Povodom završetka lokalnih izbora ovih dana, vrijeme je za analizu rezultata kojom ćemo ukazati čitateljima što znače rezultati lokalnih izbora u Republici Makedoniji na međuetničkom i geopolitičkom planu.

Nakon relativno duge i bolne političke krize u Makedoniji, koja je trajala više od mjesec dana, i o kojoj sam već pisao, pod pritiskom Europske Unije ona je utihnula i raspisani su lokalni izbori na kojoj su sudjelovale sve značajne političke stranke u Makedoniji. (više: Velika politička kriza trese Makedoniju)

Lider VMRO-DPMNE-a Nikola Gruevski Već u prvom krugu koalicija "Za bolju Makedoniju" predvođena vladajućom strankom VMRO-DPMNE koju predvodi Nikola Gruevski je doslovno pomela svog najvećeg konkurenta, koaliciju pod sloganom "Budućnost sada" predvođena Brankom Crvenkovskim, lidera SDSM-a, pobjeđujući u čak 56 općina nasuprot samo 4 općine koje je osvojila koalicija predvođena socijaldemokratima.

Nikola Gruevski je pokazao da je u ovakvoj konstelaciji političkih odnosa u zemlji doslovno nepobjediv, i da njegova izuzetno moćna propagandna i glasačka mašinerija njemu osigurava još najmanje nekoliko godina sigurnu poziciju na vladajućem političkom tronu. Jedini način da opozicija ozbiljno ugrozi poziciju Gruevskog i uzdrma njegovu vlast, su reforme u vrhu SDSM-a, vjerojatno novi lider koji će biti sposoban ujediniti cijelu opoziciju i ponuditi izdržljive programe i koncepte za bolju budućnost zemlje.
Lider SDSM-a Branko Crvenkovski Što donose rezultati lokalnih izbora na međuetničkom i geopolitičkom planu?

No ono što zabrinjava i je cilj analize, nije apsolutna pobjeda VMRO-DPMNE-a, već općine u koje je pobjedila DUI (Demokratska Unija za Integraciju) na čelu s Alijem Ahmetijem, bivšim političkim pretstavnikom tzv. "ONA" ("Oslobodilačke narodne Armije" Albanaca) koja je 2001 godine ubijala legitimne pripadnike makedonskih sigurnosnih snaga u višemjesečnom ratu, a ne konfliktu, kako se želi prikazati. To nije bio konflikt (oružani sukob), već je imao sve potrebne elemente rata.

DUI je odnio pobjedu u 7 općina, sve u zapadnom dijelu Makedonije, koji je većim dijelom zacrtan u famoznom projektu, započetim još 1878. godine u Prizrenu (Prizrenska liga) pod imenom "Velika Albanija" .

Karta "zajedničke države Albanaca - Velika Albanija" Projekt pod imenom "Velika Albanija" je većim djelom ostvaren, oko 70%, a ostale su još 3 komponente koje su relativno ostvarive i zadovoljavaju osvajačke apetite ekstremnih Albanaca koji sanjaju o državi koja će ujediniti sve Albance u regiji. Komponente koje albanski ekstremisti nastoje inkorporirati u tom projektu su dio zapadne Makedonije (općine Struga, Kičevo, Debar, Tetovo, Gostivar, dio Skoplja i Kumanovo), općine na jugu Srbije (Medveđa, Preševo i Bujanovac - naseljene većinskim albanskim stanovništvom) i jug Crne Gore.

Upravo su općine u zapadnom dijelu zemlje dobile, ili već imale, gradonačelnike Albance, i danas, kao nikada prije, etničke granice su jasno iscrtane. Ono što još više zabrinjava su teritorijalne aspiracije sadašnjih gradonačelnika (osobito novog gradonačelnika Kičeva, općina koja je do sada imala Makedonca za gradonačelnika) koji su na vrlo romantičan način tijekom izborne kampanje javno govorili o stvaranju "Velike Albanije" od Struge do Kumanova, objavljivali svoje slike s kalašnjikovima iz 2001 kada su se digli protiv države, i na taj način osvajali glasove elektorata, od kojeg je ogroman dio došao avionima iz dijaspore (SAD, Švicarska, Austrija, Njemačka, Hrvatska itd.) samo da bi glasovao, bez obzira što ne živi već dugi niz godina u Makedoniji, i ne dijeli probleme svakodnevnog života građana u tim općinama. Ali bez obzira na to što su njihove pobjede nelegitimne, one su legalne, i to donosi nove izazove na makedonskoj političkoj sceni, koja će u budućnosti biti izuzetno turbulentna.

