Izložba koja nenaučnim metodama u isti koš trpa Džonija Štulića i Franju Tuđmana, Rudija Supeka i Bruna Bušića, praksisovce i ustašku emigraciju, nastala je u sklopu evropskog projekta COURAGE, kukavičkog pokušaja prekrajanja kulturne povijesti socijalističke Jugoslavije
Ako dosad nismo znali što može okupiti, koncepcijski i motivacijski, Franju Tuđmana i Džonija Štulića, Alojzija Stepinca i Milana Kangrgu, Smiljanu Rendić i Lydiju Sklevicky, Bruna Bušića i Rudija Supeka, Stjepana Đurekovića i Vladimira Dodiga Trokuta – odnosno sve njih zajedno, i mnoge druge – tu je netom otvorena izložba ‘Arheologija otpora – otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj’. Iz naslova dade se naslutiti princip po kojem je sazvano ovo šareno društvo, no prvo iznesimo nekoliko generalija o samoj manifestaciji.
Mjesto radnje je aula Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, autori su Nenad Bukvić i Teodora Shek Brnardić, a nadležan je Hrvatski institut za povijest. Točnije, on je partnerska ustanova u međunarodnom projektu COURAGE, dijelu najizdašnije financiranog EU-programa znanstvenih istraživanja. ‘Arheologija otpora’ predstavlja hrvatski udio u projektu čiji naziv – hrabrost, na engleskom – jest akronim za, prevedeno, ‘Kulturna opozicija – razumijevanje kulturnog naslijeđa neslaganja u bivšim socijalističkim zemljama’. Imamo dakle kulturu u socijalizmu, pa unutar nje razne vidove neslaganja s vlastima, i na koncu gore navedeni skup aktera. Podijeljeni su u deset grupa: emigranti, vjernici, disidenti, praksisovci, omladinci, umjetnici, feministkinje, cenzori, ideolozi, udbaši – posljednje tri, jasno, zastupaju sam režim. Kao što izložene javne i privatne zbirke o prvima uključuju djela i pripadajuće medijske odjeke, tako je i s onima drugima, pa su tu faksimili tajnih dosjea Udbe, ‘Bijela knjiga’ Stipe Šuvara ili primjeri rada Agitpropa.
Težište izložbe očito je posvećeno borcima za hrvatstvo, gdje se kulturalnim sredstvima bavimo uvjetno, dok klasični kulturnjaci ovdje postaju trećepozivci. Pitanje je onda što to sve njih preciznije veže, ako baš i nije kultura, a nije im ni nacionalni sentiment podudaran. Nije lako ustanoviti vezu između prikazane akcije Toma Gotovca ‘Volim Zagreb’ i obavještajnih fotosa jednog kamiona-miješalice u Australiji na koji su emigranti polijepili transparente ‘Death to Jugoslavia’ i ‘18000 Croats are in Tito’s concentration camps’.
Autore izložbe je potonje toliko impresioniralo da su u postav uvrstili i kamion-igračku s pričvršćenim ceduljicama, kako bi nam dočarali ozračje tog vrućeg dana u Perthu 1972. godine. No veza ipak postoji, eno je u primjeru Branimira Štulića čija se pjesma ‘Poljska u mom srcu’ u ono doba ‘doživljavala kao poziv na slobodu od komunizma i bunt prema roditeljima koji su bili članovi Partije’, dok on ‘sebe spominje uz papu Wojtylu’. Pa, čudno je što Džoni nije uvršten u poglavlje Vjernici, nego Omladinci, jer to ne bi bio veći falsifikat od teze o njegovu antikomunizmu. A mogli su u HIP-u bolje čitati npr. Borisa Leinera, citiranog bubnjara iz istog benda koji kaže da je Džoni bio protiv – komunističkog vrha.
‘Ono što je upadljivo i pomalo uznemirujuće za domaće istraživače i eksperte za temu kulturne politike i baštine iz socijalizma jest činjenica da je projekt odobren iako je, kako je iz dostupnih rezultata vidljivo, riječ o vrlo banalnom pristupu jednoj iznimno kompleksnoj kulturno-historijskoj temi’, smatra povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić. ‘O kulturnim politikama na istoku i zapadu’, nastavlja ona, ‘već se odavno ne promišlja u kategorijama binarnih suprotnosti, već se komparativnim analizama istražuje srodnost primjenjivanih mehanizama s obje strane ‘zavjese’.’
