Kriva je predodžba da "rat ustaša i partizana" treba zaustaviti, naprotiv, treba ga produbiti sve dok se ne dođe do jasnog odgovora tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani. No za to očito nema volje, a jedna od posljedica je ovaj nesmiljeni sukob "dviju Udbi"
Kako je nastala nova Hrvatska? – Josip Perković i Zdravko Mustač (foto Boris Ščitar/PIXSELL)
Eto ti ga na! Inicijativa Ante Nobila koja je došla na stol Zorana Milanovića da se pomiluje Perkovića i Mustača izazvala je sasvim očekivano rasjedne podjele u koje se uključio i dio generala. Među njima i oni koji su slovili ili i dalje slove kao HDZ-ovi ljudi. Da se razumijemo, Nobilo nije nikakav amater koji bi tražio oprost za spomenutu dvojicu jer bi time derogirao legalnu odluku njemačkog suda. Ali je zato pravi mali virtuoz u sudskim šahovskim kombinacijama. To znam i iz vlastitog iskustva. Kada je svojedobno suđeno Viktoru Ivančiću i meni za uvredu Franje Tuđmana, on je, za razliku od tada i sada elitnog odvjetničkog tima, zauzeo originalan stav. Optužnica je bila, podsjećam, da je Feral fotomontažama i tekstom "Miksanje kostiju" u Jasenovcu uvrijedio predsjednika Tuđmana, a Nobilo je, za razliku od nekih drugi članova odvjetničkog tima koji su bili za proceduralno otezanje suđenja, to preokrenuo u kontranapad. Optužio je Tuđmana da je sam tim "miksanjem" uvrijedio predsjednika. Dakle, prebacio je odgovornost na šefa države, a u dobroj mjeri to vrijedi i danas. Jer ako je Josip Perković zbilja kriv za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića, a pravomoćno jeste, štoviše, ako je on krvolok hrvatskih emigranata, kako ga jednodušno ocjenjuje ustašonostalgična desnica, zašto ga je Tuđman uopće angažirao ranih devedesetih, čak ga i uzdizao u hijerarhiji državne vlasti. Prva impresija je, jasno, da je biografija njih dvojice previše slična da bi Tuđman odbacio Perkovića, dapače, postali su jedni od najbližih suradnika.
Razumije se, nitko se ni na desnici ni na ljevici ne usudi otvoriti ovo pitanje, iako bez toga nema jasnog odgovora kako je nastala nova Hrvatska, mada ima indicija da je riječ o udbo-ustaškoj tvorevini koju su zapadne zemlje najprije odbacivale, a onda prešutno prihvatile. Ali ovo i inače nije tema jasnih odgovora. Štoviše, svatko muti vodu sa svoje strane bare. Tako proustaška desnica rezolutno odbacuje da je Hrvatsku stvorila Udba, očito sugerirajući da ju je stvorila ona, ali istodobno tvrdi da su udbaške krtice bojkotirale pomilovanje Mirka Norca i Tomislava Merčepa. U to se glupo uklopio i Zoran Milanović optužujući Andreja Plenkovića da mu je otac bio udbaš, iako po elementarnoj pravnoj aritmetici djeca ne mogu biti odgovorna za ponašanje svojih roditelja. U svakom slučaju, spomenuta bara prepuna je krokodila koji nasrću jedni na druge i to samo zato što se zaboravlja temeljna činjenica. Hrvatska, naime, nije nastala po modelu tzv. obojenih revolucija koje su se dogodile u brojnim drugim zemljama, nego urastanjem prezrelog komunizma u nezreli nacionalistički kapitalizam, pri čemu su obje strane kooperirale u granicama svojih najgorih mogućnosti. To je kulminiralo time da nitko ne spominje što je među desetinama likvidiranih ustaških emigranata bilo i notornih, monstruoznih zločinaca. Što znači da prevladava stav da su naši ubojice bolji od vaših, a to znači da se gasi svjetlo u krčmi i da se hvataju za guše luđaci za koje ne znaš tko je više skrenuo s pameti.
