Ako promatramo na koji način se naši političari odnose prema antifašizmu, posebno prema obilježavanju Dana antifašističke borbe, razvidno je da među njima možemo razlikovati bića osmišljenog vremena skrbi o životu od besmislenih bića kojima vrijeme služi kako bi mogli producirati smrt i nepravdu.
Odnos čovjeka i vremena omiljena je tema u filozofiji i religiji iz jednostavnog razloga što je čovjek jedino biće koje ima svijest o vremenu. Ta svijest nas čini povijesnim bićima, zbog te svijesti i nastaje povijest kao posebno ljudsko mjesto s posebnim vremenom.
Chesterton, primjerice, razlikuje duhovno od materijalnog vremena. Materijalno vrijeme je ono koje se odnosi na starenje i propadanje tijela ili materije. Na to vrijeme ne možemo utjecati i ono nas, kao ljude koji osmišljavaju vlastitu egzistenciju, previše i ne zanima.
Duhovno ili povijesno vrijeme je baš naše vrijeme, na to vrijeme možemo utjecati, to vrijeme možemo stvarati, prihvaćati, odbijati, potvrđivati. Ono razotkriva našu ljudskost.
U tom vremenu zbiva se rađanje ili smrt vrijednosti. Fašistički pokret se borio za vrijeme smrti vrijednosti, zbog toga je komunicirao pljačku, ubojstva, silovanja, osvajanje teritorija, formiranje logora, oduzimanje slobode, kategorizaciju ljudi na više i manje ljude.
Antifašistički pokret je, naprotiv, nastao kao pokret koji želi zaustaviti fašističko vrijeme smrti vrijednosti i stvoriti vrijeme života, mira, ravnopravnosti, sigurnosti i ljudskog dostojanstva.
Obilježavanja Dana antifašističke borbe nije ništa drugo nego naše očitovanje jesmo li baštinici, protagonisti, stvoritelji i konzumenti povijesti smrti, rata i neravnopravnosti ili povijesti života, mira i ravnopravnosti.
Kako se odnosimo prema Danu antifašističke borbe, tako se odnosimo prema cjelini povijesti, a to znači, budući da je povijest ljudsko djelo, da se tako odnosimo prema cjelini ljudskosti. Kako se odnosimo prema povijesti, tako se odnosimo i prema drugom čovjeku.
Poznavatelji filozofije znaju da se u fenomenologiji raspravlja o konstituiranju psihofizičkog individuuma. Kada se neki čovjek nađe pred nama, on se nalazi kao pojedinac jedinstvenog psihofizičkog života.
Pred nama, dakle, nije samo tijelo, iako mi vidimo tijelo, pred nama se nalazi čovjek kao vrijednost. Mi se ili uživljavamo u svijet vrijednosti tog ljudskog bića ili ga odbacujemo i želimo ga uništiti.
Fašistički refleks je refleks odbacivanja i uništavanja drugog ljudskog bića. Za aktiviranje ubilačkog fašističkog refleksa, sasvim je dovoljno da neki psihofizički individuum, primjerice, progovori neprijateljskim jezikom ili da se izjasni kao pripadnik neke nepoželjne nacije ili religijske zajednice.
Tada se aktivira fašistički refleks koji čovjeka ispred sebe reducira na bezvrijedno tijelo koje se može smjestiti u logor, pretući, potjerati s radnog mjesta, uzeti mu stan, pretući ga, silovati, protjerati ili ubiti.
Neka vremena su fašistička vremena, ali i u nekim demokratskim vremenima, neki ljudi su ljudi fašizma.
Sjećam se kada se početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je Hrvatska krenula putem demokracije, na kojem, na našu žalost, nije daleko odmakla, pojavila ideja da tzv. nacionalnu grupu predmeta, a to su hrvatski jezik, povijest i geografija, mogu predavati isključivo Hrvati. Ovu ideju zastupali su ljudi fašizma.
Ideja nije prihvaćena jer da je, to vrijeme bi bilo vrijeme fašizma. Fašizam je na djelu svaki put kada se želi nekoga negirati zbog nekog njegovog pozitivnog identiteta.
Ako bismo ovo primijenili, primjerice, na Isusa Krista, mogli bismo reći da je on bio prototip antifašista. Zbog svog zalaganja za druge i zbog otpora prema bešćutnom vremenu, završio je na križu.
Isus Krist je, dakle, u prenesenom smislu, bio antifašist na križu. Krist i fašizam naprosto ne idu skupa. Toga bi trebali biti svjesni svi oni koji se u Hrvatskoj danas pozivaju na Krista, mrze Srbe i urliču ”Za dom – spremni!”
Takvi se pozivaju na Domovinski rat kao na izvor antifašizma. Ne, Domovinski rat ima povijest i on pripada povijesti, s Domovinskim ratom ne počinje povijest. Ne počinje povijest ni s Drugim svjetskim ratom.
Povijest nas dočekuje, ona je prije svakog čovjeka. Mi našom prosudbom donosimo sud o prošlim događajima. Za mene su borci antifašističkog pokreta i branitelji iz Domovinskog rata na istoj strani povijesti. Oni se razlikuju samo po dobi, razlika je generacijska, ne i supstancijalna.
Branitelji koji, da se slučajno vremeplovom mogu vratiti u 1941. godinu, ne bi bili u Brezovici nego u Pavelićevim povorkama, ne pripadaju ni mojoj povijesti ni mojoj državi, ali oni ne pripadaju ni ovoj državi koja slavi one koji su se 22. lipnja 1941. okupili u Brezovici kako bi se suprotstavili fašizmu.
Obilježavanje Dana antifašističke borbe ujedno je obilježavanje činjenice da branitelji iz Domovinskog rata nisu, u povijesnom smislu, samonikli, oni imaju povijesne pretke i uzore – to su antifašisti.
Njihova borba, dakle, nije izolirana, ona pronalazi sućutno uho među borcima antifašističkog pokreta.
Pojedinci mogu donositi sud o povijesti, no to nije sud vremena u kojem živimo. Taj sud počinje tamo gdje počinje granica tog pojedinca, baš kao i što prestaje biti relevantan na granici na kojoj završava egzistencijalni realitet tog pojedinca.
Konkretno, neki branitelji iz Domovinskog rata mogu smatrati da Hrvatska i Domovinski rat nikakve veze nemaju s antifašističkim pokretom i da je Domovinski rat početak naše povijesti.
Takvi branitelji su u višestrukoj zabludi. Dovoljno je da pogledaju kalendar i da u njemu potraže sve dane koje je ova država prepoznala kao dane s kojima se identificira i koje smatra vrijednima.
Jedan od tih dana je i Dan antifašističke borbe. Konfrontiranjem Domovinskog rata s antifašističkim pokretom negira se realitet Hrvatske kao države.
To čine svi oni koji ne obilježavaju Dan antifašističke borbe, ali i oni koji ga, silom prilika, obilježavaju, ali nemaju snage donijeti zakone koji će iz Hrvatske protjerati sve fašističke simbole i pokliče.