‘Praktični segment projekta – otkrivanje i povezivanje zbirki – zasnovan je na poopćenoj i nenaučnoj tezi da je kulturna politika u socijalističkim državama funkcionirala na isti način ili prema istim principima represije i dogme ili totaliteta, i da su ti principi zasnovani na binarnoj napetosti između monolitne oficijelne kulture s jedne strane i njoj oprečne, ‘slobodne’ kulturne opozicije s druge. Riječ je o temeljnom nerazumijevanju kompleksnosti sistema – otvorene kritičke rasprave i strategije pregovaranja činile su osnovu razvoja kulturnih politika u socijalizmu’, dodaje naša sugovornica iz Instituta za povijest umjetnosti.
Poimanje već i ‘Praxisa’ u istom kontekstu s npr. ‘Hrvatskom revijom’ – jer prvi tragaju za boljim komunizmom, a drugi ga ruše – zahtijevalo bi kudikamo složeniji pristup njihovim različitostima, no to ne bi bila ni približno ista manifestacija. Josip Jagić, povjesničar te istraživač 20. stoljeća i član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, također je posjetio ‘Arheologiju otpora’ i složio se s Horvatinčić da je intencija objavljivanja i tumačenja povijesne građe načelno pozitivna, no ovu priliku za iskorak smatra nedefiniranom.
‘Teško je shvatiti koja je dublja poveznica između praksi političke i ustaške emigracije, te feminističkih kolektiva i Jože Horvata, osim nečega što se definira kao ‘otpor’ režimu. I to je širi problem jednog dijela hrvatske historiografije. Težimo različitim generalizacijama, iako nismo definirali i primijetili ograničenja osnovnih koncepata kojima baratamo, a u ovom slučaju to je koncept otpora. Ukoliko bismo se odvažili na neki tip komparativnog istraživanja navedenih fenomena, njihovih motiva i političkih ishodišta te reakcija jugoslavenskog režima na njih, mislim da bismo primijetili poprilične razlike’, drži Jagić.
‘Kopajmo zajedno po baštini kulturne opozicije’, pozivaju autori u predgovoru kataloga izložbe, nudeći tipologiju koja unosi više nereda u temu negoli bi je znanstveno tumačila. Jugoslavenskom socijalizmu se oduzima vrlina u razvoju ambijenta koji je ipak omogućio pluralizam u filozofiji i umjetnosti, kao i krajnje lijevu kritiku odnarođenog partijskog vrha i krutosti režima. Socijalizam ostaju tek cenzori, SUBNOR-ove difamacije i vrbovanje špiclova, a Gajo Petrović i šezdesetosmaši su valjda ono drugo – ovo sad.
Ako su opozicionari svi, međutim, onda kulture sistemski nema nigdje, s tim da kulturu ovdje moramo shvatiti u najširem smislu. I studentski proljećari iz ‘71. tom su logikom uvršteni između tri godine starijih kolega i omladinske kontrakulture, što ukazuje na traljavost ili ultimativnu manipulaciju. Za ilustraciju dovoljno je uvidjeti kako politički emigrant Bogdan Radica 1978. godine traga za odmetnutim hrvatskim marksistima kroz pismo – objavljeno na izložbi – Tuđmanu, a nipošto nekom od urednika ‘Praxisa’.
