Hrvatska opozicija ruga se predstojećoj rekonstrukciji Vlade da je riječ o šminkanju mrtvaca, ali zaboravlja da je njena bazična funkcija proizvodnja novih ideja. Budući da ih ona nema, na nju se može primijeniti slična rugalica – da je mrtvac koji, doduše, još hoda
Peđa Grbin prvi put spominje mogućnost koaliranja s Mostom (foto Patrik Macek/PIXSELL)
Kakvi su izgledi političkog Zagreba ako bi odlučio ponuditi Hrvatsku kao mjesto nekog od budućih rusko-ukrajinskih mirovnih pregovora? Kako se uzme. Hrvatska je mala zemlja, praktički bestjelesne političke težine i s te strane izgledi su joj nikakvi. S druge strane, Andrej Plenković, koji odlično kotira u Bruxellesu, relativno se nedavno pojavio s planom mirne reintegracije istočne Ukrajine po uzoru na integraciju Podunavlja, a prije dvadesetak godina Hrvatska je bila i domaćin, navodno povijesnog, zagrebačkog samita koji je trasirao put balkanskih zemalja u Evropu. Dakle, tu nekakvi izgledi postoje. Ali bespovratno ih je uništio hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman nazvavši Vladimira Putina ratnim zločincem, što ga kvalificira kao potpunu neznalicu u stvarima međunarodnog prava i međunarodnih odnosa. Da bi, naime, Putin bio optužen kao ratni zločinac, trebalo bi osnovati poseban sud, a njega može osnovati samo Vijeće sigurnosti UN-a, tako je bilo i u slučaju jugoslavenskih ratova, u kojem Rusija ima pravo veta, a vjerojatno bi ga iskoristila i Kina.
Dakle, postoje svi razlozi da Plenković hitno smijeni ministra vanjskih poslova, ali od toga ništa. Među ministrima i ostalim Vladinim dužnosnicima za koje mediji spekuliraju da će biti smijenjeni (Aladrović, Milošević, Ćorić, Tramišak, Banožić, Vučković, Beroš) jednostavno nema Grlića Radmana. Točka. Za to postoje dva razloga. Plenković najviše drži do ministara koji su mu bespogovorno, da ne kažem služinački, odani i lojalni, a Grlić Radman očito spada u takve. Drugi je razlog taj što je Plenković takoreći neprimjetno pretvorio premijerski sistem u kancelarski, a razlika je velika. Kancelari samostalno imenuju ministre koji poslije ne moraju dobiti podršku u parlamentu, a premijeri moraju za svakog ministra dobiti barem formalnu privolu parlamenta. Sada je ta formalna razlika sasvim nestala.
Čak i u Washingtonu, a posebno u Parizu, pokušavaju ispeglati kvalifikaciju Putina kao ratnog zločinca, kako ga je prvi nazvao Joe Biden, štoviše, između redaka se može pročitati da je američki predsjednik u tako visokoj životnoj dobi (79) da više ne kontrolira svoje javne istupe. Ali u Hrvatskoj nitko ne spominje Grlića Radmana, uključujući opoziciju, vjerojatno i zato što u njenom desnom dijelu Putin više nema ikonografski status kao dosad. Opozicija se sva usredotočila na predstojeću rekonstrukciju Vlade, koju smatra šminkanjem mrtvaca i unisono traži izvanredne izbore. To je barem na prvu ispravan stav, jer glavno mjerilo uspješnosti Plenkovićeve vlade je kako Hrvatska stoji na listi uspješnosti članica Evropske unije, a ona je tu pri samom dnu i kada bi se to prevelo na nogometni rječnik, zapravo je u zoni ispadanja iz lige. Ali zahtjev za izvanrednim izborima je dvosjekli mač jer HDZ u anketama i dalje uzima svojih standardnih četvrtinu birača, što mu je dovoljno za izbornu pobjedu, a istodobno dovoljno da se dio opozicijskih stranaka više uopće ne pojavi u Saboru.
Uostalom, opozicija pokazuje nedoraslost u dijelu ponajvećih hrvatskih gradova gdje drži ili je donedavno držala vlast, a sada se to raspada. Iz njenih redova došlo je do čudovišnih bizarnosti, kao što je crtanje križeva na fasadama državnih škola (Pula), ili još čudovišnijih antisemitskih ispada nekih članova lokalne vlasti (Split). U Zagrebu je na vlasti ipak opozicijska koalicija (Možemo, SDP), ali i ovdje dolazi do pucanja spojnih šavova, kao što je otpuštanje viška zaposlenih u gradskom Holdingu, iako je on spomenik Bandićevom uhljebništvu, te oko privatizacije Gradske plinare, premda bi, koliko se zna, ona prešla u vlasništvo HEP-a, pa ne može biti govora o privatizaciji nego o novom podržavljenju.