Osim toga, protiv Perkovića je svojedobno podnesena kaznena prijava zbog sumnjičenja da je osobno sudjelovao u premlaćivanju zatvorenika u Kerestincu ranih devedesetih, ali postupak nije pokrenut, a da je nekim slučajem optužen, u HDZ-u i ostatku desnice sigurno bi skočili na stražnje noge. Zato od početka mislim da njega i Mustača nije trebalo izručiti nego im suditi u Hrvatskoj, ali nije samo to. Postavlja se, naime, pitanje ukupnog legitimiteta abolicijskog postupka kojim bi se njih dvojicu pomilovalo. Da podsjetim, u dobro pravosuđe spadaju ne samo dobre istrage i dobri sudski procesi, nego i zrela atmosfera u društvu koja se ne bi mogla tumačiti kao pritisak na sudstvo, a toga kod nas nema. Navijački klanovi toliko utječu na sudske odluke da se to ne može nazvati pravosuđem nego prije krivosuđem. O kakvom se, kvragu, regularnom pravosuđu može govoriti kada dva glavna aktera ove priče, Milanović i Plenković, udaraju jedan drugoga maljevima najtežih optužbi za udbaštvo i izdaju, iako dokaza za to nema, čak nema ni inicijativa da se do tih dokaza dođe. Doduše, ovo ima jednu šaljivo-parodičnu crtu, a to je da je u stvaranju Hrvatske sudjelovala ne samo jedna nego dvije Udbe, ali pustimo to. Puno je ozbiljnije, štoviše, zastrašujuće je što je to verbalno mačevanje nastavljeno i na samoj jasenovačkoj komemoraciji, kao da su desetine hiljada ljudi koji su tamo pobijeni stradali u nekoj velikoj elementarnoj nepogodi, a ne u genocidnom ratnom zločinu. O da, sada će sigurno biti ojačana inače glasna teza da treba prekinuti "rat ustaša i partizana", ali ona je u osnovi duboko netočna. Iako je Milanović agresivniji u ovom verbalnom mačevanju s Plenkovićem, on je u suštini u pravu. Ovaj ustaško-partizanski rat treba zapravo nastaviti sve dok se do posljednje točke i zareza ne raščisti tko je u tom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani.
Ne želi li ostati politički hermafrodit, tj. napola fašistička, napola antifašistička zemlja, Hrvatska naprosto mora postići konsenzus o zločinima NDH i tu ne bi smjelo biti ni milimetra odstupanja. Naravno, uvijek će biti fanatičnih lunatika koji taj konsenzus neće prihvatiti, ali nije samo to problem. Sada se govori o deset točaka kojima vladajuća koalicija nastoji premostiti ovaj problem. Ali spomenuti milimetri već cure zbog dva pitanja na koja se odgovor još traži. To su zabrana isticanja ustaških simbola i uzvika "Za dom spremni" i preseljenje blajburške komemoracije u Hrvatsku (Mirogoj, Udbina). Naravno da je ovo duboko razočaravajuće jer se o temeljnim civilizacijskim tekovinama ne može raspravljati, a kamoli trgovati, što bi bilo otprilike isto kao da se otvori pitanje ustavne ravnopravnosti muškaraca i žena ili bijelaca i crnaca. Uostalom, između Milanovića i Plenkovića i ne postoje tolike razlike kao što iz ove dernjave ispada, pa njih dvojica sele svoje svađe na rezervno igralište Bosne i Hercegovine. Ali nevolja je što su tu razlike još i manje i samo se napuhuju, jer se obojica drže kao pijan plota konstitutivnosti hrvatskog naroda, ali zato pljušte optužbe da se jedan drži toga na ovaj, a njegov suparnik na drugi način.