U trokutu između sistema, desne emigracije i lijevih radikala, dakle, temeljni odnosi neslaganja izgledali su bitno drukčije od prikazanog ‘Arheologijom otpora’. Kao što bi se pažljivije moglo uvažiti tamo publicirane dokumente o prvim hrvatskim (neo)feministkinjama čije se porijeklo veže neraskidivo uz rast socijalističkog srednjeg sloja, a glavne protagonistkinje su dio elite akademske zajednice. Šteta je utoliko propustiti citat Gordane Cerjan Letica, jedne od njih, koja razjašnjava povezanost pokreta s američkim izvorištem. ‘To (nametnute društvene i obiteljske uloge Amerikanki – op. I. L.) ne treba brkati sa činjenicom koja se kod nas često zanemaruje, da je veoma veliki postotak američkih žena zaposlen. Taj postotak za cijele SAD nije niži od, na primjer, postotka zaposlenih žena u Hrvatskoj’, kazala je Cerjan Letica. Ali tragovi do razumijevanja materije u ovom projektu ignorantski se brišu, a kontradikcije se nižu unedogled. Ili zdravo za gotovo treba uzeti da ‘prvi nagovještaji daljnjega studentskog aktivizma’, pa i hrvatskog proljeća, čine zagrebački protesti 1966. protiv – američkog rata u Vijetnamu.
Možda bi bilo zgodno pitati američke ondašnje studente kontra čega su se oni bunili, ako već nisu protiv komunizma i socijalizma. No smatra se da njih ne treba tumačiti, kao ni zapadnjačke avangardne umjetnike ili heterodoksne teoretičare, i njihov odnos prema kapitalizmu. Nama u prvom redu ostaje da apriorno prigrlimo ideju o bezrezervno vansistemskoj ukorijenjenosti domaćih polemički nastrojenih kulturnjaka i srodnih krugova onog doba, i da zaboravimo na polemiku o tome.
‘Činjenica da je jugoslavenski kulturni inkubator 1960-ih i 1970-ih proizveo i na zapad lansirao neke od najvećih međunarodnih zvijezda konceptualne umjetnosti, poput na izložbi zastupljenog Brace Dimitrijevića, govori o liberalizmu kulturnih politika koje su osiguravale i za današnje pojmove relativno visok stupanj slobode umjetničkog izražavanja i institucionalne kritike. Govori ponešto i o neuspjehu same konceptualne umjetnosti, o krahu modernističkog projekta, o jačanju tržišnih principa. Ali svakako direktno osporava ideju bizarne srodnosti odabranih protagonista ‘kulturne opozicije”, zaključila je pak Horvatinčić, govoreći o proizvodnji novog društvenog ‘znanja’.
Nije pomogao ni okrugli stol o ovom projektu u Zagrebu prošle godine, sa sudionicima-znanstvenicima iz triju država nastalih iz Jugoslavije. Oni su tad ustanovili, prema jednome medijskom zapisu: ‘Iz dinamične rasprave razvidno je da se ne može dati jednostavan niti jednoznačan odgovor na pitanje je li kultura u Jugoslaviji bila u kohabitaciji ili u opoziciji prema komunističkoj vlasti, nego da se radi o kompleksnom fenomenu s mnoštvom kontradiktornih elemenata koji zahtijeva ozbiljna znanstvena istraživanja.’
‘Mi ćemo znati prepoznati oblike neslaganja za vrijeme komunističkih režima’, tvrdi se u raspisu projekta COURAGE. No to što su prepoznati oblici nagomilani u bezobličnu hrpu koja bi se zajedničkim interpretacijama opirala sve kad bi takvih i bilo, zacijelo nije slučajno, znamo li otkud dolazi pokretačka ideja, a i novac. Zasad ništa od ozbiljnih znanstvenih istraživanja, mada projekt predvode etablirane ustanove iz Mađarske, Poljske, Hrvatske, Rumunjske, Češke, Litve, uz tutorstvo sa zapada.
COURAGE je ustvari kukavički pokušaj reakcionarnog prekrajanja činjenica o historijskim situacijama i odnosima, na valu usporedivih aktualnih sravnjivanja ‘svih totalitarizama’ pod isti odiozni krov. Zato on ne kazuje vjerodostojno o socijalizmu, bar ne o jugoslavenskom, na koji se odnosi približno 70 prikupljenih zbirki, od njih oko 300 u okviru čitavog projekta. On ispire prljavštinu iz sistema kojem pripada, radi kontrasta blateći onaj suprotstavljeni, jer po sebi nalazi sve manje argumenata za vlastitu obranu.