Kako albanska politička elita ostvaruje svoje secesionističke snove u Makedoniji?

Da bi se mogli shvatiti razlozi i uzroci "velikoalbanskih snova" ekstremnih albanaca, potrebno je vratiti se u ne tako davnu prošlost i jasno pokazati prstom tko je, i zašto, iz makedonskog političkog bloka omogućio njihovo ostvarivanje.

2004. godina, je godina koju će Makedonci još dugo nositi u sjećanju. To je godina kada je, kako mnogi kažu, "Makedonija prodana". Godina kada su SAD priznale Makedoniju pod Ustavnim imenom, ali i godina kada je na nelegitmnom referendumu izglasana nova teritorijalna podjela zemlje od koje su najviše koristi izvukli jedino Albanci.

Većina općina u zapadnoj Makedoniji koje su do 2004. godine imale Makedonce za gradonačelnike, pripajanjem okolnih sela, koje nikada nisu ni gravitirale prema tim gradovima, su preko noći postale većinski albanske, i to sve "u duhu suživota i Ohridskog mirovnog sporazuma". Najbolji primjer za to je grad Struga koji se nalazi u jugozapadnom dijelu zemlje, gdje je tadašnji premijer Vlado Bučkovski (tada desna ruka Branka Crvenkovskog) pod opsadom gnijevnih građana jedva izvukao živu glavu zbog toga što je njegova stranka SDSM, na referendumu koji je definitivno bio nelegitiman zbog izuzetno niske izlaznosti, provodila kampanju pod motom "neka pitanja ne zaslužuju odgovor", čime se željelo poručiti da pitanje o teritorijalnoj podjeli, i što se time dobija, a što gubi - ne zaslužuje odgovor!

Također, naivno je govoriti i misliti da je SDSM samo na svoju inicijativu potpomogao donošenje Zakona o teritorijalnoj podjeli. Veliku ulogu u tome su imale i Sjedinjene Američke Države koje su iste godine priznale Republiku Makedoniju pod Ustavnim imenom, a zauzvrat tražile udovoljavanje Albancima, koje već dugi niz godina koriste kao svog ključnog igrača u ostvarivanju svojih interesa na Balkanu. Zašto je tadašnja vlast udovoljila interesima SAD-a i njihovom ključnom igraču - Albancima, još se ne zna.

Bitan faktor u ostvarivanju secesionističkih snova Albanaca u Makedoniji je i obilježavanje teritorija. Ovo je zadnjih godina poprimilo veće razmjere, i ne bi bilo čudno, da kada neki stranac putuje kroz zapadni dio zemlje, osobito kroz mjesta gdje žive Albanci, pomisli kako putuje kroz neku muslimansku zemlju.

To je tako zbog brze gradnje islamskih vjerskih objekata - džamije arapskog stila, koji nisu obilježje albanaca koji žive u regiji ukoliko se uzme u obzir prijašnji izgled vjerskih objekata. Zadnjih 10 godina one se gradu masovno, po nekoliko u svakom većem albanskom selu, i osobito kraj prometnica kako bi bile lako uočljive, pa se time želi obilježiti teritorij koji "je" albanski.
Džamija u arapskom stilu u Makedoniji Gradnja u tom stilu sama po sebi je za neinformirane izuzetno čudna, ali ukoliko se malo dublje pogleda ko financira izgradnju to je sasvim normalno i za očekivati. Izgradnju muslimanskih vjerskih objekata u arapskom stilu, usporedno s financiranjem vehabizma na ovim prostorima o kojem ću naknadno pisati, financiraju ni manje ni više nego bogate monarhije među kojima su najdarežljiviji Katar, Saudijska Arabija, Kuvajt i Egipat.