Zato bi hrvatsku političku scenu zbilja trebalo ako ne lustrirati, za što je sada prekasno, a i obje strane za to ne pokazuju zanimanje, onda barem temeljito preorati da bi se zemlju vratilo u normalu. No za to bi trebali višeplužni traktori, a njih nema na vidiku.
portalnovosti
Kako je nastala nova Hrvatska? – Josip Perković i Zdravko Mustač (foto Boris Ščitar/PIXSELL)
Eto ti ga na! Inicijativa Ante Nobila koja je došla na stol Zorana Milanovića da se pomiluje Perkovića i Mustača izazvala je sasvim očekivano rasjedne podjele u koje se uključio i dio generala. Među njima i oni koji su slovili ili i dalje slove kao HDZ-ovi ljudi. Da se razumijemo, Nobilo nije nikakav amater koji bi tražio oprost za spomenutu dvojicu jer bi time derogirao legalnu odluku njemačkog suda. Ali je zato pravi mali virtuoz u sudskim šahovskim kombinacijama. To znam i iz vlastitog iskustva. Kada je svojedobno suđeno Viktoru Ivančiću i meni za uvredu Franje Tuđmana, on je, za razliku od tada i sada elitnog odvjetničkog tima, zauzeo originalan stav. Optužnica je bila, podsjećam, da je Feral fotomontažama i tekstom "Miksanje kostiju" u Jasenovcu uvrijedio predsjednika Tuđmana, a Nobilo je, za razliku od nekih drugi članova odvjetničkog tima koji su bili za proceduralno otezanje suđenja, to preokrenuo u kontranapad. Optužio je Tuđmana da je sam tim "miksanjem" uvrijedio predsjednika. Dakle, prebacio je odgovornost na šefa države, a u dobroj mjeri to vrijedi i danas. Jer ako je Josip Perković zbilja kriv za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića, a pravomoćno jeste, štoviše, ako je on krvolok hrvatskih emigranata, kako ga jednodušno ocjenjuje ustašonostalgična desnica, zašto ga je Tuđman uopće angažirao ranih devedesetih, čak ga i uzdizao u hijerarhiji državne vlasti. Prva impresija je, jasno, da je biografija njih dvojice previše slična da bi Tuđman odbacio Perkovića, dapače, postali su jedni od najbližih suradnika.
Razumije se, nitko se ni na desnici ni na ljevici ne usudi otvoriti ovo pitanje, iako bez toga nema jasnog odgovora kako je nastala nova Hrvatska, mada ima indicija da je riječ o udbo-ustaškoj tvorevini koju su zapadne zemlje najprije odbacivale, a onda prešutno prihvatile. Ali ovo i inače nije tema jasnih odgovora. Štoviše, svatko muti vodu sa svoje strane bare. Tako proustaška desnica rezolutno odbacuje da je Hrvatsku stvorila Udba, očito sugerirajući da ju je stvorila ona, ali istodobno tvrdi da su udbaške krtice bojkotirale pomilovanje Mirka Norca i Tomislava Merčepa. U to se glupo uklopio i Zoran Milanović optužujući Andreja Plenkovića da mu je otac bio udbaš, iako po elementarnoj pravnoj aritmetici djeca ne mogu biti odgovorna za ponašanje svojih roditelja. U svakom slučaju, spomenuta bara prepuna je krokodila koji nasrću jedni na druge i to samo zato što se zaboravlja temeljna činjenica. Hrvatska, naime, nije nastala po modelu tzv. obojenih revolucija koje su se dogodile u brojnim drugim zemljama, nego urastanjem prezrelog komunizma u nezreli nacionalistički kapitalizam, pri čemu su obje strane kooperirale u granicama svojih najgorih mogućnosti. To je kulminiralo time da nitko ne spominje što je među desetinama likvidiranih ustaških emigranata bilo i notornih, monstruoznih zločinaca. Što znači da prevladava stav da su naši ubojice bolji od vaših, a to znači da se gasi svjetlo u krčmi i da se hvataju za guše luđaci za koje ne znaš tko je više skrenuo s pameti.
