grupaciji, lijevo orijentiranoj, koja se prvenstveno oslanja na sindikate.

Dvije potpuno različite strategije

3. studenog ove godine održan je jedan od najmučnijih sastanaka u vrhu Federacije ljevice (FdS) nakon kojeg bi i to iskustvo moglo dospjeti do vlastitog kraja. Između PRC i PdCI došlo je do ponovnog razlaza.

Radi se o dvije različite strategije i nikakav kompromis nije moguć: s jedne strane Paolo Ferrero, valdez (valdezi su jedna protestantska vjerska sekta, koja već stoljećima postoji i planinama Piemonta, prim. prev.), koji je došao iz "Proleterske demokracije" te je izabran za Sekretara Rifondazione comunista, želi stvoriti izvjestan pol antikapitalističke ljevice protiv svega i protiv svih, dok s druge strane Oliviero Diliberto, pragmatički lider partije Comunisti Italiani, profesor rimskog prava i veliki prijatelj Kine, želi izgraditi veliko savezništvo sa svim snagama lijevog centra.

Sa svoje strane on je odlučio raditi na stvaranju lijevog centra i sa grupom promotora Partije rada. Lider te političke grupacije, Gian Paolo Patta, ovako je obrazložio taj politički izbor: "Implozija partije tako zvane Druge Republike mogla bi dovesti do krize i same ideje politike, pa sljedno tome i demokracije. Zbog toga je potrebno stvoriti branu što šireg saveza lijevog centra."

Federacija ljevice (FdS) morala je uzeti na znanje kako više ne postoji zajednički cilj dvije njezine glavne komponente. Jezikom koji se ne služi političkim žargonom to jednostavno znači da je ta Federacija mrtva i čini se da je definitivno zakopana i sama pretpostavka o dvije komunističke partije, koje se ujedinjuju, kako su to odavno prediđali mnogi politolozi, ali entuzijazam glasača to mišljenje nije uzimao u obzir. Na takvo mišljenje navodilo je poznavanje historije, ciljeva i metoda rada sasvim drugačijih u Partito di Rifondazione od onih u Comunisti Italiani.

Problem "korisnog glasa"

Ukoliko je s jedne strane teško pronaći kompromis sa Partito Democratico (PD), koja je sve manje partija ljevice, nije lako ni okrivljivati PdCI - Talijanske komuniste ni laburiste: svi izborni rezultati posljednjih godina govore da izborno tijelo talijanske ljevice uvijek kažnjava podjele.

To se već pokazalo 2008. godine sa projektom "Sinistra Arcobaleno" (Ljevica "Duga"), koja je trebala postati alternativom za PD (Demokratsku partiju), a pretvorila se ustvari u "de profundis" klasne ljevice u Talijanskom parlamentu, jer nijedan od komunističkih ili socijalističkih zastupnika ljevice nije bio izabran niti u Parlament niti u Senat. To isto pokazali su nedavni administrativni izbori na Siciliji: "Izbori su pokazali kako su zbog unutarnjih podjela glasači kaznili i DS i radikalnu ljevicu", izjavio je Gian Paolo Patta.

Pragmatski purizam?

Radi se dakle o dvije potpuno različite vizije: s jedne strane smatra se da Federacija ljevice mora biti potpuno alternativna lijevom centru, izgrađujući jedan antikapitalistički projekt i riskirajući da postane još marginalnija, nego što već jest, i da ne uspije dobiti ni jednog jedinog zastupnika u Parlamentu; s druge strane misle, da historijska faza u kojoj se zemlja nalazi nameće umjerenija rješenja, u kojima će možda komunisti moći izvršiti pritisak, kako bi političku ravnotežu pomaknuli uljevo.

Paolo Ferrero i Rifondazione comunista pristalice su, gotovo kompaktno, prve hipoteze, iako unutar i same te partije Claudio Grassi, član CK partije uz Ferrera, glasno upozorava: "Tko podcjenjuje pet godina provedenih van Parlamenta - politički je neodgovoran"! Dakle nesigurnost u pogledu rečenog opredjeljenja postoji i u Rifondazione comunista.

Da li je moguće savezništvo sa PD (Demokratskom partijom)?