Kako stati na kraj velikoalbanskim apetitima i budućnost Makedonije

Ekstremizam, nebitno sa koje strane on dolazio, za zdravi razvoj jedne demokratske zemlje kao što je Republika Makedonija nije poželjan, i ukoliko postoji, potrebno ga je iskorijeniti koliko god je to moguće.

Najbolji i najefektivniji metod spriječavanja "albanizacije" zapadne Makedonije je ukidanje sadašnje teritorijalne podjele zemlje i sa time spriječavanje pripajanja nekih planinskih albanskih sela koji uopće ne gravitiraju prema gradovima gdje Makedonci imaju šanse biti većina. Zašto to do sada nije učinjeno i ta velika nepravda koja je nanesena makedonskom narodu nije ispravljena, odgovor se ne može tražiti kod socijaldemokrata, već kod VMRO-DPMNE koji je na vlasti od 2006 godine.

Nikola Gruevski kao lider te stranke je do sada imao mogućnost to promjeniti, ali očito za to nije imao hrabrosti zbog koalicije na centralnom nivou s Alijem Ahmetijem liderom albanske DUI. Prema Ustavnim izmjenama iz 2001, u suglasnosti s Ohridskim mirovnim sporazumom ko god da je na vlasti iz makedonskog bloka, mora koalicirati s jednom albanskom strankom. Puno bolja alternativa za DUI je DPA (Demokratska partija Albanaca) na čelu s Menduhom Tačijem, slažu se mnogi. Ali je zbog trenutne koalicije takav potez Gruevskog opasan po njegovu vlast, jer bi albanski partner mogao vješto odglumiti političku krizu i napustiti koaliciju, širiti međuetničke tenzije, nemire diljem zemlje i sl. Ono što je neopravdano sa strane Gruevskog je što za ovakvo stanje i poraz u gore navedenim općinama okrivljuje Crvenkovskog. Zaključak je taj da je Crvenkovski nakon 2004 godine politički kažnjen i do dana današnjeg nije bio na vlasti, ali nakon punih 7 godina vladavine Gruevskog nije korektno pozivati se na nečije pogreške, a pritom imati instrumente za te pogreške ispraviti.
Ali Ahmeti u maskirnoj uniformi terorista 2001 godine i Ali Ahmeti danas Na ovim izborima smo imali priliku vidjeti još nešto što je za pohvalu i za vlast i za opoziciju, nešto što je nedostajalo makedonskom političkom bloku.

Vladajuća stranka VMRO-DPMNE i opozicijska SDSM su postigle dogovor o zajedničkom nastupu u Strugi i Kičevu. Ujedinile su narod kako bi Struga ponovno dobila gradonačelnika Makedonca, a Kičevo zadržalo gradonačelnika Makedonca. Nisu uspjele, zbog izuzetno podle igre albanskog političkog bloka koji je financirao dolazak oko 8000 Albanaca iz dijaspore i tako dobio izbore na nelegitiman način. Ali bitno je ujedinjenje koje će, nadajmo se, na sljedećim izborima ispuniti svoj cilj.

Ukoliko ne dođe do promjene u teritorijalnoj organizaciji zemlje gdje su općine puno samostalnije u donošenju odluka na lokalnoj razini, sa ovom konstelacijom odnosa, budućnost zemlje u obliku kakvog sada poznajemo bit će neizvjesna, a pozivi albanskih političkih lidera, gradonačelnika i nevladinih organizacija o federalizaciji zemlje, secesiji teritorija gdje su na vlasti, promjeni imena, a samim time i identiteta većinskog makedonskog stanovništa i moguća destabilizacija zemlje ukoliko do toga ne dođe, kao jedini način za ulazak u posrnulu Europsku Uniju i NATO savez, bit će sve glasniji.

Samoprozvana "Republika Ilirida". Na nedavnim prosvjedima u Skoplju - islamističke zastave Naravno, kako će se stvari odvijati ovisi i o odnosima između Kosova i Srbije odnosno hoće li Kosovo biti podjeljeno. Ukoliko bude, Albanci će preko Makedonije nastojati nadoknaditi izgubljeni dio, što svakako nije dobro i već sada se mora krenuti u pronalaženju rješenja kako to spriječiti.

Izvor: Advance