Sve u svemu, opozicija se pokazuje kao nedorasla da preuzme vlast i sada prelazi na tipično hadezeovsku taktiku preslagivanja stranačke scene. Tako Peđa Grbin prvi put spominje mogućnost koaliranja s Mostom, ako se nađu na zajedničkoj platformi borbe protiv korupcije. To je duboko naivno jer je korupcija u osnovi sistemski problem, a ne aberacija od sistema koju se može otjerati mitingaškim govorima Nikole Grmoje. Jedino pravo rješenje za opoziciju je da osmisli novu paradigmu razvoja Hrvatske, ako za to nije prekasno, recimo po uzoru na Sloveniju koja je očuvala svoju industriju, uključujući legendarne tvornice po malim mjestima, pa čak i selima. Za razliku od toga, Hrvatska je pustila niz vodu kolosalno velike tvornice, između ostalog i u spomenuta tri grada. Dok je Slovenija čuvala svoje privredne potencijale i odatle krenula dalje, Hrvatska nema plan za to dalje, a ono možda ni ne postoji.
Uglavnom, Hrvatska sliči na livadu kojoj ne treba samo šišanje trave i održavanje grmlja, nego i duboko oranje, a tu je Plenković opet u prednosti jer dokle god kontrolira HDZ, u kojem ga previše ne vole zbog evropskog umjerenjaštva, ali ga slušaju, on nema nikakvih problema. Čak bi se moglo reći da odgovara opisu gmazova u kojima neki vide idealnu simbiozu dviju funkcija: leži, a ide. Osim toga, sada bi opozicija u izoranim brazdama trebala posaditi nove ideje na tragu spomenute nove hrvatske razvojne paradigme. To, uostalom, i jeste glavna, bazična funkcija opozicije – da bude rasadište novih ideja. Ali to sadašnja hrvatska opozicija jednostavno nije i zato je poruka HDZ-u da je rekonstrukcija Vlade šminkanje mrtvaca nepotrebno ruganje. Jer istodobno se pokazuje da za opoziciju jednako dobro funkcionira prispodoba s hodajućim mrtvacem.
portalnovosti
Peđa Grbin prvi put spominje mogućnost koaliranja s Mostom (foto Patrik Macek/PIXSELL)
Kakvi su izgledi političkog Zagreba ako bi odlučio ponuditi Hrvatsku kao mjesto nekog od budućih rusko-ukrajinskih mirovnih pregovora? Kako se uzme. Hrvatska je mala zemlja, praktički bestjelesne političke težine i s te strane izgledi su joj nikakvi. S druge strane, Andrej Plenković, koji odlično kotira u Bruxellesu, relativno se nedavno pojavio s planom mirne reintegracije istočne Ukrajine po uzoru na integraciju Podunavlja, a prije dvadesetak godina Hrvatska je bila i domaćin, navodno povijesnog, zagrebačkog samita koji je trasirao put balkanskih zemalja u Evropu. Dakle, tu nekakvi izgledi postoje. Ali bespovratno ih je uništio hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman nazvavši Vladimira Putina ratnim zločincem, što ga kvalificira kao potpunu neznalicu u stvarima međunarodnog prava i međunarodnih odnosa. Da bi, naime, Putin bio optužen kao ratni zločinac, trebalo bi osnovati poseban sud, a njega može osnovati samo Vijeće sigurnosti UN-a, tako je bilo i u slučaju jugoslavenskih ratova, u kojem Rusija ima pravo veta, a vjerojatno bi ga iskoristila i Kina.
Dakle, postoje svi razlozi da Plenković hitno smijeni ministra vanjskih poslova, ali od toga ništa. Među ministrima i ostalim Vladinim dužnosnicima za koje mediji spekuliraju da će biti smijenjeni (Aladrović, Milošević, Ćorić, Tramišak, Banožić, Vučković, Beroš) jednostavno nema Grlića Radmana. Točka. Za to postoje dva razloga. Plenković najviše drži do ministara koji su mu bespogovorno, da ne kažem služinački, odani i lojalni, a Grlić Radman očito spada u takve. Drugi je razlog taj što je Plenković takoreći neprimjetno pretvorio premijerski sistem u kancelarski, a razlika je velika. Kancelari samostalno imenuju ministre koji poslije ne moraju dobiti podršku u parlamentu, a premijeri moraju za svakog ministra dobiti barem formalnu privolu parlamenta. Sada je ta formalna razlika sasvim nestala.