Ako dosad nismo znali što može okupiti, koncepcijski i motivacijski, Franju Tuđmana i Džonija Štulića, Alojzija Stepinca i Milana Kangrgu, Smiljanu Rendić i Lydiju Sklevicky, Bruna Bušića i Rudija Supeka, Stjepana Đurekovića i Vladimira Dodiga Trokuta – odnosno sve njih zajedno, i mnoge druge – tu je netom otvorena izložba ‘Arheologija otpora – otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj’. Iz naslova dade se naslutiti princip po kojem je sazvano ovo šareno društvo, no prvo iznesimo nekoliko generalija o samoj manifestaciji.
Ono što je pomalo uznemirujuće za domaće istraživače jest činjenica da je projekt odobren iako je, kako je iz dostupnih rezultata vidljivo, riječ o vrlo banalnom pristupu jednoj iznimno kompleksnoj temi – kaže Sanja Horvatinčić
Mjesto radnje je aula Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, autori su Nenad Bukvić i Teodora Shek Brnardić, a nadležan je Hrvatski institut za povijest. Točnije, on je partnerska ustanova u međunarodnom projektu COURAGE, dijelu najizdašnije financiranog EU-programa znanstvenih istraživanja. ‘Arheologija otpora’ predstavlja hrvatski udio u projektu čiji naziv – hrabrost, na engleskom – jest akronim za, prevedeno, ‘Kulturna opozicija – razumijevanje kulturnog naslijeđa neslaganja u bivšim socijalističkim zemljama’. Imamo dakle kulturu u socijalizmu, pa unutar nje razne vidove neslaganja s vlastima, i na koncu gore navedeni skup aktera. Podijeljeni su u deset grupa: emigranti, vjernici, disidenti, praksisovci, omladinci, umjetnici, feministkinje, cenzori, ideolozi, udbaši – posljednje tri, jasno, zastupaju sam režim. Kao što izložene javne i privatne zbirke o prvima uključuju djela i pripadajuće medijske odjeke, tako je i s onima drugima, pa su tu faksimili tajnih dosjea Udbe, ‘Bijela knjiga’ Stipe Šuvara ili primjeri rada Agitpropa.
Težište izložbe očito je posvećeno borcima za hrvatstvo, gdje se kulturalnim sredstvima bavimo uvjetno, dok klasični kulturnjaci ovdje postaju trećepozivci. Pitanje je onda što to sve njih preciznije veže, ako baš i nije kultura, a nije im ni nacionalni sentiment podudaran. Nije lako ustanoviti vezu između prikazane akcije Toma Gotovca ‘Volim Zagreb’ i obavještajnih fotosa jednog kamiona-miješalice u Australiji na koji su emigranti polijepili transparente ‘Death to Jugoslavia’ i ‘18000 Croats are in Tito’s concentration camps’.
Autore izložbe je potonje toliko impresioniralo da su u postav uvrstili i kamion-igračku s pričvršćenim ceduljicama, kako bi nam dočarali ozračje tog vrućeg dana u Perthu 1972. godine. No veza ipak postoji, eno je u primjeru Branimira Štulića čija se pjesma ‘Poljska u mom srcu’ u ono doba ‘doživljavala kao poziv na slobodu od komunizma i bunt prema roditeljima koji su bili članovi Partije’, dok on ‘sebe spominje uz papu Wojtylu’. Pa, čudno je što Džoni nije uvršten u poglavlje Vjernici, nego Omladinci, jer to ne bi bio veći falsifikat od teze o njegovu antikomunizmu. A mogli su u HIP-u bolje čitati npr. Borisa Leinera, citiranog bubnjara iz istog benda koji kaže da je Džoni bio protiv – komunističkog vrha.
‘Ono što je upadljivo i pomalo uznemirujuće za domaće istraživače i eksperte za temu kulturne politike i baštine iz socijalizma jest činjenica da je projekt odobren iako je, kako je iz dostupnih rezultata vidljivo, riječ o vrlo banalnom pristupu jednoj iznimno kompleksnoj kulturno-historijskoj temi’, smatra povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić. ‘O kulturnim politikama na istoku i zapadu’, nastavlja ona, ‘već se odavno ne promišlja u kategorijama binarnih suprotnosti, već se komparativnim analizama istražuje srodnost primjenjivanih mehanizama s obje strane ‘zavjese’.’
