Aritmetika politike: Najbolji neprijatelji

Čim su završili izbori u Bosni i Hercegovini u Hrvatskoj je počeo veliki verbalni rat. Više ne treba posebno isticati između koga. Zoran Milanović proglasio je te izbore katastrofalnim za Hrvate, optužujući Andreja Plenkovića da je kukavički, čak kvislinški, dopustio međunarodnoj zajednici da se to dogodi. Plenković je pak izbore proglasio velikim hrvatskim uspjehom, ne pripisujući, doduše, zasluge za to sebi i svojoj vladi, ali to su u dovoljnoj mjeri učinili hrvatski mediji. Upada u oči da su obojica pažljivo birala dijelove izbornih rezultata koji im odgovaraju. Milanović nema što drugo raditi nego sve stavlja na kartu novog ulaska Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, dok zaobilazi način izbora zastupnika u Domu naroda BiH, u koji je visoki predstavnik Christian Schmidt ipak ugradio neke kočnice za preglasavanje. Plenković opet sve stavlja na to, zaboravljajući da je Schmidt ugradio i kočnice za blokiranje skupštinskih odluka, što su do sada najviše koristili hrvatski zastupnici. Naravno, nije samo po sebi loše što se predsjednik i premijer ne slažu u viđenju tih izbora. Uostalom, slično se dogodilo i na srpskoj strani. Tamo Aleksandar Vučić nije dao podršku Miloradu Dodiku, čime je možda htio udobrovoljiti zapadne centre moći koji su dugo nabrijani na Dodika, iako je opozicija u Republici Srpskoj po mnogo čemu gora od njega.

Ukratko, svađa između Milanovića i Plenkovića izgleda uvelike nategnuto jer su oni zagovornici sijamski bliskih nacionalnih ili nacionalističkih koncepata u BiH, što znači da su bliži jedan drugome nego što se to usude priznati. To uključuje ultimativni zahtjev da se položaj Hrvata u BiH digne stepenicu više. Najveća bliskost njih dvojice ne vidi se iz današnjeg, nego iz jučerašnjeg rakursa. Situacija u BiH ne može se naime promijeniti bez kritičkog otklona od vlastite uloge u prošlosti. No toga kod njih dvojice jednostavno nema. Štoviše, obojica pumpaju raspoloženje koje je u međuvremenu postalo obavezni narativ, a to je da je Hrvatska potpuno nedužna oko sudbine BiH. Pritom se navodi argument, koji je čak djelomično točan, da je Hrvatska među prvima priznala tu državu. Međutim, zaboravlja se da je ona to učinila na ultimativni zahtjev Sjedinjenih Država, koje u suprotnom ne bi podržale priznanje Hrvatske, a osim toga smeće se s uma da i međusobno priznate države znaju međusobno ratovati. I tu je poanta.

Iz hrvatskog narativa potpuno je nestalo to da je Hrvatska imala grabežnih ambicija prema BiH. Danas je nezamislivo da bi itko, kao svojedobno Vesna Pusić, rekao da je Hrvatska bila agresor u BiH. Ovo je dokaz sveopće regresije hrvatskog političkog mišljenja, od čega se nije odmakla ni opozicija. Štoviše, baš je u doba Račanove koalicije i glasovima njenih pripadnika donesena Deklaracija o Domovinskom ratu koja je taj rat u cijelosti proglasila nedužnim i čistim, "a ne agresivnim i osvajačkim prema bilo kome". Iz ovoga proizlazi zaključak da Hrvatska nije najbolji prijatelj, nego najbolji neprijatelj BiH, što je i inače uloga koja joj više leži. Najtemeljitiji sarajevski kroničar zbivanja u BiH, Ivan Lovrenović, to je bio sažeo u rečenicu, otprilike, da je Hrvatska, istina, među prvima priznala BiH, "ali je bila i druga koja ju je napala". Lovrenović je svojedobno sudjelovao u pripremi i objavljivanju Tuđmanovih stenograma iz kojih bjelodano proizlazi da je ovaj sudjelovao u komadanju BiH, a vrlo vjerojatno i u njenoj podjeli sa Slobodanom Miloševićem. Ovo je temeljito očišćeno iz narativa u Hrvatskoj, pa to prešućuju i Plenković i Milanović. Za to postoji više objašnjenja. Prije svega, arogantno prešućivanje činjenica spada u formativnu ostavštinu HDZ-a, a vidjeli smo i opozicije, što se dobro vidi i u pokušaju Plenkovićeve stranke da zaustavi svjedočenje Dragana Kovačevića u Saboru, iako su kroz slično saslušanje prošli i državni dužnosnici puno višeg ranga (Sanader, Polančec). Drugi razlog je taj što Hrvatska uskače u puno veće vanjskopolitičke cipele nego što joj pripadaju. To se devedesetih najviše očitovalo u pokušaju prekrajanja BiH, a danas u pokušaju da bude jedan od najglasnijih moderatora zbivanja u Ukrajini, iako za to nema kvalifikacije i to, u krajnjoj liniji, nitko od nje ni ne traži.

Posebna priča su odnosi sa susjedima. U tome Hrvatska već tradicionalno loše stoji, a sada se to potvrđuje i njenom inicijativom da se Srbiji zabrani uvoz ruske nafte preko hrvatskog teritorija. Da se razumijemo, Aleksandar Vučić zaslužuje najteže posljedice nakon izjave, citiram prema Jutarnjem listu, "ako ne bude nafte, ne brinite, grijat će nas mržnja prema Hrvatima". Ali ta izjava diskvalificira najviše srbijanskog predsjednika, koji se predstavlja kao potkapacitirani inatlija koji ima legitimno pravo da brani srbijanske interese, ali ne i da to čini verbalnim svinjarijama s dna kavanske kace. Osim toga, hrvatski strogi pristup prema Srbiji kao da polazi od premise da će zapadne sankcije prema Rusiji, što ne može biti istina, vječno trajati, pa hrvatsko zalijetanje oko ruske nafte izgleda kao nešto na što ona ne može utjecati i o čemu je nitko ništa ne pita. Ako je spomenuti citat točan, onda upravo prisustvujemo direktnom prijenosu velikog nazadovanja u regiji. Vučić, u čiji opis radnog mjesta spada i to da relaksira i kontrolira srpski nacionalizam, sada se ispostavlja kao klasični predvodnik nacionalističkog krda, kojeg radikalna desnica sluša točno onako kako on želi. Situacija u Hrvatskoj nije tako dramatična, ali ne znači ni da je bitno bolja. Nju šokira što je Željko Komšić četvrti put izabran za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, iako je zapravo dobro što je tako, a bilo bi bolje jedino da to postane pravilo za cijelu BiH. (Jednako je dobro što je Centar Ivice Puljka podržao Našu stranku, a ne HDZ i njegove saveznike).

Uz to, kuknjava oko preglasavanja Hrvata u BiH briše činjenicu da se isto ili slično događa u Hrvatskoj. To zorno pokazuju reagiranja na rezultate posljednjeg popisa stanovništva u kojima je panično dočekan podatak da je smanjen broj katolika, ali nitko ne spominje da je još više smanjen broj pravoslavaca i pripadnika drugih nacionalnih manjina. Tako ispada da se u BiH kao u zajednički slivnik slijevaju sve negativnosti sa strane (Srbija, Hrvatska, Turska). Ali kako nas ovdje najviše zanima Hrvatska i kako smo time i započeli ovaj tekst, zaključimo ovako – Milanović i Plenković u tome su toliko bliski da bliskiji ne mogu biti.

portalnovosti