Talijanski komunisti osporavaju opredjeljenje Rifondazione comunista: usamljenost Federacije ljevice ne bi politički dovela ni do čega i došlo bi do odbijanja da se unutar PD – Demokratske partije – u svakom slučaju masovne i sa širokom narodnom bazom - ohrabre tendencije povezivanja s radničkim pokretom, koje bi trebalo prihvatiti i povući ih za sobom, kako bi se stvorile neophodne i većine, "korisne" za radničku klasu.

Ovdje se misli na drugu verziju popisa namjera sekretara Demokratske partije Pier Luigija Bersnija, koji želi okrenuti leđa iskustvu tehničke vlade Maria Montija (neo-liberističkog bankara, što ga nije birao narod, odgovornog za pravu socijalnu mesnicu, koja je nastala u Italiji) i izgleda kako bi taj htio ponovo dovesti PD na socijaldemokratski i labouristički put.

Komunisti se ne smiju izolirati

Sekretar partije Comunisti Italiani, Oliviero Diliberto, nije propustio da riječima išiba svog kolegu iz Rifondazione, Paola Ferrera: "Komunisti se u Italiji neće ponovo podići sjajnom izolacijom". I nastavio: "Nastojat ćemo vratiti komuniste u Parlament, u naporu da stvorimo zajedničke puteve ljevice, kako bi spriječili pobjedu snaga desnice, kako bi nastojali arhivirati i period Berlusconija i period Montija".

Političar iz Sardinije, Diliberto, na kraju je zaključio: "Izazov i borba na političkom polju je između tehnokracije, kako smo je upoznali ove godine, koja je doslovno razorila tolika dostignuća radničke borbe i svijeta rada iz prošlog stoljeća i novog lijevog centra, koji bi mogao konačno otvoriti sezonu društvenog napretka. S jedne strane doživljavamo kraj reprezentativne demokracije i države blagostanja, a s druge strane postoji mogućnost, koju moramo provjeriti, da promijenimo politički kurs zemlje i kontinenta. Jake tajne snage političke moći odavno su izabrale svoju stranu. I mi kanimo učiniti isto. I to činiti skrušeno, svjesni vlastitih granica, ne odustajući od duha zajedništva. Ne znamo još pravila igre (novog izbornog zakona u donošenju prim. prev.) Ali smo svjesni jednog: naša je dužnost pokušati, a ne izolirati se; moramo ostati na polju sukoba gradeći savezništva, kako bi pobijedili, a ne samo sudjelovali. To je ustvari i dužnost nas komunista".

Živjeti u kontradikcijama...

Cilj ove historijske faze je izići iz talijanske anomalije i on to mora postati za talijanske komuniste, pa tako i za PdCI, a to znači pomaknuti odnose snaga u društvu što je više moguće u korist rada, sve jače napadnutog od političkih manevara, koji dovode do recesije, od neprestanog jačanja i rasta velikih kapitalističkih monopola i od povratka najvulgarnijih oblika eksploatiranja, rješavajući neposredne probleme radničke klase i istovremeno predstavljajući za nju budućnost lišenu eksploatacije.

Da bi to postigli potrebno je izaći na kraj s populizmom Beppe Grilla kao i neoliberističkih zamki Centralne Europske Banke (CBE) i jakih kapitalističkih grupacija putem širokog razvijanja snaga ljevice, koje će moći dati snažnu podršku i postaviti se na čelo pravednih zahtjeva sindikata FIOM (Federazione italiana operai metalmeccanicc- prim. prev.),ratobornog sindikata metalskih radnika. Za to bi ostajanje u rovu maksimalističkih pozicija dovelo talijanske komuniste do izolacije u odnosu na široke narodne slojeve.

Na pedesetpetogodišnjicu smrti velikog talijanskog komunističkog rukovodioca, Giuseppe Di Vittoria, koji je u mladosti bio anarho-sindikalist, mogli bismo kazati njegovim riječima:
"Čistoća nakana na svijetu ne vrijedi toliko koliko vrijedi snaga".

Rifondazione Comunista izabrala je čistoću principa, Comunisti Italiani izabrali su snagu. Vidjet ćemo kako će se sve to razvijati, ali jedno je jasno: u igri je i sama budućnost komunista u Italiji.

Izvor: Advance