Teško je shvatiti koja je dublja poveznica između praksi političke i ustaške emigracije, te feminističkih kolektiva i Jože Horvata, osim nečega što se definira kao ‘otpor’ režimu – govori Josip Jagić
‘Praktični segment projekta – otkrivanje i povezivanje zbirki – zasnovan je na poopćenoj i nenaučnoj tezi da je kulturna politika u socijalističkim državama funkcionirala na isti način ili prema istim principima represije i dogme ili totaliteta, i da su ti principi zasnovani na binarnoj napetosti između monolitne oficijelne kulture s jedne strane i njoj oprečne, ‘slobodne’ kulturne opozicije s druge. Riječ je o temeljnom nerazumijevanju kompleksnosti sistema – otvorene kritičke rasprave i strategije pregovaranja činile su osnovu razvoja kulturnih politika u socijalizmu’, dodaje naša sugovornica iz Instituta za povijest umjetnosti.
Poimanje već i ‘Praxisa’ u istom kontekstu s npr. ‘Hrvatskom revijom’ – jer prvi tragaju za boljim komunizmom, a drugi ga ruše – zahtijevalo bi kudikamo složeniji pristup njihovim različitostima, no to ne bi bila ni približno ista manifestacija. Josip Jagić, povjesničar te istraživač 20. stoljeća i član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, također je posjetio ‘Arheologiju otpora’ i složio se s Horvatinčić da je intencija objavljivanja i tumačenja povijesne građe načelno pozitivna, no ovu priliku za iskorak smatra nedefiniranom.
‘Teško je shvatiti koja je dublja poveznica između praksi političke i ustaške emigracije, te feminističkih kolektiva i Jože Horvata, osim nečega što se definira kao ‘otpor’ režimu. I to je širi problem jednog dijela hrvatske historiografije. Težimo različitim generalizacijama, iako nismo definirali i primijetili ograničenja osnovnih koncepata kojima baratamo, a u ovom slučaju to je koncept otpora. Ukoliko bismo se odvažili na neki tip komparativnog istraživanja navedenih fenomena, njihovih motiva i političkih ishodišta te reakcija jugoslavenskog režima na njih, mislim da bismo primijetili poprilične razlike’, drži Jagić.
‘Kopajmo zajedno po baštini kulturne opozicije’, pozivaju autori u predgovoru kataloga izložbe, nudeći tipologiju koja unosi više nereda u temu negoli bi je znanstveno tumačila. Jugoslavenskom socijalizmu se oduzima vrlina u razvoju ambijenta koji je ipak omogućio pluralizam u filozofiji i umjetnosti, kao i krajnje lijevu kritiku odnarođenog partijskog vrha i krutosti režima. Socijalizam ostaju tek cenzori, SUBNOR-ove difamacije i vrbovanje špiclova, a Gajo Petrović i šezdesetosmaši su valjda ono drugo – ovo sad.
Ako su opozicionari svi, međutim, onda kulture sistemski nema nigdje, s tim da kulturu ovdje moramo shvatiti u najširem smislu. I studentski proljećari iz ‘71. tom su logikom uvršteni između tri godine starijih kolega i omladinske kontrakulture, što ukazuje na traljavost ili ultimativnu manipulaciju. Za ilustraciju dovoljno je uvidjeti kako politički emigrant Bogdan Radica 1978. godine traga za odmetnutim hrvatskim marksistima kroz pismo – objavljeno na izložbi – Tuđmanu, a nipošto nekom od urednika ‘Praxisa’.