Čak i u Washingtonu, a posebno u Parizu, pokušavaju ispeglati kvalifikaciju Putina kao ratnog zločinca, kako ga je prvi nazvao Joe Biden, štoviše, između redaka se može pročitati da je američki predsjednik u tako visokoj životnoj dobi (79) da više ne kontrolira svoje javne istupe. Ali u Hrvatskoj nitko ne spominje Grlića Radmana, uključujući opoziciju, vjerojatno i zato što u njenom desnom dijelu Putin više nema ikonografski status kao dosad. Opozicija se sva usredotočila na predstojeću rekonstrukciju Vlade, koju smatra šminkanjem mrtvaca i unisono traži izvanredne izbore. To je barem na prvu ispravan stav, jer glavno mjerilo uspješnosti Plenkovićeve vlade je kako Hrvatska stoji na listi uspješnosti članica Evropske unije, a ona je tu pri samom dnu i kada bi se to prevelo na nogometni rječnik, zapravo je u zoni ispadanja iz lige. Ali zahtjev za izvanrednim izborima je dvosjekli mač jer HDZ u anketama i dalje uzima svojih standardnih četvrtinu birača, što mu je dovoljno za izbornu pobjedu, a istodobno dovoljno da se dio opozicijskih stranaka više uopće ne pojavi u Saboru.
Uostalom, opozicija pokazuje nedoraslost u dijelu ponajvećih hrvatskih gradova gdje drži ili je donedavno držala vlast, a sada se to raspada. Iz njenih redova došlo je do čudovišnih bizarnosti, kao što je crtanje križeva na fasadama državnih škola (Pula), ili još čudovišnijih antisemitskih ispada nekih članova lokalne vlasti (Split). U Zagrebu je na vlasti ipak opozicijska koalicija (Možemo, SDP), ali i ovdje dolazi do pucanja spojnih šavova, kao što je otpuštanje viška zaposlenih u gradskom Holdingu, iako je on spomenik Bandićevom uhljebništvu, te oko privatizacije Gradske plinare, premda bi, koliko se zna, ona prešla u vlasništvo HEP-a, pa ne može biti govora o privatizaciji nego o novom podržavljenju.
Sve u svemu, opozicija se pokazuje kao nedorasla da preuzme vlast i sada prelazi na tipično hadezeovsku taktiku preslagivanja stranačke scene. Tako Peđa Grbin prvi put spominje mogućnost koaliranja s Mostom, ako se nađu na zajedničkoj platformi borbe protiv korupcije. To je duboko naivno jer je korupcija u osnovi sistemski problem, a ne aberacija od sistema koju se može otjerati mitingaškim govorima Nikole Grmoje. Jedino pravo rješenje za opoziciju je da osmisli novu paradigmu razvoja Hrvatske, ako za to nije prekasno, recimo po uzoru na Sloveniju koja je očuvala svoju industriju, uključujući legendarne tvornice po malim mjestima, pa čak i selima. Za razliku od toga, Hrvatska je pustila niz vodu kolosalno velike tvornice, između ostalog i u spomenuta tri grada. Dok je Slovenija čuvala svoje privredne potencijale i odatle krenula dalje, Hrvatska nema plan za to dalje, a ono možda ni ne postoji.
Uglavnom, Hrvatska sliči na livadu kojoj ne treba samo šišanje trave i održavanje grmlja, nego i duboko oranje, a tu je Plenković opet u prednosti jer dokle god kontrolira HDZ, u kojem ga previše ne vole zbog evropskog umjerenjaštva, ali ga slušaju, on nema nikakvih problema. Čak bi se moglo reći da odgovara opisu gmazova u kojima neki vide idealnu simbiozu dviju funkcija: leži, a ide. Osim toga, sada bi opozicija u izoranim brazdama trebala posaditi nove ideje na tragu spomenute nove hrvatske razvojne paradigme. To, uostalom, i jeste glavna, bazična funkcija opozicije – da bude rasadište novih ideja. Ali to sadašnja hrvatska opozicija jednostavno nije i zato je poruka HDZ-u da je rekonstrukcija Vlade šminkanje mrtvaca nepotrebno ruganje. Jer istodobno se pokazuje da za opoziciju jednako dobro funkcionira prispodoba s hodajućim mrtvacem.
portalnovosti