Osim toga, protiv Perkovića je svojedobno podnesena kaznena prijava zbog sumnjičenja da je osobno sudjelovao u premlaćivanju zatvorenika u Kerestincu ranih devedesetih, ali postupak nije pokrenut, a da je nekim slučajem optužen, u HDZ-u i ostatku desnice sigurno bi skočili na stražnje noge. Zato od početka mislim da njega i Mustača nije trebalo izručiti nego im suditi u Hrvatskoj, ali nije samo to. Postavlja se, naime, pitanje ukupnog legitimiteta abolicijskog postupka kojim bi se njih dvojicu pomilovalo. Da podsjetim, u dobro pravosuđe spadaju ne samo dobre istrage i dobri sudski procesi, nego i zrela atmosfera u društvu koja se ne bi mogla tumačiti kao pritisak na sudstvo, a toga kod nas nema. Navijački klanovi toliko utječu na sudske odluke da se to ne može nazvati pravosuđem nego prije krivosuđem. O kakvom se, kvragu, regularnom pravosuđu može govoriti kada dva glavna aktera ove priče, Milanović i Plenković, udaraju jedan drugoga maljevima najtežih optužbi za udbaštvo i izdaju, iako dokaza za to nema, čak nema ni inicijativa da se do tih dokaza dođe. Doduše, ovo ima jednu šaljivo-parodičnu crtu, a to je da je u stvaranju Hrvatske sudjelovala ne samo jedna nego dvije Udbe, ali pustimo to. Puno je ozbiljnije, štoviše, zastrašujuće je što je to verbalno mačevanje nastavljeno i na samoj jasenovačkoj komemoraciji, kao da su desetine hiljada ljudi koji su tamo pobijeni stradali u nekoj velikoj elementarnoj nepogodi, a ne u genocidnom ratnom zločinu. O da, sada će sigurno biti ojačana inače glasna teza da treba prekinuti "rat ustaša i partizana", ali ona je u osnovi duboko netočna. Iako je Milanović agresivniji u ovom verbalnom mačevanju s Plenkovićem, on je u suštini u pravu. Ovaj ustaško-partizanski rat treba zapravo nastaviti sve dok se do posljednje točke i zareza ne raščisti tko je u tom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani.
Ne želi li ostati politički hermafrodit, tj. napola fašistička, napola antifašistička zemlja, Hrvatska naprosto mora postići konsenzus o zločinima NDH i tu ne bi smjelo biti ni milimetra odstupanja. Naravno, uvijek će biti fanatičnih lunatika koji taj konsenzus neće prihvatiti, ali nije samo to problem. Sada se govori o deset točaka kojima vladajuća koalicija nastoji premostiti ovaj problem. Ali spomenuti milimetri već cure zbog dva pitanja na koja se odgovor još traži. To su zabrana isticanja ustaških simbola i uzvika "Za dom spremni" i preseljenje blajburške komemoracije u Hrvatsku (Mirogoj, Udbina). Naravno da je ovo duboko razočaravajuće jer se o temeljnim civilizacijskim tekovinama ne može raspravljati, a kamoli trgovati, što bi bilo otprilike isto kao da se otvori pitanje ustavne ravnopravnosti muškaraca i žena ili bijelaca i crnaca. Uostalom, između Milanovića i Plenkovića i ne postoje tolike razlike kao što iz ove dernjave ispada, pa njih dvojica sele svoje svađe na rezervno igralište Bosne i Hercegovine. Ali nevolja je što su tu razlike još i manje i samo se napuhuju, jer se obojica drže kao pijan plota konstitutivnosti hrvatskog naroda, ali zato pljušte optužbe da se jedan drži toga na ovaj, a njegov suparnik na drugi način.
Zato bi hrvatsku političku scenu zbilja trebalo ako ne lustrirati, za što je sada prekasno, a i obje strane za to ne pokazuju zanimanje, onda barem temeljito preorati da bi se zemlju vratilo u normalu. No za to bi trebali višeplužni traktori, a njih nema na vidiku.
portalnovosti