U trokutu između sistema, desne emigracije i lijevih radikala, dakle, temeljni odnosi neslaganja izgledali su bitno drukčije od prikazanog ‘Arheologijom otpora’. Kao što bi se pažljivije moglo uvažiti tamo publicirane dokumente o prvim hrvatskim (neo)feministkinjama čije se porijeklo veže neraskidivo uz rast socijalističkog srednjeg sloja, a glavne protagonistkinje su dio elite akademske zajednice. Šteta je utoliko propustiti citat Gordane Cerjan Letica, jedne od njih, koja razjašnjava povezanost pokreta s američkim izvorištem. ‘To (nametnute društvene i obiteljske uloge Amerikanki – op. I. L.) ne treba brkati sa činjenicom koja se kod nas često zanemaruje, da je veoma veliki postotak američkih žena zaposlen. Taj postotak za cijele SAD nije niži od, na primjer, postotka zaposlenih žena u Hrvatskoj’, kazala je Cerjan Letica. Ali tragovi do razumijevanja materije u ovom projektu ignorantski se brišu, a kontradikcije se nižu unedogled. Ili zdravo za gotovo treba uzeti da ‘prvi nagovještaji daljnjega studentskog aktivizma’, pa i hrvatskog proljeća, čine zagrebački protesti 1966. protiv – američkog rata u Vijetnamu.
Možda bi bilo zgodno pitati američke ondašnje studente kontra čega su se oni bunili, ako već nisu protiv komunizma i socijalizma. No smatra se da njih ne treba tumačiti, kao ni zapadnjačke avangardne umjetnike ili heterodoksne teoretičare, i njihov odnos prema kapitalizmu. Nama u prvom redu ostaje da apriorno prigrlimo ideju o bezrezervno vansistemskoj ukorijenjenosti domaćih polemički nastrojenih kulturnjaka i srodnih krugova onog doba, i da zaboravimo na polemiku o tome.
‘Činjenica da je jugoslavenski kulturni inkubator 1960-ih i 1970-ih proizveo i na zapad lansirao neke od najvećih međunarodnih zvijezda konceptualne umjetnosti, poput na izložbi zastupljenog Brace Dimitrijevića, govori o liberalizmu kulturnih politika koje su osiguravale i za današnje pojmove relativno visok stupanj slobode umjetničkog izražavanja i institucionalne kritike. Govori ponešto i o neuspjehu same konceptualne umjetnosti, o krahu modernističkog projekta, o jačanju tržišnih principa. Ali svakako direktno osporava ideju bizarne srodnosti odabranih protagonista ‘kulturne opozicije”, zaključila je pak Horvatinčić, govoreći o proizvodnji novog društvenog ‘znanja’.
Nije pomogao ni okrugli stol o ovom projektu u Zagrebu prošle godine, sa sudionicima-znanstvenicima iz triju država nastalih iz Jugoslavije. Oni su tad ustanovili, prema jednome medijskom zapisu: ‘Iz dinamične rasprave razvidno je da se ne može dati jednostavan niti jednoznačan odgovor na pitanje je li kultura u Jugoslaviji bila u kohabitaciji ili u opoziciji prema komunističkoj vlasti, nego da se radi o kompleksnom fenomenu s mnoštvom kontradiktornih elemenata koji zahtijeva ozbiljna znanstvena istraživanja.’
‘Mi ćemo znati prepoznati oblike neslaganja za vrijeme komunističkih režima’, tvrdi se u raspisu projekta COURAGE. No to što su prepoznati oblici nagomilani u bezobličnu hrpu koja bi se zajedničkim interpretacijama opirala sve kad bi takvih i bilo, zacijelo nije slučajno, znamo li otkud dolazi pokretačka ideja, a i novac. Zasad ništa od ozbiljnih znanstvenih istraživanja, mada projekt predvode etablirane ustanove iz Mađarske, Poljske, Hrvatske, Rumunjske, Češke, Litve, uz tutorstvo sa zapada.
COURAGE je ustvari kukavički pokušaj reakcionarnog prekrajanja činjenica o historijskim situacijama i odnosima, na valu usporedivih aktualnih sravnjivanja ‘svih totalitarizama’ pod isti odiozni krov. Zato on ne kazuje vjerodostojno o socijalizmu, bar ne o jugoslavenskom, na koji se odnosi približno 70 prikupljenih zbirki, od njih oko 300 u okviru čitavog projekta. On ispire prljavštinu iz sistema kojem pripada, radi kontrasta blateći onaj suprotstavljeni, jer po sebi nalazi sve manje argumenata za vlastitu obranu.
