Dijalektika političke i medijske moći kreira naš javni život. Ne postoji bolji i za čovjeka dostojanstveniji oblik vladavine od demokracije, ali samo ako demokracija uistinu jest demokracija. Demokracija kao demokracija ili čovjek kao čovjek nisu apstraktne teme o kojima raspravlja filozofija, riječ je o prvorazrednom događaju naše svakidašnje prakse.
Privid demokracije nije demokracija, nego ono što se ispod demokracije krije, negirajući je. Kada se demokracija izvitoperi, onda ona, budući da ulazi u stanje vlastite negacije, svakodnevni život građana pretvara u pakao. Naravno, taj pakao su građani i zaslužili jer su ga sami izabrali. Oni ga mogu, ako im ne odgovara, dokinuti.
Vjerujem da je svima poznato Sokratovo upozorenje o tome da demokraciji prijeti opasnost da se pretvori u tiraniju. Rasprave o tome što treba biti u Ustavu, potpuno su beživotne. U naš Ustav, zbog životnosti, treba ući Sokrat.
U Hrvatskoj, dakle, vlast proizlazi iz naroda, kako bi, potom, pripala političkim lopovima i političkim kriminalcima koji će, s punim demokratskim legitimitetom očitovanim na izborima, demokraciju iskoristiti i dati joj obličje tiranije. Ova rečenica treba ući u Ustav.
Preuzetno bi bilo reći da su naši sugrađani i njihovi izabrani predstavnici baštinici Sokrata. Ne, oni su Sokrata nedostojni, zato su ozbiljili njegovo upozorenje. Iako su, prije nekoliko tisuća godina, bili upozoreni, ipak su napravili upravo ono što nisu smjeli napraviti. Hrvatski građani ne baštine Sokrata, oni se nalaze u predsokratovskim vremenima.
Politika je prvenstveno moć, i to moć uređivanja javnog života, a uz to ide i gospodarenje proračunskim sredstvima. Lopove i kriminalce oduvijek je privlačila moć nad drugima, a još više ih privlače tuđa materijalna dobra. Zato i jesu lopovi i kriminalci.
Uskok i DORH bi trebali istraživati i procesuirati političke kriminalce, sudovi bi ih trebali kažnjavati, a mediji bi trebali zastupati interese javnosti i neprestano istraživati politički kriminal. Ovo se kod nas, nažalost, samo povremeno događa i to redovito ako na neku kriminalnu ili lopovsku aktivnost upozore pojedini novinari.
Premijer Andrej Plenković namjerava novim zakonskim rješenjima onemogućiti novinare da razotkrivaju afere i time sačuvaju, koliko je to moguće, demokraciju. Mediji su rušili ministre, mediji su razotkrivali afere, upozoravali na kriminal u ovoj disfunkcionalnoj državi, zbog toga se AP odlučio obračunati s njima.
On dobro zna da ne smije dopustiti da se obnašanje njegove premijerske funkcije ne veže uz Andreja Plenkovića, nego uz nekog AP-a iz istražnih spisa.
Josipa Rimac je mogla biti procesuirana, ali tu sudbinu ne smije doživjeti AP. Ministar Horvat je mogao biti uhićen, ali AP ne smije biti uhićen.
Kada je javnost upoznata da je AP u relaciji s Josipom Rimac ili s Gabrijelom Žalac, a obje su uhićene zbog sumnje u politički sponzorirani kriminal, Andrej Plenković je najavio donošenje zakona o kriminaliziranju onih koji javnosti daju informacije o onome što jest, što se uistinu zbilo i što se, bez ikakve sumnje, i dalje zbiva – da suradnici izabrani voljom Andreja Plenkovića sve aktivnosti obavljaju uz znanje nekog metafizičkog bića, pokretača svih zbivanja u ovoj državi, a to je institucionalno nedodirljivi AP.
Zato i AP jest metafizičko biće koje je inficiralo sve institucije. Svi znaju da postoji, svi znaju što radi, s kime se u tajnosti dogovara, ali AP ne želi da ga institucije identificiraju, lociraju i procesuiraju. AP je metafizička utvara.
AP ne želi biti trenutno nedodirljiv, on želi biti neizgovoren, od javnosti sakriven. Sve zasluge za to kakva nam je država pripadaju Andreju Plenkoviću, čovjeku bez, kako to kažu mediji i politički analitičari, alternative.
No je li istina da Andrej Plenković zaista nema alternativu? A što ako, recimo, ima, što ako je njegova alternativa AP? Možda neki ne mogu shvatiti da birajući Plenkovića, biraju i njegovu alternativu (AP).
Svatko u svakom trenutku ima alternativu, moja alternativa je MV, a njegova alternativa je AP. Njega njegovo alternativno AP neprestano prati kao sjena. Međutim, što ako njegovu alternativu (AP), pod pritiskom medija i zbog interesa javnosti, prati i poneka institucija?
Budući da bi to bilo krajnje nezgodno za nekoga tko je pod svjetlima javnosti najbolji, potrebno je donijeti zakon o kriminalizaciji onih koji novinare upoznaju da najbolji ipak ima alternativu koja redovito kontaktira buduće osumnjičenike, uhićenike i optuženike. Tu alternativu je potrebno, snagom zakona, zaštititi.
Zakon o kriminaliziranju onih koji novinarima dostavljaju informacije nije prvenstveno napad na novinarstvo, to je, prije svega, napad na Andreja Plenkovića. Njega, naime, napada njegova alternativa (AP).
Manjim dijelom je istina da se ovim prijedlogom napadaju novinari, riječ je o nekolicini onih koji pišu, govore i istražuju AP kao Plenkovićevu alternativu.
Većina novinara ponavlja mantru kako premijer nema alternativu. Njih ovaj zakon ne ugrožava, kao, uostalom, ni vlastiti moralni integritet. Oni su, kako sam to više puta spomenuo, izabrali život provesti na razini oruđa koje piše.
Ima li ili nema Andrej Plenković alternativu, ne ovisi o izborima, građani su sami izabrali tiraniju, birat će je, Sokratu usprkos, i dalje. Njegova alternativa će, makar što se tiče očiju javnosti, prividno nestati – i to snagom zakona.
Nezgodno je što se metafizički entiteti ne mogu uništiti, tako da je sigurno kako će AP preživjeti zakon o vlastitom skrivanju. AP će se i dalje dogovarati s nekom Josipom Rimac ili Gabrijelom Žalac, on će i dalje birati iste ministre koji domovinu vole vrijednošću mrtve svinje, on će i dalje donositi zakone koji će njega štititi od javnosti, on će i dalje izvoditi u šetnju državne odvjetnike i dovoditi ih na konferencije za medije kako bi demonstrirao da su državni odvjetnici samo njegovi.
Sve će i dalje biti isto, samo se o tome neće govoriti i pisati. Ako Hrvatski sabor donese ovaj zakon, Andrej Plenković će prividno ostati bez alternative (AP), ali će zato AP i dalje imati Andreja Plenkovića, koji će ga vjerno štititi, baš kao što svaki čovjek štiti sebe samoga.
Novinari do tada neće zdvajati o onome što im slijedi, oni će svom silinom razotkrivati vezu između metafizičkog pokretača političke korupcije (AP) i njegovog biološkog donora. Ako to ne naprave, sva je prilika da će Andrej Plenković prividno ostati bez alternative, ostat će bez AP-a, ali AP neće ostati bez njega.
Filozofi su se oduvijek pitali o tome što se u pojavi pojavljuje, pa je red da i ja dadem odgovor na to pitanje: U pojavi Andreja Plenkovića pojavljuje se AP.
